REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-2560/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u izvanparničnom postupku predlagatelja: 1. MŠ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 2. SŠ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i 3. PŠ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnik Ivan Kalauz, odvjetnik u Vinkovcima i protustranke JŠ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa zastupane punomoćnica Dijana Kolman Vrane, odvjetnica u Zagrebu, radi priznanja strane sudske odluke, odlučujući o prijedlozima za dopuštenje revizije predlagatelja i protustranke protiv rješenja Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1455/2023-2 od 4. veljače 2025., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj R1-154/2023-9 od 6. lipnja 2024., u sjednici održanoj 12. studenoga 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije predlagatelja se odbacuje.
II. Prijedlog za dopuštenje revizije protustranke u odnosu na pravna pitanja se odbija.
III. Prijedlog za dopuštenje revizije protustranke u odnosu na povredu temeljnih ljudskih prava se odbacuje.
Obrazloženje
1. Drugostupanjskim su rješenjem odbijene žalbe predlagatelja i protustranke i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje kojim je odlučeno:
„Priznaje se presuda Višeg suda u Sremskoj Mitrovici, Republika Srbija, broj: 1P-28/2017 od 4. listopada 2019., pravomoćna 6. veljače 2020., ovršna 18. ožujka 2020., u dijelu izreke koji glasi:
"OBVEZUJE SE tužilja ŽŠ da tuženima MŠ, SŠ, rođenoj MŠ, i PŠ, naknadi troškove parničnog postupka u sumi od 1.152,000,00 RSD sa zakonskom zateznom kamatom od nadevka izvršnosti presude pa do isplate, u roku od 15 dana od prijema pismenoga otpravka presude. Preostali dio zahtjeva tuženih za naknadu troškova parničnog postupka u sumi od 1.062,750,00 RSD, a koja čini razliku od traženih 2.214,750,00 RSD do dosuđenih 1.152,000,00 RSD, kao i za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđenu sumu troškova parničnog postupka od nadnevka pravnovaljanosti presude pa do nadnevka izvršnosti presude, odbija se kao neutemeljen.“
2. Protiv drugostupanjskoga rješenja i predlagatelji i protustranka podnijeli su prijedloge za dopuštenje revizije, na što su ovlašteni člankom 45. Zakona o izvanparničnom postupku (Narodne novine br. 59/23) i člankom 385.a Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP).
3. Ni jedna od stranaka nije odgovorila na prijedlog za dopuštenje revizije protivne stranke.
4. Prijedlog za dopuštenje revizije predlagatelja je nedopušten, a prijedlog protustranke je djelomično nedopušten a djelomično neosnovan.
5. Predlagatelji su prijedlog za dopuštenje revizije podnijeli pozivom na razloge iz članka 385.a stavka 2. ZPP. Tvrde da su im u postupku povrijeđena temeljna ljudska prava i to pravo na pristup sudu i pravo na pošteno suđenje zajamčena člankom 29. Ustavom Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10 i 5/14, dalje: Ustav) i člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori br. 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010 i 13/2017, dalje: Konvencija).
6.1. Predlagatelji su onime što su uz prijedlog za dopuštenje revizije dostavili učinili vjerojatnim ono što u tome prijedlogu tvrde, naime, da o dijelu njihova zahtjeva za priznanje strane sudske odluke nižestupanjski sudovi uopće nisu odlučili, u čemu i nalaze povredu njihovih temeljnih ljudskih prava. Naime, proizlazi da su predmetnim zahtjevom za priznanje strane sudske odluke predlagatelji tražili da se strana sudska odluka o kojoj je ovdje riječ prizna u cijelosti, a iz te odluke proizlazi da je njome odlučeno ne samo o troškovima postupka koji se vodio pred stranim sudom, u kojem dijelu je prvostupanjskim rješenjem strana odluka jedino priznata, već i o glavnoj stvari, tako što je odbijen tužbeni zahtjev prednice ovdje protustranke da se utvrdi da je ništav ugovor o zamjeni nekretnina koji je javno ovjeren 12. kolovoza 1995., a sklopljen između prednice ovdje protustranke i DŠ s jedne strane i predlagatelja s druge strane. Glede toga dijela strane sudske odluke prvostupanjsko rješenje tek u obrazloženju ustvrđuje da „ne proizlazi pravni interes predlagatelja za priznanje strane sudske odluke u preostalom dijelu“. No, iako prvostupanjski sud odriče predlagateljima pravni interes za priznanje strane sudske odluke u tome „preostalom dijelu“, nije izrekom rješenja u tome dijelu njihov zahtjev za priznanje strane sudske odluke odbacio. Predlagatelji su protiv prvostupanjskoga rješenja podnijeli žalbu, no u tome su podnesku naznačili da se radi u prvome redu o prijedlogu za donošenje dopunskoga prvostupanjskog rješenja, a podredno o žalbi. Predložili su, naime, da prvostupanjski sud izrijekom odluči i o njihovu zahtjevu da se strana sudska odluka prizna i u dijelu o kojemu prvostupanjski sud nije ništa odlučio, iako je u obrazloženju naveo da glede toga dijela predlagatelji nemaju pravni interes za priznanje. Prvostupanjski sud nije o prijedlogu za donošenje dopunskoga rješenja ništa odlučio, dakle, nije ga ni odbio niti mu je udovoljio, već je spis dostavio drugostupanjskome sudu radi odluke o žalbi. Drugostupanjski je sud žalbu predlagatelja odbio tek navevši da „u ZMPP ne postoji odredba koja isključuje mogućnost da se strana sudska odluka prizna samo u određenom dijelu“, pritom misleći na Zakon o međunarodnom privatnom pravu (Narodne novine br. 101/17 i 67/23, dalje: ZMPP) te zaključio da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba postupka iz članka 354. stavka 1. točke 11. ZPP „kada nije priznao sudsku odluku u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev“, previdjevši da prvostupanjski sud uopće nije odlučio o tome dijelu zahtjeva predlagatelja, zbog čega su predlagatelji i tražili donošenje dopunske odluke.
6.2. Međutim, sve navedeno ne čini prijedlog za dopuštenje revizije ni osnovanim ni dopuštenim jer se predlagatelji u njemu kao na povredu prava pozivaju jedino i upravo na to što o njihovu zahtjevu za priznanje strane sudske odluke u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev protiv njih odbijen nije još odlučeno, odnosno, nije odlučeno o njihovu prijedlogu za donošenje dopunske odluke. Dakle, odluka o tom zahtjevu nije ni donesena, pa će je prvostupanjski sud morati donijeti i predlagatelji imaju pravo inzistirati da prvostupanjski sud odluči o njihovu prijedlogu za donošenje dopunskoga rješenja protiv kojega će stranke u postupku moći izjaviti pravne lijekove. Zato je na temelju članka 389.a stavka 4. ZPP odlučeno kao u točki I. izreke.
7. Protustranka je podnijela prijedlog naznačivši u njemu sedam pitanja za koja smatra da su pravna pitanja važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava u sudskoj praksi u smislu članka 385.a stavka 1. ZPP, a smatra da joj reviziju treba dopustiti i na temelju stavka 2. toga članka zato što su „nižestupanjski sudovi počinili povrede čl. 1. Protokola br. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kada nisu utvrdili bi li zbog miješanja države protustranka morala snositi nerazmjeran i prekomjeran teret“.
8.1. Pitanja kojima protustranka problematizira to što sud nije prekinuo predmetni postupak za priznanje strane sudske odluke na temelju prigovora da je u tijeku postupak pred sudom Republike Hrvatske koji je ranije pokrenut u istoj pravnoj stvari i među istim strankama, a na temelju članka 70. ZMPP i što s tim prigovorom u vezi nije priklopio spise koji se odnose na taj drugi postupak nisu odlučna za odluku u ovome postupku jer je iz onoga što u samom prijedlogu za dopuštenje revizije protustranka tvrdi da je predmet postupaka koji se vode u Republici Hrvatskoj razvidno da se radi o postupcima u kojima se ne odlučuje o istoj pravnoj stvari. Naime, stranom sudskom odlukom čije se priznanje traži u ovom postupku odlučeno je o ništetnosti ugovora o zamjeni nekretnina, dok protustranka u prijedlogu navodi da se u Republici Hrvatskoj vode postupci radi ispravka zemljišnoknjižnoga upisa.
8.2. Nisu odlučna ni pitanja kojima predlagateljica ukazuje na to da joj je priznanjem strane sudske odluke u dijelu u kojem je njenoj prednici naloženo da predlagateljima nadoknadi parnične troškove nametnut prekomjeran teret. Odlukom stranoga suda kojom je prednica protustranke obvezana na naknadu parničnih troškova teret isplate je nametnut prednici protustranke, a samim priznanjem strane sudske odluke u dijelu u kojem je odlučeno o naknadi parničnih troškova protustranci nije nametnut nikakav prekomjeran teret u onome smislu koji na umu ima presuda Europskog suda za ljudska prava donesena u predmetu Klauz protiv Hrvatske (zahtjev br. 28963/10) na koju se protustranka neosnovano poziva, jer se ta odluka ne odnosi na činjeničnu i pravnu situaciju kakva je predmetna. Zato se u ovome slučaju ne može govoriti ni o povredi prava vlasništva protustranke.
9. Protustranka ničim nije učinila vjerojatnom tvrdnju o povredi temeljnih ljudskih prava pa je na temelju članka 389.a stavka 4. ZPP odlučeno kao u točki III. izreke.
Zagreb, 12. studenoga 2025.
Predsjednica vijeća
Renata Šantek
