Poslovni broj: Usž-4511/2024-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Sanje Štefan i Blanše Turić članica vijeća, te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice ŠA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Branimir Brečević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Čohilj i partneri d.o.o., Pula, Dalmatinova 4, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi poreza na dohodak, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-2147/2023-8 od 20. rujna 2024., na sjednici vijeća održanoj 12. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-2147/2023-8 od 20. rujna 2024.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-410-14/22-01/321, urbroj: 513-04- 23-2 od 10. kolovoza 2023. (točka I. izreke). U točki II. izreke te presude se odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

2. Rješenjem tuženika odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Pazin, Ispostave Pula, klasa: UP/I-410-23/2022-12/2602, urbroj: 513-007-18-01-2021-6 od 13. rujna 2022., kojim je tužiteljici utvrđena mjesečna obveza poreza na dohodak od imovine za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2018. u iznosu od 1.721,43 kn/228,47 eura.

3. Protiv navedene presude tužiteljica je podnijela žalbu iz svih razloga propisanih u članku 126. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/24. - dalje: ZUS).

Dalje u žalbi tužiteljica prije svega prigovara da je prvostupanjski sud odbio sve dokazne prijedloge, ali pri tome nije dao obrazložene razloge, zbog čega smatra da su joj takvim postupanjem povrijeđena ustavna prava. Smatra da su pogrešno utvrđene činjenice u vezi stvarnog sadržaja ugovora, tj. pravnih poslova na temelju kojih joj je utvrđena porezna obveza, kao i o tržišnoj visini zakupnine, a dodaje i da joj nije dano pravo na očitovanje. Dodaje da nisu jasni razlozi zbog kojih je uzeta u obzir porezna osnovica u visini od 200.000,00 eura kao naknada za pravo građenja, a niti kako je utvrđen mjesečni iznos, odnosno razlozi zbog kojih je porezno tijelo navedeno razdoblje uzelo kao porezno odlučno, jer je pravo građenja osnovano na neodređeno vrijeme i kao takvo je i uknjiženo u zemljišnim knjigama. Smatra da je za visinu naknade prije svega odlučno što su stranke ugovorile, a podredno da se naknada obračunava prema prosječnoj tržišnoj zakupnini. Navodi da je iz obrazloženja osporenih rješenja vidljivo da su porezna tijela odlučne činjenice o visini naknade za pravo građenja utvrdila na temelju isprava koje se uopće ne odnose na institut prava građenja ili koji su dodaci, aneksi osnovnog ugovora bez da je prvostupanjsko porezno tijelo izvršilo uvid u tekst ugovora o osnivanju prava građenja od 21. ožujka 2016. Tužiteljica ističe da je bilo potrebno istražiti zajedničku namjeru ugovaratelja odnosno tumačiti pojedine odredbe ugovora, uvažavajući cilj koji se želio postići sklapanjem ugovora, a u konkretnom slučaju je cilj bio zajedničko ulaganje i zajednička investicija u izgradnji višestambenog objekta. Napominje da su ugovorne strane suglasno utvrdile ukupnu vrijednost zemljišta i stana u iznosu od 200.000,00 eura, ali protivno shvaćanju poreznih tijela i zaključcima prvostupanjskog suda, da to ujedno ne znači da je vrijednost naknade za osnivanje prava građenja ugovorena u tom iznosu, već rečeni iznos predstavlja vrijednost uloga tužiteljice, a povrat te vrijednosti je ovim uređenjem osiguran. Dodaje da su u prilog takvom shvaćanju i podaci iz Zajedničkog izvješća o tržištu nekretnina Istarske županije za 2016. Dalje u žalbi tužiteljica navodi da je poslovno i tržišno neopravdano da prosječni mjesečni iznos zakupnine za građevinsko zemljište iznosi 19.498,22 kn. U prilog tome se poziva i na Izvješće Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske o tržištu nekretnina za područje Istarske županije za 2021.

Zaključno, tužiteljica smatra da navedena naknada od 200.000,00 eura, kada se uzme u obzir njezina visina i namjera ugovornih strana kod sklapanja ugovora, ne može predstavljati naknadu za pravo građenja već naknadu za uloženo zemljište, tj. da bi se kao naknada za pravo građenja trebao uzeti samo iznos koji preostane nakon što se od ukupne naknade od 200.000,00 eura oduzme prosječna vrijednost predmetnog zemljišta u 2016., odnosno u trenutku potpisivanja Ugovora o osnivanju prava građenja. Predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu, poništi pobijanu prvostupanjsku presudu, dosudi tužiteljici troškove upravnog spora, a traži i naknadu troška za sastav žalbe.

4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanim člankom 134. stavak 1. ZUS-a ovaj Sud je ocijenio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je tužiteljica kao vlasnica nekretnine 21. ožujka 2016. sklopila Ugovor o osnivanju prava građenja s društvom Histria building d.o.o., da je 9. listopada 2017. sklopila Ugovor o prijenosu ugovora o pravu građenja s društvom Resort Banjole d.o.o., a između tužiteljice i društva Resort Banjole d.o.o. sklopljen Aneks ugovora o osnivanju prava građenja na pobliže navedenoj nekretnini, a Aneksima ugovora od 9. listopada 2017. i 26. ožujka 2017. je utvrđena ukupna naknada za pravo građenja u iznosu od 200.000,00 eura na način da se tužiteljici isplati 100.000,00 eura, a da joj za preostalih 100.000,00 eura pripadne stan u zgradi koja će se izgraditi na pravu građenja. Sukladno ugovorenom tužiteljica je 5. rujna 2022. s društvom Resort Banjole d.o.o. sklopila Ugovor o kupoprodaji stana u zgradi izgrađenoj na pravu građenja (apartman CI etažno vlasništvo E-28), a prema članku 3. tog Ugovora kupoprodajna cijena za predmetni stan je utvrđena u iznosu od 100.000,00 eura, a ukupan iznos kupoprodajne cijene je isplaćen kao naknada za pravo građenja.

8. Slijedom navedenog prvostupanjsko porezno tijelo je utvrdilo da je tužiteljica ostvarila dohodak od imovinskog prava te joj s te osnove utvrdilo obvezu poreza i prireza na dohodak od imovinskog prava u pobliže naznačenom mjesečnom iznosu. Visina porezne obveze utvrđena je uzimajući u obzir mjesečni iznos dohotka (najamnine) od imovinskog prava, a mjesečni iznos dohotka (najamnine) od imovinskog prava utvrđen je polazeći od imovinskog prava utvrđen je s osnove ukupno ugovorene naknade iz Ugovora o osnivanju prava građenja, za razdoblje od 21. ožujka 2016. do 5. rujna 2022. (77 mjeseci), odnosno u ukupnom iznosu od 200.000,00 eura.

9. Prvostupanjski sud je tijekom upravnog spora održao raspravu te sukladno odredbi članka 6. ZUS-a omogućio strankama da se izjasne o svim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora. Prvostupanjski sud je izvršio uvid u sudski spis i spis tuženika, a na temelju utvrđenog je zaključio da je tužiteljica kao vlasnica zemljišta sklopila ugovor o pravu građenja s investitorom kako bi investitor mogao izgraditi objekt na tom zemljištu. Na temelju sklopljenog ugovora tužiteljica je ostvarila naknadu u ugovorenom iznosu od 200.000,00 eura, koja naknada se prema odredbi članka 56. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 138/20.) smatra dohotkom od imovinskog prava odnosno najamninom.

10. Odredba članka 56. Zakona o porezu na dohodak propisuje da se dohotkom od imovine i imovinskih prava smatra razlika između primitaka po osnovi najamnine, zakupnine, iznajmljivanja stanova, soba i postelja putnicima i turistima i organiziranja kampova, primitaka od vremenski ograničenog ustupa autorskih prava, prava industrijskog vlasništva i drugih imovinskih prava u skladu s posebnim propisima, primitaka od otuđenja nekretnina i imovinskih prava i izdataka koji su poreznom obvezniku nastali u vezi s tim primitcima.

11. Prema ocjeni ovog Suda pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se naknada koju je tužiteljica ostvarila kao vlasnica zemljišta na temelju ugovora o građenju kojim investitoru daje pravo uporabe, odnosno građenja na svom zemljištu, sukladno citiranoj odredbi Zakona o porezu na dohodak smatra dohotkom od imovine (najamninom) te podliježe oporezivanju. S time u vezi ovaj Sud napominje da je takvo stajalište zauzeo i u drugim predmetima istog činjeničnog i pravnog supstrata, u kojima je tužiteljica utvrđena poreznim obveznikom sa iste osnove, ali za različito vremensko razdoblje (u presudama poslovni broj: Usž-1152/2024-2 od 16. svibnja 2024. i poslovni broj: Usž-2027/2025-2 od 9. srpnja 2025.), koja su primjenjiva i u konkretnom slučaju.

12. Prema ocjeni ovog Suda neosnovani su navodi tužiteljice o postojanju zajedničkog ulaganja i zajedničke investicije, jer je u konkretnom slučaju ustanovljeno pravo građenja koje se, kao stvarnopravni teret upisuje u zemljišne knjige. U skladu s pravnom prirodom tog prava, obveznik je dužan plaćati mjesečnu naknadu vlasniku zemljišta, što isključuje postojanje elemenata zajedničkog pothvata, odnosno udruživanja sredstava, rizika i dobiti koji su ključni za institut zajedničkog ulaganja. Slijedno tome neosnovan je i prigovor tužiteljice da je u predmetnom slučaju bilo potrebno utvrditi prosječnu vrijednost zemljišta, a potom razliku utvrditi kao naknadu za pravo građenja, već je prvostupanjsko porezno tijelo osnovano utvrdilo mjesečnu cijenu najamnine prema sveukupnoj naknadi za pravo građenja.

13. U osvrtu na druge prigovore tužiteljice, valja reći da je pravno odlučno razdoblje u konkretnom slučaju razdoblje od sklapanja Ugovora o pravu građenja 21. ožujka 2016. do dana sklapanja ugovora o kupoprodaji stana u zgradi izgrađenoj na pravu građenja 5. rujna 2022.

14. Dodaje se i da je prvostupanjski sud iscrpno naveo i obrazložio način utvrđivanja mjesečne osnovice poreza, pravilno prihvativši obrazloženje poreznih tijela koje su s time u vezi dala u osporenim rješenjima.

15. Konačno, ovaj Sud uvažavajući odredbu članka 49. stavak 4. ZUS-a, nalazi neosnovanim i prigovor tužiteljice o povredi postupka, jer sud nije vezan dokaznim prijedlozima stranaka. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da su pravno odlučne činjenice za donošenje zakonite odluke već utvrđene tijekom upravnog postupka, pa da provođenje daljnjeg dokaznog postupka ne bi bilo od utjecaja za donošenje drugačije odluke u predmetnom slučaju.

16. Stoga je, ovaj Sud ocijenio da žalbeni navodi nisu s uspjehom osporili pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude, a niti su osnovani prigovori tužiteljice kojima upire na povredu ustavnih prava.

17. Slijedom navedenog, ovaj Sud je, na temelju članka 135. stavka 1. ZUS-a, odlučio kao u točki I. izreke ove presude.

18. S obzirom da tužiteljica nije uspjela u upravnom sporu, pravilno je odbijen i njezin zahtjev za naknadu troškova upravnog spora. Kako je žalba tužiteljice odbijena, to je valjalo i zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka odbiti kao neosnovan sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a.

U Zagrebu 12. studenoga 2025.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Karlovčan-Đurović