REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-2693/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BV, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Golubić i Šikić, Čakovec, protiv tuženika Hrvatskog ureda za osiguranje, Zagreb, Martićeva 71, OIB 38922958547, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui, Zagreb, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž- 1026/2023-2 od 12. prosinca 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Pn-117/2021-18 od 28. ožujka 2023., u sjednici održanoj 12. studenoga 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja u odnosu na pravno pitanje se odbija.
II. Prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja u odnosu na povredu temeljnih ljudskih prava se odbacuje.
III. Zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije se odbija.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije (dalje i: prijedlog) protiv drugostupanjske presude naznačivši u njemu pitanje za koje smatra da je pravno pitanje važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava u sudskoj praksi u smislu članka 385.a stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP), a smatra da mu reviziju treba dopustiti i na temelju stavka 2. toga članka zato što mu je, prema njegovu mišljenju, povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10 i 5/14, dalje: Ustav) i člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17, dalje: Konvencija).
2. U odgovoru na taj prijedlog tuženik je predložio ovome sudu da ga odbaci ili odbije i tužitelja obveže da mu nadoknadi trošak sastava toga podneska.
3. Prijedlog za dopuštenje revizije djelomično je neosnovan, a djelomično nedopušten.
4.1. Pitanje koje je tužitelj u prijedlogu naznačio, koje glasi: „Počinje li teći trogodišnji zastarni rok za tražbine naknade imovinske štete nastale na vozilu u prometnoj nesreći iz članka 230. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima otkad je oštećenik doznao za štetu dostavom „izvida štete“ kojim oštećenik konačno saznaje sve činjenice relevantne za ocjenu opsega i visine štete budući u istom popisani svi oštećeni dijelovi vozila?“ nije pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava u sudskoj praksi. Naime, neosnovano tužitelj smatra da se radi o pitanju na koje je ovaj revizijski sud dao odgovor koji predstavlja pravno shvaćanje te, posljedično tome, da je predmetna drugostupanjska presuda zasnovana na shvaćanju koje nije podudarno sa shvaćanjem revizijskoga suda. To što je ovaj sud u nekoliko odluka na koje se tužitelj pozvao, konkretno u odlukama: Rev 2410/1990-2 od 12. veljače 1991., Rev 691/2000-2 od 29. listopada 2003. i Rev 803/2005-2 od 24. siječnja 2006., uzeo kao početak zastarnoga roka datum kada je oštećenik primio „izvid štete“, pod čime se podrazumijeva isprava koju je izradilo osiguravajuće društvo u kojoj je opisan opseg štete na motornome vozilu, ne znači da je zauzeto pravno shvaćanje prema kojemu se za opseg štete u slučaju oštećenja motornoga vozila uvije saznaje primitkom „izvida štete“ pa da se početak trogodišnjega zastarnog roka iz članka 230. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) uvijek mora računati od toga dana, odnosno, da ne može početi teći prije toga dana. Naime, iz obrazloženja odluka ovoga suda na koje se tužitelj pozvao proizlazi samo to da su u konkretnim slučajevima u vezi s kojima su te odluke donesene bile utvrđene činjenice da su oštećenici tek primitkom „izvida štete“ mogli saznati za štetu, što ne znači da tako mora biti u svakome slučaju, odnosno da postoji pravno shvaćanje revizijskoga suda prema kojemu se isključivo za takav dokument može vezati saznanje oštećenika za imovinsku štetu na vozilu.
4.2. Zato je na temelju članka 389.b stavka 1. ZPP odlučeno kao u točki I. izreke.
5.1. Tužitelj u prijedlogu problematizira obrazloženja nižestupanjskih presuda glede iznesenih argumenata koji se tiču utvrđenja odlučne činjenice da je i prije primitka „izvida štete“ mogao saznati za opseg nastale mu štete. U tome smislu ukazuje na to da iz isprava na koje su se nižestupanjski sudovi pozvali ne proizlazi to da je šteta opisana tako da je iz njih ta činjenica razvidna. Međutim, neovisno tome što je vještački nalaz i mišljenje na koje se pozvao prvostupanjski sud sastavljen za potrebe utvrđenja odgovornosti za prometnu nesreću u kojoj je tužiteljev automobil oštećen, a ne za potrebe utvrđenja opsega štete na tome automobilu, iz toga nalaza i mišljenja jasno proizlazi popis oštećenih dijelova tužiteljeva automobila, kako je to navedeno u točki 8. obrazloženja prvostupanjske presude. Isto proizlazi i iz policijskoga izvješća o prometnoj nesreći na koju se pozvao drugostupanjski sud kao relevantnu ispravu iz koje je tužitelj mogao saznati za opseg štete, a čiji je sadržaj prvostupanjski sud također podrobno opisao (točka 34. obrazloženja). Neodlučno je pritom, s obzirom na opisanu štetu, to kada je policija tužitelju oduzela vozilo i kada mu ga je vratila. Osim toga, tužitelj ničim nije dokazao da je „izvid štete“ na koji se poziva po svome sadržaju drukčiji i stoga mjerodavniji za utvrđenje opsega štete od isprava na koje se sud poziva.
5.2. U prijedlogu tužitelj problematizira i to što se prvostupanjski sud poziva na datum izrade nalaza i mišljenja vještaka kao dan saznanja za štetu, a da nije utvrdio kada je tužitelj taj nalaz i mišljenje primio da bi mogao znati za njegov sadržaj. Pozivanje na to imalo bi smisla kada bi tužitelj barem ustvrdio kojega je dana zapravo primio nalaz i mišljenje, ako već ne to i dokazao, odnosno, da je sam naveo da je za taj nalaz saznao nekoga drugog konkretnog dana, što tužitelj nije tvrdio niti tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima, niti taj podatak iznosi u prijedlogu za dopuštenje revizije.
5.3. Nižestupanjske su presude jasno i neproturječno obrazložene te se ni po čemu ne mogu smatrati arbitrarnima. Tako tužitelj nije učinio vjerojatnom tvrdnju da mu je povrijeđeno temeljno ustavno i konvencijsko pravo na pravično suđenje u vidu obrazložene sudske odluke.
5.4. Zato je na temelju članka 389.a stavka 4. ZPP odlučeno kao u točki II. izreke.
6. Tuženiku nije dosuđena naknada troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije (točka III. izreke) jer se ne radi o trošku potrebnom za vođenje postupka, a to zato što tuženik u tome podnesku tek paušalno iznosi tvrdnje o pravilnosti i zakonitosti nižestupanjskih presuda i nedopuštenosti odnosno neosnovanosti tužiteljeva prijedloga za dopuštenje revizije (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 155. stavkom 1. ZPP).
Zagreb, 12. studenoga 2025.
Predsjednica vijeća
Renata Šantek
