Republika Hrvatska
Općinski sud u Đakovu
Trg dr. Franje Tuđmana 2
31400 Đakovo
Poslovni broj: P-521/2023-44
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Đakovu, po sutkinji toga suda Ivanki Banović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Željki Radoš Radičević, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 14. listopada 2025. godine u prisutnosti zamjeničkog punomoćnika tužitelja MĐ, odvjetničke vježbenice kod odvjetnice Željke Radoš Radičević i zamjeničkog punomoćnika tuženika Marina Brajka, odvjetnika u Đakovu, dana 12. studenoga 2025. godine, objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 4. Ugovora o kreditu br. 5140060226- 60010452964/2005, sklopljenog između tužitelja i Slavonske banke d.d. Osijek dana 25. studenoga 2005., solemniziranog kod javne bilježnice Biserke Arambašić iz Osijeka dana 30. studenoga 2005. pod brojem OU-490/2005, a koja glasi: „Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke…“
II. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 5140060226- 60010452964/2005, sklopljenog između tužitelja i Slavonske banke d.d. Osijek dana 25. studenoga 2005., solemniziranog kod javne bilježnice Biserke Arambašić iz Osijeka dana 30. studenoga 2005. pod brojem OU-490/2005, a koja glasi: „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.“
III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonske avenije 6, OIB: 14036333877, tužitelju ŠĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 16.875,61 eura, zajedno sa zateznim kamatama od 1. prosinca 2008. do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to tekućim na:
- iznos od 0,33 € s dospijećem dana 16.01.2006. godine pa do isplate;
- iznos od 8,94 € s dospijećem dana 1.11.2008. godine pa do isplate;
- iznos od 11,96 € s dospijećem dana 1.1.2009. godine pa do isplate
- iznos od 15,43 € s dospijećem dana 1.2.2009. godine pa do isplate;
- iznos od 17,87 € s dospijećem dana 1.3.2009. godine pa do isplate;
- iznos od 13,86 € s dospijećem dana 1.4.2009. godine pa do isplate;
- iznos od 12,93 € s dospijećem dana 1.5.2009. godine pa do isplate;
- iznos od 7,01 € s dospijećem dana 1.6.2009. godine pa do isplate;
- iznos od 0,82 € s dospijećem dana 1.7.2009. godine pa do isplate;
- iznos od 3,32 € s dospijećem dana 1.8.2009. godine pa do isplate;
- iznos od 7,25 € s dospijećem dana 1.9.2009. godine pa do isplate;
- iznos od 4,44 € s dospijećem dana 1.10.2009. godine pa do isplate;
- iznos od 2,46 € s dospijećem dana 1.11.2009. godine pa do isplate;
- iznos od 8,16 € s dospijećem dana 1.12.2009. godine pa do isplate;
- iznos od 13,77 € s dospijećem dana 1.1.2010. godine pa do isplate
- iznos od 19,49 € s dospijećem dana 1.2.2010. godine pa do isplate;
- iznos od 17,98 € s dospijećem dana 1.3.2010. godine pa do isplate;
- iznos od 28,62 € s dospijećem dana 1.4.2010. godine pa do isplate;
- iznos od 25,33 € s dospijećem dana 1.5.2010. godine pa do isplate;
- iznos od 29,91 € s dospijećem dana 1.6.2010. godine pa do isplate;
- iznos od 57,96 € s dospijećem dana 1.7.2010. godine pa do isplate;
- iznos od 51,31 € s dospijećem dana 1.8.2010. godine pa do isplate;
- iznos od 74,36 € s dospijećem dana 1.9.2010. godine pa do isplate;
- iznos od 62,28 € s dospijećem dana 1.10.2010. godine pa do isplate;
- iznos od 53,09 € s dospijećem dana 1.11.2010. godine pa do isplate;
- iznos od 81,70 € s dospijećem dana 1.12.2010. godine pa do isplate;
- iznos od 96,80 € s dospijećem dana 1.1.2011. godine pa do isplate
- iznos od 83,93 € s dospijećem dana 1.2.2011. godine pa do isplate;
- iznos od 85,63 € s dospijećem dana 1.3.2011. godine pa do isplate;
- iznos od 78,85 € s dospijećem dana 1.4.2011. godine pa do isplate;
- iznos od 80,87 € s dospijećem dana 1.5.2011. godine pa do isplate;
- iznos od 110,60 € s dospijećem dana 1.6.2011. godine pa do isplate;
- iznos od 114,86 € s dospijećem dana 1.7.2011. godine pa do isplate;
- iznos od 149,10 € s dospijećem dana 1.8.2011. godine pa do isplate;
- iznos od 138,81 € s dospijećem dana 1.9.2011. godine pa do isplate;
- iznos od 15.305,58 € s dospijećem dana 22.9.2011. godine pa do isplate,
a sve u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.852,08 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 12. studenoga 2025. godine pa nadalje sve do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku 15 dana.
V. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužitelja za naknadom parničnih troškova u preostalom dijelu.
Obrazloženje
1. Tužitelj je u tužbi od 24. travnja 2023. godine, a koju je podnio Općinskom sudu u Osijeku, naveo kako su dana 25. studenoga 2005. godine pravni prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek i tužitelj, sklopili Ugovor o kreditu broj 5140060226- 60010452964/2005 na iznos od 95.000,00 CHF, s rokom otplate 25 godina, a koji kredit je u cijelosti prijevremeno otplaćen 2011. godine. Predmetni je Ugovor solemniziran kod javne bilježnice Biserke Arambašić iz Osijeka dana 30. studenoga 2005. godine pod brojem OU-490/2005. Tužitelj navodi da je člankom 3. Ugovora ugovorena kamatna stopa u visini od 5,25% godišnje, a koja je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama kreditora, a člankom 4. Ugovora tužitelj da je svojim potpisom pristao na izmjenu redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora te se obvezao plaćati tako izmijenjene anuitete. Prednici tuženika Slavonska banka, a kasnije Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. su tijekom postojanja obveze iz Ugovora, jednostranim odlukama mijenjali visinu kamatne stope, a obračunom veće kamatne stope od ugovorene, isti su povrijedili odredbu čl. 3. i 4. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), a koja se odnosi na ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu te na savjesnost i poštenje, kao i odredbe čl. 81. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 96/2003., dalje ZZP) kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Tužitelj se, zatim, poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci broj Revt- 249/14-2. Nadalje, navodi da se člankom 3. Ugovora tužitelj obvezao otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja te da je prednik tuženika na taj način u Ugovor inkorporirao valutnu klauzulu kojom je glavnicu, koja čini predmet Ugovora o kreditu, vezao za tečaj švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu, a čijim nekontroliranim rastom je tužitelj oštećen za razliku između tečaja švicarskog franka koji je iznosio na dan isplate kredita i tečaja koji se naknadno tijekom postojanja ugovorne obveze povećavao. Tužitelj smatra kako su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene, a time i ništetne, koja ništetnost je već utvrđena pravomoćnim odlukama po kolektivnoj tužbi, a slijedom navedenog, da ima pravo na povrat preplaćenog temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, te postavlja tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim odredbi čl. 3 i 4. Ugovora o kreditu (kao u izreci ove presude pod točkom I. i II.) te isplatu iznosa od 16.770,98 eura, na ime tečajne razlike, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.
2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, prije svega ističući prigovor zastare, zatim, osporavajući činjenične navode tužbe kao i iznesena tumačenja tužitelja, protivio se dokaznim prijedlozima tužitelja, kao i izračunu vrijednosti predmeta spora, smatrajući kako se ista treba odrediti na temelju nalaza i mišljenja nepristranog vještaka kojeg odredi sud. Naveo je kako je tužitelj propustio navesti da je pravni prednik tuženika, Slavonska banka d.d. s kojim je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu, banka koja nije bila obuhvaćena presudama po kolektivnoj tužbi potrošača, pa smatra da se tužitelj ne može pozivati na pravna utvrđenja i tumačenja iz tih presuda, obzirom da za Slavonsku banku d.d. nije utvrđeno da bi u ugovorima o kreditu koristila nepoštenu praksu ugovaranja ništetnih odredbi vezano za promjene kamatne stope i za ugovaranje kredita u valuti CHF. Tuženik je, zatim, naveo kako smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovorenih odredaba, te da tužba uopće ne sadrži činjenične osnove, odnosno opis predmetnih okolnosti koje su relevantne, slijedom čega se ne može niti napraviti test jesu li sporne ugovorne odredbe poštene ili ne. Ističe kako je ugovaranje valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope bilo dopušteno, a tužitelj da je dobrovoljno pristao na sklapanje upravo predmetnog Ugovora o kreditu. Tuženik spori i visinu tužbenog zahtjeva, kao i zatraženi tijek kamata, osobito onih koji se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Slijedom svega navedenog, predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška.
3. Rješenjem Županijskog suda u Osijeku broj 31-Su-223/2023-5 od 14. lipnja 2023. godine, ovaj sud je određen kao stvarno nadležan sud te je spis predmeta dostavljen ovome sudu na daljnje postupanje.
4. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je specificirao kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva (točka III.) na način da potražuje isplatu iznosa od 16.875,61 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose, a kako je to sve pobliže navedeno u izreci ove presude pod točkom III. Zahtijevana isplata se odnosi na pozitivnu razliku koja je vještačenjem utvrđena po osnovi tečajne razlike nastale tijekom otplate kredita. Dakle, kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva ne odnosi se na isplatu razlike nastale zbog promjenjive kamatne stope.
Kako je tužitelj prvotno tužbom zahtijevao isplatu iznosa od 16.770,98 eura, proizlazi da je postavljanjem konačnog tužbenog zahtjeva za isplatu povećao tužbeni zahtjev, a što se ima cijeniti preinakom tužbe. Tuženik se protivio učinjenoj preinaci, no kako je preinaka učinjena nakon provedenog vještačenja, a koje je provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka, te kako tužitelj iz iste činjenične osnove povećava postojeći tužbeni zahtjev (samo) za isplatu, radi se o dopuštenoj preinaci po čl. 190. st. 2. i 3. te čl. 191. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP).
5. Da bi utvrdio odlučne činjenice, sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i pročitao svu priloženu materijalnu dokumentaciju u spisu, a koja se, prije svega, odnosi na kreditnu dokumentaciju, zatim, provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, Tonki Vulić iz Osijeka, saslušana je kao svjedokinja AĐ, zaposlenica tuženika, tužitelj kao stranka i financijski vještak Tonka Vulić.
Sud nije izveo prijedlog tuženika za saslušanje svjedokinje PĐ, zaposlenice tuženika, jer je ovaj dokazni prijedlog tuženik predložio nakon zaključenja prethodnog postupka, a iz Ugovora o kreditu je vidljivo tko je bio potpisnik predmetnog Ugovora, dok tuženik nije dao obrazloženje zašto ovaj dokazni prijedlog nije predložio pravodobno do zaključenja prethodnog postupka.
Također, sud je odbio kao nepotreban prijedlog tuženika za saslušanje javnog bilježnika Biserke Arambašić iz Osijeka kao svjedoka, a za kojeg svjedoka nisu bile ni navedene određene okolnosti na koje bi se isti trebao saslušavati. Imajući u vidu suštinu predmetnog spora valja navesti kako javni bilježnik, naime, ima zadatak pri solemnizaciji ugovora strankama pravno tumačiti odredbe ugovora, ali ne ih upozoravati i na ekonomske rizike, što je zadaća kreditnih referenata banke. Jasno je da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike pojedinih ugovornih odredbi, a pogotovo onih koji nisu bili ni navedeni u ugovoru kojeg je solemnizirao, niti je imao uopće takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru.
6. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 5140060226-60010452964/2005 utvrđeno je kako je isti sklopljen dana 25. studenoga 2005. godine između tužitelja kao korisnika kredita i Slavonske banke d.d. Osijek kao kreditora, za iznos od 95.000,00 CHF po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita, na rok otplate od 25 godina, da je ugovorena početna kamatna stopa 5,25%, da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju banke za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća, da se kamate obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan plaćanja. U članku 4. Ugovora stoji navedeno da korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa.
7. Nesporno je da je kredit u cijelosti otplaćen, i to prijevremeno 22. rujna 2011. godine.
8. Tužitelj je u svom iskazu navodio kako je prije predmetnog Ugovora o kreditu kod prednika tuženika realizirao kredit s kojim je kupio poslovnu građevinu, međutim, kako zbog realizacije tog prethodnog kredita nije mogao kupiti osobni automobil koji mu je bio potreban u privatne svrhe, za odlazak na posao, a ostatak iznosa koji je dobio nakon realizacije Ugovora o kreditu je iskoristio za podmirenje režijskih i ostalih troškova koji su mu nastali u međuvremenu, pa kada je došao u banku, rečeno mu je da može realizirati jedino ovakvu vrstu namjenskog kredita, kojim bi podmirio sva njegova nastala dugovanja i s kojim bi mogao kupiti osobni automobil. U banci je tražio 60.000,00 eura, međutim, rekli su mu da je za njega najpovoljnije da realizira Ugovor o kreditu u CHF jer bi na taj način imao najnižu ratu. Dakle, djelatnik banke mu je sugerirao da se ugovor realizira u CHF. Bilo mu je poznato da se Ugovor o kreditu sklapa s promjenjivom kamatnom stopom, ali mu nitko u banci nije pojasnio o čemu ovisi promjena. Također, bilo mu je poznato da je ugovor sklopljen s valutnom klauzulom i da je visina anuiteta ovisila o tečaju CHF na dan plaćanja, međutim, nitko ga nije upozorio da će doći do povećanja tečaja CHF, već su ga u banci uvjeravali da je tečaj CHF stabilan. Inače je bio dugogodišnji klijent banke prednika tuženika, pa nije imao razloga odlaziti u druge banke kako bi se raspitivao o uvjetima realizacije kredita, iz razloga što je smatrao da ima povoljnije uvjete kod svoje banke nego kod drugih banaka. Nitko ga nije upozorio da se radi o povećanom riziku sklapanja Ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom. Isticao je kako nije mogao ni na što utjecati u odnosu na odredbe Ugovora, već isključivo na vrijeme trajanja Ugovora, jer su svi uvjeti bili unaprijed određeni, a obzirom na obračunsku listu plaće koju je dostavio u banku. Potvrdio je da je Ugovor o kreditu prije potpisivanja pročitao i postavio pojedina pitanja djelatniku banke, ali mu djelatnik banke nije ništa puno objašnjavao. Tijekom otplate kredita, anuitet se počeo povećavati, a kada je radi toga otišao u banku kako bi utvrdio može li se ta rata na neki način fiksirati, rečeno mu je da mora nastaviti plaćati iznose na način kako je to banka obračunavala. Prije nego što je realizirao predmetni Ugovor o kreditu, pitao je je li ga moguće realizirati u hrvatskim kunama i fiksnom kamatnom stopom, međutim, rečeno mu je da je za njega najpovoljniji predmetni Ugovor o kreditu. Konačno je naveo da je sve anuitete osobno plaćao, a da mu javni bilježnik također nije pojašnjavao pojedine odredbe Ugovora o kreditu.
8. Svjedokinja AĐ je u svom iskazu navela da je nekad bila djelatnica banke prednika tuženika i to u vrijeme kada je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu, ali nakon što joj je isti dan na uvid, izjavila je kako se na njemu ne nalazi njezin potpis, a zatim je uopćeno navodila kako je u to vrijeme radila kao kreditni referent te joj je poznato kako je bilo moguće realizirati Ugovor o kreditu u CHF i u eurima, a od nadređenog je imala zabranu bilo kakve sugestije prema klijentima u smislu odabira valute po Ugovoru o kreditu.
9. Sud temeljem ovih iskaza zaključuje, dakle, da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu, o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, nije pregovaralo, a tuženik predloženim svjedokom, niti ijednim drugim dokazom tijekom ovog postupka, nije dokazao suprotno. Naime, iz predmetnog Ugovora o kreditu je jasno da se radi o gotovom obrascu ugovora kojim je predviđen kredit s promjenjivom kamatnom stopom jednostranom odlukom banke i valutnom klauzulom u CHF prema kojoj se kredit otplaćuje u kunama obračunanim po srednjem tečaju banke za devize na dan plaćanja, a koji je tužitelj, pod uvjetima određenim dakle od strane banke, jedino kao takvog mogao prihvatiti ili ne. Čak dapače, iz njegova iskaza utvrđeno je da mu je kreditni referent izravno sugerirao da prihvati takav Ugovor, jer bi u tom slučaju imao najpovoljnije rate. Iskaz svjedokinje AĐ u dijelu da je imala uputu nadređenog da ne smije klijentu sugerirati valutu kredita, sud nije uzeo u obzir iz razloga jer je utvrđeno da ona nije sudjelovala u razgovoru i sklapanju predmetnog Ugovora s tužiteljem, niti je iz njenog iskaza utvrđeno da bi takvu uputu imao i iste se pridržavao i kreditni referent s kojim je tužitelj razgovarao prije zaključenja Ugovora.
10. Tuženik nije uopće stavljao prigovore na iskaz tužitelja, pa ni u dijelu gdje je tužitelj ustvrdio kako mu nitko nije pojasnio uvjete odnosno upozorio ga na povećani rizik sklapanja Ugovora s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom, niti je tuženik nasuprot ijednim dokazom dokazivao da bi tužitelj o spornim odredbama Ugovora prije njegova zaključenja pregovarao, te da je bio upoznat i upozoren na posljedice sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom. Tuženik je, naime, na tu okolnost predložio jedino saslušanje svjedokinje, dok je iz njenog iskaza, pak, utvrđeno kako ona pri sklapanju predmetnog Ugovora nije ni sudjelovala.
11. Stoga se izvodi zaključak, a kako to tužitelj i tvrdi u tužbi, da je pri zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu izostalo konkretno pregovaranje, te da banka prednica tuženika tužitelju prije sklapanja Ugovora nije pružila potpune i valjane obavijesti o značaju pojedinih ugovornih odredbi, tj. potpune podatke temeljem kojih bi mogao donijeti valjanu odluku za zaključenje ugovora.
12. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Također, sud je prihvatio iskaz tužitelja u cijelosti jer je iskazivao jasno, životno, uvjerljivo te u skladu s materijalnom dokumentacijom u spisu, a na njegov iskaz nije bilo primjedbi niti prigovora.
13. Među strankama je sporno jesu li u predmetni Ugovor o kreditu inkorporirane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i CHF valutnoj klauzuli ništetne, postoji li obveza tuženika na isplatu preplaćenih iznosa kredita, na ime stečenog bez osnove, i to po osnovi tečajne razlike nastale tijekom otplate kredita, i u kojem iznosu, te je li nastupila zastara. Također, sporno je mogu li se utvrđenja iz presuda po kolektivnoj tužbi primijeniti i u ovom konkretnom predmetu.
14. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u točki 5. utvrđeno da je petotužena Addiko Bank d.d. (ranije: Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora petotužena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time petotužena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tako što u potrošačkim Ugovorima o kreditima je koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.
15. Navedena presuda broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, potvrđena je i dijelom preinačena presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine te je tako postala pravomoćna dana 13. lipnja 2014. godine za dio o promjenjivoj kamatnoj stopi, a dana 14. lipnja 2018. godine za dio o valutnoj klauzuli. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019. su potvrđene citirane presude trgovačkih sudova odnosno odbijene revizije tuženih banaka.
16. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, i da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.
17. Isto tako čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 41/14. i 110/15., dalje ZZP/14) koji je važio u vrijeme pokretanja ove parnice, propisuje vezanost za postojanost povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obvezu primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.
18. Pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi je kao prethodno pitanje, dakle, već pravomoćno riješeno i to presudom iz kolektivnog spora te je u ovom postupku potrebno utvrditi odgovara li predmetni Ugovor o kreditu opisu ugovora o kreditu iz izreke kolektivne presude, i to: a) je li sklopljen u odnosnom razdoblju,
b) je li potrošački ugovor o kreditu i
c) sadrži li ništetne odredbe.
19. Odgovor na sva tri kriterija je potvrdan, pa su svi prigovori tuženika u ovom smjeru neosnovani, a tuženik u ovom postupku nije dokazivao suprotne činjenice od onih koje su već utvrđene u spomenutim presudama po kolektivnoj tužbi.
20. Isto tako, iako tuženik tijekom postupka ističe kako pravni prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek, s kojim je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu nije obuhvaćena presudama po kolektivnoj tužbi, prema mišljenju ovog suda, tužitelj se vezano za utvrđenje nepoštenosti ugovorenih odredbi osnovano poziva na pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 i Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17-10 u kojima se zauzima stav i potvrđuje da je između ostalih i tuženik u određeno navedenom razdoblju, a u kojem je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu s tužiteljem, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništave ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i promjenjivu kamatnu stopu jednostranom odlukom.
21. Naime, tuženik ne spori da je Slavonska banka d.d. njegov pravni prednik, ali ističe da se presude po kolektivnoj tužbi ne odnose na Ugovore koje je sklapala Slavonska banka d.d. Međutim, pripajanjem prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek, a temeljem čl. 541. st. 2. Zakona o trgovačkim društvima, sve obveze pripojenog društva prelaze na društvo preuzimatelja, što je u konkretnom slučaju tuženik. Ovo stoga jer se Slavonska banka d.d. Osijek s kojom je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu, pripojila Hypo Alpe-Adria-Bank u ožujku 2009., a koja je bila jedan od tuženika u kolektivnom sporu. Hypo Alpe-Adria-Bank koji pod tvrtkom Addiko Bank d.d. posluje od 11. srpnja 2016. godine, bio je stranka kolektivnog spora, te se na njega direktno primjenjuju pravna utvrđenja iz navedenih presuda, neovisno o tome što postupanje Slavonske banke d.d. izrijekom nije obuhvaćeno presudom, a sukladno tome, presude donesene u kolektivnom sporu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača zbog postojanja povrede propisa zaštite potrošača ima obvezujući učinak i u ovom postupku u odnosu na tuženika. Takovo stajalište je uostalom potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1135/2023-2 od 3. siječnja 2024. godine u kojoj se navodi da se "odluke donesene u kolektivnom sporu protiv Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kao preuzimatelja Slavonska banka d.d., odnose i na odnose nastale između potrošača i Slavonske banke d.d.".
22. Dakle, tužitelj se pravilno pozvao na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, a istom je pravomoćno utvrđeno kako je banka tuženika u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tako što u potrošačkim Ugovorima o kreditima je koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.
23. Pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koja je tužitelj ovlašten štititi su ona kojima je sud vezan u parnici u kojoj se osoba na njih poziva (čl. 502.c ZPP-a), a što je ovdje slučaj, stoga sud nije smatrao osnovanim prigovor tuženika kako sud nije vezan za utvrđenja iz presude na koju se tužitelj poziva.
24. Upravo su odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/03., dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Upravo je tijekom ovog postupka utvrđeno kako se radilo o Ugovoru koji je bio unaprijed formuliran od strane banke kao trgovca, na čiji sadržaj tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, a o spornim odredbama se nije uopće pregovaralo.
25. Slijedom svega navedenog, sud je, temeljem odredbi čl. 87. ZZP/03, i čl. 502.c ZPP-a, usvojio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredaba čl. 3. i čl. 4. Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula CHF, pod točkom I. i II. izreke ove presude.
26. Visina tužbenog zahtjeva utvrđivana je financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem. Vještak je prema zadatku suda, a to je da izračuna svakomjesečnu razliku između plaćenih mjesečnih anuiteta po predmetnom Ugovoru o kreditu u odnosu na anuitete koje bi tužitelj kao korisnik kredita bio u obvezi plaćati po osnovnom Ugovoru o kreditu odnosno bez ugovorene valutne klauzule, po tečaju CHF koji je vrijedio na dan korištenja/isplate kredita, izračunao da ukupna tečajna razlika u otplati predmetnog kredita uslijed CHF valutne klauzule iznosi 16.310,86 eura (što je ukupna +/- razlika), da je preplaćenih 36 anuiteta u iznosu od 16.875,61 eura (samo pozitivna (+) razlika), a manje plaćenih 33 anuiteta u iznosu od -564,75 eura (negativna (-) razlika).
27. Tužitelj nije imao prigovora na izračun vještaka te je sukladno istom postavio kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva za isplatu po osnovi preplaćenog tečaja, tj. pozitivne tečajne razlike, u iznosu od 16.875,61 eura.
28. Tuženik je na pisani nalaz i mišljenje vještaka isticao prigovore da je isti neodređen i nejasan, da vještak ne obrazlaže način izračuna te je ujedno navodio kako sud uopće nije uzeo u obzir njegov prijedlog za izračun kamatne stope u odnosu za kunske kredite za referentno razdoblje, nego je u zadatak vještaku dao izradu nalaza i mišljenja isključivo po prijedlogu tužitelja, odnosno po početnoj kamatnoj stopi te početnom tečaju, slijedom čega drži da je vještak nalaz i mišljenje izradio kao da se radi o ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom te fiksnim tečajem. Također, tuženik je tvrdio da utvrđene pozitivne razlike treba umanjiti s negativnim iz razdoblja kada je kredit otplaćivan po tečaju nižem od tečaja početka korištenja kredita.
29. Povodom prigovora tuženika, vještak se najprije pisano očitovao, a zatim je i saslušan pred sudom. Vještak je istaknuo da se pri izračunu vodio zadatkom dobivenim od strane suda, a pri čemu je koristio isključivo dokumentaciju banke vezano za predmetni kredit. Istaknuo je da zadatak vještačenja nije bio izračun razlike u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, već je vještačenje rađeno samo na okolnost ništetnosti CHF valutne klauzule, odnosno tečajne razlike. Zatim, naveo je kako više godina radi istovjetna vještačenja te nikada nije dobio u zadatak da vještačenje provede na način da se primijene uvjeti koji su vrijedili za kunske kredite za referentno razdoblje, niti da postoje računovodstvena pravila koja bi nalagala takvo vještačenje. Vezano za tvrdnje tuženika da se pozitivne razlike trebaju umanjiti s negativnima iz razdoblja kada je kredit otplaćivan po tečaju nižem od tečaja početka korištenja kredita, vještak je naveo da je to pravno pitanje o kojemu će sud donijeti odluku, a u pisanom nalazu i mišljenju su utvrđene i takve razlike. Odgovorio je kako metodologija izračuna stoji na stranici 6 nalaza, te da je izračun sačinjen na način da je od stvarno plaćenog anuiteta oduzet plaćeni anuitet po srednjem tečaju Slavonske banke za CHF na dan početka korištenja kredita, te su na taj način dobivene ukupne +/- razlike tečaja a koje su prikazane u zaključku pisanog nalaza i mišljenja.
30. Nakon saslušanja vještaka, za istog nije bilo daljnjih pitanja niti primjedbi tuženika. Sud zaključuje, prije svega, da tuženik nije imao prigovora u matematičkom smislu na nalaz i mišljenje vještaka, već je isticao prigovore pravne prirode u smislu kako je sud pogrešno odredio zadatak vještačenja kao da se radi o kunskom kreditu s fiksnom kamatnom stopom, pa sukladno tome, smatra da je trebalo onda primijeniti kamatnu stopu koja je u tom razdoblju vrijedila za kunske kredite s fiksnom kamatnom stopom. Sud je smatrao takav prijedlog neosnovanim jer nema nikakvog zakonskog uporišta za njega, niti je predmet ovog postupka isplata po osnovi promjenjive kamate, te je sud visinu tužbenog zahtjeva smatrao opravdanim utvrditi jedino primjenom onog tečaja CHF koji je važio na dan isplate kredita tužitelju, jer je jedino on u trenutku zaključenja Ugovora bio poznat. Sud je stoga u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka, kao stručan i obrazložen, dan sukladno pravilima struke i u skladu sa zadatkom suda.
31. U odnosu na tzv. negativne razlike u periodu kada je tečaj bio niži od početnog valja navesti kako sud ne smatra da za te iznose treba umanjiti potraživanje tužitelja, naime te iznose tužitelj ni na koji način nije stekao niti se za te iznose okoristio, tužitelj nije nepošten stjecatelj pa da bi te iznose bio dužan tuženiku isplatiti. Tuženik uostalom u ovom postupku nije istakao protutužbu niti prigovor radi prijeboja do zaključenja prethodnog postupka što je osnovni preduvjet ikakvog prebijanja. U tom smislu upućuje se na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine u kojemu se navodi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita. Takav prigovor može se istaći do zaključenja prethodnog postupka.", a kako je takav prigovor tuženik u predmetnoj stvari istaknuo tek u podnesku od 19. veljače 2025. godine (u iznosu od 564,75 eura), nakon zaključenja prethodnog postupka, sud ga primjenom čl. 288.a st. 6. i čl. 299.a ZPP-a nije uzimao u obzir.
32. Što se tiče istaknutog prigovora zastare valja reći da je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu.
33. S obzirom na pravomoćnost presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 koja je, dakle, na temelju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nastupila 14. lipnja 2018., to proizlazi da je zastara za predmetnu tražbinu za isplatu, obzirom na opći zastarni rok od 5 godina, nastupila 14. lipnja 2023. godine, a ovdje je tužba podnesena 24. travnja 2023. godine, dakle prije nastupa zastare. Stoga je prigovor zastare u tome dijelu neosnovan, a neosnovan je i u odnosu na deklaratorni dio tužbenog zahtjeva, pod točkom I. i II. izreke, jer zahtjev za utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva.
34. Slijedom svega navedenog, sud je imao prihvatiti tužbeni zahtjev za isplatu, koji iznos, sukladno izračunu vještaka, čini preplate anuiteta u odnosu na početno ugovoreni anuitet, a nastale zbog promjene tečaja CHF tijekom razdoblja otplate kredita. Naime, kako je sud ovdje utvrdio ništetnim između ostalog odredbu Ugovora u kojoj je sadržana valutna klauzula, sud je primjenom čl. 1111. i čl. 1115. Zakona obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23., dalje ZOO/05), odnosno primjenom istog Zakona važećeg u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, Narodne novine 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01. (dalje ZOO/91), i to čl. 210. i čl. 214. ZOO/91, imao prihvatiti kao osnovan u tome dijelu tužbeni zahtjev. Ovo stoga jer osnovna posljedica ništetnosti (ništavosti) ugovora je sukladno čl. 104. st.1. ZOO/91 da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a prema čl. 214. ZOO/91, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom toga, na dosuđeni iznos tužitelju su priznate i zatezne kamate u skladu sa zatraženim, na svaki pojedini iznos od dana stjecanja, jer kako su navedene pojedine odredbe Ugovora kao nepoštene ništetne (ništave), to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj, dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja.
35. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom, sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a, tuženik mu je dužan naknaditi parnični trošak. Sud je priznao tužitelju trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine” broj 138/2023., dalje Tarifa), sastava podneska od 21. rujna 2023. kojim se očitovao na odgovor na tužbu u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8.1. Tarife), zastupanja na četiri ročišta u iznosu od 500,00 eura svako (Tbr. 9.1. Tarife), sastav podneska od 24. svibnja 2024. kojim se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka i specificirao tužbeni zahtjev sukladno istom, u iznosu od 500,00 eura (sukladno Tbr. 8.1. Tarife), te pristup ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, sve uvećano za 25% PDV-a. Uz navedeno, tužitelju je priznat trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 107,08 eura te trošak vještačenja u utrošenom iznosu od 245,00 eura. Sve navedeno ukupno iznosi 4.852,08 eura, stoga je odlučeno kao u izreci pod točkom IV.
36. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 16. studenoga 2023. u zahtijevanom iznosu od 62,50 eura, jer je tužitelj uz ovaj podnesak dostavljao dokumentaciju koju je propustio prethodno dostaviti uz tužbu, te nije priznat trošak za sastav dva podneska od 16. lipnja 2025. godine u iznosu od 625,00 eura svaki, ocjenjujući iste nepotrebnima, a podnesenim suprotno odredbama čl. 299.a ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci pod točkom V.
U Đakovu 12. studenoga 2025.
Sutkinja
Ivanka Banović
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.
DNA:
1. Tužitelju po punomoćniku
2. Tuženiku po punomoćniku
