Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: P-1221/2021-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E NJ E

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužitelja DO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Gordani Šibenik, odvjetnici u Županji, protiv tužene Hrvatske poštanske banke d.d., OIB: 87939104217, [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 6. studenoga 2025., u prisutnosti tužitelja i punomoćnice tužitelja, po objavi 12. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe članka 2.1. Ugovora o kreditu broj: 219775 od 11. rujna 2008. ovjeren od javnog bilježnika Hrvatina Šustić u Osijeku, 11. rujna 2008. pod brojem OV-1795/08, u dijelu u kojem se navodi da je kamatna stopa promjenjiva u skladu sa odlukom o kamatnim stopama kreditora, bez navođenja ikakvih objektivnih parametara za promjenu iste koji Ugovor je zaključen između tužitelja DO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i pravnog prednika tužene te stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne stranke.

II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe članka 8. Ugovora o kreditu broj: 219775 od 11. rujna 2008. ovjeren od javnog bilježnika Hrvatina Šustić u Osijeku, 11. rujna 2008. pod brojem OV-1795/08, kojima se navodi otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za valutu ugovora (CHF), na dan dospijeća odnosno dan plaćanja koji Ugovor je zaključen između tužitelja DO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i pravnog prednika tužene te stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne stranke.

III. Nalaže se tuženoj Hrvatskoj poštanskoj banki d.d., OIB: 87939104217, [adresa], isplatiti tužitelju DO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 3.483,73 eura (slovima: tri tisuće četiristo osamdeset tri eura sedamdeset tri centa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koja teku na svaki pojedini iznos, i to do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena:

- na iznos od 3,54 eura počev od 1. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 13,68 eura počev od 3. studenog 2008. do isplate,

- na iznos od 6,09 eura počev od 1. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 15,59 eura počev od 2. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 16,76 eura počev od 2. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 17,61 eura počev od 2. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 16,08 eura počev od 1. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 15,74 eura počev od 2. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 13,94 eura počev od 1. lipnja 2009. do isplate

- na iznos od 11,61 eura počev od 1. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 12,42 eura počev od 1. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 13,59 eura počev od 1. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 12,25 eura počev od 1. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 11,98 eura počev od 2. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 14,07 eura počev od 1. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 15,93 eura počev od 2. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 17,36 eura počev od 1. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 17,02 eura počev od 1. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 20,50 eura počev od 1. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 19,43 eura počev od 3. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 21,25 eura počev od 1. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 29,98 eura počev od 1. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 27,85 eura počev od 2. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 35,29 eura počev od 1. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 31,51 eura počev od 1. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 28,12 eura počev od 2. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 37,85 eura počev od 1. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 43,10 eura počev od 3. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 38,30 eura počev od 1. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 38,89 eura počev od 1. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 36,77 eura počev od 1. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 39,20 eura počev od 2. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 46,85 eura počev od 1. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 48,88 eura počev od 1. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 61,52 eura počev od 1. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 57,53 eura počev od 1. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 49,66 eura počev od 1. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 49,83 eura počev od 2. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 49,15 eura počev od 1. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 52,73 eura počev od 2. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 53,52 eura počev od 1. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 55,29 eura počev od 1. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 53,72 eura počev od 2. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 54,36 eura počev od 2. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 55,29 eura počev od 1. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 54,29 eura počev od 2. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 54,37 eura počev od 1. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 53,45 eura počev od 1. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 61,52 eura počev od 1. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 53,82 eura počev od 2. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 54,58 eura počev od 1. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 54,28 eura počev od 2. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 51,22 eura počev od 1. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 53,34 eura počev od 1. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 53,82 eura počev od 2. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 52,87 eura počev od 2. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 50,06 eura počev od 1. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 48,31 eura počev od 1. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 49,86 eura počev od 1. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 50,93 eura počev od 2. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 53,66 eura počev od 1. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 52,15 eura počev od 2. studenog 2013. do isplate,

- na iznos od 52,83 eura počev od 2. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 53,38 eura počev od 2. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos od 54,76 eura počev od 1. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 6,55 eura počev od 1. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 6,48 eura počev od 1. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 6,35 eura počev od 2. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 6,31 eura počev od 2. lipnja 2014. do isplate,

- na iznos od 6,33 eura počev od 1. srpnja 2014. do isplate,

- na iznos od 6,49 eura počev od 1. kolovoza 2014. do isplate,

- na iznos od 80,44 eura počev od 1. rujna 2014. do isplate,

- na iznos od 80,27 eura počev od 1. listopada 2014. do isplate,

- na iznos od 81,27 eura počev od 3. studenog 2014. do isplate,

- na iznos od 82,74 eura počev od 1. prosinca 2014. do isplate,

- na iznos od 75,03 eura počev od 2. siječnja 2015. do isplate,

- na iznos od 75,03 eura počev od 2. veljače 2015. do isplate,

- na iznos od 75,03 eura počev od 2. ožujka 2015. do isplate,

- na iznos od 75,03 eura počev od 1. travnja 2015. do isplate,

- na iznos od 75,43 eura počev od 2. svibnja 2015. do isplate,

- na iznos od 75,23 eura počev od 1. lipnja 2015. do isplate,

- na iznos od 75,09 eura počev od 1. srpnja 2015. do isplate,

- na iznos od 74,93 eura počev od 1. kolovoza 2015. do isplate,

- na iznos od 74,57 eura počev od 1. rujna 2015. do isplate, sve u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos 3.036,28 eura.

II. Nalaže se tuženoj Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., OIB: 87939104217, [adresa], naknaditi tužitelju DO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročene troškove parničnog postupka u iznosu 1.687,64 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. studenoga 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki II. izreke rješenja.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 9. srpnja 2021. navodi da je kao korisnik kredita, zaključio 11. rujna 2008. sa pravnim prednikom tužene Banke kao kreditorom Ugovor o kreditu broj: 219775 ovjeren od javnog bilježnika Hrvatina Šustić u Osijeku, 11. rujna 2008. pod brojem OV-1795/08 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim tužena daje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 13.000,00 CHF, prema kupovnom tečaju kreditora za devize važećem na dan isplate, uz uvjete i na način kako je to Ugovorom određeno. Volksbanka d.d. Zagreb počela je 18. siječnja 2013. poslovati pod imenom Sberbank d.d., tako da je pravni slijednik banke gdje je tužitelj zaključio Ugovor o kreditu zapravo tužena Sberbank d.d. Navedenim Ugovorom o kreditu tužitelju je odobren kredit u iznosu od 13.000,00 CHF u protuvrijednosti HRK po kupovnom tečaju kreditora na dan isplate kredita, na rok otplate od 7 godina, odnosno 84 mjeseca, a na kredit se zaračunavaju kamate u visini od 8,00 % godišnje. Kredit se odobrava u jednakim mjesečnim anuitetima, u iznosu od CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju kreditora, a prvi anuitet dospijeva 1. listopada 2008., a dospijeće svakog slijedećeg anuiteta je svakog prvog dana u mjesecu. Predmetnim Ugovorom (članak 2.1.) ugovorena je kamatna stopa koja je promjenjiva, a utvrđuje se jednostrano, Odlukom o kamatnim stopama kreditora, koji se smatraju sastavnim dijelom ugovora, bez ikakvih navođenja daljnjih odrednica ili bližih pojašnjenja o načinu promjene kamatne stope. Tužena banka je u Ugovor o kreditu ugradila odredbe kojima je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva, ali u odnosu na koju odredbu se nije pojedinačno pregovaralo. Tužitelj ističe da Ugovor o kreditu sadržava odredbe (članak 2.1.) kojima je ugovoreno da tužena ima pravo sama, jednostrano promijeniti visinu kamatne stope nakon sklapanja ugovora. Prilikom sklapanja Ugovora, tužitelju nije uručena nikakva dokumentacija - Opći uvjeti banke ili Odluke o načinu obračuna - izračuna kamatne stope, niti mu je objašnjen mehanizam promijene kamatne stope, odnosno parametri od kojih ovisi kretanje visine kamatne stope tijekom trajanja razdoblja otplate kredita. Slijedom toga navedeni uglavci o promjenjivosti kamatne stope su protivni kogentnim odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi kako u vrijeme sklapanja odnosnog ugovora, tako za vrijeme njegova izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača). Tijekom razdoblja otplate kredita tužena Banka je značajno povećavala predmetnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bez da je omogućila tužitelju da pregovara o visini iste, a niti su tužitelju razjašnjeni objektivni parametri uslijed promjene kojih bi eventualno došlo do opravdane promjene - povećanja kamatne stope. Naprotiv tužitelju je slana samo jednostrana obavijest banke da je došlo do povišenja kamatne stope i koliko mu zbog toga iznosi nova -veća visina anuiteta otplate kredita. Osim toga, kako su odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tužene, o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, čime je nametnuta znatna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka. Tužitelj tvrdi da su navedene ugovorne odredbe protivne članku 388. ZOO- a kojim je propisano da odredba ugovora kojom se određivanje cijene ostavlja na volju jednom ugovaratelju smatra kao da nije niti ugovorena. Navedenim odredbama Ugovora uspostavljena je neravnoteža među ugovornim strankama, pa je odredba nepoštena u smislu članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07., 79/09., 78/12., 56/13.), i time ništetna - u smislu članka 102. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07., 79/09., 78/12., 56/13.). Kako je kamata, kao cijena ugovorena u visini od 8,00% godišnje (članak 2.1), ista se tada ima primijeniti na cjelokupni rok otplate kredita. Obzirom su odredbe o promjenjivosti kamatne stope ništetne, odnosno bez pravnog učinka, a tužitelj je isplaćivao tuženoj rate kredita prema kamatnim stopama koje su veće od prvobitno ugovorene, to je tužena u obvezi vratiti tužitelju sve iznose koje je platio temeljem ništetnih odredbi, odnosno odredbi bez pravnog učinka. Svako povišenje kamatne stope na temelju ništetne odredbe uzrokovalo je stjecanje bez pravne osnove na strani tužene, po pravnoj osnovi koja je naknadno utvrđena ništetnom, protivno članku 1111. i dr. ZOO-a/05, a u svezi primjene i članka 26. Tužitelj se poziva i na presudu Visokog trgovačkog suda RH pos.broj: Pž. - 7129/13 od 13. lipnja 2014. kao i presudu Vrhovnog suda RH br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Odluku Ustavnog suda RH posl. broj: U-II-2521/15 od 13. prosinca 2016. kojim odlukama se bankama…nalaže prekinuti sa korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa njihovim jednostranim odlukama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojim im se zabranjuje takvo ili slično ponašanje ubuduće. Tužitelj ističe da je "valutna klauzula" sadržana u članku 8. Ugovora, kojima je ugovoreno da se obveze ispunjavanju u protuvrijednosti valute CHF, u konkretnom slučaju protivna članku 22. ZOO, a člankom 322. u vezi sa člankom 324. ZOO. "Valutna klauzula" je protivna članku 22. ZOO zbog toga što je ugovoreno da se obveze iz Ugovora ispunjavaju u protuvrijednosti valute CHF prema tečaju čiji visinu određuje sama tužena. Stoga "valutna klauzula" – kako je u ugovoru određena na način da tužena sama određuje visinu tečaja – zapravo ugovaranje određivanja cijene samo na volju jednoj ugovornoj strani, a što je protivno članku 388. ZOO-a koji se primjenjuje temeljem članka 14. ZOO-a, pa se smatra kao da nije ni ugovorena, ali je istovremeno i zlouporaba prava protivna članku 6. ZOO-a. Obzirom da su odredbe o "valutnoj klauzuli" ništetne, odnosno ne proizvode pravne učinke, tada tužitelj duguje tuženoj primljeni iznos kredita u kunama, a tužena je dužna vratiti tužitelju svaki više plaćeni iznos. Tužitelj se poziva i na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a potvrđenu presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je Vrhovni suda RH u odluci Revt.-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbio reviziju tužene. Citira odredbu članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica za CHF kao i ugovorna odredba kojim je određena promjenjiva kamatna stopa i koja se mijenjala jednostranom odlukom banaka, te je ta odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe članka 502.c ZPP obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti. Vrhovni sud RH u odluci broj Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. je jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovo utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem članka 502.c ZPP-a i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14. i 110/15.- dalje ZZP/14), vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 , a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Navedena pravna shvaćanja Vrhovnog suda RH, su obvezujuća u pojedinačnim individualnim sporovima, pa su stoga odredbe iz prethodnog ugovora ništetne i nepoštene, jer u ugovorima o potrošačkom kreditiranju

-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica (CHF-švicarski franak), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. i to člancima 81., 82., i 90. a od 7. kolovoza 2007. do prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom VTS RH br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je pravomoćno presuđeno da su tužene poslovne banke (među kojima je i Sberbanka d.d.) u razdoblju od 01.11.2004. – 31.12.2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istim NIŠTETNE I NEPOŠTENE ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica (CHF-švicarski franak), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošači u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 81., 82., i 90 a od 7. kolovoza 2007. do prosinca 2008.g. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 75/09., 79709,. 89/09., 139/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima: U točki 8. Izreke, U dijelu točke 9. Izreke koja glasi: „Nalaže se svim tuženicima da prekinu s gore opisanim postupanjem“ i Točki 10. Izreke. Istom presudom VTS RH br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena i presuđena ništetnost promjenjive kamatne stope iz razloga što tužene poslovne banke (među kojima i tužena Sberbanka d.d.) prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditima kao trgovci s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa su time tužene poslovne banke (i Sberbank d.d.) u razdoblju od 10. 09.2003. postupali suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 i to člancima 81., 82., 90. a od 07.08.2007.godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (točka 1.-8. Izreke) Istom pravomoćnom presudom naloženo je da poslovne banke ( i Sberbanka d.d.) prekinu s nepoštenim postupanjem. Sukladno navedenom tužitelj je i aktivno legitimiran i ima pravni interes potraživati utvrđenje ništetnosti pojedine odredbe ugovora, kao i od tužene tražiti povrat svih preplaćenih iznosa koje je preplatio temeljem ništetnih odredi o kamatnoj stopi i tzv. „valutnoj klauzuli“. Slijedom iznesenog tužitelj, moli sud da donese presudu:

"I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe članka 2.1 Ugovora o kreditu broj: 219775 od 11. rujna 2008. ovjeren od javnog bilježnika Hrvatina Šustić u Osijeku, 11. rujna 2008. pod brojem OV-1795/08, u dijelu u kojem se navodi da je kamatna stopa promjenjiva u skladu sa odlukom o kamatnim stopama kreditora, bez navođenja ikakvih objektivnih parametara za promjenu iste koji Ugovor je zaključen između tužitelja DO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tužene SBERBANK d.d., Zagreb, Varšavska 9, OIB: 78427478595, te stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne stranke.

II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe članka 8, Ugovora o kreditu broj: 219775 od 11. rujna 2008. ovjeren od javnog bilježnika Hrvatina Šustić u Osijeku, 11. rujna 2008. pod brojem OV-1795/08, kojima se navodi otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za valutu ugovora (CHF), na dan dospijeća odnosno dan plaćanja koji Ugovor je zaključen između tužitelja DO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tužene SBERBANK d.d., Zagreb, Varšavska 9, OIB: 78427478595, te stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne stranke.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, isplati novčani iznos od 49.125,00 kn / 6.520,01 euro sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na točno određeni svako mjesečni iznos počev od 13. listopada 2008. pa do

14. rujna 2015. do isplate,

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke pa do isplate, u roku od 15 dana.

1.1. U podnesku od 7. listopada 2025., tužitelj je uredio tužbeni zahtjev na način kako to proizlazi iz točke III. izreke presude.

2. U odgovoru na tužbu tužena osporava tužbu u cijelosti. Navodi da je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo tek 9. srpnja 2021. pa prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05. – 29/18., dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, pa iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2008., za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a. Kod predmetnog ugovora o kreditu radilo se o iznosima koji su tuženoj plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Uzevši u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen pred više od deset godina, određeni dio potraživanja iz tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, obzirom se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednja, drugi krediti, ulaganja i slično, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je on stekao radeći u svojoj struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda VTS-a.

Nesporno je da su tužitelj i pravni prednik tužene 11. rujna 2008. sklopili Ugovor o kreditu, na razdoblje od 84 mjeseca u iznosu od 13.000,00 CHF. Nesporno je i da je temeljem odredbe članka 2.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 8,00 % godišnje, člankom 4. da je ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 8. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika za devize važećem na dan dospijeća. Sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presuda Visokog trgovačkog suda RH i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presuda Visokog trgovačkog suda donesenima u kolektivnoj parnici, već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. U osvrtu na navode tužitelja o vezanosti suda utvrđenjima iz Parnice Potrošač, čime se traži primjenjivanje odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/14.), članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07. -56/13.) i članka 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91. -70/19.), tužena ističe apsolutnu neosnovanost takvih tužiteljevih navoda kojima praktično poziva sud na nedopuštenu retroaktivnu primjenu propisa koji nije bio na snazi u vrijeme nastanka ugovornog odnosa koji je predmetom rubriciranog postupka. Naime, odredbe navedenih članaka stupile su na snagu znatno kasnije od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Čak i kada bi (tada nevažeće) odredbe spomenutih članaka mogle biti primjenjive u ovom postupku pozivanje na iste bilo bi moguće isključivo u odnosu na pravna, a ne i na činjenična utvrđenja.

Tužbeni zahtjev je postavljen na isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu kojima je ugovorena vezanost glavnice uz valutu CHF i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tužene. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač i bila primjenjiva na ovaj spor, njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. Člankom 26. ZOO-a predviđa se mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Iako je kamatna stopa doista rasla, uslijed promjena na tržištu kapitala, ona niti u jednom trenutku nije bila niti blizu najviše propisane stope zakonske zatezne kamate. Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03., 79/07., 125/07., 79/09.), tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15.). Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tužena u bilo kojem trenutku postupala nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Iz navedenog proizlazi da nema mjesta pozivanju na presudu u Parnici Potrošač. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Tužena smatra da niti jedna od navedenih pretpostavki nije ispunjena, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a. Pogrešno je stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tužene i dostupan je svima, dakle o promjenjivosti kamatne stope se prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tužene (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora je i jasna, i uočljiva i razumljiva, pa njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati. Iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo je da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tužene u ugovornom odnosu nje i tužitelja. Način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima. Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika. Tužena je odluku o promjeni kamatnih stopa donosila u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tužene. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužitelja kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tužena mijenjala kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke – nezakonita, odnosno nepoštena. Slijedom toga, tužena tvrdi da odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana.

Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96. ZZP). Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 4. ugovorena je valutna klauzula, a člankom 8. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju tužene za devize važećem na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tužena ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bi o dužna informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po nje gov a prava i obaveze iz Ugovora. Prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tužene u svakom momentu moga o zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. VTS je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je tužena objavljivala u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 96. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 99. ZZP-a nije dopuštena. Tužena ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tužena, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znala niti je mogla znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31. prosinca 2008. na koje se tužitelj poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u Parnice Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tužena. U vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tužene zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tužena morala djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tužena u ugovornom odnosu s tužitelj em nije postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročila neravnotežu na štetu potrošača. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tužena, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju.

Tužena prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine potraživanja. Osporava i anticipiranu metodu kojom tužitelj postavlja zahtjev na isplatu. Sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Tužena predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženoj troškove parničnog postupka.

3. Tijekom postupka je utvrđeno da je Nova hrvatska banka d.d. pravni slijednik Sberbank d.d., te da je 14. lipnja 2023. pripojena trgovačkom društvu Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, sa sjedištem u [adresa]. Prema tome pasivno je legitimirana Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, [adresa], što među strankama nije niti sporno.

4. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao Ugovor o kreditu broj 219775 od 11. rujna 2008. (stranica 17-23 spisa), plan otplate (stranica 24-25 spisa), otplatnu tablicu po kreditu (stranica 26-28 spisa), prometnu karticu po kreditu 219775 na ime TO (stranica 29-37 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra (stranica 92-145 spisa), nalaz i mišljenje sudskog vještaka Lidije Balog od 28. rujna 2023. (stranica 150-160 spisa), očitovanje sudskog vještaka od 30. listopada 2024. (stranica 174-175 spisa), očitovanje sudskog vještaka od 7. rujna 2025. (stranica 201-204 spisa), očitovanje sudskog vještaka od 9. rujna 2025. (stranica 205-206 spisa), iskaz sudskog vještaka (stranica 209-210 spisa), iskaz tužitelja (stranica 216-217 spisa), i drugu spisu priležeću dokumentaciju.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnosi na promjenjivu kamatnu stopi prema odluci kreditora i koji se odnosi na primjenu valutne klauzule u CHF, kao i zahtjev tužitelja za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, po Ugovoru o kreditu broj 219775 od 11. rujna 2008. sklopljenom s pravnim prednikom tužene.

6. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 11. rujna 2008. tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tužene (Volksbank d.d.) kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu broj 219775 kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 13.000,00 CHF po kupovnom tečaju Volksbank d.d. za devize važećem na dan isplate,

- da je kredit odobren kao namjenski za renovaciju kuće,

- da je ugovorena kamatna stopa od 8,00% godišnje te da je promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora (članak 2.1.),

- da je ugovoren rok otplate kredita 84 mjeseca time da će se kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu CHF 202,62 u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Volksbank d.d. za devize važećem na dan isplate (članak 8.1.),

- da anuiteti dospijevaju na naplatu svakog prvog dana u mjesecu, počevši od 1. listopada 2008.,

- da je tužitelj predmetni kredit otplatio u cijelosti,

- da je tužena za trajanja otplate kredita povećavala kamatnu stopu,

- da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu.

7. Nadalje je nesporno:

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu za 8. tuženu Sperbank d.d. (pravnog prednika ovdje tužene) potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.,

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno i ista glasi: da je Sberbank d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je ovdje tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. od 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka odnosno ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

9. Prije svega, neosnovan je prigovor tužene da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, ne obvezuje stranke u ovom postupku.

9.1. Naime, u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.2. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07) – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.3. Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.4. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

9.5. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tužene, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

9.6. Tužitelj je potrošač u smislu odredbe članka 3. ZZP-a/07, kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, te da se radi o namjenskom kreditu, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da je sredstva kredita utrošio u renovaciju kuće, stavljanje izolacije i fasade, da se radi o kući u kojoj je stanovao sa roditeljima, time da u trenutku podizanja kredita nije bio vlasnik obrta niti tvrtke niti je tu kuću unio u imovinu obrta ili tvrtke. Dakle, tužitelj je potrošač, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru, pa se u konkretnom slučaju radi o sporu koji je obuhvaćen kolektivnom zaštitom.

10. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III- 4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tužena ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

11. Na okolnosti pojedinačnog pregovaranja saslušan je tužitelj koji je iskazao da je kredit podigao u Volksbank, da nije mogao pregovarati s bankom o elementima ugovora. Ono što je njemu bilo najbitnije je da dobije kredit u iznosu koji je njemu bio potreban i da ga može otplaćivati. Od službenika u banci nije mu rečeno da može doći do promjene kamatne stope odnosno nije mu rečeno koji elementi utječu na promjenu kamatne stope. Nije mu rečeno da može doći do promjene tečaja kao niti koji elementi utječu na promjenu tečaja. Ugovor je sačinila banka, on nije mogao utjecati na sadržaj istog. Prije potpisivanja ugovor je potpisao, razumio je ono što je njemu bilo bitno, time da nije razumio sve odredbe ugovora, po struci je vozač a ustvari radio je razne poslove u ugostiteljstvu i građevini. Rata kredita u početku iznosila mu je 915,00 kn da bi tijekom godina narasla na 1.800,00 kn. Da je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu znao da će doći do takvog porasta u rati kredita, ne bi podigao kredit jer ga ne bi mogao otplaćivati. On je otplaćivao kredit, najprije mu je poslodavac skidao s plaće ratu kredita, a nakon što je dobio otkaz, otplaćivao je kredit na način da je svaki mjesec vršio uplate na ime otplate kredita. Kredit je u cijelosti otplatio.

11.1. Cijeneći iskaz tužitelja, ovaj sud utvrđuje da tužena prilikom pregovaranja s tužiteljem o sklapanju Ugovora o kreditu nije tužitelja informirala o parametrima promjene kamatne stope odnosno o rizicima tečaja švicarskog franka, te da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj ugovora, budući je ugovor bio već pripremljen, a njegovo je bilo samo da ga potpiše. Stoga je sud prigovor tužene da je prilikom pregovaranja s tužiteljem kod sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu tužitelja obavijestila o parametrima promjene kamatne stope i o rizicima fluktuacije tečaja, u cijelosti cijenio neosnovanim. U tom pravcu neodlučni su navodi tužene u odgovoru na tužbu i tijekom postupka kojima pojašnjava opravdanost ugovorene valutne klauzule odnosno kojima objašnjava i obrazlaže temeljem kojih je kriterija tužena za trajanja otplate kredita mijenjala kamatnu stopu.

11.2. U odnosu na prigovor tužene da odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u Ugovoru o kreditu ne može biti ništetna, jer da su valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa dio hrvatskog pravnog poretka, normirane Zakonom o obveznim odnosima, ovaj sud ukazuje da odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu nisu utvrđene ništenim jer da valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa ne bi bile dopuštene, već su utvrđene ništetnim iz razloga što ugovorne stranke nisu o istima pojedinačno pregovarale.

11.3. Obzirom na iznijeto ovaj sud je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu od 11. rujna 2008. iz točke I. i II. tužbenog zahtjeva našao u cijelosti osnovanim.

12. Nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju VSRH sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

12.1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1402/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu koji se odnosi na nezakonitu primjenu promjenjive kamatne stope u odnosu na sedam tuženih banaka, dok je u odnosu na osmo tuženika Sperbank d.d., pravnog prednika ovdje tužene, prvostupanjska presuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen. Vrhovni sud Republike Hrvatske, svojom odlukom poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo je citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u dijelu koji se odnosi na nezakonitu primjenu valutne klauzule CHF i kamatne stope upravo u odnosu na Sperbank d.d., i predmet u tom dijelu vratio na ponovan postupak.

12.2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u cijelosti je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., dakle i u dijelu kojim je utvrđeno da su ugovorne odredbe Ugovora o kreditima (točka 9.6. i 9.20.) kojima je tužena (tamo 8. tužena Sperbank d.d.) ugovorila redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene nepoštene, a time i ništetne, te je tuženoj naloženo prekinuti s opisanim postupanjem. Stoga zastara iz članka 225. ZOO za preplaćene kamate zbog povećanja kamatne stope kao i za promjenu valutne klauzule CHF u odnosu na tuženu teče od pravomoćnosti navedene presude, odnosno od 14. lipnja 2018., a ističe 14. lipnja 2023.

12.3. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 9. srpnja 2021., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO. za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Obzirom na iznijeto nije osnovan prigovor zastare tužene.

13. Na okolnost utvrđenja visine zahtjeva provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku Lidiji Balog iz Bilja, zadatak kojeg je bio utvrditi preplate po osnovi kamatne stope i valutne klauzule za vrijeme otplate kredita.

13.1. Iz nalaza vještaka od 28. rujna 2023. proizlazi:

- da tijekom otplate tužiteljevog kredita, kamatna stopa nije rasla, već je ista počevši od 1. travnja 2015. smanjena sa 8,00 % na 7,19 %,

- da je tužitelj tijekom otplate kredita radi smanjenja kamatne stope platio manje kamata u ukupnom iznosu od 18,43 HRK, odnosno 2,45 EUR.

- da su tijekom otplate kredita, radi promjena tečaja za CHF, anuiteti plaćeni u iznosu većem od anuiteta koliko bi isti iznosili da nije bilo promjena tečaja, u ukupnom iznosu od 26.248,10 HRK, odnosno 3.483,73 EUR,

- da ukupna preplata tužitelja uključujući preplatu temeljem promjena kamatnih stopa i tečajne razlike, sa uključenim i negativnim stavkama iznosi ukupno 26.229,67 HRK, odnosno 3.481,29 EUR.

13.2. Tužitelj je u podnesku od 7. listopada 2025. uredio tužbeni zahtjev sukladno izračunu sudskog vještaka, tako da po osnovi preplaćenog tečaja potražuje ukupan iznos od 3.483,73 eura.

13.3. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka, ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je nalaz i mišljenje izradio sukladno zadatku suda. Naime, vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud.

13.4. Tužena je u podnesku od 7. listopada 2025. smanjila tužbeni zahtjev za iznos od 3.036,28 eura, a u odnosu na iznos postavljen u tužbi - 6.520,01 euro. Takvo smanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe za iznos od 3.036,28 eura, kojem povlačenju se tužena nije protivila, već je nastavila postupati po smanjenom tužbenom zahtjevu, pa je za povučeni dio valjalo utvrditi da je tužba povučena i odlučiti o istom kao u točci I. izreke rješenja.

14. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

14.1. Visina stope zatezne kamate za razdoblje 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

15. Odluka suda o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, time da su tužitelju priznati i dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku, i to za:

- sastav tužbe u iznosu 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife),

- sastav podneska od 25. studenoga 2021. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 11. svibnja 2023. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 3. listopada 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- sastav podneska od 7. listopada 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 6. studenoga 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu za objavu 12. listopada 2025. u iznosu 100,00 eura, dakle, ukupno 1.300,00 eura. Tužitelju je dosuđen i trošak predujma za vještačenje u iznosu 331,81 eura, kao i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu 55,83 eura. Dakle, tužitelju je dosuđen ukupan trošak u iznosu 1.687,64 eura na koji mu je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od 12. studenoga 2025., kao dana presuđenja, pa do isplate.

15.1. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 15. svibnja 2023., budući tužitelj u istom samo navodi da dostavlja izvadak iz sudskog registra, dakle radi se o podnesku koji nije bio potreban za vođenje ovoga postupka. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 21. veljače 2024., 28. listopada 2024.,10. veljače 2025. i 21. kolovoza 2025., jer se radi o podnescima u kojima tužitelj posve neosnovano prigovara nalazu i mišljenju sudskog vještaka od 28. rujna 2023., odnosno naknadno danim očitovanjima sudskog vještaka, da bi na kraju u podnesku od 7. listopada 2025. tužitelj prihvatio u cijelosti nalaz i mišljenje sudskog vještaka od 29. rujna 2023. i u skladu s istim uredio tužbeni zahtjev. Dakle svi ovi podnesi nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka, jer su se temeljili na navodi tužitelja da je sudski vještak pogriješio u izradi istog i da nije suglasan s preliminarnim nalazom i mišljenjem kojeg je tužitelj dao izraditi prethodno ovom postupku.

16. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u izreci presude i rješenja.

U Osijeku 12. studenoga 2025.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude i rješenja koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Gordana Šibenik, odvjetnica u Županji

2. Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb