Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč

Posl.br. P-566/2025-84

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sutkinji tog suda mr. sc. Marčeli Štefanuti kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice AS, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupane po punomoćniku Dariju Čehiću, odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 02. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 12. studenog 2025.

p r e s u d i o j e

I Nalaže se tuženiku da plati tužiteljici iznos od 7.351,94 eur, uvećan za zatezne kamate tekuće na pojedine dijelove toga iznosa:

na iznos od 29,64 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od 12.11.2007 god. pa do isplate,

na iznos od 29,45 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

11.12.2007 god. pa do isplate,

na iznos od 30,18 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

21.01.2008 god. pa do isplate,

na iznos od 30,11 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

08.02.2008 god. pa do isplate,

na iznos od 57,12 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

07.03.2008 god. pa do isplate,

na iznos od 56,64 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

08.04.2008 god. pa do isplate,

na iznos od 55,47 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

09.05.2008 god. pa do isplate,

na iznos od 55,56 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

10.06.2008 god. pa do isplate,

na iznos od 55,39 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

09.07.2008 god. pa do isplate,

na iznos od 54,73 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

09.09.2008 god. pa do isplate,

na iznos od 54,59 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

23.09.2008 god. pa do isplate,

na iznos od 85,38 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

27.10.2008 god. pa do isplate,

na iznos od 62,44 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

15.11.2008 god. pa do isplate,

na iznos od 55,81 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

15.12.2008 god. pa do isplate,

na iznos od 83,27 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

15.01.2009 god. pa do isplate,

na iznos od 83,52 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

15.02.2009 god. pa do isplate,

na iznos od 72,16 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

15.03.2009 god. pa do isplate,

na iznos od 74,62 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

15.04.2009 god. pa do isplate,

na iznos od 75,02 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

15.05.2009 god. pa do isplate,

na iznos od 70,47 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

15.06.2009 god. pa do isplate,

na iznos od 71,12 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

15.07.2009 god. pa do isplate,

na iznos od 87,28 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

15.08.2009 god. pa do isplate,

na iznos od 91,98 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

15.09.2009 god. pa do isplate,

na iznos od 86,43 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

15.10.2009 god. pa do isplate,

na iznos od 89,76 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

15.11.2009 god. pa do isplate,

na iznos od 89,04 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

15.12.2009 god. pa do isplate,

na iznos od 98,30 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

15.01.2010 god. pa do isplate,

na iznos od 104,18 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

15.02.2010 god. pa do isplate,

na iznos od 102,70 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

15.03.2010 god. pa do isplate,

na iznos od 108,54 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

15.04.2010 god. pa do isplate,

na iznos od 119,38 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

15.05.2010 god. pa do isplate,

na iznos od 111,39 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

15.06.2010 god. pa do isplate,

na iznos od 123,98 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

15.07.2010 god. pa do isplate,

na iznos od 110,12 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

15.08.2010 god. pa do isplate,

na iznos od 149,66 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

15.09.2010 god. pa do isplate,

na iznos od 134,11 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

15.10.2010 god. pa do isplate,

na iznos od 137,50 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

15.11.2010 god. pa do isplate,

na iznos od 130,79 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

15.12.2010 god. pa do isplate,

na iznos od 132,12 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

15.01.2011 god. pa do isplate,

na iznos od 126,24 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

15.02.2011 god. pa do isplate,

na iznos od 129,59 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

15.03.2011 god. pa do isplate,

na iznos od 129,65 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

15.04.2011 god. pa do isplate,

na iznos od 140,16 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

15.05.2011 god. pa do isplate,

na iznos od 162,63 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

15.06.2011 god. pa do isplate,

na iznos od 188,21 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

15.07.2011 god. pa do isplate,

na iznos od 204,71 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

15.08.2011 god. pa do isplate,

na iznos od 160,93 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

15.09.2011 god. pa do isplate,

na iznos od 146,13 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

15.10.2011 god. pa do isplate,

na iznos od 147,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

15.11.2011 god. pa do isplate,

na iznos od 148,92 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

15.12.2011 god. pa do isplate,

na iznos od 161,49 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

15.01.2012 god. pa do isplate,

na iznos od 165,19 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

15.02.2012 god. pa do isplate,

na iznos od 160,93 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

15.03.2012 god. pa do isplate,

na iznos od 160,18 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

15.04.2012 god. pa do isplate,

na iznos od 162,17 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

15.05.2012 god. pa do isplate,

na iznos od 165,72 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

15.06.2012 god. pa do isplate,

na iznos od 161,04 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

15.07.2012 god. pa do isplate,

na iznos od 159,66 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

15.08.2012 god. pa do isplate,

na iznos od 148,48 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

15.09.2012 god. pa do isplate,

na iznos od 158,01 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

15.10.2012 god. pa do isplate,

na iznos od 162,26 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

15.11.2012 god. pa do isplate,

na iznos od 159,14 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

15.12.2012 god. pa do isplate,

na iznos od 155,44 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

15.01.2013 god. pa do isplate,

na iznos od 154,08 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

15.02.2013 god. pa do isplate,

na iznos od 152,69 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

15.03.2013 god. pa do isplate,

na iznos od 31,36 EUR s pripadajućim zateznim kamatama počevši od

17.04.2013 god. pa do isplate,

sve kamate, za razdoblje do 31. prosinca 2007. god. po stopi od 15 % sukladno odredbama Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. god. do 31. srpnja 2015. god. sukladno odredbama čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima po stopi u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima po stopi, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. god. pa do isplate, sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II Dužan je tuženik naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.501,33 eura, sa zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, u roku 15 (petnaest) dana.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika dana 21. veljače 2019. godine radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je kao korisnica kredita s tuženikom kao bankom dana 31. svibnja 2006. godine sklopila Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206768164, solemniziran dana 09. lipnja 2006. godine kod javnog bilježnika Tanje Ferenc iz [adresa] pod posl.br. OU-680/06. Predmetnim Ugovorom da je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici namjenski kredit za izgradnju obiteljske kuće u iznosu protuvrijednosti 85.500,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate. Tužiteljici da je efektivno isplatio iznos od 398.386,74 kune. Taj Ugovor da sadrži odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, koje da su ništetne. Tužitelj traži donošenje presude radi utvrđenja da su ništetne odredbe sadržane u čl. 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu od 31. svibnja 2006. godine koje se odnose na valutnu klauzulu i kamatnu stopu, te da se tuženiku naloži da tužiteljici isplati preplaćeni iznos kredita s pripadajućim zateznim kamatama. Tužiteljica se poziva na pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda u RH Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojim Presudama je, u bitnom, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. - od 01. travnja 2005. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći ništetne i nepoštene odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da tuženik prije i u vrijeme zaključenja Ugovora kao trgovac i korisnica kredita kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača i da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama (čl. 81, 82, 90) tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03) u razdoblju od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine pa nadalje protivno odredbama (čl. 96, 97) tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Uz utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi ugovora o kreditu tužbom potražuje i isplatu iznosa od 88.739,90 kuna (koliko je označio vrijednost predmeta spora), pozivajući se na stjecanje bez osnove.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava pravnu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio tužbu. Ističe da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju s obzirom da su tužitelj i tuženik 01. veljače 2016. godine sklopili Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita iz CHF u kredit u EUR. Tužitelj u tužbi da uopće ne navodi da je kredit konvertiran, a što da je od odlučne važnosti s obzirom na učinke konverzije. A konverzijom, Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015 , dalje: ZID ZPK/15), da se postiže promjena valute kredita, promjena kamatne stope, utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u eur te sporazum o raspolaganju preplatom. Poziva se na pravila konverzije predviđenih čl. 19.c ZID ZPK/15. Dalje navodi da su, svi iznosi koje je tužitelj platio po CHF kreditu, uključujući i iznose koje tužitelj potražuje u ovom postupku uvršteni u izračun konverzije, te iskorišteni za namirenje eur kredita. Uvidom u promete po kreditu da je vidljivo da je tužitelj 12. studenog 2007. godine uplatio banci anuitet u iznosu od 596,48 CHF odnosno anuitet po povećanoj kamati od 5,15% (u kunskoj protuvrijednosti 2.650,00 kn), a da uvidom u izračun konverzije u studenom 2007. godine da je vidljivo da je banka uvrstila navedenu uplatu u izračun konverzije. Dalje navodi da preračunom svih tužiteljevih uplata po CHF u kreditu u iznose u eur se dolazi do zbroja ukupnih tužiteljevih uplata od 49.489,28 eur. Tako da je tužitelj preplatio eur kredit za 2.424,78 eur odnosno 18.506,11 kuna, te da će mu taj iznos biti iskorišten za namirenje budućih anuiteta. Dalje tvrdi da je tužitelj ukupno uplatio 368.870,72 kune odnosno preračunato u eur 49.589,28 eur. Stoga, da je tužiteljičina kreditna obveza po eur kreditu namirena i iznosima koje tužiteljica potražuje u ovom postupku.

3. Podneskom od 03. travnja 2019. godine tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu tuženika, te navode odgovora na tužbu smatra neosnovanima.

4. Podneskom od 08. travnja 2019. godine tuženik osporava tumačenje tužitelja te ustraje pri svojim tvrdnjama. Dalje je istakao i prigovor zastare na sve iznose dospjele prije 21. veljače 2014. godine, prigovor nedostatka aktivne legitimacije, te prigovor na označenu vrijednost predmeta spora. Dalje je naveo da je tužitelj pred Općinskim sudom u Puli, u povodu istog ugovora o kreditu bio podnio tužbu protiv tuženika pod poslovnim brojem P-731/2016, a koji postupak da je okončan rješenjem o povlačenju tužbe jer je u tom postupku tužiteljica navela da se odlučila na podnošenje tužbe kako bi se zaštitila nepravilnosti i nezakonitosti u postupanju tuženika, a koje se nepravilnosti očituju u tome da je promjenjivost kamatne stope na način kako je to ugovoreno u ugovoru o kreditu od 31. svibnja 2006. godine ništetan. Ali nakon podnošenja tužbe 02. lipnja 2015. godine te stupanjem na snagu ZID ZPK/15, 30. rujna 2015. godine tuženik da je tu nepravilnost Dodatkom ugovoru, od 01. veljače 2016. godine, u potpunosti otklonio i zato da je tužiteljica povukla tužbu, jer da nakon sklapanja Dodatku ugovora o kreditu više nema pravni interes za daljnjim vođenjem postupka s istim ili pak drugačijim tužbenim zahtjevom. Tuženik nadalje tvrdi da je Dodatak ugovoru o kreditu pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom. A taj pravni posao (Dodatak) kojim je izvršena konverzija da se odnosi i na valutnu klauzulu i na kamatnu stopu. Dalje tvrdi da su tužitelju povijesne kamatne stope u trenutku prihvaćanja konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon toga razdoblja, kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za eur kredite.

5. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je podneskom od 26. kolovoza 2022. godine precizirao tužbeni zahtjev (kojim je izmijenio točku II tužbenog zahtjeva iz tužbe od 21. veljače 2019. godine), kojim potražuje od tuženika isplatu iznosa od 55.393,19 kuna, uvećan za zatezne kamate tekuće na pojedine dijelove toga iznosa kako je i precizirao u istom podnesku.

6. Tuženik se podneskom od 05. listopada 2022. godine protivio preinaci tužbenog zahtjeva od 26. kolovoza 2022., te je istakao prigovor zastare na sve preinačene iznose.

7. Procesnim rješenjem od 17. listopada 2022. godine odlučeno je da će se raspravljati o preinačenom tužbenom zahtjevu tj. tužbenom zahtjevu od 26. kolovoza 2022. godine. Sud je dopustio preinaku jer se pozvao na Zaključak sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH poslovni broj Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021. koji glasi: "U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem". Naime, nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, a nalaz i mišljenje vještaka je izrađen na istoj činjeničnoj osnovi iz tužbe, tako da je tužitelj uredio tužbeni zahtjev po istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi koja je navedena u tužbi, a ne po nekoj drugoj činjeničnoj i pravnoj osnovi koja se ne bi temeljila na činjenicama iz tužbe. Tužitelj nije financijski stručnjak koji bi trebao znati već podnošenjem same tužbe specificirati točan tužbeni zahtjev bez provođenja sudskog vještačenja, a ionako izvansudsko vještačenje ne bi bilo prihvatljivo u ovom sudskom postupku, a sve s obzirom na činjenicu da tuženik osporava i osnovanost osnove i visinu tužbenog zahtjeva. Dakle, sud je odlučio raspravljati o tužbenom zahtjevu tužitelja krajnje uređenom u eurima od 04. listopada 2024., jer se isti temelji na istim činjeničnim i pravnim osnovama iz tužbe, pa se u tom smislu ne radi o preinaci.

8. Podneskom od 04. listopada 2024. godine tužitelj je uredio tužbeni zahtjev na način da je istog prikazao u važećoj valuti tj. u euru, kako je to i opisano u točki I izreke ove Presude.

9. Tuženik je ustrajao kod protivljenja o preinaci i istaknutom prigovoru zastare kako je to već i naveo u podnesku od 05. listopada 2022. godine.

10. U postupku je dana 25. studenog 2022. bilo donijeto Rješenje kojim je odbačena tužba u odnosu na tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti i Presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu. Rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru posl. br.Gž-8/2023-2 od 04. travnja 2024. ukinuti su prvostupanjska Presuda i Rješenje te je predmet vraćen na ponovni postupak. U ponovnom postupku donijeta je Presuda pod posl. br. P-526/2024-72 dana 18. prosinca 2024. kojom su utvrđene ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima je bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa i u kojim je ugovorena valutna klauzula, te je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati određeni novčani iznos, utvrđen financijskim vještačenjem. Presudom i Rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž-170/25 od 22. svibnja 2025. potvrđena je presuda u dijelu u kojem su utvrđene ništetnim odredbe Ugovora o kreditu vezano za ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a ukinuta je u dijelu koji se odnosi na isplatu i troškove postupka.

11. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: Ugovor o namjenskom kreditu (6- 8), Dodatak Ugovoru o kreditu (18-23), izvadak iz zemljišne knjige (24-25), obavijest o izračunu efekata konverzije (26), podatke o kamatnoj stopi (27-29, 32-34), informativni sažetak izračuna konverzije (30), pregled otvorenih stavki po kreditu (31), potvrdu privatne isprave (36), promet po kreditu (37-45 i 137-145), dopis (46), izračun konverzije (48-58). Provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje, pročitan je nalaz i mišljenje vještaka (261-282) i dopunsko očitovanje vještaka (307-309), te je vještak i usmeno saslušan na raspravi, Rješenje Općinskog suda u Puli-Pola SS Buje- Buie posl.br. P-731/16.

11.1. Drugi dokazi u ovom postupku nisu provedeni, jer je na temelju provedenih dokaza činjenično stanje dostatno utvrđeno za donošenje meritorne odluke.

12. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenih anuiteta po osnovi stjecanja bez osnove za razdoblje od studenog 2007. godine do travnja 2013. godine, u ukupnom iznosu od 7.351,94 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a iz razloga ništetnosti odredbi u članku 1., 2. i 7. (glede kamatne stope i valutne klauzule) ugovora o namjenskom kreditu.

13. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

14. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206768164 od 29. svibnja 2006. godine utvrđeno je da su Ugovor sklopili tužiteljica kao korisnica kredita i založni dužnik i tuženik kao kreditor. Tuženik je tužiteljici odobrio kredit u iznosu od 85.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Člankom 6. Ugovora namjena kredita je izgradnja obiteljske kuće tj. stambeni kredit. Prema članku 2. ugovorene su kamate i naknade, tako je ugovorena redovna kamata koja je tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama banke, koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,50% godišnje, zatim interkalarna kamata i dr. Čl. 3. Ugovora ugovoren je rok otplate kredita 18 godina. U članku 7. ugovorena je otplata kredita tako da je ugovoreno da tužiteljica otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 574,20 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja. Ugovorena je valutna klauzula, te da se povrat obveza iz Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunavaju po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja. Također da su ugovorne strane suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke. Ugovorene su i druge odredbe, koje su za ovu pravnu stvar irelevantne.

15. Uvidom u Dodatak Ugovoru o kreditu od 01. veljače 2016. godine utvrđeno je da su istog sklopili tužiteljica kao korisnica kredita i založni dužnik i tuženik kao kreditor. Tim Dodatkom su ugovorne strane izmijenile svoje ugovorne odnose i to i u pogledu valute tj. izvršena je konverzija iz CHF u EUR, i u pogledu kamatne stope. Čl. 1. ugovoreno je da kreditor sklapa Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015, dalje: ZID ZPK), jedino zbog ispunjenja svoje zakonske obveze i u svemu pod uvjetima propisanim tim ZID ZPK, dakle da se Dodatak ugovoru sklapa radi izmjene odredbi iz osnovnog Ugovora i to glede valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita. Daljnjim odredbama Dodatka ugovoru o kreditu od 01. veljače 2016. izvršen je izračun konverzije, obveze po osnovnom Ugovoru u CHF, te konverzija, kao i iznos anuiteta u eur, te otplatni plan.

16. Između stranaka je nesporno:

- da su tužiteljica kao korisnik kredita te tuženik, kao kreditor, dana 31. svibnja 2006., a solemniziran 09. lipnja 2006., sklopili Ugovor o kreditu na iznos od 85.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao stambeni kredit za izgradnju obiteljske kuće, koji je tuženik isplatio tužiteljici u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita,

- da je ugovorena redovna kamatna stopa 4,50 % godišnje, promjenjiva, u skladu s odlukama banke,

- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF 574,20, po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja, na rok od 18 godina, da je tuženik tužiteljici uz navedeni kredit dostavio otplatni plan sukladno kojem je tužiteljica i očekivala da će se kretati rate kredita,

- da su tužiteljica kao korisnik kredita te tuženik, kao kreditor dana 01. veljače 2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim se provodi Zakon o izmjeni dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (konverzija),

- da se redovna kamatna stopa mijenjala i to od 12.06.2006. do 01.10.2007. godine 4,50%, od 01.10.2007. do 01.02.2008. godine 5,15%, od 01.02.2008. do 01.07.2009. godine 5,80%, od 01.07.2009. do 01.05.2010. godine 6,30%, od 01.05.2010. do 01.11.2010. godine 6,05%, od 01.11.2010. do 01.07.2011. godine 5,50%, od 01.07.2011. do 01.01.2013. godine 5,25% i od 01.01.2013. do 30.09.2015. godine 3,23%.

17. Između stranaka je sporno:

- da li zbog ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa, posebice zbog nesporne činjenice da je tužiteljica izvršila konverziju predmetnog Ugovora,

- da li je nastupila zastara utuženog potraživanja,

- da li tužiteljica ima status potrošača,

- da li je tužiteljica aktivno legitimirana.

18. Sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (SL SFRJ 4/77, 36/77, 6/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, i NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 5 7/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan, a da su prigovori tuženika neosnovani.

19. Tuženik je istakao i prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer da su pojedine rate otplate kredita otplaćivale i treće osobe. U nebrojenim slučajevima je ustaljeno da radnik dadne u računovodstvo svog poslodavca zahtjev da se otplata određenih rata kredita isplaćuje neposredno iz plaće radnika, u konkretnom slučaju iz plaće tužitelja koju je ostvarivao kod poslodavca Grada Poreča, odnosno ustanove predškolske dobi. Zato sud smatra prigovor tuženika o nedostatnoj aktivnoj legitimaciji tužitelja neosnovanim.

20. Tužiteljica se u tužbi pozvala na Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu od 04. srpnja 2013. godine posl.br. P-1401/12, Presudu Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. godine posl.br. Pž-7129/13-4, Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine, te veći broj sudskih odluka sa sličnim činjenicama.

21. Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača dana 04. travnja 2012. godine je podnio tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa i prava (P-1401/12). U tom predmetu sud je dana 04. srpnja 2013. godine donio presudu kojom se utvrđuje da su tužene banke, među kojima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Prvostupanjska presuda u dijelu glede promjenjive kamatne stope je potvrđena (preinačena u dijelu glede valutne klauzule u CHF) Presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Odluka Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda RH posl.br. Revt 249/14 od 09. travnja 2015. Protiv odluke Vrhovnog suda RH odlukom Ustavnog suda RH posl.br. U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III- 2603/15, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena ustavna tužba (u dijelu glede valutne klauzule u CHF), pa je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu RH na ponovni postupak. Vrhovni sud RH odlučujući ponovno o reviziji, odlukom posl.br. Revt-575/16 od 03. listopada 2017. djelomično ukida dio odluke Visokog trgovačkog suda RH (glede valutne klauzule u CHF), te vraća predmet na ponovno suđenje u tom dijelu. Nakon ponovnog suđenja Visoki trgovački sud RH presudom posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine odbio je žalbu tuženih banaka, među kojima je i tuženik, te je potvrdio odluku Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 i u dijelu glede valutne klauzule u CHF. Odlučujući povodom revizije tuženika Vrhovni sud RH svojom presudom posl.br. Rev- 2221/2018 od 03. rujna 2019. potvrđuje presudu Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. U sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Takvo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

22. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07) propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda RH broj Revt 249/14 od 09. travnja 2015. i Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

23. Također, i odredba čl. 502.c. ZPP-a određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, te se zaključuje da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

24. Presuda o ništetnosti odredbi čl. 1., 2. i 7. predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i kamata koja je sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014 i posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnima i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt 249/14 od 09. travnja 2015., je već pravomoćna.

25. Nesporno je da je zahtjev tužiteljice za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim dijela odredbi Ugovora o kreditu koji se odnose na ugovorenu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Odredbe članka 502.c stavka 1. i članka 118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu članka 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

26. Navodi tuženika da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, te da je tužiteljica na isto pristala i zato da nema pravni interes za ovu tužbu, odnosno isplatu nisu osnovani iz razloga jer je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužiteljica i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu ĆS protiv Erste Bank Hungary Zrt) koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Rev 18/18 od 26. 5. 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen. Nadalje, u rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/2018 od 12.02.2019. zauzeto je stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelj ima pravni interes i ovlašten je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju, a uglavnom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je slučaj u konkretnoj pravnoj stvari. Budući provedena konverzija nije ispravila posljedicu nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, to istaknuti prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.

27. Po mišljenju ovog suda, potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržana u odredbi čl. 19.b ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

28. Sklapanjem Dodatka ugovoru od 01. veljače 2016. godine utemeljenog na odredbama čl. 19c ZIDZPK/15 mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača, kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Odredba čl. 19c st. 1.2. ZIDZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se, između ostalog na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovor o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvijete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa bi posljedično tome prilikom zaključka o tome je li sklapanjem navedenog Dodatka otklonjena navedena neravnoteža u odnosima potrošača i banke trebalo voditi računa je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.

29. Nadalje, navedenim Dodatkom ugovora o kreditu sklopljenim prema odredbama ZID ZPK, uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te iz sadržaja navedenog Dodatka ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao ovih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK/15, već je suprotno tome odredbom čl. 41. ZZP propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti (slično, na odgovarajući način, i odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15 u kojem kao učinak konverzije nije propisan gubitak prava potrošača iz osnovnog ugovora). Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog Dodatka, tužitelj i tuženik su, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredili svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i banaka, kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija, kao potrošača, bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma utemeljenih na odredbama ZID ZPK/15 potrošači su (pa tako i tužiteljica) doslovno spašavali svoju egzistenciju.

30. Ovakvo pravo potrošača, kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije ( jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, sukladno je pravnom shvaćanju Županijskog suda u Puli-Pola izraženo u presudi poslovni broj: Gž-942/2021-2 od 30. studenog 2021. i pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Puli-Pola od 4. listopada 2021.

31. Tužiteljica ima status potrošača. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i 125/07) potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, kao i osoba koja nastupa u ime ili za račun trgovca. U čl. 2. Direktive broj 93/13 od 05. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe/pružatelj usluga, a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati. U ovoj pravnoj stvari tužiteljica je predmetni Ugovor o kreditu sklopila kao slabija stranka, u svojstvu fizičke osobe, te ima svojstvo potrošača.

32. U ovoj pravnoj stvari je provedeno financijsko vještačenje te je vještak, u odnosu na postavljeni zadatak da li su svi iznosi koje tužitelj potražuje u ovom postupku uvršteni u izračun konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15, u svom pisanom nalazu i mišljenju iznio da su uvršteni u izračun konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15. Istakao je da je to napravljeno u svrhu matematičkog izjednačavanja sa simuliranim kreditom, a da to nije matematičko izjednačavanje koje bi kao početnu pretpostavku imalo stav da se tijekom razdoblja otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa i tečaj.

32.1. U odnosu na preostali zadatak vještačenja, vještak je u svom pisanom nalazu i mišljenju uzeo u obzir svu dostavljenu financijsku dokumentaciju u spisu te je dao mišljenje da:

1. pod pretpostavkom da je tijekom razdoblja otplate kredita do konverzije korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, da je tužitelj na ime kamata, u utuženom razdoblju otplate kredita više uplatio 30.299,19 HRK.

2. pod pretpostavkom da je tijekom razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj CHF bio jednak tečaju na dan odobrenja kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika, više uplatio 55.170,55 HRK.

Pod pretpostavkom da je tijekom razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj CHF bio jednak tečaju na dan odobrenja kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika, manje uplatio 2.206,07 HRK.

3. pod pretpostavkom da je tijekom razdoblja otplate kredita do konverzije bila primijenjena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, te primijenjen tečaj CHF jednak tečaju na dan isplate kredita (dakle, jedinstveni efekt promjene anuiteta temeljem oba parametra), tužitelj je više uplatio iznos od 74.982,90 HRK, te manje platila iznos od 1.083,60 HRK.

33. Na nalaz i mišljenje vještaka tužitelj je naveo da je isti sačinjen pregledno i točno, ali je predložio da vještak prikaže s kojim je iznosom tuženik prenisko iskazao preplatu kod provedbe konverzije, ako se dodatno anuliraju učinci promjenjive kamate.

34. Tuženik se na nalaz i mišljenje vještaka očitovao navodeći da su izračuni u pravnom smislu posve irelevantni, slijedom odluke donesene u oglednom sporu Vrhovnog suda RH broj Gos 1/2019-36 od 04. ožujka 2020. godine kojim je zauzeo obvezujuća pravna shvaćanja za niže sudove u istovrsnim predmetima. A također je ukazao da izračun vještaka nije ni matematički ni pravno ispravan. Dalje navodi da vještak nije uzeo u obzir i preplatu priznatu tužitelju prilikom provođenja konverzije u iznosu od 18.506,11 kuna. Također tvrdi da vještak računa tečajnu razliku na način da od tečaja na dan isplate oduzima inicijalni tečaj te rezultat množi sa rezultatom oduzimanja stvarnog anuiteta u CHF-u i više plaćene kamate u CHF-u.

35. Vještak se očitovao na prijedlog tužitelja navodeći da početni iznos je stvarno isplaćeni iznos u kunama pretvoren u EUR po tečaju na dan isplate kredita tj. 397.927,43 HRK, odnosno 54.842,85 EUR. Zatim trajanje kredita da je ista kao i kod CHF kredita (216 mjeseci). Banka da na simulirani EUR kredit primjenjuje kamatne stope koje su vrijedile za EUR kredite (5,90 posto koja se sukladno traženom ne mijenja). A sukladno primijenjenoj konformnoj anuitet iznosi 408,01 EUR, interkalarna kamata iznosi 166,32 EUR. Do 30. rujna 2015. godine obračunato je 110 anuiteta i interkalarna kamata, odnosno 408,01 EUR x 110 + 166,32 =45.047,42 EUR. Dakle, da bi tužitelj svim svojim realiziranim uplatama premašio iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu, te isti iznosi 34.663,83 HRK na dan 30. 09. 2015. godine što je za 16.157,72 HRK više od iznosa koje je banka iskazala u konverziji (18.506,11 HRK).

36. Na prigovore tuženika vještak se očitovao navodeći da je uzeo u obzir i preplatu priznatu tužitelju prilikom provođenja konverzije u iznosu od 18.506,11 kuna, a što je vidljivo na stranici 18 njegovog nalaza i mišljenja, u tablici 10-preplata. Zato je naveo da je tužitelj, uz preplaćene iznose po kamati i valuti, više terećen za iznos od 6.280,30 HRK na dan provedene konverzije 30. rujna 2015. godine. U odnosu na slijedeći prigovor tuženika da nije izvršen ispravan način obračuna po osnovi ništetnosti kamatne stope i valutne klauzule vještak navodi da taj prigovor nije osnovan jer razlika plaćene kamate nije isto što i razlika anuiteta, već razlika plaćene kamate unutar anuiteta (kako je vještak obrazložio na stranici 10 svog nalaza i mišljenja kroz točku 2.3.1.). Vještak dalje navodi da je logično i pravilno da se tečajne razlike računaju kao vrijednosti koje odgovaraju iznosu koji čini umnožak dospjelog anuiteta i pozitivne razlike primijenjenog tečaja i tečaja na dan puštanja kredita. A to da predstavlja razliku koja nastaje kao posljedica promjene tečaja, te je potom treba umanjiti za već prikazani dio tečajnih razlika kroz preplaćenu kamatu da ne bi došlo do udvostručenja potraživanja. Preplaćena kamata u sebi sadrži i dio tečajnih razlika, što je neminovno budući da su plaćanja vršena po tekućem tečaju. Plaćanje kamate je vršeno sa tekućim tečajem, a ne sa početnim tečajem, te takav tečaj treba i primijeniti da bi se dobila stvarna razlika plaćenih kamata, isto kao što se kod tečajnih razlika gleda tečajna razlika plaćenoga anuiteta (dakle, onog koji je promijenjen uslijed promjene kamatnih stopa, a ne početnoga anuiteta), a potom eventualna dvostruka potraživanja treba eliminirati da bi se pravilno zatvorila cjelina potraživanja.

37. Tužiteljica je nakon očitovanja vještaka prihvatila nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti, te je sukladno nalazu i mišljenju vještaka uredila tužbeni zahtjev za isplatu, na način kako je to opisano u točki I izreke ove Presude.

38. Tuženik je ustrajao na svim prigovorima.

39. Vještak se i usmeno na ročištu 02. listopada 2025. očitovao na sve prigovore i upite stranaka te je iskazao da ostaje u cijelosti kod svog nalaza i mišljenja kao i kod dodatnog očitovanja od 28.07.2022. Obračun kamata vršio je na način kako je obrazloženo kroz toč. 2.3.1. nalaza i mišljenja, a to je da je prikazana razlika kamata odnosno plaćene kamate unutar anuiteta, a kako je i traženo zadaćom (razlika plaćene kamate) dok tuženik ukazuje na čistu razliku anuiteta. Ukoliko bi se promatrala čista razlika anuiteta tada je uslijed promjene kamatne stope dug koji preostaje tužitelju veći u odnosu na dug prema početnom otplatnom planu i to točno toliko koliko je razlika plaćene kamate veća od razlike anuiteta. Upravo iz tog razloga preplata po kamati jest ona preplata koja se traži, a samim time zbroj preplate po kamati i valuti veći je od ukupne razlike anuiteta, dakle, budući da kompenzira preostali uvećani dug tužitelja. Zatezne kamate na potraživanje tužitelja do dana provedbe konverzije odnosno 30.09.2015. iznose 35.694,38 kn te ako bi se potraživanje tužene u visini od 18.506,11 kn odbilo od navedenih zateznih kamata preostala zatezna kamata na dan 30.09.2015. iznosila bi 17.188,27 kn odnosno 2.281,28 eura prema fiksnom tečaju konverzije. Kamata u visini od 4,5% primijenjena je u cijelosti na inicijalni otplatni plan dakle i nakon 01.01.2014. kako je prikazano u tablici 3. dok je u tablici 4. prikazana otplata kako je vršena u naravi sa izmijenjenim kamatnim stopama, a pretplate su iskazane u tablicama 5. i 6.

40. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je isti izrađen po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo, potpun, objektivan, obrazložen, te izrađen u skladu s pravilima struke, i zato je sud istog prihvatio kao vjerodostojan i točan i na istome temeljio visinu tužbenog zahtjeva odnosno donijetu presudu u točki I izreke.

41. Sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je vraćeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ostvario korist u vidu plaćanja veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. U konkretnom slučaju, obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o namjenskom kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika i dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženik je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a dužan tužitelju vratiti iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Glede jednostrane promjene kamatnih stopa ističe se da je time tuženik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa utvrđene su ništetnim, te je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat ta koja je bila razumljiva i određena, ona kamata stopa koja je primjenjivana u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 4,50 % godišnje, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose koje je tužitelj platio u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 4,50%, kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita. Sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom do dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO. Obzirom na sve naprijed navedeno, a pozivajući se na pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, te presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je dio odredbi Ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu Ugovora o kreditu zaključenim između stranka na način na koji su koncipirane suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, predstavljaju nepoštene ugovorne obveze, te su ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 2. ZOO-a , jer su protivne prisilnim propisima i moralu društva, slijedom čega je u smislu čl. 323. st. 1. istoga Zakona, tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe.

42. Zahtjev tužiteljice za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti dijela odredbi ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom banke tijekom trajanja otplate i valutna klauzula po predmetnom ugovoru o kreditu i obzirom na odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl. 118. ZZP/14 koje govore o postupcima naknade štete, te je šteta u smislu čl.1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati tuženika na dan dospijeća i valutnoj klauzuli tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju ništetne odredbe.

43. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sve opće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine.

44. Odluka Europskog suda donesena u predmetu C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine prema kojoj bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih odredbi i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi, dakle to pravno shvaćanje u navedenoj odluci ukazuje da u konkretnom slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora. U konkretnom slučaju nije udovoljeno uvjetu transparentnosti. U Dodatku ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužiteljica izjavila da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženiku bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu od 31. svibnja 2006. godine solemniziranog 09. lipnja 2006. godine.

45. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove odredbe, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 31. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, te da je tužiteljica svoj novčani tužbeni zahtjev kojim zahtijeva isplatu zbog ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, podnijela 21. veljače 2019. godine, do tada nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. u odnosu na kamatnu stopu odnosno od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu. Tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta je 21. veljače 2019. godine i zato od 13. lipnja 2014. do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Isto prema stajalištu suda vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. Osim navedenog, treba uvažiti i pravno stajalište sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.siječnja 2020. godine prema kojem: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena, ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Također, treba uvažiti i objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare Vrhovnog suda RH od 01. ožujka 2022. godine.

46. Uvidom u Rješenje Općinskog suda u Puli-Pola Stalna služba u Bujama – Buie poslovni broj: P-731/2016-12 od 30. prosinca 2016. godine utvrđeno je da je tužiteljica dana 02. lipnja 2015. godine bila podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu sklopljenim s tuženikom 31. svibnja 2006. godine vezanih za izmjenu kamatne stope, te isplatu iznosa od 30.211,66 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 02. lipnja 2015. godine do isplate, s osnove nezakonite izmjene ugovorenih kamatnih stopa. Tužiteljica je navela da je povukla tužbu jer je sa tuženikom sukladno ZID ZPK 102/15 sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, dana 01. veljače 2016., čime da je tužiteljici kredit u CHF konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Činjenica da je tužiteljica bila podnijela tužbu, a potom i povukla je irelevantna za ovu pravnu stvar.

47. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine broj 53/1991, 91/1992,112/199, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 85/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje: ZPP) koji propisuje da stranka koja izgubi parnicu je dužna naknaditi parnični trošak drugoj stranci. Tužiteljica je uspjela u ovom postupku, te joj je tuženik dužan naknaditi parnični trošak. Tužiteljici je priznat trošak za sastav tužbe, za sastav podnesaka od 03. travnja 2019., za zastupanje na ročištu 09. rujna 2019., 17. listopada 2022., 12. rujna 2024., 06. studenog 2024. i 02. listopada 2025. za svaku radnju po 200,00 eura, zatim za sastav podneska od 11. ožujka 2021. godine 50,00 eura, zatim za sastav podneska od 10. lipnja 2022., 26. kolovoza 2022. i 04. listopada 2024. za svaki po 100,00 eura, za sastav žalbe od 28. studenog 2022. godine 250,00 eura, to sve plus PDV koji iznosi 500,00 eura, zatim za sudsku pristojbu na tužbu 164,18 eura, za sudsku pristojbu na presudu 119,97 eura i sudsku pristojbu na žalbu 119,97 eura, te trošak vještačenja u iznosu od 597,21 eur, a što sveukupno iznos 3.501,33 eura. Tužiteljici nije priznat trošak za sastav podneska od 05. ožujka 2019. godine kojim je dostavila dokaz o uplati sudske pristojbe, jer je isti mogao biti dostavljen uz tužbu i jer navedeni podnesak nije bio nužan, zatim nije joj priznat trošak sastava podnesaka od 09. rujna 2019. (istog dana je bilo i ročište), od 13. rujna 2019., 09. travnja 2020., 23. travnja 2020., 27. studenog 2020., 27. kolovoza 2021., 18. ožujka 2022., 12. srpnja 2022., 08. rujna 2022. i 26. rujna 2025., budući da su ti podnesci bili nepotrebni i nisu bili nužni za odlučivanje u ovom postupku.

47.1. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na tarifnim brojevima 7.1., 8.1., 9.1., 46., 52. i 54. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/2012, 103/2014, 118/2014,107/2015, 37/2022, 126/2022, 138/2023, dalje: Tarifa), te tarifnom broju 1. i 2. Tarife sudskih pristojbi.

48. Tuženiku parnični trošak nije priznat, budući da isti nije uspio u ovom postupku.

49. Slijedom svega naprijed navedenog, presuđeno je kao u izreci.

U Poreču – Parenzo 12. studenog 2025.

S u t k i n j a:

mr. sc. Marčela Štefanuti

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu u Bjelovaru, a podnosi se putem ovog suda, u roku od 15 dana, od dana objave ove Presude.

DNA:

1. Pun. tužitelja,

2. Pun. tuženika.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte