REPUBLIKA HRVATSKA

Posl. br. P-1077/2019-45

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Puli - Pola, po sucu tog suda Saši Javoranu, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja RA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Petri Ambrozić Babić odvjetnici iz Pule, protiv tužene OTP banke d.d., Zadar, Domovinskog rata 3, OIB 52508873833, zastupane po punomoćnicima iz OD Goran Veljović i dr., odvjetnicima iz Pule, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 31. listopada 2025. godine održane u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja te punomoćnika tuženika, na temelju čl. 335 Zakona o parničnom postupku, 12. studenog 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženoj OTP banci d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužitelju RA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od sveukupno 12.102,06 eura/91.182,93 kuna od čega:

-iznos od 4.986,19 eura/37.568,43 kuna na ime preplaćenih kamata, zajedno sa propisanim zakonskim zateznim kamatama iz članka 29 st. 2 ZOO-a koje teku na pojedinačne iznose kako slijedi:

-na iznos od 7,60 eura/ 57,25 kuna od dana 14.02.2007.godine pa do isplate -na iznos od 50,70 eura/382,02 kuna od dana 15.03.2007.godine pa do isplate -na iznos od 69,82 eura/526,07 kuna od dana 17.04.2007.godine pa do isplate -na iznos od 36,42 eura/274,44 kuna od dana 16.05.2007.godine pa do isplate -na iznos od 37,60 eura/283,34 kuna od dana 15.06.2007.godine pa do isplate -na iznos od 36,31 eura/273,59 kuna od dana 16.07.2007.godine pa do isplate -na iznos od 37,56 eura/283,01 kuna od dana 17.08.2007.godine pa do isplate -na iznos od 37,54 eura/282,87 kuna od dana 17.09.2007.godine pa do isplate -na iznos od 36,32 eura/273,64 kuna od dana 15.10.2007.godine pa do isplate -na iznos od 27,50 eura/282,54 kuna od dana 15.11.2007.godine pa do isplate

-na iznos od 36,17 eura/272,55 kuna od dana 18.12.2007.godine pa do isplate -na iznos od 37,45 eura/282,17 kuna od dana 15.01.2008.godine pa do isplate

-na iznos od 37,44 eura/282,07 kuna od dana 15.02.2008.godine pa do isplate

-na iznos od 34,94 eura/263,22 kuna od dana 15.03.2008.godine pa do isplate

-na iznos od 37,37 eura/281,55 kuna od dana 16.04.2008.godine pa do isplate

-na iznos od 36,15 eura/272,37 kuna od dana 15.05.2008.godine pa do isplate

-na iznos od 37,23 eura/280,52 kuna od dana 16.06.2008.godine pa do isplate

-na iznos od 36,10 eura/271,99 kuna od dana 16.07.2008.godine pa do isplate

-na iznos od 37,27 eura/280,80 kuna od dana 18.08.2008.godine pa do isplate

-na iznos od 37,18 eura/280,14 kuna od dana 15.09.2008.godine pa do isplate

-na iznos od 36,02 eura/271,42 kuna od dana 14.10.2008.godine pa do isplate

-na iznos od 37,19 eura/280,19 kuna od dana 14.11.2008.godine pa do isplate

-na iznos od 35,97 eura/271, 05 kuna od dana 15.12.2008.godine pa do isplate

-na iznos od 38,03 eura/286,55 kuna od dana 15.01.2009.godine pa do isplate

-na iznos od 65,06 eura/490,16 kuna od dana 16.02.2009.godine pa do isplate

-na iznos od 58,83 eura/443,23 kuna od dana 17.03.2009.godine pa do isplate

-na iznos od 65,04 eura/490,02 kuna od dana 15.04.2009.godine pa do isplate

-na iznos od 62,90 eura/473,95 kuna od dana 14.05.2009.godine pa do isplate

-na iznos od 64,88 eura/488,84 kuna od dana 16.06.2009.godine pa do isplate

-na iznos od 62,82 eura/473,29 kuna od dana 15.07.2009.godine pa do isplate

-na iznos od 64,77 eura/488,70 kuna od dana 14.08.2009.godine pa do isplate

-na iznos od 64,82 eura/488,42 kuna od dana 23.09.2009.godine pa do isplate

-na iznos od 62,70 eura/472,40 kuna od dana 21.10.2009.godine pa do isplate

-na iznos od 64,61 eura/486,82 kuna od dana 04.12.2009.godine pa do isplate

-na iznos od 63,24 eura/476,50 kuna od dana 22.12.2009.godine pa do isplate

-na iznos od 84,26 eura/634,83 kuna od dana 25.01.2010.godine pa do isplate

-na iznos od 84,13 eura/633,89 kuna od dana 24.02.2010.godine pa do isplate

-na iznos od 71,77 eura/540,77 kuna od dana 25.03.2010.godine pa do isplate

-na iznos od 88,29 eura/665,22 kuna od dana 26.04.2010.godine pa do isplate

-na iznos od 81,17 eura/611,46 kuna od dana 25.05.2010.godine pa do isplate

-na iznos od 83,91 eura/ 632,24 kuna od dana 10.06.2010.godine pa do isplate

-na iznos od 81,15 eura/611,46 kuna od dana 23.07.2010.godine pa do isplate

-na iznos od 83,66 eura/630,30 kuna od dana 25.08.2010.godine pa do isplate

-na iznos od 83,74 eura/630,92 kuna od dana 28.09.2010.godine pa do isplate

-na iznos od 244,42 eura/1.841,57 kuna od dana 09.12.2011.godine pa do isplate

-na iznos od 277,99 eura/2.094,53 kuna od dana 16.12.2011.godine pa do isplate

-na iznos od 319,78 eura/2.409,35 kuna od dana 18.01.2012.godine pa do isplate

-na iznos od 166,15 eura/1.251,84 kuna od dana 07.02.2012.godine pa do isplate

-na iznos od 110,29 eura/830,95 kuna od dana 23.05.2013.godine pa do isplate

-na iznos od 202,28 eura/1.524,07 kuna od dana 03.06.2013.godine pa do isplate

-na iznos od 213,98 eura/1.612,23 kuna od dana 09.07.2013.godine pa do isplate

-na iznos od 256,09 eura/1.929,50 kuna od dana 15.07.2013.godine pa do isplate

-na iznos od 208,58 eura/1.571,57 kuna od dana 16.08.2013.godine pa do isplate

-na iznos od 244,34 eura/1.840,96 kuna od dana 23.09.2013.godine pa do isplate

-na iznos od 234,51 eura/1.766,93 kuna od dana 10.10.2013.godine pa do isplate

-na iznos od 64,90 eura/488,98 kuna od dana 13.11.2013.godine pa do isplate

-na iznos od 62,72 eura/472,54 kuna od dana 13.12.2013.godine pa do isplate

-na iznos od 36,45 eura/274,63 kuna od dana 16.01.2014.godine pa do isplate, do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), za period od 1.8.2015.godine pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana

-iznos od 7.115,87 eura/53.614,50 kuna na ime preplaćenog iznosa s osnova rasta tečaja CHF zajedno sa propisanim zakonskim zateznim kamatama iz članka 29 st. 2 ZOO-a koje teku na pojedinačne iznose kako slijedi:

-na iznos od 2,67 eura/20,12 kuna od dana 10.11.2008.godine pa do isplate

-na iznos od 3,67 eura/27,64 kuna od dana 14.11.2008.godine pa do isplate

-na iznos od 0,98 eura/ 7,39 kuna od dana 10.12.2008.godine pa do isplate

-na iznos od 11,68 eura/88,00 kuna od dana 12.01.2009.godine pa do isplate

-na iznos od 5,99 eura/45,14 kuna od dana 15.01.2009.godine pa do isplate

-na iznos od 16,05 eura/120,93 kuna od dana 10.02.2009.godine pa do isplate

-na iznos od 0,88 eura/56,46 kuna od dana 16.02.2009.godine pa do isplate

-na iznos od 19,56 eura/147,37 kuna od dana 10.03.2009.godine pa do isplate

-na iznos od 5,74 eura/43,22 kuna od dana 17.03.2009.godine pa do isplate

-na iznos od 11,36 eura/85,62 kuna od dana 10.04.2009.godine pa do isplate

-na iznos od 6,07 eura/45,74 kuna od dana 15.04.2009.godine pa do isplate

-na iznos od 9,46 eura/71,29 kuna od dana 11.05.2009.godine pa do isplate

-na iznos od 0,40 eura/43,01 kuna od dana 14.05.2009.godine pa do isplate

-na iznos od 8,30 eura/62,50 kuna od dana 10.06.2009.godine pa do isplate

-na iznos od 5,22 eura/39,31 kuna od dana 16.06.2009.godine pa do isplate

-na iznos od 9,28 eura/69,89 kuna od dana 10.07.2009.godine pa do isplate

-na iznos od 6,38 eura/48,09 kuna od dana 15.07.2009.godine pa do isplate

-na iznos od 6,03 eura/45,47 kuna od dana 10.08.2009.godine pa do isplate

-na iznos od 4,97 eura/37,44 kuna od dana 14.08.2009.godine pa do isplate

-na iznos od 6,81 eura/51,31 kuna od dana 10.09.2009.godine pa do isplate

-na iznos od 5,77 eura/43,46 kuna od dana 23.09.2009.godine pa do isplate

-na iznos od 4,61 eura/34,75 kuna od dana 12.10.2009.godine pa do isplate

-na iznos od 4,73 eura/35,67 kuna od dana 21.10.2009.godine pa do isplate

-na iznos od 5,93 eura/44,67 kuna od dana 10.11.2009.godine pa do isplate

-na iznos od 7,42 eura/55,87 kuna od dana 04.12.2009.godine pa do isplate

-na iznos od 4,60 eura/34,64 kuna od dana 10.12.2009.godine pa do isplate

-na iznos od 9,07 eura/68,31 kuna od dana 22.12.2009.godine pa do isplate

-na iznos od 7,13 eura/53,69 kuna od dana 11.01.2010.godine pa do isplate

-na iznos od 14,36 eura/108,21 kuna od dana 25.01.2010.godine pa do isplate

-na iznos od 7,06 eura/53,21 kuna od dana 10.02.2010.godine pa do isplate

-na iznos od 17,48 eura/131,68 kuna od dana 24.02.2010.godine pa do isplate

-na iznos od 0,55 eura/4,12 kuna od dana 10.03.2010.godine pa do isplate

-na iznos od 30,92 eura/233,00 kuna od dana 25.03.2010.godine pa do isplate

-na iznos od 15,73 eura/118,52 kuna od dana 23.04.2010.godine pa do isplate

-na iznos od 15,41 eura/116,07 kuna od dana 26.04.2010.godine pa do isplate

-na iznos od 0,20 eura/1,51 kuna od dana 10.05.2010.godine pa do isplate

-na iznos od 17,99 eura/135,51 kuna od dana 12.05.2010.godine pa do isplate

-na iznos od 16,33 eura/123,01 kuna od dana 25.05.2010.godine pa do isplate

-na iznos od 43,11 eura/324,84 kuna od dana 10.06.2010.godine pa do isplate

-na iznos od 32,44 eura/224,45 kuna od dana 12.07.2010.godine pa do isplate

-na iznos od 25,14 eura/189,45 kuna od dana 23.07.2010.godine pa do isplate

-na iznos od 0,35 eura/2,65 kuna od dana 10.08.2010.godine pa do isplate

-na iznos od 64,52 eura/486,13 kuna od dana 25.08.2010.godine pa do isplate

-na iznos od 0,49 eura/3,68 kuna od dana 10.09.2010.godine pa do isplate

-na iznos od 60,71 eura/457,43 kuna od dana 28.09.2010.godine pa do isplate

-na iznos od 0,03 eura/0,23 kuna od dana 11.01.2010.godine pa do isplate

-na iznos od 179,19 eura/1.350,07 kuna od dana 28.02.2011.godine pa do isplate

-na iznos od 72,87 eura/549,03 kuna od dana 27.05.2011.godine pa do isplate

-na iznos od 181,97 eura/1.371,08 kuna od dana 19.09.2011.godine pa do isplate

-na iznos od 219,68 eura/1.655,19 kuna od dana 31.10.2011.godine pa do isplate

-na iznos od 217,71 eura/1.640,35 kuna od dana 18.11.2011.godine pa do isplate

-na iznos od 251,22 eura/1.892,85 kuna od dana 09.12.2011.godine pa do isplate

-na iznos od 172,25 eura/1.297,78 kuna od dana 16.12.2011.godine pa do isplate

-na iznos od 198,90 eura/1.498,59 kuna od dana 18.01.2012.godine pa do isplate

-na iznos od 59,48 eura/448,17 kuna od dana 07.02.2012.godine pa do isplate

-na iznos od 186,73 eura/1.406,90 kuna od dana 20.08.2012.godine pa do isplate

-na iznos od 165,39 eura/1.246,10 kuna od dana 27.09.2012.godine pa do isplate

-na iznos od 186,74 eura/1.406,96 kuna od dana 04.12.2012.godine pa do isplate

-na iznos od 146,92 eura/1.106,96 kuna od dana 18.01.2013.godine pa do isplate

-na iznos od 148,63 eura/1.119,83 kuna od dana 04.02.2013.godine pa do isplate

-na iznos od 124,12 eura/935,16 kuna od dana 11.03.2013.godine pa do isplate

-na iznos od 141,44 eura/1.065,70 kuna od dana 21.03.2013.godine pa do isplate

-na iznos od 155,69 eura/1.173,07 kuna od dana 22.04.2013.godine pa do isplate

-na iznos od 122,21 eura/920,79 kuna od dana 23.05.2013.godine pa do isplate

-na iznos od 63,17 eura/475,96 kuna od dana 03.06.2013.godine pa do isplate

-na iznos od 143,95 eura/1.084,58 kuna od dana 09.07.2013.godine pa do isplate

-na iznos od 161,09 eura/1.213,77 kuna od dana 15.07.2013.godine pa do isplate

-na iznos od 143,84 eura/1.083,77 kuna od dana 16.08.2013.godine pa do isplate

-na iznos od 166,39 eura/1.253,68 kuna od dana 23.09.2013.godine pa do isplate

-na iznos od 163,88 eura/1.234,79 kuna od dana 10.10.2013.godine pa do isplate

-na iznos od 106,65 eura/803,53 kuna od dana 13.11.2013.godine pa do isplate

-na iznos od 111,11 eura/837,13 kuna od dana 13.12.2013.godine pa do isplate

-na iznos od 98,86 eura/744,87 kuna od dana 16.01.2014.godine pa do isplate

-na iznos od 89,65 eura/675,50 kuna od dana 13.02.2014.godine pa do isplate

-na iznos od 92,50 eura/696,91 kuna od dana 13.03.2014.godine pa do isplate

-na iznos od 90,74 eura/683,70 kuna od dana 16.04.2013.godine pa do isplate

-na iznos od 88,09 eura/663,69 kuna od dana 16.05.2014.godine pa do isplate

-na iznos od 88,72 eura/668,43 kuna od dana 13.06.2014.godine pa do isplate

-na iznos od 90,72 eura/683,62 kuna od dana 15.07.2014.godine pa do isplate

-na iznos od 91,98 eura/693,01 kuna od dana 13.08.2014.godine pa do isplate

-na iznos od 92,69 eura/698,36 kuna od dana 16.09.2014.godine pa do isplate

-na iznos od 94,45 eura/711,66 kuna od dana 14.10.2014.godine pa do isplate

-na iznos od 96,94 eura/730,36 kuna od dana 13.11.2014.godine pa do isplate

-na iznos od 97,49 eura/734,56 kuna od dana 15.12.2014.godine pa do isplate

-na iznos od 140,89 eura/1.061,52 kuna od dana 15.01.2015.godine pa do isplate

-na iznos od 27,61 eura/208,00 kuna od dana 16.01.2015.godine pa do isplate

-na iznos od 78,53 eura/591,66 kuna od dana 16.02.2015.godine pa do isplate

-na iznos od 13,17 eura/99,21 kuna od dana 17.02.2015.godine pa do isplate

-na iznos od 79,46 eura/598,67 kuna od dana 13.03.2015.godine pa do isplate

-na iznos od 12,24 eura/92,19 kuna od dana 16.03.2015.godine pa do isplate

-na iznos od 78,43 eura/590,94 kuna od dana 15.04.2015.godine pa do isplate

-na iznos od 13,26 eura/99,93 kuna od dana 16.04.2015.godine pa do isplate

-na iznos od 79,61 eura/599,82 kuna od dana 15.06.2015.godine pa do isplate

-na iznos od 12,09 eura/91,06 kuna od dana 18.05.2015.godine pa do isplate

-na iznos od 79,57 eura/599,53 kuna od dana 15.06.2015.godine pa do isplate

-na iznos od 12,12 eura/91,34 kuna od dana 16.06.2015.godine pa do isplate

-na iznos od 83,31 eura/627,70 kuna od dana 10.07.2015.godine pa do isplate

-na iznos od 8,38 eura/63,17 kuna od dana 13.07.2015.godine pa do isplate

-na iznos od 4,47 eura/33,69 kuna od dana 10.08.2015.godine pa do isplate

-na iznos od 0,54 eura/4,08 kuna od dana 11.08.2015.godine pa do isplate

-na iznos od 82,69 eura/623,00 kuna od dana 14.08.2015.godine pa do isplate

-na iznos od 3,99 eura/30,10 kuna od dana 17.08.2015.godine pa do isplate

-na iznos od 4,49 eura/33,86 kuna od dana 10.09.2015.godine pa do isplate

-na iznos od 0,47 eura/3,52 kuna od dana 11.09.2015.godine pa do isplate

-na iznos od 83,50 eura/629,14 kuna od dana 15.09.2015.godine pa do isplate

-na iznos od 3,23 eura/24,35 kuna od dana 16.09.2015.godine pa do isplate

-na iznos od 4,38 eura/33,00 kuna od dana 12.10.2015.godine pa do isplate

-na iznos od 0,52 eura/3,89 kuna od dana 13.10.2015.godine pa do isplate

-na iznos od 82,15 eura/618,98 kuna od dana 14.10.2015.godine pa do isplate

-na iznos od 4,65 eura/35,00 kuna od dana 15.10.2015.godine pa do isplate

-na iznos od 4,40 eura/33,18 kuna od dana 10.11.2015.godine pa do isplate

-na iznos od 0,53 eura/3,97 kuna od dana 11.11.2015.godine pa do isplate

-na iznos od 81,48 eura/613,91 kuna od dana 16.11.2015.godine pa do isplate

-na iznos od 5,28 eura/39,80 kuna od dana 17.11.2015.godine pa do isplate

-na iznos od 4,32 eura/32,57 kuna od dana 10.12.2015.godine pa do isplate

-na iznos od 81,97 eura/617,61 kuna od dana 11.12.2015.godine pa do isplate

-na iznos od 5,40 eura/40,69 kuna od dana 14.12.2015.godine pa do isplate

-na iznos od 4,31 eura/32,49 kuna od dana 11.01.2016.godine pa do isplate

-na iznos od 0,52 eura/3,95 kuna od dana 12.01.2016.godine pa do isplate

-na iznos od 82,06 eura/618,30 kuna od dana 15.01.2016.godine pa do isplate

-na iznos od 4,82 eura/36,13 kuna od dana 18.01.2016.godine pa do isplate

-na iznos od 123,90 eura/933,51 kuna od dana 10.02.2016.godine pa do isplate

-na iznos od 7,49 eura/56,45 kuna od dana 11.02.2016.godine pa do isplate

-na iznos od 48,71 eura/367,40 kuna od dana 14.03.2016.godine

do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), za period od 1.8.2015.godine pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženoj da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos od 1.769,31 eura zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja na taj iznos teče od 12.11.2025. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

III Odbijaju se, tužitelj prema tuženoj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška preko iznosa iz stavka II izreke ove presude sa kamatom na isti, te tužena prema tužitelju u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovani.

r i j e š i o  j e

Dopušta se objektivna preinaka tužbe sukladno podnesku tužitelja od 21.8.2024.godine, list 2ovi 484 do 490 spisa.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je u svojstvu korisnika, zaključio s tuženikom dana 12.5.2006. godine ugovor o kreditu koji je solemniziran kod javne bilježnice Nansi Kopić pod broj OU 675/06 za kupnju nekretnine a koji kredit glasi na iznos od 78.500,00 CHF. Istim kreditom ugovorena je redovna kamatna stopa od 4,30% godišnje koja je promjenjiva uz obvezu otplate kredita u 300 mjesečnih anuiteta. Stranke su zaključile i Dodatak ugovora o kreditu sa osiguranjem založnog prava dana 10.3.2016.g. Sukladno zakonu o izmjenama i dopuna zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je kredit konvertiran iz CHF u EUR. Tužitelj u tužbi u bitnom navodi da je zbog promjene kamatne stope došlo i do promjene u visini mjesečnih anuiteta a da se ta kamatna stopa mijenjala jednostranom odlukom tuženika te se nije pojedinačno o tome pregovaralo. Tužitelj je u bitnom naveo i da se nije pojedinačno pregovaralo ni o valuti uz koju je vezana glavnica koja je kao valuta ugovorena švicarski franak pri čemu tužena nije tužitelju ukazala na rizik te valute zbog promjene tečaja iste. Tužitelj je u bitnom ukazao da su te ugovorne odredbe ništetne budući se kamatna stopa mijenjala prema netransparentnim kriterijima, nije se o istima pojedinačno pregovaralo što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama na strani tužitelja. tužitelj se pozvao i na odluke-presudu VTSRH Pž-7129/13, Pž 6632/17 presudu TS u Zagrebu P-1401/12. Tužitelj je ukazao i na ništetnost odredbe valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ukazujući da ima pravni interes pozivom na odluku VSRH Revr 2868/18. Tužitelj je prvotni tužbeni zahtjev postavio pozi om na čl. 186 b ZPP-a te je u konačnici specificirao tužbeni zahtjev po izradi nalaza vještaka u podnesku od 21.8.2024.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da tuženik izričito osporava tužbu tužbeni zahtjev kako po osnovu tako i visini navodeći da nije sporno da su tužena i tužitelj kao korisnik kredita sklopili s pravnim prednikom tuženika predmetni ugovor o kreditu od 12.5.2006.g., da je nesporno da je ugovorena promjenjiva kamata stopa. Tužena je međutim osporila ništetnost iste navodeći da je odredbama ugovora o kreditu sukladno odlukama, Općim uvjetima i drugim aktima tužene došlo do promjene kamatne stope kao i do promjene stečaja o čemu ej tužena obavještavala tužitelja. Tužena je u bitnom navela da je tužitelj mogao odabrati kredit s fiksnom kamatnom stopom ili u nekoj drugoj valuti. Stoga je tužena ukazala u bitnom da je tužitelj bio upoznat s uvjetima odobravanja kredita s važećim općim aktima tužene Tužena je nadalje navela da se tužitelj svjesno odlučio za predmetni ugovor te da navedena ugovorna odredba o promjenjivoj stopi nije ništetna niti zabranjena. Tužena je nadalje u bitnom ukazala da se odluke na koje se poziva tužitelj mogu primjenjivati samo u parnicama za naknadu štete, da se ne radi o stjecanju bez osnove te je istaknula i prigovor zastare. Tužena je ukazala da se odredba čl. 502 c ZPP-a ne primjenjuje iz razloga da je stupila na snagu znatno kasnije od zaključenja predmetnog ugovora. Tužena je nadalje u bitnom navela da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi uočljiva i razumljiva te da ona nije mijenjala kamatnu stopu nezakonito. U odnosu na valutnu klauzulu tužena je navela da također i ta odredba nije ništetna te da se radi o opće poznatom pojmu te da tužena nije imala nikakav utjecaj na kretanje valute CHF zbog čega i ta odredba nije ništetna. Tužena je nadalje u bitnom ukazala da je sklopljen ugovor o konverziji kredita te da su tim ugovorom izmijenjene sporne odredbe sukladno ZPK te da je tužitelj dobrovoljno prihvatio konverziju pa navodi o ništetnosti više i ne egzistiraju. Tužena je nadalje u bitnom navela da je tužitelj tom konverzijom u cijelosti namiren, da su uzete u obzir sve uplate od strane tužitelja zbog čega je predložila da sud u cijelosti odbije tužbu i tužbeni zahtjev.

3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem dokumentacije na listovima: 8-24 spisa, 38-110 spisa, 132-305 spisa, 316-382 spisa-nalaza i mišljenje s privicima uz isti, 408-417 spisa, 426-427 spisa-dopune nalaza, 430-472 spisa, 484- 490 spisa- specificiranog tužbenog zahtjeva, dokumentacije na listovima 519-520 spisa, 574-576 spisa-iskaza vještakinje te je pročitan i iskaz tužitelja.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženiku temeljem postojećih dokaza u spisu osnovan je u cijelosti.

5. U ovoj pravnoj stvari temeljem postojećih dokaza u spisu nije sporna činjenica da na listovima 8 do 11 spisa prileži Ugovor o kreditu broj: 19384/06, dalje u tekstu predmetni ugovor o kreditu, kojim ugovorom je tužena kao davatelj kredita odobrila tužitelju kao korisniku kredita iznos od 78.500,00 CHF po prodajnom deviznom tečaju kreditora važećem za CHF na dan korištenja kredita.

6. Nije sporna činjenica da na listovima 13 do 16 spisa kao i na listovima 19 do 20 , 83 do 86 i 101 do 110 spisa prileži otplatni plan za predmetni kredit, a da na listovima do 38 do 68 spisa prileži pregled uplata po predmetnom kreditu. Nije sporna činjenica da na listovima 92 do 99 spisa prileže obavijesti tužene glede promjene kamatne stope. Nije sporan činjenica da na str. 100 prileže podaci o tečajevima CHF za pojedina razdoblja.

7. Nije sporna činjenica da na listovima 17 do 18 spisa prileži tzv. dodatak broj 1. predmetnom ugovoru o kreditu kojim dodatkom od 10.3.2016. kojim dodatkom je izvršena konverzija kredita

8. Nije nadalje sporna činjenica da je temeljem članka 5. predmetnog temeljnog ugovora o kreditu ugovorna redovna kamata iznosila 4,30 % godišnje te da je ugovorena kao promjenjiva. Nije nadalje sporna činjenica da je člankom 4 rok otplate kredita iznosio 300 mjeseci (25 godina). Nije sporna činjenica da je prema članku 5.1 predmetnog ugovora o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa te da je ista promjenjiva sukladno Odluci banke (članak 5 točka 2 predmetnog ugovora). Nije sporna činjenica da je predmetnim ugovorom ugovorena valutna klauzulu švicarskog franka u kojem se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka sukladno članku 2, 10 predmetnog ugovora o kreditu. Nije sporna činjenica da je prema članku 3 namjena kredita bila za kupnju nekretnine namijenjene za stanovanje što je potvrdio i sam tužitelj u svom iskazu.

9. Nije nadalje sporna činjenica da je spomenuti predmetni ugovor o pisan i sastavljen od strane tužene, budući je sastavljen na standardnom obrascu kojeg daje banka što je vidljivo i iz sadržaja cjelokupnog obrasca predmetnog ugovora a isto proizlazi i iz iskaza tužitelja saslušanog kao parnične stranke, na ročištu od 31.10.2025.godine.

10. Nije nadalje sporna činjenica da iz iskaza tužitelja saslušanog na ročištu proizlazi da mu nitko nije ponudio da se on odrekne potraživanja iz predmetne konverzije.

11. Nije sporna činjenica da je i predmetni dodatak ugovora o kreditu pisan na obrascu tužene (pravne prednice) te da nije sporna niti činjenica glede postojanja pravnog slijeda između ranije Splitske banke i sadašnje tužene (list 1 odgovora na tužbu, stranica 111 spisa).

12. Sve navedene činjenice proizlaze iz postojećih pisanih dokaza u spisu.

13. Ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari cijeneći sadržaj odgovora na tužbu jest pitanje osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva. Sporno je nadalje pitanje glede ništetnosti ugovora i to dijelu glede odredbe o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka u kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka kao i odredbe ugovora vezano za jednostranu promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke. U svezi s tim sporno je pitanje da li Odluka iz predmeta Pž- 7129/13 se može odnositi na ovaj slučaj vezano za granice pravomoćnosti. U svezi s tim sporan je i prigovor zastare kao i pitanje da li se rok zastare cijeni prema i prema kasnije postavljenim preinačenim tužbenim zahtjevima. Sporno je i pitanje da li predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor te da li tužitelji ima pravni interes za podnošenjem deklaratorne tužbe. Sporno je i pitanje da li dodatak ugovora o kreditu ima one pravne učinke koje u odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodi tuženik odnosno u bitnom da li je tim dodatkom ugovora o kreditu postignut u cijelosti učinak zaštite tužitelja kao potrošača. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva, sporan je i prigovor zastare.

14. Vezano za istaknuti prigovor zastare isti po ocjeni ovog suda nije bio osnovan iz slijedećih razloga. Naime, vezano za to pravno pitanje i u revizijskog odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20.3.2018. zauzeto je između ostalog i pravno stajalište da prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba je podnesena 4.4.2012.godine u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda RH PŽ- 7129/13 od 13.6.2014.godine) dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koja je podnesena 4.4.2012. godine, da je presuda prvostupanjska Trgovačkog suda Zagreb P-1401/2012 donesena 4.7.2013. , da je presuda Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 donesena 13.6.2014. pa je ista u tom dijelu postala pravomoćna upravo 13.6.2014. (a ista je prošla i kontrolu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9.4.2015. godine). Stoga bi relevantno razdoblje vezano za istaknuti prigovor zastare u odnosu na tražbinu s osnova preplaćene kamate bilo razdoblje od 13.6.2014. pa do 11.6.2019.godine kad je zaprimljena tužba uz primjenu čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok) budući se radi o kondikcijskoj tužbi pa je razvidno da nije protekao zastarni rok. Isto tako tužena nije u pravu kada navodi da je kod objektivne preinake tužbe tužitelj u zastari budući se radi o preinaci tužbe iz iste činjenične i pravne osnove (dakle nepravoj preinaci) pa zastarni rok valja cijeniti od 13.6.2014.godien pa do trenutka kad je bila prvotno zaprimljena tužba tj. 11.6.2019.godine a ne do trenutka kad je izvršena objektivna preinaka tužbe sukladno nalazu vještaka. U tom smislu ide i zaključak sa druge sjednice Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-123/2024-5 od 27.5.2024.godine. Nadalje i u revizijskoj odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina (što je prihvaćeno i od strane županijskih sudova primjerice Gž-3627/2017-8 odluka Županijskog suda u Zagrebu od 20.4.2021.godine). Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud. Isto tako odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.6.2018.godine ( a isto je potvrđeno i u presudi Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018- 11 od 3.9.2019.godine) utvrđeno je da su utužene banke (dakle i tužena) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama važećeg ZZP, slijedom čega su takve ugovorne odredbe ništetne. Stoga budući je vezano za valutnu klauzulu navedena odluka postala pravomoćna 14.6.2018.godine a tužba je zaprimljena dana 11.06.2019.godine, pa nije protekao petogodišnji zastarni rok jer dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa kako nije istekao opći zastarni rok od 5 godina (radi se o kondikcijskom zahtjevu, a ne rok od 3 godine kako to pogrešno smatra tužena) to je valjalo odbiti prigovor zastare kao neosnovan primjenom čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok, u tom smislu ide i recentna sudska praksa uz već spomenutu odluku Gž-989/21 od 5.10.2021., i primjerice presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-858/2021-2 od 27.10.2021.godine, itd. Isto tako sukladno recentnoj praksi Vrhovnog suda RH (sjednica Građanskog odjela RH Su-IV-123/2024-5 (2/249 kad je riječ o potraživanju iz iste činjenične osnove (tzv. neprava preinaka) zastare se prekida već podnošenjem (prvotne) tužbe, a opisano se navodi u kontekstu naknadne specifikacije tužbenog zahtjeva glede kondemnacije nakon provedenog vještva. Nadalje, Kao što je već i navedeno i u revizijskoj odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u istoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud.

15. U odnosu na pravni interes tužitelji je u ovoj pravnoj stvari podnio kondemnatornu tužbu zbog čega nema mjesta primjeni članka 187 ZPP-a. No i neovisno o navedenom ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, članka 326 st. 1 ZOO-a osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326 st. 1 ZOO-a. Opisano pravno stajalište izraženo je i u Revizijskoj odluci Vrhovnog suda RH Rev-2868/2018 od 12.2.2019.godine, Rev 3142/2018 od 19.3.2019., Rev 18/2018 od 26.5.2020. itd. Isto tako sukladno odluci Vrhovnog suda Rh Rev-809/2201-2 od 21.12.2022.godine činjenica sklapanja dodatka Ugovora (Aneksa) o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora (Rev-3142/2018-2 od d19.3.2019.,Rev 18/20 od 26.52020. itd.).

16. U odnosu na sam meritum spora tužitelj je sukladno nalazu i mišljenju vještaka u konačnici specificirao svoj tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke na listovima 347 spisa tabela broj 5 samo pozitivni iznosi, prema tim pojedinačnim iznosima točnije prema njihovom zbroju o čemu će kasnije biti riječi.

17. Nadalje, vezano za prigovore tužene, sukladno recentnoj sudskoj praksi primjerice presude Županijskog suda Pula Gž-520/2018 od 10.6.2019., a takvo pravno stajalište je u suglasju i s pravnim stajalištem većine Županijskih sudova te pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4.7.2013. i presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt- 249/14 od 9.4.2015. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenutom tužbom u smislu čl. 502.a ZPP-a utvrđena je povreda propisana Zakonom o zaštititi potrošača i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i u odnosu na tuženika za ugovore sklopljene u razdoblju od 10.9.2013. do 31.12.2013. godine. I prema čl. 138.a ZZP-a propisano je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštita potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Isto tako i člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 57/11, 25/13, 89/14, 70/19) dalje u tekstu ZPP, propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Opisano se navodi u kontekstu brojnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske a vezano za istu činjeničnu i pravnu problematiku kao i u ovom sporu.

19. Tako je primjerice u rješenju Revt-575/16 od 3.10.2017. kojim je bila ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. ali samo u dijelu u kojem je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača-korisnika kredita od strane svih tuženika banaka time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF čemu se nije pojedinačno pregovaralo Vrhovni sud Republike Hrvatske je polazeći od ranije ukidbene odluke Ustavnog suda RH od 13.12.2016. određeno ukazao drugostupanjskom sudu i na daljnja sporna pitanja vezano za primjenu čl. 81. i 84. ZZP03 odnosno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP/07 (test poštenosti ugovornih odredbi) i njihovom tumačenju u duhu prava Europske unije ocijeniti osnovanost ili ne tog zahtjeva tužitelja. Drugostupanjski sud je postupajući po tom ukidnom rješenju utvrdio da vezano za pregovaranju odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu o kojima je glavnica kredita bila vezana u valuti CHF vezano za sklapanje tih ugovora o kredita s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banaka da su te ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kredita svih tuženik banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošača. Štoviše navedeni drugostupanjski sud je utvrdio i da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF te da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Utvrđeno je da su tužene kao banke imale sva saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača te su ih unatoč tome poticale na sklapanju ugovora o kredita s valutnom klauzulom u CHF ste da su time banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Sve opisano je ponovljeno i u revizijskoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev - 2221/2018 od 3.9.2019. godine, list 25 obrazloženja iste.

20. Vezano za navode tužene kako iz odgovora na tužbu tako i tijekom postupka koji bi se u bitnom mogli svesti na tvrdnju da je tužitelj svjesno odabrao kredit u valuti CHF, da je u konkretnom slučaju bilo više nepredvidivih faktora na koje tuženik nije mogao utjecati vezano za rast CHF u odnosu na kunu jer da se radilo o neočekivanim faktorima (da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidljiva), zatim tvrdnji da se radi o odredbama o valutnoj klauzuli koje su jasne, uočljive i razumljive te da nije postojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je tužitelj provedbom, konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti ostvario pravnu zaštitu itd., proveden je dokaz i saslušanjem tužitelja kao parnične stranke. Naime iz objektivnog i životnog iskaza tužitelja saslušanog na ročištu od 31.10.2025. godine proizlazi da se radi o predmetnom ugovoru o kreditu na listu 8-16 spisa kojeg je potpisao, da mu je novac iz ugovora trebao za kupnju stana a taj stan mu je trebao za stanovanje, da je banka sačinila ovaj ugovor, da nikad prije nije imao ugovore u chf. Vezano za upit da li mu je objašnjena karakteristika chf kao valute odgovorio je da nije, da je tada to bilo kao povoljnije. Tužitelj je iskazao da su mu u banci rekli da je to povoljnijem, da je to vrijeme to je bio taj trend, da je valjda bila povoljnija kamata, a naveo je i da je on samo bio sretan da dobije kredit. Naveo je da je došao u banku i oni su mu preporučili taj kredit u chf. Na upit suca da li mu je objašnjeno temeljem kojih parametara će vrišti promjena kamatne stope na koji način odgovorio je da mu nije objašnjeno. Tužitelj je nadalje iskazao da pretpostavlja da je to bila promjenjiva kamata ali ne sjeća se da li mu je netko objašnjavao, to je bilo prije 20 godina. Na upit misli da je najmanji anuitet iznosio oko 1995,00 kn a već za tri mjeseca je porastao preko 200,00 kn (ispravno 2.000,00 kn radi se o očitoj omašci u zapisniku što je vidljivo i iz konteksta), a kasnije misli da je plaćao i preko 3.000,00 kn uz jasan navod da nije očekivao ovakvu promjenu. Na upita da li je mogao pregovarati vezano za odredbe temeljnog ugovora da se one mogu izmijeniti odgovorio je negativno jer nitko ništa nije ponudio. Naveo je da i da je potpisao taj dodatak ugovoru o kreditu, kao i da se ne sjeća tog dodatka o čemu se radi te da ga je netko bio zvao iz banke da naprave tu konverziju. Na upit zašto je prihvatio odgovorio je da su mu tako rekli da će biti bolje jer je taj chf narastao. Na upit da li se u toj konverziji odrekao potraživanja odgovorio je da mu nitko nije ni ponudio da se on odrekne potraživanja ove konverzije. Na upit punomoćnika tuženika tužitelj je iskazao da nije čitao ugovor o kreditu da je to bilo onako letimice koliko mu je u sjećanju te da je bio sretan što je dobio kredit da može kupiti stan. Na upit da li su mu u banci ponudili neku drugu valutu odgovorio je da ne niti euro niti kune. Na upit tužitelj je iskazao i da se ne sjeća koliko je nakon konverzije ta rata iznosila ali da je rata možda bila nešto malo manja ali jednostavno se ne sjeća. Iskaz tužitelja ovaj sud prihvaća kao objektivan budući je isti bio životan i spontan (blagodat načela neposrednosti).

21. Nadalje, predmetni ugovor po ocjeni ovog suda spada u potrošačke ugovore budući je svrha istog bila rješavanje stambenog pitanja, što jasno proizlazi i iz iskaza tužitelja kad opisuje da mu je kredit trebao za kupnju stana upravo za stanovanje, pa je teret suprotnog dokaza ležao na strani tužene.

22. Na temelju analize postojećih dokaza u spisu ocjena je ovog suda da su ispunjene pretpostavke iz čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03 koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kredita od 12.5.2006. godine. Naime prema tom članku propisano je u stavku 1. da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, člankom 87. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

23. Tužitelji svoj zahtjev zasniva na tvrdnji da je tužena kao banka njemu kao potrošaču nametnula sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF i o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke na način koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja zbog čega je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj, a njegova je ugovorna obveza zbog ovisnosti o promjenjivom elementu postala rizična, nejasna i neodrediva. Tužitelj stoga smatra da je opisano ponašanje tužene kao banke dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

24. Po ocjeni ovog suda temeljem postojećih dokaza u spisu proizlazi da je tužena, ponudila ciljano tužitelju zaključenje predmetnog ugovora i to na unaprijed pripremljenom sadržaju obrasca ugovora predloženom od strane banke te tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj niti vezano za odredbu o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke, tako ni na odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF, te se o istima nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pregovarati. U takvom kontekstu odredbe ugovora o kreditu o u kojoj se mjesečni anuitet obračunava uz valutnu klauzulu CHF kao i odredbe o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke koje je tužitelj unaprijed prihvatio i s kojima se suglasio, a glede kojih se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo po ocjeni ovog suda uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja i tužene kao ugovornih strana, ali na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega su te odredbe nepoštene. Upravo zbog navedenog vezano za ugovaranje valutne klauzule u CHF i vezano za odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sukladno Odluci banke tužena se kao banka nije pridržavala u tom dijelu načela savjesnosti i poštenja jer se niti o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te banka nije vodila računa o interesima tužitelja kao potrošača budući mu nije dala osnovne i nužne informacije o rizicima pregovaranja iz spomenutih ugovornih odredbi što je uzrokovalo znatnu neravnotežu na štetu tužitelja zbog čega su i u tom dijelu ništetne ugovorne odredbe.

25. Stoga su po ocjeni ovog suda ništetne navedene ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke iz članka 5 primjerice točka 2, kao i odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF primjerice članak 1, 2 , 10 u temeljnom ugovoru od 12.5.2006. godine .

26. Isto tako, vezano za ugovorne odredbe u kojima su stranke ugovorile valutne klauzulu vezano za CHF potrebno je naglasiti da je ovdje odlučno ponašanje tužene kao banke koja je financijska ustanova i koja je, što je bitno naglasiti, znala odnosno po redovom tijeku stvari mogla znati da u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne izmjene u kretanju tečaja CHF s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora i okolnosti kako u gospodarstvu Republike Hrvatske tako i globalno a što će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni u tom budućem razdoblju. Tužena kao financijska institucija je takve informacije uskratila tužitelju prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora o kredita zbog čega je tužitelj bio i onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kredita s navedenim odredbama, a vezano za obim njegovih obveza i što je bitno naglasiti i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Nadalje, ukazuje se da prilikom ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke, te o valutnoj klauzuli koja je vezano za CHF potrebno je imati u vidu da su obje ugovorne odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu na unaprijed sastavljenom obrascu od strane tužene što je potvrđeno iskazom tužitelja, da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelj kao potrošač nije mogao imati utjecaj na njihov sadržaj, te da je potrebito sagledati da je tim ugovornim odredbama tužitelju nametnuta obveza suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava koje tužitelj objektivno gledano u vrijeme zaključenja tog ugovora nije mogao sagledati kao cjelinu. Isto tako tužena nije dokazala, da predmetni kredit ne spada u ugovore iz članka 3 ZZP odnosno da je tužitelj nekretninu koristio eventualno za svoju poslovnu aktivnost odnosno poduzetničku djelatnost ili nešto treće što bi ukazivalo da ne potpada pod definiciju potrošača. Naprotiv iskaz tužitelja, kao i namjena samog kredita jasno dokazuje da je novac iz predmetnog ugovor korišten upravo radi njegovog stambenog zbrinjavanja. Teret suprotnog dokaza ležao je na strani tužene.

27. U pravnom smislu učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovor pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača ona nikad nije ni bila ugovorena i ne može imati učinak (u tom smislio ide i presuda Europskog suda za ljudska prava RAŽ i OAŽ protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi.

28. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za tužitelja je kao potrošača nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi i pozivom na čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO (NN 35/05). Povratno predmetni ugovor kreditu neovisno o navedenim ugovornim odredbama koje su ništetne te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora (a tim sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora. Stoga je valjalo utvrditi da su navedene ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ništetne i to u onim dijelovima u kojima se nepošteno vrši jednostrana promjena kamatne stope sukladno Odluci kreditora kao i odredbe u kojima je nepošteno ugovorena valutna klauzula švicarskog franka u kojima se glavnica i anuiteti veću za valutu švicarskog franka. Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i neovisno o tome što tužitelj nije postavio deklaratoran tužbeni zahtjev za navedeno.Nadalje, sukladno rješenju Vrhovnog suda RH Gos-1/2019-36 od 4.3.2020.godine zaključeno je da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Isto tako to ne isključuje postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu ( u tom smislu i recentna sudska praksa primjerice presuda Županijskog suda u Zadru Gž-612/2022- 5 od 3.7.2023. itd.).

29. Nadalje vezano za sporno pravno pitanje glede pravnog značenja sklopljenog Dodatka predmetnom ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija te uz izračun konverzije a u svezi s time i prava tužitelja na potpunu restituciju ocjena je ovoga suda da sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu što je prethodno i obrazloženo, a niti je sklapanjem dodatka temeljnom ugovoru o kreditu tužitelj izgubio pravo na što je bitno naglasiti potpunu restituciju iz razloga koji će se obrazložiti u nastavku. Isto tako sukladno pravnom stajalištu Vrhovnog suda Rh Rev-809/2021-2 od 21.12.2022.godine činjenica sklapanja dodatka predmetnom ugovoru o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog temeljnog ugovora (istovjetno i Rev 3142/2018-2 od 19.3.2019. , Rev 18/2018-2 od 26.5.2020. itd.).

30. Naime, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti, cijeneći neustaljenu praksu sudova na svim razinama o tom iznimno bitnom pravnom pitanju da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno i možda najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako se to osnovno i najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava to mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona a ne nekakvim "tumačenjima" koja nemaju niti pravno logičnu opstojnost . Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba potrošačkog ugovora) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno. Drugim riječima, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Naprotiv zakonodavac, što je znakovito, to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Pritom je potrebno i napomenuti vrlo važnu stvar a to je da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 bila samo konverzija, a ne restitucija. S obzirom da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, onda i nije neočekivano da ZID ZPK/15 ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Kada se analiziraju odredbe ZID ZPK/15 što je bitno naglasiti u cjelini može se zaključiti da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

31. Osim toga i sam Ustavni sud Republike Hrvatske često u svojim odlukama ističe da se objektivni pravni poredak u društvu utemeljenom na vladavini prava ne može graditi niti se zaštita ustavnih prava pojedinaca zasnivati na razlozima koji ne počivaju na argumentu "zdravog razuma", pa stoga svako tumačenje mjerodavnog prava mora imati uporište u zdravom razumu i pravnoj logici, jer bi u protivnom moglo imati apsurdne učinke na ostvarivanje i zaštitu pojedinačnih prava i na stvaranje pravne nesigurnosti. Takva tumačenja i primjene mjerodavnog prava posljedično se ne mogu drukčije nazivati nego arbitrarnim. Ako bi se prihvatilo pravno stajalište da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju (to tim više što o istovjetnom činjeničnom pitanju postoje čak tri potpuno oprečne odluke Vrhovnog suda RH i to Rev-637/2019-2 od 15.11.2022.godine, Rev 586/2019-14 od 21. 12.2022.godine i Rev-1096/2022-2 od 8.11.2022.godine, tada i neovisno što o tome ne govori bilo koja odredba zakona, nejasno je koji bi onda pravo opstojni razlozi opravdavali takvo, u suštini nejednako i diskriminatorno postupanje prema njima. Ovom sudu je potpuno neprihvatljivo da primjerice potrošač koji je podigao kredit primjerice u 2006. godini kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno i to ne od strane zakonodavca već nečijim tumačenjem. Još je manje jasno zašto bi pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. U biti može se reći da u ovom postupku sporno pravno pitanje se zapravo svodi na odgovor na bitno pitanje imaju li potrošači koji su kredit konvertirali pravo na potpunu restituciju ili nemaju? Po ocjeni ovog suda i potrošači koji su kredit konvertirali imaju pravo na potpunu restituciju (u tom smislu ide i presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-635/2020-2 od 11.2.2025.godine). Za ovaj sud iz ranije obrazloženih razloga dvojba zapravo i ne postoji jer iz ranije analiziranih odredbi ZZP/03, ZOO i ZPK jasno proizlazi da to njihovo pravo (pravo na potpunu restituciju) nije ukinuto, dokinuto ili na bilo koji način ograničeno od strane zakonodavca. Osim toga, nema ikakvih logičnih ili razumnih razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava koja im ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama, kupovali kućanske aparate ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu. Zaključak da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje potvrđen je uostalom i odlukom Vrhovnog suda RH Rev 1096/2022-2 od 8.11.2022.godine u kojem je jasno izraženo i pravno stajalište da su svi hrvatski sudovi dužni postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 19.10.2001.godine a koji sporazum je stupio na snagu 1.2.2005.godine (dalje SSP) što znači i prije sklapanja spornog ugovora o kreditu naročito u kontekstu kad se RH temeljem članka 74 st. 2 al. 1 SSP obvezala osigurati usklađenost zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Rh zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji primjerice Odluka suda EU broj c-118/17 OA protiv Erste bank HUngary Zrt od 14.3.2019.godine iz koje odluke proizlazi da potrošač uvijek im pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora. Isto tako i u odluci Europskog suda za ljudska prava u predmetu R protiv Rh od 1.9.2022.godine Europski sud je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa ugovora (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenog zahtjevu" kako je to formulirao podnositelj , pa se može zaključiti kao i Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora.

32. Stoga, u konkretnom slučaju sklapanjem dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj aneksom ugovora odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi (to ne proizlazi niti iz njezinog iskaza već upravo suprotno), što je uostalom sam tužitelj potvrdio svojim iskazom. Stoga, prema stavu ovog prvostupanjskog suda tužitelj unatoč sklopljenom aneksu -dodatku ugovora kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu sukladno pravnoj stajalištu i vrhovnog suda RH Rev 1096/2022-2 od 8.11.2022.godine.I već spomenuta odluka Suda Europske unije u skladu je sa takvim pravnim shvaćanjem izraženom u presudi od **.**.2019., OA protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, jer je ZID ZPK-a predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je obavljen konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) bilo upitno je li potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju kad je zbog navedenog doslovce doveden pred "svršeni čin". Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije. Također, prethodno izraženo pravno shvaćanje ovog suda u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od 9. srpnja 2020., XZ protiv Ibercaja Banco,SA, C-452/18, ECLI:EU:C:2020:536, prema kojem nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno. Stoga, a na ocjenu suda o djelomičnoj ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju pozivom na čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF i glede ništetnih odredbi vezanim za jednostranu promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama banke.

33. Stoga nije osnovano niti pravno stajalište da tužitelj nakon konverzije kredita nema nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev prema tuženiku. Naime tužbeni zahtjev tužitelja jest kondemnatoran te je vezan za isplatu temeljem nastanka obveze restitucije a odredbom čl. 328. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa kada se navedena odredba dovede u svezu s procesnom odredbom čl. 187. st. 3. ZPP koja regulira mogućnost isticanja deklaratornog zahtjeva za utvrđenjem postojanja ili nepostojanja pravnog odnosa koji je između stranaka sporan (tzv. deklaratornog preambula) jasno je da tužitelj ima pravni interes za podnošenje takve tužbe. Dakle, okolnost da su ugovorne strane sklopile Sporazum tj. dodatak o konverziji temeljem odredbi ZID ZPK/15 kojim su izmijenile osnovni ugovor o kreditu u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa glavnice kao je ostala neotplaćena, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu (identično pravno shvaćanja izraženo je i u odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019., Izbor 2/2018-18, Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022., Rev-1070/2019 od 21. prosinca 2022. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

34. U odnosu na izražena pravna stajališta da će se utvrđeni iznos preplate nakon konverzije koristiti za namirenje budućih anuiteta potrebno je navesti bitnu činjenicu, a to je da navedeni iznos preplate nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenju odredbi ugovora za koje se utvrdilo da su nepoštene. Naime, po logici stvari kada se kredit u jednoj valuti (CHF) preračunava u kredit u drugog valuti (EUR) na točno određeni dan (30. rujan 2015.), logično je da će zbog drugačije visine stope i drugačijeg tečaja za pojedine valute nastati određena novčana razlika koja može biti pozitivna (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), ali u određenim, rjeđim slučajevima (primjerice, ako potrošač kredit nije uredno otplaćivao), i negativna (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK). Stoga je logično da zakonodavac, osim same metode izračuna, propiše na koji će se način će se ta razlika, ako je pozitivna (preplata) vrednovati potrošaču u budućem (konvertiranom) ugovornom odnosu odnosno na koji način će se razlika, ako je negativna (manjak), namiriti vjerovniku. U odnosu na preplatu zakonodavac je u odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK) propisao uvjete pod kojima se ista koristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 1 ZPK), a pod kojima uvjetima se ista vraća potrošaču (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 2 ZPK). U odnosu na manjak (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK) zakonodavac je propisao da isti potrošač mora namiriti sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača. Dakle, postojanje preplate i manjka nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, a što je bitno navesti, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Međutim, iako je postojanje preplate posljedica konverzije, a ne restitucije, to ne znači da iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije sud prilikom odlučivanja o restitucijskom zahtjevu zbog nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu treba zanemariti već naprotiv. Naime, prema stavu ovog prvostupanjskog suda, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl. 323. st. 1. ZOO u svezi s čl. 87. st. 1. ZZP), jer bi takvim postupanjem potrošač dva puta stekao isti novčani iznos (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., toč. 23.).

35. Sukladno obrazloženom, ovaj sud bi prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi da ista postoji morao voditi računa o iznosu preplate da takva preplata postoji ( u tom smislu ide I recentna sudska praksa Gž-635/2020-2 od 11.2.2025.godine, Gž-3404/2020-4 od 2.5.2024., itd.). Međutim iz dodatka ugovoru o kreditu od 10.3.2016.godine ne proizlazi postojanje bilo kakve preplate od strane tužitelja listovi 17 do 18 spisa. Opisano je uostalom potvrđeno i očitovanjem vještaka financijske struke na ročištu do 11.9.2024.godine list 2 tog zapisnika o čemu će kasnije biti riječi.

36. Sukladno svemu prethodno obrazloženom valjao je utvrditi osnovanost osnove tužbenog zahtjeva i temeljem čl. 324. ZOO-a u svezi s čl. 81 st 1. i 87 ZZP/03 te kao prethodno pitanje utvrditi da su ništetne ( bez pravnog učinka) navedene ugovorne odredbe iz predmetnog ugovora o kreditu od 12.5.2006.godine kao je prethodno obrazloženo.

37. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke iz tvrtke MARIMAR-FIN d.o.o.. Iz pisanog nalaza i mišljenja imenovane od 20.9.2021. godine listovi 316 do 347 spisa utvrđeno je u bitnom da razlike iznosa anuiteta kredita kako su inicijalno ugovoreni, odnosno kako je uplaćen prvi anuitet, s jedne strane, i iznosa svakog sljedećeg dospjelog i isplaćenog anuiteta, sve od dana odobrenja kredita pa do dana sklapanja Dodatka br. 1. Ugovoru o kreditu kako je prikazano u Tabeli br. 4 s uračunatim pozitivnim i negativnim razlikama kamate i tečaja ukupno iznose 83.134,27 HRK kako je specificirano u stupcu 16 Tabele br. 4, od toga: s osnova promjenjive kamatne stope 31.492,75 HRK kako je specificirano u stupcu 13 Tabele br. 4, s osnova promjene tečaja valutne klauzule 51.641,52 HRK kako je specificirano u stupcu 15 Tabele br. 4. Razlike iznosa anuiteta kredita kako su inicijalno ugovoreni, odnosno kako je uplaćen prvi anuitet, s jedne strane, i iznosa svakog sljedećeg dospjelog i isplaćenog anuiteta, sve od dana odobrenja kredita pa do dana sklapanja Dodatka br. 1. Ugovoru o kreditu kao preplate s uračunatim samo pozitivnim razlikama kamate i tečaja ukupno iznose 91.182,93 HRK kako je specificirano u stupcu 16 Tabele br. 5, od toga: s osnova povećanja kamatne stope 37.568,43 HRK kako je specificirano u stupcu 13 Tabele br. 5, s osnova povećanja tečaja 53.614,50 HRK kako je specificirano u stupcu 15 Tabele br. 5.list 347 spisa. Vezano za zaprimljeni nalaza i mišljenje vještakinje tužena je iznijela primjedbe u podnesku od 18.10.2021.godine, list 406 do 407 spisa. U odnosu na navedene primjedbe vještakinja se očitovala u dopuni nalaza od 31.1.2022.godine listovi 426 do 427 spisa. Tako je imenovana navela kako nije u mogućnosti izvršiti dopunu Nalaza i mišljenja prema primjedbama tuženika iz podneska od 18. listopada 2021. godine, a s obzirom na to da su primjedbe tuženika neosnovane, te dopuna Nalaza i mišljenja sukladno primjedbama tuženika ne bi bila objektivna, a niti potpuno precizna po pravilima znanosti i struke, a kako vještak obrazlaže u nastavku. Vještakinja je navela da u svom podnesku tuženik se očituje na Nalaz i mišljenje prigovarajući mu u cijelosti, da je tuženik priložio svoj izračun sukladno kojem navodi da je razlika više plaćenog u anuitetima u odnosu na početnu obvezu s osnova promjene kamatne stope i tečaja manja u odnosu na izračun vještaka. Međutim naglasila je vještakinja , tuženikov izračun nije precizan i točan iz razloga što je tuženik primijenio pogrešnu metodu izračuna u kojem je razliku zbog promijene kamatne stope izračunao po prodajnom tečaju na dan dospijeća, a tečajnu razliku anuiteta kao razliku između kunske protuvrijednosti početnog anuiteta po tečaju isplate i početnog anuiteta po prodajnom tečaju na dan dospijeća. Vještakinja je objasnila da tuženikov izračun nije točan iz razloga što tužitelj nije plaćao anuitete po tečaju na dan dospijeća, već po tečaju na dan plaćanja, a što je razvidno iz ugovora o kreditu, tuženikove knjigovodstvene dokumentacije, a i iz vještakovog izračuna iz Tabele br. 4 Nalaza i mišljenja. Nadalje vještakinja je ukazala da tuženik u svom izračunu nije primijenio niti ispravnu metodu utvrđenja razlike, jer je tužitelju valjalo utvrditi razliku koju je platio s osnova promjene kamatne stope zanemarujući valutnu klauzulu, jer bi tečajne razlike primjenom valutne klauzule platio sa i bez promjene kamatne stope, dakle valjalo je isključiti tečajnu razliku u utvrđenju razlike s osnova promjene kamatne stope, a istu obračunati na način kako je to učinio vještak – u utvrđenju razlike plaćenih anuiteta s osnova valutne klauzule-tečajnih razlika. Nadalje vještakinja je objasnila da tuženik nije obračunao tečajnu razliku po samoj osnovi što zapravo jest tečajna razlika. Naprotiv tuženik je obračunao tečajnu razliku tijekom otplate kao razliku između početnog anuiteta po tečaju na dan dospijeća svakog anuiteta i početnog anuiteta po početnom tečaju. Međutim vještakinja je ukazala da iz knjigovodstvenih podataka tuženika, a temeljem kojih je vještak i vršio vještačenje, ne proizlazi da je plaćanje kredita tužitelj vršio na taj način, plaćajući uvijek isti početni anuitet po različitim tečajevima, već je plaćao anuitete kako su se oni mijenjali tijekom razdoblja otplate posljedično promjenama kamatne stope i to po tečaju na dan plaćanja. Dakle, tužitelj nije plaćao iznos početnog anuiteta kroz cijelo razdoblje otplate do konverzije s promjenom tečaja. Vještakinja je objasnila kroz pitanje: Što je tečajna razlika ukazavši da tečajna razlika u konkretnom slučaju zapravo predstavlja iznos razlike između iznosa u CHF valuti u kunama koja je stvarno plaćena u odnosu na isti taj iznos valute da je plaćen po drugom tečaju. Dakle, u konkretnom slučaju se utvrđuje iznos anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po tečaju na dan plaćanja u odnosu na taj isti iznos anuiteta da je plaćen po početnom tečaju, odnosno da do promjene tečaja nije došlo. Slijedom svega navedenog vještak je zaključio list 427 spisa kako je vještačenje, u odnosu na povjerenu mu zadaću, proveo ispravno i objektivno, te u skladu s pravilima znanosti i struke te je ustrajao u cijelosti pri svom Nalazu i mišljenju. Tužena je i kroz podnesak od 25.2.2022.godine,list 428 do 429 spisa ponovo iznijela primjedbe na nalaz vještaka. Stoga je sukladno članku 260 ZPP-a imenovana vještakinja iznijela i usmeno na ročištu od 11.9.2024.godine svoj nalaz i mišljenje i navedeno dodatno pisano očitovanje ustrajavši u cijelosti u svojim zaključcima te je iskazala citira se:

"U odnosu na primjedbu tuženika kako se njegov izračun razlikuje plaćenih anuiteta u odnosu na anuitete koji bi bili plaćeni po početnim uvjetima kredita vještakinja se očitovala kako su neosnovani i kako je kontrolom izračuna utvrdila da su isti ispravno sačinjeni. U odnosu na tuženikov priloženi izračun želi istaknuti da isti nije u skladu s knjigovodstvenim podacima kredita a s obzirom da su u navedenom izračunu prikazani anuiteti kao razlike u otplatnim planovima dok je u stvarno otplati kredita tužitelj otplaćivao anuitete višekratnim uplatama a što tuženik nije uzeo u obzir. Kako je razvidno iz izračuna vještakinje tužitelj je poneke anuitete otplatio u jednokratnim iznosima npr. od 5.000,00, 7000,00 kn itd. dok je tuženik u svom izračunu prikazao kao da je on zaduženi iznos anuiteta u cijelosti platio. U odnosu na izračun želi istaknuti da je tuženik primijenio kao početi tečaj različiti tečaj u odnosu na onaj koji je vještakinja utvrdila da je bio korišten pri isplati a to je prodajni tečaj Splitske banke. Želi reći kako se u ovom konkretnom predmetu razlika plaćenog s osnova promjene kamatne stope i s osnove promjene tečaja ne može precizno izračunati a način da se utvrdi ukupan iznos anuiteta koji bi bili plaćeni po početnom otplatnom planu a to iz razloga što se uslijed promjene kamatne stope u anuitetima mijenja odnos kamate i otplatne kvote dakle ne može se prebijati više obračunata kamata s manje obračunatom otplatnom kvotom. Na upit punomoćnika tuženika s obzirom da je rekla da je kod plaćanja nekih anuiteta bilo kašnjenja da li je uzela u obzir zatezne kamate temeljem čl. 11 predmetnog ugovora odgovorila je da nije uzela u obzir zatezne kamate dakle izračun je vršila uzimajući u obzir samo iznose plaćene redovne kamate i glavnice. Vještakinja je navela da je uzela efekte konverzije u obzir u onom dijelu kako je naloženo zadaćom s time da je utvrdila razliku u nedospjelim glavicama kredita u odnosu na početni tečaj i utvrdila za koji iznos nije u cijelosti umanjena glavnica kredita u kunama te je u nalazu istaknula da je u provedenoj konverziji tuženik utvrdio manjak plaćenih sredstava u konverziji. Na upit tuženika pojašnjava da je kod te konverzije imao je manje uplate koju je jednako namirio po provedenoj konverziji po poslovnim knjigama tuženika" završen citat.

38. Sud prihvaća u cijelosti nalaz i mišljenje imenovanog koji je sačinjen sukladno pravilima struke, ali i postojećim dokazima u spisu. Vještakinja je potverdila da preplate nije bilo već naprotiv utvrđen je manjak jer su bile manje uplate.Tužitelj je sukladno nalazu vještaka i specificirao svoj tužbeni zahtjev u konačnici u podnesku od 21.8.2024.godine listovi 484 do 490 spisa. Stoga je tužitelju valjalo dosuditi ukupan iznos od 12.102,06 eura, ili s osnova preplaćenih kamata iznos od 4.986,19 eura/37.568,43 kuna a s osnova preplaćenog iznosa s osnova rasta tečaja CHF iznos od 7.115,87 eura/53.614,50 kuna sukladno nalazu vještakinje list 347 spisa i to samo uzimajući u obzir pozitivne iznose. Kod pretvaranja iznosa iz kuna u eura korišten je fiksni tečaj 7,53450 pa tužitelju pripada konačan zbroj svih pojedinačnih iznosa po oba osnova. Opisano se navodi u kontekstu jer kod pretvaranja iz kune u eure kod ostatka decimale 5 ili više tada se iznos u eurima zaokružuje na veću decimalu zbog čega se uvijek uzima ukupan zbroj upravo svih pojedinačnih iznosa dakle ispravan konačan rezultat koji nastaje zbrajanjem upravo svih tih pojedinačnih iznosa, što je bitno naglasiti, te upravo takav zbroj pripada tužitelju ( a ne iznosi koje se dobiju pretvaranjem iznosa od 37.568,43 kn u eura i iznos od 53614,50 kn u eure na način da se samo ti iznosi podijele sa tečajem 7,53450 ) , stav I izreke ove presude.

39. Tužitelju sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a pripada i propisana zakonska zatezna kamata koja na navedeni iznos pretplate iz stavka I izreke ove presude vezano za preplaćeni tečaj odnosno razliku plaćene kamate koja teče od dospijeća pa do isplate kako je to navedeno prema datumima u stavku I izreke ove presude budući je tužena bila nesavjestan stjecatelj (članak 1115 ZOO-a).

40. Tužena nije istaknula prigovor radi prebijanja, a isto tako niti materijalno pravni prigovor prijeboja da bi sud eventualno umanjivao tražbinu tužiteljice ( u tom smislu ide Rev 549/23 od 18.12.2023.godine, Rev-984/2024-2 od 11.2.2025.godine). No čak i da tome nije tako vezano za pitanje da li je od iznosa tzv. pozitivnih razlika trebalo odbiti i iznose negativnih razlika u onim razdobljima kad je tužitelj plaćao manje anuitete za navedeno postoji proturječna sudska praksa Županijskih sudova. Tako primjerice u presudi Gž-1043/2021-1 od 16.9.2021.godine (kojom je zbog toga i preinačena prvostupanjska presuda) se doista ukazuje iz obrazloženja u bitnom da je prema pravilima o stjecanju bez osnove predmetni ugovor o kreditu potrebno razmatrati kao jedinstveni pravni odnos prava i obveza ugovornih strana, pa ukoliko jedna ugovorna strana zbog ništetne ugovorne odredbe nešto primi dužna je to vratiti drugoj ugovornoj strani ali je i druga ugovorna strana dužna vratiti ostvarenu korist stečenu na temelju takve ništetne ugovorne odredbe. Međutim vezano za isto pitanje Županijski sud u Puli u primjerice u presude Gž-299/2020-2 od 6.4.2020.godine iznosi drugačije pravno shvaćanje navodeći u bitnom da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu koja je ostala neizmijenjena, te nije bila nedopuštena niti nepoštena, tako da se na ugovor primjenjuje odredba članka 11 a st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 85/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 52/16 dalje ZPK) jer samim tim što sklopljeni Ugovor o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije zbog toga postao ugovor sa ugovorenom fiksnom kamatnom stopom. Naime sama ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna (u tom smislu ide i presuda Županijskog suda u Puli Gž-311/2018-2 od 3.9.2018.godine), što prihvaća u cijelosti i ovaj sud , već je ništetan onaj dio odredbi kojeg sadržajno ispravno navodi i sam tužitelj. Konačno ne može se tužitelju dosuditi ništa više od onoga što je od stvarno i preplatio a to su po ocjeni ovog suda upravo oni iznosi koje je utvrdila i vještakinja na listu 113 spisa. Isto tako i Županijski sud u Splitu Gž- 755/2021-2 u presudi od 13.10.2021.godine zauzeo je istovjetno pravno stajalište kao i Županijski sud u Puli citira se: "21. Pravilno je prvostupanjski sud smatrao da nije osnovan prigovor radi prebijanja. Manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže), a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena pa tužena ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time niti tražbina tužene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, dok je osnovan i prigovor zastare budući je od prvog dospjelog iznosa 2. 5. 2006. (kamata), odnosno 2. 2. 2014. (valuta), do zaključno 23. 12. 2014. i postavljanja prigovora radi prebijanja 21.1.2020. nastupila zastara, te zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti a tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužiteljice" završen citat. Osim toga vezano za pravno stajalište Županijskog suda u Bjelovaru Gž-1043/2021-3 od 16.9.2021. potrebito je ukazati da stavovi različitih drugostupanjskih sudova nisu pravno obvezujući za druge sudove (u tom smislu ide i primjerice presuda Županijskog suda u Osijeku Gž- 1616/2019-2 od 18.6.2020.godine). Konačno sud ukazuje na to da čl. 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima navedeno da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva te je nitko ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Pritom pojam vlasništva obuhvaća "postojeće vlasništvo" i imovinu, uključujući i zahtjeve, a u odnosu na koje podnositelj može tvrditi da ima barem "legitimno očekivanje". U situaciji kad za istovjetni pravni i činjenični osnov postoje dvije odluke koje su međusobno oprečne uvažavanje i tzv. negativnih razlika unatoč prethodno obrazloženom opisano bi predstavljalo povredu čl. 1. Protokola broj 1 uz EKLJP dakle, povredu tužiteljevog prava na mirno uživanje svog vlasništva – imovine. Stoga i iz tog razloga ovaj sud prihvaća stajalište da su se morali uzeti u obzir samo iznosi tzv. pozitivnih razlika na ime pretplate.

41. U odnosu na postupovni dio ove parnice tijekom cijelog postupka primjenjivano je načelo otvorenog pravosuđenja pa i na ročištu od 31.10.2025.godine na kojem su se stranke na izričit upit suda izričito suglasile da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu bez potrebe odgađanja ročišta i bez potrebe provođenja daljnjih vješačenja. Na istom ročištu zakazano je ročište za objavu presude za dan 1.12.2025.godine, ali je isto prezakazano rješenjem ranije tj. za dan 12.11.2025. godine. Isto tako valjalo je rješenjem dopustiti objektivnu preinaku tužbe sukladno podnesku tužitelja od 21.8.2024.godine, listovi 484 do 490 spis, unatoč protivljenju tužene u podnesku od 30.8.2024.godine, list 491 spisa, temeljem članka 190 ZPP-a.

42. Odluka parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1 ZPP-a.

43. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari bio zastupan po punomoćniku odvjetniku pa mu je sukladno troškovniku a cijeneći prvotno postavljenu vrijednost predmeta spora (od 5.000,00 kn kako je navedeno u tužbi) valjalo priznati nagradu za: sastav tužbe 50 bodova Tbr 7/1 , za zastupanje na ročištu od 7.9.2020. 25% ili 12,5 bodova tbr. 9/5, za zastupanje na ročištu od 9.11.2020. 50 bodova tbr. 9/1, za sastav obrazloženog podneska od 30.12.2020. godine 50 bodova tbr. 8/1, za neobrazloženo očitovanje od 25.10.2021.godine na nalaz vještaka 25% ili 12,5 bodova tbr. 8/3, te nadalje po povišenoj vrijednosti predmeta spora (list 473 spisa podnesak kojim je povećana vrijednost predmeta spora ) za podnesak od 25.3.2022. i 26.8.2024.godine po 100 bodova za svaki taj podnesak po tbr. 8/1, za zastupanje na ročištima od 11.9.2024. i 31.10.2025.godine po 100 bodova za svako to ročište po tbr. 9/1, što iznosi ukupno 575 bodova ili 1.150,00 eura (tbr. 48/3 u svezi s tbr. 50 vrijednost boda =2 eura ) uz PDV od daljnjih 25% ili 287,50 eura, odnosno po toj osnovi zbrojeno 1.473,50 eura. Tužitelju pripada i trošak vještva u cijelosti jer je tužena osporavala kako osnov tako i visinu u iznosu od 331,81 eura prema računu vještaka. Sukladno obrazloženom tužitelju pripada na ime ukupnog parničnog troška pripada iznos od 1.769,31 eura koji iznos parničnog troška je tužena dužna isplatiti tužitelju , stav II izreke ove presude zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja na taj iznos teče od 12.11.2025. godine (dan objave presude) pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, stav II izreke ove presude.

44. Sukladno obrazloženom valjalo je odbiti tužitelja prema tuženoj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška preko iznosa iz stavka II izreke ove presude sa kamatom na isti kao neosnovan, te tuženu prema tužitelju u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovane, stav III izreke ove presude.

45. Sukladno članku 155 ZPP-a tužitelju pripada nagrada za svaku pojedinu radnju sukladno ukupnoj vrijednosti predmeta spora koja je vrijedila do trenutka povišenja tužbenog zahtjeva. Isto tako tužitelj nije dokazao da je platio sudsku pristojbu za tužbu ili da je na istu pozvan.

U Puli, 12. studenog 2025.

Sudac:

Saša Javoran

POUK O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove odluke. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležan Županijski sud.

Dna:

1. tužitelju po pun.

2. tuženoj po pun.