P-143/2023

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Maji Šebalj Širić u pravnoj stvari tužitelja INKASO.HR d.o.o., Osijek, Ulica Lorenza Jägera 5, OIB: 82925459345, kojeg zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik u OD Borić & Toš d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Tihana Svetec, odvjetnica iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 3. studenog 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Valentina Lovrića odvjetnika i punomoćnika tuženika Tihane Svetec odvjetnice, s danom 12. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I./ Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju INKASO.HR d.o.o., Ulica Lorenza Jägera 5, Osijek, OIB: 82925459345 isplati iznos od 1.963,03 EUR sa zateznim kamatama koje teku:

2,49 € od 31.10.2009. do isplate

7,98 € od 30.11.2009. do isplate

9,57 € od 01.01.2010. do isplate

12,11 € od 31.01.2010. do isplate

11,44 € od 28.02.2010. do isplate

14,73 € od 31.03.2010. do isplate

14,01 € od 01.05.2010. do isplate

15,51 € od 31.05.2010. do isplate

25,44 € od 01.07.2010. do isplate

23,32 € od 31.07.2010. do isplate

29,05 € od 31.08.2010. do isplate

27,20 € od 30.09.2010. do isplate

23,30 € od 31.10.2010. do isplate

28,54 € od 30.11.2010. do isplate

40,23 € od 31.12.2010. do isplate

33,76 € od 31.01.2011. do isplate

36,11 € od 28.02.2011. do isplate

32,96 € od 31.03.2011. do isplate

33,43 € od 30.04.2011. do isplate

45,98 € od 31.05.2011. do isplate

46,82 € od 30.06.2011. do isplate

57,82 € od 29.08.2011. do isplate

46,03 € od 29.09.2011. do isplate

45,89 € od 29.10.2011. do isplate

45,89 € od 31.10.2011. do isplate

45,37 € od 30.11.2011. do isplate

47,92 € od 31.12.2011. do isplate

50,75 € od 28.02.2012. do isplate

49,02 € od 28.03.2012. do isplate

50,18 € od 27.04.2012. do isplate

51,15 € od 28.05.2012. do isplate

49,40 € od 30.06.2012. do isplate

49,46 € od 26.07.2012. do isplate

49,84 € od 31.07.2012. do isplate

49,09 € od 31.08.2012. do isplate

47,19 € od 30.09.2012. do isplate

49,20 € od 31.10.2012. do isplate

50,31 € od 01.12.2012. do isplate

49,62 € od 04.01.2013. do isplate

45,62 € od 31.01.2013. do isplate

49,29 € od 28.02.2013. do isplate

49,46 € od 31.03.2013. do isplate

44,38 € od 29.05.2013. do isplate

43,94 € od 29.06.2013. do isplate

44,51 € od 30.07.2013. do isplate

45,50 € od 27.08.2013. do isplate

47,78 € od 27.09.2013. do isplate

47,52 € od 30.10.2013. do isplate

48,15 € od 30.11.2013. do isplate

49,42 € od 31.12.2013. do isplate

49,35 € od 31.12.2013. do isplate

i to po stopi za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi odrađenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poen, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

II/. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.648,29 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12.11.2025. do isplate po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 20. siječnja 2023. navodi da je s KR **.**.2020. sklopio Ugovor o ustupu tražbine kojim je tužitelju izvršen ustup tražbine prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak iz ugovora o kreditu. Pojašnjava da su prednik tužitelja i tuženik 15.12.2006. sklopili Ugovor o kreditu kojim je odobren kredit u valuti švicarski franak (CHF), koji kredit je otplaćen u cijelosti. Ukazuje na presudu ovog suda pod brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost odredbi ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima) i kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, čime je tuženik postupio protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. – dalje: ZZP/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007., odnosno Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 75/09., 89/09., 133/09. – dalje: ZZP/07) u razdoblju od 7. kolovoza 2008. do 31. prosinca 2008. Ističe da Ugovor o kreditu od 15. prosinca 2006. ispunjava uvjete iz navedene presude jer je sklopljen unutar razdoblja obuhvaćenog kolektivnom presudom i jer sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Tužbenim zahtjevom sadržanim u tužbi potražuje isplatu preplaćenog iznosa od 1.963,03 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Prije svega ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije s obzirom da tužitelj nije bio korisnik kredita, odnosno stranka iz Ugovora o kreditu iz kojeg proizlazi navodno potraživanje na koje se tužitelj poziva. Navodi da mu je ustupitelj ustupio nepostojeću tražbinu pa je samim time Ugovor o ustupu tražbine na koji se tužitelj poziva ništetan. Tvrdi da ustupitelj – korisnik kredita u trenutku sklapanja Ugovora o ustupu tražbine nije imao valjano dospjelo potraživanje prema tuženiku koje bi proizlazilo iz pravnog posla ili pravomoćne odluke nadležnog tijela, slijedom čega takav "ustup" nije valjan pa samim time niti tužitelj u ovom postupku nije aktivno legitimiran. Ističe da je korisnik kredita (potrošač) koji je ostvario kolektivnu zaštitu kao potrošač temeljem presuda na koje se tužitelj poziva ne može pravo da u posebnoj parnici zahtijeva naknadu štete ili isplatu prenijeti na drugu osobu jer se radi o strogo osobnom pravu koje je vezano za svojstvo potrošača. Dalje navodi navodi da čak i kad bi tužitelj bio aktivno legitimiran u ovom postupku, tužba glasi isključivo na isplatu, bez prethodno postavljenog deklaratornog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti. Nadalje, tuženik ističe da iz odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08, 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. - odluka USRH i 70/19., 80/22., 114/22.

– dalje: ZPP) kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTSRH broj Pž-7129/13 pravno je irelevantno u smislu čl. 138.c Zakona o zaštiti potrošača. Pored navedenog, ističe da u postupku isplate preplaćenog sud nije ovlašten utvrđivati pojedinu odredbu ugovora kao ništetnu, kao niti činjenično stanje koje bi eventualno bilo isto ili barem slično onome iz navedenih odluka viših sudova, jer bi se u tom slučaju radilo o odlučivanju izvan granice zahtjeva koji su postavljeni u postupku. Također ističe da sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača interes za podnošenje tužbe iz odredbe čl. 131. tog Zakona postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, a kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema. Tuženik je također obrazložio stav u odnosu na pitanje dopustivosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, naveo je da bi bilo iluzorno očekivati od banke da pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem jer to, s obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, a potrošač (korisnik kredita) je poslovno sposobna osoba koja je od tuženika prije sklapanja ugovora dobila sva potrebna pojašnjenja i informacije, a koja činjenica je potvrđena potpisom ugovora. Zaključno, tuženik je osporio visinu tužbenog zahtjeva navodeći da je ista postavljena polazeći od pogrešne premise da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje. Ujedno ističe prigovor zastare.

3. Podneskom od 1.9.2025. tužitelj je, nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, uskladio tijek zakonskih zateznih kamata i pojedinačne mjesečne iznose preplata s provedenim vještačenjem, s time da je ostao kod prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.963,03 EUR .

4. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u dokumentaciju koja se nalazi u spisu te je provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje po dipl. oec. Darku Prpiću iz DARFIN d.o.o.

5. Ocjenom provedenih dokaza te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s čl. 8. ZPP sud je došao do uvjerenja da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6. Naime, predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.963,03 EUR na temelju Ugovora o ustupu tražbine od 2.10.2020. koja tražbina je nastala na temelju stjecanja bez osnove po ugovoru o kreditu od 15. prosinca 2006. na ime preplaćenih iznosa uslijed nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima.

7. Između stranaka nije sporno da je Ugovorom o kreditu tuženik odobrio KR kredit u iznosu od 14.932,36 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Nije sporno da je korisnik kredita u cijelosti otplatio predmetni kredit. Nije sporno niti da je korisnik kredita 2.10.2020. s tužiteljem sklopio Ugovor o ustupu tražbine nastale po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, kao i da su stranke navedenog ugovora ugovorile da će nominalni iznos ustupljene tražbine biti utvrđen u sudskom ili izvansudskom postupku kojim će tužitelj od dužnika (tuženika) zahtijevati isplatu ustupljene tražbine (navedeno je utvrđeno i uvidom u Ugovor o ustupu tražbine od 2.10.2020.

8. Sporna je aktivna legitimacija tužitelja, osnov i visina tužbenog zahtjeva te pitanje zastare utužene tražbine.

9. Prije svega, u odnosu na prigovor zastare, treba navesti da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (pa tako i protiv ovdje tuženika), presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđena ništetnost odredbi ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi pod brojem Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. – dalje: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).

10. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici građanskog odjela tog suda od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO (čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 112/99., 88/01.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnog ugovora.

11. Stoga, a budući da tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. ZOO), koji rok je počeo teći 14. lipnja 2018. od trenutka pravomoćnosti presude ovog suda pod brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., razvidno je da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena unutar zastarnog roka.

12. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije ukazuje se kako se stupanjem tražbine ne mijenja identitet tražbine pa stoga sva prava koja je za naplatu predmetne tražbine imao ustupitelj (potrošač – korisnik kredita) ima i tužitelj kao primatelj tražbine jer promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine čak niti kad je osoba vjerovnika utjecala na određivanje sadržaja ili kvalitete tražbine pri sklapanju ugovora iz kojeg tražbina potječe. Tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu ne mijenja svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač. Dakle, u ovom slučaju nije riječ o osobnoj tražbini koja bi po svojoj naravi bila vezana samo uz osobu ustupitelja i koja bi se po svojoj naravi protivila prenošenju na drugoga. Nije riječ ni o prijenosu koji bi bio zabranjen zakonom. Naprotiv, riječ je o novčanoj tražbini za povrat preplaćenih novčanih sredstava koju su korisnici kredita, kao potrošači na koje se odnose učinci, odnosno obvezujuća snaga odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, valjano prenijeli na tužitelja. Time primatelj (ovdje tužitelj) prema dužniku (ovdje tuženiku) ima ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO). Prema tome, tužitelj je aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari za vođenje parnice protiv tuženika radi isplate utužene novčane tražbine. Pritom je potrebno navesti da je tražbina iz čl. 2. Ugovora o ustupu tražbine novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu. Također, premda Ugovorom o ustupu nije naveden konkretan novčani iznos, tražbina koja je predmet ustupa je odrediva jer ugovor sadrži konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa, vidljivo je da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, kao i da će sama visina te tražbine biti utvrđena u sudskom postupku koji će pokrenuti tužitelj. Dakle, radi se o dopuštenom ustupu tražbine koja je nastala na temelju utvrđenja ništetenosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula prema kojoj je glavnica kredita vezana uz promjenu valute švicarski franak, jer se radi o prenosivoj tražbini sukladno odredbi čl. 80. st. 1. i 2. ZOO. I praksa suda Europske unije jasno izražava da nije zapreka ostvarivanja prava na temelju utvrđenja iz postupka radi zaštite kolektivnih interesa i ako dođe do prijenosa tražbine s potrošača na pravnu osobu. Naime, i dalje se radi o tražbini potrošača na temelju potrošačkog ugovora, u zaštiti koje se vjerovnici te tražbine i kada je tražbina prenesena pravnoj osobi, mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude u postupku radi zaštite kolektivnih interesa o čemu već postoji i mnogobrojna sudska praksa.

13. Sukladno odredbi čl. 502.c ZPP fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz odredbe čl. 502.a st. 1. ZPP, odnosno da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, a u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Na temelju odredbe čl. 502.c ZPP ovaj je sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno, vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Stoga u odnosnu navedeno nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, a s obzirom na to da je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača te obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

14. Pravomoćnom presudom ovog suda pod brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je, među ostalima, tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. (u odnosu na valutnu klauzulu) do 31. prosinca 2008., u kojem razdoblju je sklopljen i ovdje predmetni Ugovor o kreditu od 18. prosinca 2006., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim okolnostima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Posljedica toga je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90. istog Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. navedenog Zakona te suprotno odredbama ZOO te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima.

15. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi. Nadalje, odredbom čl. 323. st. 1. ZOO određeno je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi sastoji se u tome da svaka stranka ima pravo na povrat onoga što je dala.

16. Iz Ugovora o kreditu od 18. prosinca 2006. proizlazi da je tuženiku KR odobrio kredit u iznosu od 14.932,36 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita..

17. Tijekom postupka nije utvrđeno da je tuženik u pogledu konkretnog Ugovora o kreditu korisniku kredita – potrošaču dao informacije u vezi valutne klauzule, odnosno da mu je objasnio koje su razlike u mogućim posljedicama ugovaranja pojedinih valutnih klauzula (razlike u rizicima CHF i EUR), niti su takve posljedice potrošaču mogle biti lako razumljive. Dakle, zaključuje se da takvog pojedinačnog pregovaranja u odnosu na valutnu klauzulu nije bilo.

18. S obzirom da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franak već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, to su i odredbe predmetnog Ugovora o kreditu nepoštene i ništetne u dijelu u kojem je ugovoreno vezanje glavnice za tečaj švicarskog franka. Neodlučno je pritom što je namjena predmetnog Ugovora o kreditu kupnja vozila, a ne rješavanje stambenog pitanja, jer se presuda iz kolektivnog spora odnosi na povredu kolektivnih interesa i prava potrošača u svim ugovorima o potrošačkom kreditiranju.

19. Tuženik stoga nema pravo naplate na temelju ništetnih odredbi iz Ugovora o kreditu od 18. prosinca 2006. zbog čega je tuženik tužitelju, na temelju odredbi čl. 84. st. 1. i čl. 323. ZOO, dužan vratiti sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom odredbom.

20. Sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka dipl. oec. Darka Prpića iz DARFIN d.o.o. koji je podnesen u pisanoj formi 21.8.2025. utvrdio da je korisnik kredita primjenom valutne klauzule vezane uz švicarski franak pojedine mjesečne anuitete platio u većem iznosu, a pojedine anuitete u manjem iznosu. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da ukupna razlika koju je korisnik kredita preplatio s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete ukoliko se manje plaćene razlike prebiju sa više plaćenim razlikama, iznosi 1.989,55 EUR.

21. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju vještaka u bitnom navodeći kako je baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka fiksiran tečaj CHF što niti je bila ugovorna volja stranaka niti to proizlazi iz ugovora o kreditu. U bitnom ističe kako je ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne odredbe u kunama izračunava na temelju tečaja valute u odnosu na švicarski franak jasna, razumljiva i uočljiva, te ona ne može biti podvrgnuta tumačenju. Obzirom na ove prigovore tuženika sud je na ročištu održanom dana 3. studenog 2025. saslušao vještaka Darka Prpića iz Darfin d.o.o. koji je naveo kako u svemu ostaje kod nalaza i mišljenja a u odnosu na prigovore tuženika iz podneska od 2.9.2025. ističe kako je izradio nalaz u skladu sa zadatkom suda a da su rečeni prigovori pravne prirode i da li je između stranaka ugovoren fiksni tečaj je pravno pitanje.

22. Nalaz i mišljenje sudskog vještaka kao i usmeno saslušanje istog sud je prihvatio kao detaljan, točan, argumentiran i izrađen sukladno pravilima znanosti i vještine. U odnosu na prigovore tuženika na nalaz i mišljenje vještaka ističe se kako istim prigovorima tuženik nije ničim doveo u pitanje valjanost i stručnost nalaza i mišljenja vještaka u pogledu matematičkih izračuna i metoda izračuna što je i bio zadatak vještaka. Prigovori tuženika tiču se pravnih pitanja na koje je ovaj sud u ovoj presudi dao razloge. Dodatno se ističe samo kako je pravna posljedica ništetnih i nepoštenih ugovornih odredaba o Ugovoru o kreditu o valutnoj klauzuli takva da svaka strana vrati ono što je primila na temelju takvih ništetnih odredbi pa je tako tuženik dužan vratiti sve ono što je primio temeljem te ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i to upravo na način kako je to i naveo vještak u nalazu i mišljenju vještaka da se izračuna razlika s osnova valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita a sve anuitete ukoliko su manje plaćene razlike su prebijene s više plaćenim razlikama. Stoga nije osnovan prigovor tuženika kojim osporava nalaz i mišljenje vještaka.

23. Na temelju utvrđeno činjeničnog stanja, ovaj je sud zaključio da je korisnik kredita uslijed ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu od 15. prosinca 2006. preplatio iznos od 1.989,55 EUR, međutim, kako tužitelj potražuje isplatu manjeg iznosa 1,963,03 EUR sud je odlučio u granicama postavljenog zahtjeva u skladu s odredbom čl. 2. st. 1. ZPP te je na temelju odredbe čl. 80. st. 1. i čl. 1111., u vezi čl. 323. st. 1. ZOO, ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev za isplatu utuženog iznosa.

24. Prema odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

25. Pravomoćnom presudom ovog suda pod brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na temelju čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je isti morao znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog navedenog zakonske zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja od strane korisnika kredita koji su utvrđeni na temelju nalaza i mišljenja vještaka.

26. Sud nije izveo dokaz saslušanjem korisnika kredita budući da je tužitelj na ročištu održanom dana 3. studenog 2025. odustao od tog dokaznog prijedloga.

27. Stopa zatezne kamate određena je na temelju čl. 29. st. 2. ZOO za ostale odnose jer utužena tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

28. Obzirom na sve navedeno, odlučeno je kao pod točkom I. i II. izreke presude.

29. Odluka o troškovima parničnog postupka iz točke II. i III. izreke presude temelji se na odredbama čl. 151., čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP.

30. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 199,00 EUR prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. – dalje: Tarife) u svezi s čl. 2 st. 1. ZPP-a, troškovi sastava podnesaka od 22.11.2024. i 1.9.2025. svako u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife, troškovi i zastupanja na ročištima 28.4.2025. i 3.11.2025. svako u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife, što uvećano za PDV, troškove vještačenja u iznosu od 300,00 EUR i troškove sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 33,18 EUR i na presudu u iznosu od 66,36 EUR, ukupno iznosi 1.648,29 EUR.

31. Odluka o zakonskim zateznim kamatama tekućim na troškove postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP.

U Zagrebu 12. studenog 2025.

SUDAC

Maja Šebalj Širić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku osam dana od dana dostave presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se podnosi putem ovog suda.

Presuda kojom se završava postupak u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP te zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP).

DNA

Tužitelju po pun. uz sudsku pristojbu na presudu 66,36

Tuženiku po pun.