P o s l o v n i b r o j : P o v

r v - 7 9 4 / 2 0 2 4

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

S P L I T

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Draganu Ramljaku u pravnoj stvari tužitelja Dom zdravlja Splitsko-dalmatinske županije, OIB 04847852112, Kavanjinova 2, 21000 Split zastupanog po punomoćniku odvjetniku Draganu Mijoču, protiv tužene CM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnicima odvjetnicima Igoru Kalebiću i Jadranki Kalebić, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 16. rujna 2025 u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja ĆM odvjetničkog vježbenika u Splitu te punomoćnika tuženika Igora Kalebića odvjetnika u Splitu, na ročištu za objavu dana 12.studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u Rješenju o ovrsi, poslovni broj: Ovrv-219/19 od 21.05.2019. godine koji je donijet od strane javnog bilježnika Ilije Šarića iz Splita, te se nalaže tuženiku da tužitelju u roku od 8 (osam) dana isplati iznos od 2.156,75 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 165,90 eura od 31.03.2018.

- na iznos od 165,90 eura od 31.03.2018.

- na iznos od 165,90 eura od 01.05.2018.

- na iznos od 165, 90 eura od 31.05.2018.

- na iznos od 165,90 eura od 01.07.2018.

- na iznos od 165,90 eura od 31.07.2018.

- na iznos od165,90 eura od 31.08.2018.

- na iznos od 165,90 eura od 01.10.2018.

- na iznos od 165,90 eura od 31.10.2018.

- na iznos od 165,90 eura od 01.12.2018.

- na iznos od 165,90 eura od 31.12.2018.

- na iznos od 165,90 eura od 31.01.2019.

- na iznos od 165,90 eura od 01.02.2019.

pa do isplate iz članka 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08,125/11,78/15), koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena.

II. Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.273,86 eura sa zakonskim kamatama iz čl. 29 Zakona o obveznim odnosima koje se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena.

Obrazloženje

1.Povodom prijedloga za ovrhu ( sada tužbe) ovrhovoditelja Dom zdravlja Splitsko - dalmatinske županije ( sada tužitelja) od 23. kolovoza 2016. godine u kojemu se navodi da ovršenik ( sada tužena) duguje ovrhovoditelju iznos od 16.250,00 kune javni bilježnik Ilija Šarić donio je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave posl. broj Ovrv- 219/19 od 21.svibnja 2019.g.

2.Prigovorom od 28. svibnja 2019. godine ( sada odgovoru na tužbu) ovršenica je osporila naprijed navedeno rješenje u cijelosti te je navela kako je sukladno Odluci ministarstva zdravlja o najvišem iznosu naknade za koncesiju za obavljanje javne zdravstvene službe od 06. svibnja 2015. godine i zaključka Splitsko- dalmatinske županije o provedbi odluke o najvišem iznosu naknade za koncesiju za obavljanje javne zdravstvene službe na području Splitsko – dalmatinske županije dužna plaćati Županiji Splitsko – dalmatinskoj koncesiju u iznosu od 1.250,00 kuna mjesečno, a slijedom čega da je u obvezi za utuženo razdoblje plaćati zakupninu u iznosu od 1,00 kunu, a ne kako ovrhovoditelj potražuje u iznosu od 1.250,00 kuna.

3.Rješenjem Općinskog suda u Splitu, posl. broj Povrv-969/19 od 19. studenoga 2019 stavljeno je izvan snage rješenje o ovrsi javnog bilježnika Ilije Šarića iz Splita, posl. broj Ovrv-219/19 od 23. kolovoza 2016. godine u dijelu u kojem je određena ovrha, ukinute su provedene radnje te je postupak nastavljen kao povodom prigovora protiv platnog naloga.

4.U podnesku zaprimljenome dana 11. ožujka 2020. godine tužitelj je naveo kako utuženi iznosi čine iznos dugovanja po računima koji se odnose na potraživanje po osnovi zakupa i iznajmljivanja imovine te po osnovi naknade za uporabu zajedničkih uređaja, prostorija i okoliša Doma zdravlja te je osporio navode tužene iz prigovora. Dalje je naveo kako su tužitelj i tužena dana 04. svibnja 2009. godine uz suglasnost Županijskog poglavarstva Splitsko – dalmatinske županije i temeljem Pravilnika o uvjetima i postupku za davanje u zakup dijelova domova zdravlja i ljekarničkih zdravstvenih ustanova ( " Narodne novine" broj: 80/07) zaključili Ugovor o zakupu jedinica zdravstvene zaštite žena te da su člankom 22. tog ugovora ugovorile da je tužena kao zakupac dužna plaćati zakupninu za korištenje prostorija zakupa, medicinsko– tehničke i druge opreme, te korištenje zajedničkih prostorija u visini najvećeg iznosa zakupnine koju, za svaku kalendarsku godinu, propisuje Ministar zdravstva i socijalne skrbi. Nadalje je navedeno da je Naredbom Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi o najvećem iznosu zakupnine za jedinice zakupa u zdravstvenim ustanovama primarne zdravstvene zaštite za 2007. godinu ( " Narodne novine" broj: 7/07) propisana zakupnina u iznosu od 1.250,00 kuna mjesečno, a da će zakupodavac ukoliko se ovakvom naredbom primjeni najveći iznos zakupnine od prvog slijedećeg mjeseca izvršiti promjenu zakupnine, a koja će biti jednaka najvećem iznosu zakupnine koju propisuje Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi. Tuženik navodi da tužena

nije

platila

račune

br.

1702230/I,1702233/I,1702236/I,1702239/I,1702242/I,1702245/I,1702248/I,1702251/I ,1703847/I,1704384/I,1705449/I,1706664/I koji se odnose na iznos zakupnine uvećane za PDV od 25% iako ih je uredno zaprimila. Naveo je da tuženik ne može utjecati na činjenicu hoće li ili neće biti obveznik pdv-a radi čega drži da nema govora o jednostranom mijenjanu ugovor na štetu tuženika, a da je tužitelj silom zakona ušao u sustav PDV-a dana 01. siječnja 2010. godine temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dodanu vrijednost ( " Narodne novine" broj: 87/09), što potkrjepljuje dostavljenim dopisom Porezne uprave Split od 23. travnja 2010. godine. Nadalje, navedeno je da su odredbom članka 19. ugovora o zakupu stranke ugovorile da je zakupac tj. tužena obvezna snositi i naknadu za uporabu zajedničkih uređaja te prostorija i okoliša Doma zdravlja (el. energije, grijanja, vode, čistoće, telefona, komunalne naknade i naknade pričuve, vodoprivredne naknade…), a koje da se određuje prema članku 18. naprijed navedenog Pravilnika tj. uzimajući u obzir dva mjerila: odnos površine jedinice zakupa prema površini Doma zdravlja i odnos broja zakupca opredijeljenih osoba Zavoda i standardnog broja osiguranih osoba Zavoda za određenu djelatnost radi čega da je tuženoj ispostavio račune broj 1700373/I, 1702100/I,1703718/I, 1704256/I, 1705321/I,1706536/I, uvećane za iznos pdv-a od 25% koje da je tužena samo djelomično platila, a da tužitelj u ovom postupku potražuje ostatak duga. Tužitelj navodi kako je tijekom poreznog nadzora utvrđeno da je pravilno fakturirao zakupninu za jedinicu zakupa ( poslovne prostore) nositeljima liječničkih timova, odnosno liječnicima primarne zdravstvene zaštite s obračunatim pdv-om. Tužitelj se ovdje poziva na porezno rješenje od 3. rujna 2012. godine, dopis Porezne uprave od 06.svibnja 2010. i od 17. svibnja 2010. godine, na odredbeZakona o porezu na dodanu vrijednost ( " Narodne novine" broj: 47/95, 106/96, 164/98, 105/99, 54/00, 73/00, 127/00, 56/01, 48/04, 82/04, 90/05, 76/07 i 87/09) i Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost ( " Narodne novine" broj:149/09) te na članak 34. Ugovora o zakupu.

5.Tužena je u cijelosti ostala kod iznijetih navoda iz prigovora protiv rješenja o ovrsi te kod tvrdnji da ne duguje tužitelju utuženi iznos. Navela je kako je ona koncesionar za obavljanje privatne zdravstvene prakse, temeljem Ugovora o koncesiji sklopljenog sa Splitsko – dalmatinskom županijom kao koncedentom i da temeljem tog ugovora plaća Splitsko – dalmatinskoj županiji koncesiju u iznosu od 1.250,00 kn mjesečno. Najviši iznosi naknade za koncesiju za obavljanje javne zdravstvene službe da su propisani u odluci Ministra zdravlja ( „ Narodne novine“ broj: 55/15 ), a u skladu sa ovim da su propisani i najviši iznosi ugovorene naknade za zakup poslovnog prostora te da je prema tablici koja je sastavni dio navedene odluke najviši ukupni iznos zakupnine i koncesijske naknade 1.250,00 kuna, a ako je koncesijska naknada ugovorena u iznosu od 1.250,00 kuna da tada zakupnina može iznositi maksimalno 1,00 kunu. Slijedom toga tužena smatra da ni ona ne bi trebala plaćati zakupninu u iznosu višem od 1,00 kunu budući da su iznosi naknade koncesije i zakupnine ovisni jedan od drugoga, a sukladno navedenoj odluci ministra iz 2015. godine. Tužena drži da je tužitelj bio dužan, a temeljem odredbe članka 22. Ugovora o zakupu od 04. svibnja 2009. godine, uskladiti zakupninu i naplaćivati najnižu propisanu zakupninu jer da bi ovo bilo u skladu sa odlukom ministra na koju se tužena poziva. Dodatno se tužena pozvala i na odredbu članka 41. stavka 10. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o zakupu i ugovora o koncesiji, i navela da se je prema toj odredbi koncedent tj. Splitsko – dalmatinska županija bila u obvezi plaćanja zakupnine, a ne tužena. Tužena je navela da je Splitsko – dalmatinska županija vlasnik i osnivač tužitelja te da tužitelju ista potom uplaćuje naknade koje uplate koncesionari, pa tako i ona, radi čega drži da se naplatom zakupa želi naplatiti dvostruka naknada ( koncesijska naknada u iznosu od 1. 250.00 kuna i zakupnina u iznosu od 1.250,00 kuna tj. ukupno 2.500,00 kuna) iako na to ni tužitelj ni Splitsko – dalmatinska županija nemaju pravo. Tužena navodi kako se ona, osporavajući pravo tužitelja da naplati zakupninu višu od propisanog iznosa, obraćala i tužitelju i drugim državnim tijelima te dostavlja brojne dopise kojima potvrđuje svoje navode, a ujedno ističe i da osporava obračunavanje PDV-a na iznos zakupnine jer da plaćanje PDV-a nije propisano Ugovorom o zakupu radi čega drži da ni tužitelj ne može od tužene tražiti plaćanje PDV-a na iznos zakupnine. Tužena je ujedno istaknula i prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije na strani tužitelja glede potraživanja zakupnine navodeći kako isti nije vlasnik nekretnine u kojoj se nalazi poslovni prostor.

6.Tijekom dokaznog postupka sud je u dokazne svrhe pregledao i pročitao, ugovor o zakupu jedinice zakupa zdravstvene zaštite žena od 04.05.2009., dopisa Porezne uprave Područnog ureda Split od 23.10.2010., Poreznog rješenja Ministarstva financija Porezne uprave Split od 3. rujna 2012. godine, dopisa Ministarstva financija Porezne uprave - središnji ured od 6. svibnja 2010. godine, dopisa Ministarstva financija Porezne uprave Zagreb od 17. svibnja 2010. godine, presuda Trgovačkog suda u Splitu br. Povrv-1260/14 od 05.ožujka 2015.godine, Povrv-804/14 od 11. ožujka 2015. godine, presude Općinskog suda u Splitu- Stalne službe u Imotskom Povrv- 529/2016, od 13. prosinca 2017. godine, presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, posl. broj Gž-365/2018-2, od 23. travnja 2018. godine, dopisa tužene od 31.06.2016., 14.01.2016., dopisa tužitelja od 24.02.2016., priopćenja za javnost Hrvatske udruge koncesionara primarne zdravstvene zaštite od 28.09.2015., dopisa župana Splitsko – dalmatinske županije od 04.12.2015., odluke Ministarstva zdravlja od 6. svibnja 2015. ( NN 55/15, od 20.05.2015.), Zaključka o provedbi odluke o najvišem iznosu naknade za koncesiju za obavljanje javne zdravstvene službe na području Splitsko – dalmatinske županije od 26. lipnja 2015. godine, Zaključka od 28. srpnja 2015. godine, dopisa tužiteljice od 16. studenoga 2015. godine, od 09. kolovoza 2016. godine, od 29. listopada 2018. godine, od 24. travnja2016. godine, 23. svibnja 2016. godine, 20. lipnja 2016. godine ( x2), 22. srpnja 2016. godine, 25. travnja 2016., dopisa Ministarstva zdravlja od 22. ožujka 2016. godine, naloga od 29.12.2017., kartica kupaca ( l. 142. -143.), prigovora na račun broj 1704256/I, dopisa od 22. srpnja 2016. godine, odgovora Ministarstva zdravlja od 16. lipnja 2014. godine, dopisa Ministarstva zdravlja od 20. listopada 2015. godine, dopisa Ministarstva zdravlja od 20. listopada 2014. godine, dopisa Ministarstva zdravlja od 3. prosinca 2015. godine, presude i rješenja Županijskog suda u Velikoj Gorici br. 19 Gž-2073/16-2, od 28.04.2017., presude Općinskog suda u Splitu br. Povrv-94/16, od 9. ožujka 2017. godine, presude Općinskog suda u Splitu – Stalne službe u Imotskome br. Povrv- 529/2016, od 13.12.2017., izjava tužene priloženih na ročištu od 03.03.2020. i e- maila od 23.07.2018., Ugovora o koncesiji za obavljanje javne zdravstvene službe u djelatnosti zdravstvene zaštite žena od 18.04.2011., izvatka iz zemljišne knjige Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina], presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru, posl. broj Povrv-753/2017-8, od 23. ožujka 2018. godine, te utužene račune tužitelja, dopis tužitelja od 23.06.2025, ugovor o koncesiji Županije Splitsko-dalmatinske te karticu partnera.

7.Stranke su popisale trošak.

8.Tužbeni zahtjev je osnovan.

9.Među parničnim strankama nije sporno da su iste zaključile Ugovor o zakupu dana 04. svibnja 2009. godine te da se istim u članku 19. ugovorilo plaćanje zajedničkih troškova te člankom 22. ugovorila visina zakupnine. Ovdje se napominje, iako nije predmet postupka, da među parničnim strankama tijekom postupka nije bilo sporno da je tužena sklopila sa Splitsko – dalmatinskom županijom Ugovor o koncesiji za obavljanje javne zdravstvene službe u djelatnosti zdravstvene zaštite žena dana 18. travnja 2011. godine kao ni činjenica da tužena redovito plaća ugovoreni iznos koncesije, a što je i dokazala prilaganjem kartica partnera po nivou i naknadi za period od 2015. – 2018. godine te priloženim uplatama.

10.Među parničnim strankama je sporno je li tužena duguje tužitelju utužene iznose na ime zajedničkih troškova i je li tužena duguje tužitelju utužene iznose s osnova zakupnine, a sve s obzirom da tužena plaća koncesijsku naknadu u visini od 1.250,00 kuna te stoga spori valjanost ugovorne odredbe članka 22. Ugovora o zakupu tvrdeći da je ova odredba ovisna o Naredbi o najvećem iznosu zakupnine za jedinice zakupa u zdravstvenim ustanovama primarne zdravstvene zaštite odnosno odluci Ministarstva zdravlja iz 2015. godine. Također je sporna i aktivna legitimacija tužitelja na podnošenje zahtjeva na isplatu zakupnine budući tužena istome spori vlasništvo nekretnine.

11.Čitanjem Ugovora o zakupu jedinice zakupa zdravstvene zaštite žena proizlazi da su istog dana 04. svibnja 2009. godine zaključili tužitelj, kao zakupodavac, te tužena, kao zakupac. U istome je u članku 2. određen predmet zakupa – prostorije u zgradi zakupodaca, na adresi u [adresa], 1. kat. U članku 19. navedeno je da je zakupac obvezan snositi naknadu za uporabu zajedničkih uređaja te prostorija okoliša Doma zdravlja te je točno navedeno što bi predstavljalo zajedničke troškove, dok je člankom 20. propisan način obračunavanja zajedničkih troškova. Člankom 22. ugovoreno je plaćanje zakupnine za korištenje prostorija zakupa, a koju zakupac plaća u roku od 10 dana od dana uplate HZZO-a zakupcu za tekući mjesec na žiro račun tužitelja 2330003-1100315489 ili na blagajnu tužitelja. U stavku 2. tog članka navedena je odluka Ministra zdravstva i socijalne skrbi o najvećem iznosu zakupnine za jedinice zakupa u zdravstvenim ustanovama primarne zdravstvene zaštite za 2007. godinu ( " Narodne novine" broj: 7/07) prema kojoj je zakupnina propisana u iznosu od 1.250,00 kuna mjesečno, dok je stavkom 3. tužitelj obvezan ukoliko se takvom naredbom promjeni najveći iznos zakupnine od prvog slijedećeg mjeseca izvršiti promjenu zakupnine, na način da će ista biti jednaka najvećem iznosu zakupnine koju propisuje Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi. Člankom 27. ugovoreno je trajanje ugovora tj. na neodređeno vrijeme uz uvjet da zakupac ima sklopljen ugovor o provođenju zdravstvene zaštite sa HZZO-om, a u slučaju raskida ugovora sa HZZO-o, zakupcu prestaje ugovor o zakupu jedinice zakupa. Člankom 28. su također propisani uvjeti pod kojima se ugovor raskida, a među ostalim se navodi i ne plaćane dospjele zakupnine i naknade za upotrebu zajedničkih uređaja i prostorija u roku od 30 dana od dana primitka pisane opomene ravnatelja tužitelja. Člankom 29. je propisano da ako zakupac ne plati dospjelu zakupninu uzastopno dva mjeseca da će zakupodavac otkazati ugovor i tražiti naknadu štete. Člankom 34. ugovorena je primjena važećih zakonskih propisa na sve odnose koje stranke nisu izričito ugovorile.

12.Čitanjem Ugovora o koncesiji za obavljanje javne zdravstvene službe u djelatnosti zdravstvene zaštite žena kojeg su dana 18. travnja 2011. godine zaključili Splitsko – dalmatinska županija kao koncedent i CM kao koncesionar utvrđeno je da je istim u članku 5. ugovoreno plaćanje koncesijske naknade u iznosu od 1. 250,00 kuna mjesečno, a da je naknada utvrđena sukladno Odluci o najvišem iznosu za koncesiju za obavljanje javne zdravstvene službe ( „Narodne novine“ broj: 98/09) te su se stranke usuglasile da će u slučaju izmjene navedene Odluke, koncedent odrediti iznos naknade za koncesiju.

13.Analizom svih naprijed navedenih i izvedenih dokaza sud zaključuje slijedeće:

Iako je člankom 22. stavkom 2. Ugovora o zakupu visina zakupnine vezana za Naredbu ministra o najvećem iznosu zakupnine za jedinice zakupa u zdravstvenim ustanovama primarne zdravstvene zaštite za 2007. godinu („Narodne novine“ broj 7/2007), a stavkom 3. za promjenu iste te usklađenje sa najvećem iznosu zakupnine koju propisuje Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi za navesti je da nakon 2007. godine Ministarstvo zdravstva tj. ministar nije donosio odluku koja bi naslovom upućivala da se radi o promjeni najvećeg iznosa zakupnine za naredne godine i pozivala se na članak 70. stavak 1. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (»Narodne novine«, br. 121/03, 48/05 i 85/06) jer je stupio na snagu Zakon o zdravstvenoj zaštiti („Narodne novine“ broj 150/08). Međutim, nakon što je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2014. godine ukinuta odredba čl. 41 st. 10. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (»Narodne novine«, br. 150/08) Ministarstvo zdravlja je donijelo odluku o najvišem iznosu naknade za koncesiju za obavljanje javne zdravstvene službe ( „Narodne novine“ broj: 55/15) pozivom na odredbu članka 41. stavka 9. Zakona o zdravstvenoj zaštiti iz 2008. prema kojoj se najviši iznos naknade za koncesiju za obavljanje javne zdravstvene službe utvrđuje na mjesečnoj osnovi, a prema tablici koja je sastavni dio te odluke i vezana je za iznos zakupnine. Tako je navedeno da ukoliko visina zakupnine iznosi 1.250,00 kuna kako je konkretno slučaj najviši iznos naknade za koncesiju može iznositi 249,00 kuna. Istom odlukom je propisano da danom stupanja na snagu prestaje važiti Odlukao najvišem iznosu naknade za koncesiju za obavljanje javne zdravstvene službe („Narodne novine“ broj 98/09).

14.Međutim nakon donošenja navedene odluke ministra zdravlja, Župan Splitsko – dalmatinske županije dana 26. lipnja 2015. godine donosi Zaključak o provedbi Odluke o najvišem iznosu naknade za koncesiju za obavljanje javne zdravstvene službe ( „Narodne novine“ broj: 55/15) na području Splitsko – dalmatinske županije te člankom 1. stavkom 1. određuje da za koncesionare koji obavljaju javnu službu u poslovnom prostoru Doma zdravlja Splitsko – dalmatinske županije naknada za koncesiju iznosi 1.250,00 kuna mjesečno ( „Službeni glasnik Splitsko – dalmatinske županije“ broj: 70/15).

15.S obzirom da je koncesijska naknada ovisna za visinu iznosa zakupnine, a koja konkretno iznosi 1.250,00 kuna sud je stava da visina koncesijske naknade konkretno ne bi smjela prelaziti iznos od 249,00 kuna.

16.No, prilikom provedbe Odluke ministra o najvišem iznosu naknade za koncesiju za obavljanje javne zdravstvene službe ( „Narodne novine“ broj: 55/15) na području Splitsko – dalmatinske županije odlučeno je da se iznos zakupnine čini ovisnim za iznos koncesijske naknade ( dakle, obrnuto od Odluke ministra), a sa čim se usuglasilo Upravno vijeće Doma zdravlja Splitsko – dalmatinske županije. Tako je zaključkom

županijske skupštine SDŽ od 28. srpnja 2015. godine dana suglasnost na Odluku o utvrđivanju visine zakupnine i za ginekološke ordinacije u zakupljenim prostorima Doma zdravlja Splitsko – dalmatinske županije, a koju je donijelo Upravno vijeće Doma zdravlja Splitsko – dalmatinske županije dana 10. srpnja 2015. godine. U obrazloženju stoji: „S obzirom na novu Odluku o najvišem iznosu naknade za koncesiju za obavljanje javne zdravstvene službe koju je Ministar zdravlja donio u svibnju 2015. („Narodne novine“, broj 55/2015 ), a kojom se iznos naknade za koncesije utvrđuje vezano za visinu ugovorene naknade za zakup poslovnog prostora do iznosa najviše 1.250,00 kn, a za one koji djelatnost obavljaju u vlastitom prostoru najviši iznos naknade za koncesiju utvrđen je u iznosu od 249,00 kn, to je na sastancima koji su na tu temu održani usuglašeno da visina koncesijske naknade za prostore Doma zdravlja ostaje 1.250,00kn, a da se iznos zakupnine utvrdi u visini od 250,00 kn + PDV“.

17.Temeljem iznesenog sud drži da je obveza plaćanja koncesije odvojena od zakupnine, da bi visina zakupnine trebala diktirati visinu koncesijske naknade, a ne obrnuto kako je pogrešno protumačeno prilikom provedbe Odredbe ministra iz 2015. godine zaključkom županijske skupštine SDŽ te potom i upravnog vijeća tužitelja. Ovakav zaključak suda potvrđuje i tumačenje Ministarstva zdravlja dano kao odgovor na upit tužene u dopisu Klasa: 543-05/15-02/56, Ur broj: 534-03-1-2/5-16-04, od 22. ožujka 2016. godine.

18.S obzirom da je odluka Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi RH o najvišem iznosu naknade za koncesiju za obavljanje javne zdravstvene službe („Narodne novine“ broj 55/2015) bila na snazi u vrijeme nastanka potraživanja koji su predmet ovog postupka, a sukladno istoj po ocjeni ovog suda tužena je trebala zatražiti promjenu ugovornih odredbi Ugovora o koncesiji sklopljenog sa Splitsko – dalmatinskom županijom. Spisu prileže dopisi tužene koji potvrđuju kako je ista od tužitelja tražila promjenu Ugovora o zakupu, a da je ista za ovo bila ignorirana te da članak 22. ugovora nije promijenjen iako je Upravno vijeće tužitelja dana 10. srpnja 2015. donijelo odluku da zakupnina iznosi 250,00 kuna uvećano za pdv ( a i ovo je pogrešno i obvezuje ukupno na plaćanje većeg iznosa od onoga propisanog Odlukom ministra koja se provodila, kako je naprijed obrazloženo). Zbog navedenoga se tužena našla u situaciji da Splitsko – dalmatinskoj županiji plaća iznos koncesijske naknade u iznosu koji je viši od onoga propisanog Odlukom ministra iz 2015. godine jer već ima obvezu plaćati zakupninu u iznosu od 1.250,00 kuna, a da tužitelj iako ovo zna i nadalje potražuje iznos ranije ugovorene zakupnine od 1.250,00 kuna, a što zbrojeno iznosi više od onoga što je tužena dužna plaćati prema Odluci ministra iz 2015. godine ( ukupno 1.499.00 kuna). Prema tome došlo je do konfuzne situacije koju su stranke mogle prema stavu ovoga suda riješiti i mirnim putem budući tužena plaća koncesijsku naknadu Splitsko – dalmatinskoj županiji redovito u višem iznosu od one koja je određena Odlukom ministra iz 2015. godine, a sve s obzirom da je osnivač tužitelja upravo Županija SDŽ koja ujedno i financira rad tužitelja, a cilj Odluke ministra osigurati je sredstva za funkcioniranje zdravstvene službe u točno određenom iznosu od ukupno 1.499.00 kuna ( zakupnina i koncesijska naknada).

19.Slijedom navedenoga, kao jedino ispravno i u skladu sa danim tumačenjem Odluke iz 2015. godine, sud drži da je Ugovor o zakupu sklopljen između stranaka još uvijek na snazi, da nije ni raskinut niti izmijenjen, te je u istome ugovorena zakupnina u iznosu od 1.250.00 kuna pa da bi tužena sukladno preuzetoj obvezi iz obveznog odnosa s tužiteljem bila dužna tužitelju ispuniti svoju obvezu plaćanja zakupnine baš u iznosu kojeg potražuje tužitelj tj. 1.250,00 kn mjesečno, a sve pozivom na odredbe čl. 9. i 65. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 dalje ZOO). Ovdje se napominje kako tužitelj ne potražuje iznos zakupnine uvećan za pdv kako to tvrdi tužena već iznos zakupnine u kojega je uračunat pdv tj. iznos od ukupno 1.250,00 kuna ( što je u skladu sa čl.6. st.1. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ broj 60/96, 113/97, 7/99, 112/99, 119/99) kojim se propisuje kako se uslugama, među ostalim, smatraju i usluge prepuštanja na uporabu i korištenje (najam ili zakup) te člankom 5. Zakona o zakupu poslovnog prostora („Narodne novine“ broj 91/96, 125/11, 64/15, 112/18) te da ovo nema utjecaj na ugovorenu najamninu niti se tuženoj nameće veća obveza od ugovorene.

20.U odnosu na istaknuti prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije navodi se kako tužena aktivnu legitimaciju na potraživanje zakupnine tužitelju osporava budući isti nije upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik nekretnine koja je predmet Ugovora o zakupu. Čitanjem zemljišno - knjižnog izvatka Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina] razvidno je da se radi o nekretninama označenima kao čest. zem. [katastarska čestica], da je na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] upisan „dispanzer“ ( riječ koja na francuskom jeziku označava zdravstvenu ustanova), kako se navodi u listu „A“. Iz lista „B“ proizlazi da su kao vlasnici upisani Gomex d.o.o. Split na etaži E-1, Art interjeri- kuhinje 2000 d.o.o. na etaži E-2 dok je ostatak upisano kao Društveno vlasništvo, a nositelj prava korištenja Općina Split.

21.Zakonom o zdravstvenoj zaštiti („Narodne novine“ broj: 75/93, 55/96, pročišćeni tekst 1/97, 11/97, 95/00) u članku 187. stavkom 2. bilo je propisano da danom stupanja na snagu Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine", br. 75/93.) društvena sredstva na kojima pravo raspolaganja imaju zdravstvene ustanove iz članka 33. stavka 3. ovoga Zakona postaju sredstva zdravstvene ustanove koja preuzima sredstva, prava, obveze i djelatnike, a vlasnici zdravstvene ustanove postaju županije, odnosno Grad Zagreb.

S obzirom da je u Gradu Splitu općepoznata činjenica da se u zgradi anagrafske oznake [adresa] oduvijek nalazi dječji dispanzer i razne ambulante ( npr. stomatološka, ginekološka), pa i prije stupanja na snagu Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine", br. 75/93.) jasno je da su po sili Zakona ove nekretnine postale vlasništvo Županije splitsko – dalmatinske, koja je osnivač i vlasnik tužitelja, neovisno o upisu u zemljišnoj knjizi. Upravo činjenica što je Ugovor o zakupu zaključen među parničnim strankama pozivom na Pravilnik o uvjetima i postupku za davanje u zakup dijelova domova zdravlja i ljekarničkih zdravstvenih ustanova ( " Narodne novine" broj: 80/07), a i činjenica što je tužena dugi niz godina obavljala upravo u predmetnoj zgradi svoju djelatnost potvrđuje ovakav zaključak suda. Pored ovoga, sud je stava da zakupodavac ne mora biti vlasnik stvari koju je dao u zakup zakupcu. Odnosi između zakupca i zakupodavca rješavaju se na osnovu ugovora o zakupu, a odnos između zakupca i vlasnika stvari može se raspraviti u drugoj parnici, po drugom osnovu. Stoga se ovaj prigovor cijeni neosnovanim.

22.Nadalje, iz priloženih računa koji bi se odnosili na refundaciju zajedničkih troškova razvidno je da istima tužitelj potražuje iznos PDV-a, a što ga prema stavu ovoga suda ne pripada budući isti ne isporučuje dobra- usluge u smislu odredbe članka 2. stavka 1. točke 1. i članka 6. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (" Narodne novine" broj: 47/95, 106/96, 164/98, 105/9954/00, 73/00, 127/00, 86/01, 48/04, 82/04, 90/05, 76/07 i 87/09) nego regresno od tužene potražuje isplatu zajedničkih već nastalih troškova. Zbog navedenoga su tužbeni zahtjevi koji se odnose na naknadu zajedničkih troškova odbijeni glede naplate iznosa PDV-a po svakom računu.

23. Prema mišljenju ovog suda što se tiče koncesije i zakupa , radi se o obvezama tužene koje proizlaze iz sasvim različitih pravnih osnova te prema različitim pravnim subjektima . Također iz dopisa tužitelja od 23.06.2025 proizlazi da je iznos zakupnine prostora ordinacije nije pojedinačno naveden u iznosu sredstva te da se radilo o tzv. hladnom pogonu.

24. Pregledom ugovora o koncesiji bilo bi razvidno da su Splitsko dalmatinska županija i tužena zaključile ugovor o koncesiji 18. travnja 2011. god, te da ju tom ugovoru naznačena koncesijska naknada od 1.250,00 kn mjesečno prema priloženim računima.

25.Zbog svega iznesenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

26.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. ZPP-a te Tarife te se isti sastoje od sastava podneska od 11.03.2020-200,00 eura, zastupanja ročištu od 11.03.2021-200,00 eura, zastupanja na ročištu od 10.05.2021-200,00 eura, zastupanja na ročištu od 10.09.2021-200,00 eura, zastupanja na ročištu od 19.10.2021-200,00 eura, sastava podneska od 10.11.2021-200,00 eura, zastupanja na ročištu od 20.01.2022-200,00 eura, zastupanja na ročištu za objavu 03.03.2022- 100,00 eura, zastupana na ročištu od 10.04.2025-250,00 eura, zastupanja na ročištu od 04.07.2025-200,00 eura, zastupana na ročištu od 16.09.2025-200,00 eura, zastupanja na ročištu za objavu 100,00 eura, odnosno ukupno 2.200,00 eura uvećano za 25% PDV-a odnosno 550,00 eura , troška ovrhe 255,91 eura, sudskih pristojbi presude od 03.03.2022-67,95 eura, sudskih pristojbi presude 200,00 eura, odnosno ukupno 3.273,86 eura.

U Splitu, 12. studenoga 2025.

S U D A C

Dragan Ramljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda za Županijski sud u 3 primjerka.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika

3. u spis