REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-2580/2025-3
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VG, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Zdenko Gecaj, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Wiener osiguranje Vienna Insurance Group d.d., OIB 52848403362, sa sjedištem u Zagrebu, Slovenska ulica 24, kojeg zastupaju punomoćnici Tomislav Kajkić i Sandra Markač Greif, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Markač-Greif i partneri, sa sjedištem u Zagrebu, Mrazovićeva 5, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž R- 111/2025-2 od 4. ožujka 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2670/2019-89 od 7. studenoga 2024., u sjednici održanoj 12. studenoga 2025.,
r i j e š i o j e:
Dopušta se tuženiku revizija protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž R-111/2025-2 od 4. ožujka 2024. zbog povrede temeljnoga ljudskog prava na pravično suđenje.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž R-111/2025-2 od 4. ožujka 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2670/2019-89 od 7. studenoga 2024.
2. Prijedlog je utemeljen na odredbi članka 385.a stavka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) i tvrdnji da je tuženiku pobijanom presudom povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje u aspektima prava na pristup sudu kroz pretjerani formalizam, kao i na obrazloženu sudsku odluku zajamčeno člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - dalje: EKLJP) te člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav).
3. Tužitelj je odgovorio na prijedlog za dopuštenje revizije te ga je predložio „odbaciti kao neosnovan“.
4. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavka 2. i članka 387. stavka 1. ZPP, revizijski sud ocjenjuje da sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije i njegovih priloga upućuju na vjerojatnost povrede prava na pravično suđenje u aspektu prava na pristup sudu zbog pretjeranog formalizma u primjeni materijalnog prava i prava na obrazloženu sudsku odluku.
5. Naime, tužitelj je svoj zahtjev za isplatu naknade plaće utemeljio na odredbi članka 95. stavka 3. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/15 i 127/17 - dalje: ZR) kojom je propisano da radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili zbog drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran, tražeći isplatu naknade plaće za razdoblje od 1. prosinca 2014. do 31. siječnja 2018., u kojem, zbog tuženikove odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, koji je utvrđen nezakonitim pravomoćnom odlukom prvostupanjskog suda broj Pr-15/15 od 7. studenoga 2017. (postala pravomoćna 21. prosinca 2017.), nije radio. Sud je prihvatio taj zahtjev i dosudio tužitelju iznos od 60.207,71 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, pozivom na naprijed navedenu zakonsku odredbu.
5.1. Pored toga je u postupku utvrđeno da je tužitelj kao optuženik oglašen krivim u kaznenom postupku pravomoćnom presudom Općinskoga kaznenog suda u Zagrebu broj K-1453/2016 od 17. listopada 2022. (postala pravomoćna 17. studenoga 2023.) zbog kaznenog djela prijevare iz članka 236. stavaka 1. KZ z vezi s člankom 34. KZ počinjenog na štetu tuženika („zbog pokušaja prijevare tuženika“, kako stoji u prijedlogu za dopuštenje revizije). U prilogu prijedloga nisu dostavljene odluke kaznenog suda, ali tužitelj u odgovoru na prijedlog ne poriče da se navedena presuda odnosi na spomenuto kazneno djelo za koje je u kaznenom postupku utvrđeno da je počinjeno upravo na štetu tuženika, kao što ne osporava ni da su na, u bitnom, istim činjenicama bili utemeljeni i odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju, kao i činjenični opis kaznenog djela za koje je tuženik osuđen u spomenutom kaznenom postupku. Iako to nije izrijekom navedeno u pobijanoj odluci, sadržaj prijedloga i njegovih priloga upućuju na vjerojatnost točnosti ove tvrdnje tuženika jer su sudovi otklonili sadržaj i pravni domašaj spomenute kaznene presude isključivo iz razloga što tuženik nije podnio prijedlog za ponavljanje postupka ne obazirući se na tvrdnju tuženika da nije bio u mogućnosti to učiniti pravovremeno jer je kaznena presuda donesena nakon proteka roka od pet godina iz članka 423. stavka 3. ZPP. Osim toga, tuženik je tvrdnju o podudarnosti razloga za predmetni otkaz ugovora o radu i činjeničnog opisa kaznenog djela počinjenog od strane tužitelja na štetu tuženika isticao i u odgovoru na tužbu, čemu sudovi nisu pridali važnost samo zbog toga što tuženik nije zatražio prijedlog za ponavljanje parničnog postupka.
6. Zbog ovakvog su pravnog pristupa sudovi potpuno zanemarili sadržaj i pravni doseg odredbe članka 12. stavka 3. ZPP kojom je propisano da je u parničnom postupku sud u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom je optuženik oglašen krivim. U okolnostima u kojima je parnični sud u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti tužitelja vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom je tužitelj osuđen zbog kaznenog djela na štetu tuženika, pri čemu postoji vjerojatnost da je činjenični opis tog kaznenog djela podudaran razlozima tuženika kao poslodavca za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelju, koji je otkaz utvrđen nedopuštenim pravomoćnom sudskom presudom, razlozi za prihvaćanje tužbenog zahtjeva koje su dali nižestupanjski sudovi upućuju na vjerojatnost neudovoljavanja kriteriju dostatnosti razloga sudske odluke, a također upućuju i na pretjerani formalizam u primjeni materijalnog prava.
6.1. Naime, ocjena radi li se u svakom pojedinom slučaju o pretjeranom formalizmu u pravilu ovisi o ispitivanju predmeta u cjelini, kao i o posebnim okolnostima predmeta. Pretjerani formalizam u odlučivanju sudova postoji onda kada su pravna stajališta proizvod „mehaničke“ primjene pozitivnog prava bez uzimanja u obzir konteksta i sagledavanja pravnog problema kao jedinstvene cjeline s aspekta zaštite ustavnih prava, ali i s aspekta temeljnih vrijednosti ustavnog poretka Republike Hrvatske zbog čega je takva primjena pozitivnog prava na konkretne slučajeve neprihvatljiva (tako Ustavni sud, U-III-2148/2009 od 13. studenoga 2014., U-III-3763/2023 od 1. listopada 2025.).
7. Kod odlučivanja o osnovanosti konkretnog tužbenog zahtjeva, u primjeni odredbe članka 95. stavka 3. ZR, ocjena osnovanosti tužiteljeva zahtjeva ovisila je o ocjeni je li do prekida rada tužitelja kod tuženika u utuženom razdoblju došlo krivnjom poslodavca ili zbog drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran. U odnosu na to pitanje postoji vjerojatnost da su u konfliktu dvije naprijed citirane sudske odluke, jedna donesena u građanskom parničnom postupku kojom je utvrđeno da izvanredni otkaz tužitelju nije dopušten, i druga kojom je tužitelj oglašen krivim za kazneno djelo prijevare na štetu tuženika, obje u vezi s, u bitnom, istim postupanjem tužitelja, koja je kaznena presuda donesena nakon proteka roka od pet godina od pravomoćnosti građanske presude.
7.1. Dajući prednost odluci donesenoj u građanskom postupku, a potpuno zanemarujući vezanost građanskog suda za odluke kaznenog suda u smislu odredbe članka 12. stavka 3. ZPP, razlozi pobijane presude ne upućuju na vjerojatnost udovoljavanja kriteriju dostatnosti, već naprotiv upućuju da je pobijanom presudom propušteno razmotriti sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke, odnosno da pobijanom presudom nisu obuhvaćeni svi važni aspekti konkretnog slučaja, kao i da procjena kojom je prednost dana ishodu građanskog postupka, a ne kaznenog, nije dana na razložan način, posebice stoga što pobijanom presudom mjerodavno pravo nije tumačeno u svjetlu osobitih okolnosti konkretnog slučaja uz sagledavanje konteksta odlučivanja i pravnog problema kao jedinstvene cjeline.
7.2. Tako sudovi nisu cijenili je li tuženik objektivno bio u mogućnost podnijeti pravovremeno prijedlog za ponavljanje postupka, pa su time pogrešno procijenili postojanje važnog čimbenika za odlučivanje, usprkos tome što nije krivnja tužitelja u tome što tuženik nije bio u mogućnosti podnijeti prijedlog za ponavljanje postupka u zakonskom roku. No, s druge je strane u postupku izostala ocjena još jednog važnog čimbenika, a to je jesu li mogla biti opravdana očekivanja tužitelja na isplatu traženog iznosa na temelju ishoda građanskog postupka vođenog radi nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu u okolnostima kada je tužitelju bilo poznato da se protiv njega vodi i kazneni postupak u vezi s istim njegovim postupcima u kojem je kasnije donesena osuđujuća presuda.
8. U smislu naprijed navedenog, u primjeni odredbe članka 95. stavka 3. ZR, pobijanom je presudom propušteno razložno ocijenili koja je od dviju sudskih odluka koje su u međusobnom konfliktu pretežnija po svom značenju za ishod ovog spora, odnosno čije je značenje pretežnije za odluku u ovom sporu po tome koja od tih odluka u većoj mjeri doprinosi poštenosti postupka promatranog u cjelini i koja time u većoj mjeri doprinosi pravnoj sigurnosti i vladavini prava. Treba imati na umu da se sudski postupci moraju provesti sukladno ustavnom načelu vladavine prava kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelja za tumačenje Ustava. Vladavina prava sadrži obvezu sudova da u slučajevima kada tumače i primjenjuju propise postupaju na način da jamče poštovanje ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom. Pri tome se provođenje sudskih postupaka ne smije izjednačiti samo sa zahtjevom za zakonitošću postupanja tijela državne vlasti, već mora uključiti zahtjev prema kojemu zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju (tako i Ustavni sud, odluke broj U-III-1112/2001 od 19. veljače 2004., U-III-350/2007 od 9. ožujka 2011.).
9. Iz naprijed navedenog proizlazi da je tuženik sadržajem prijedloga i njegovih priloga učinio vjerojatnim da mu je u postupku povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje u aspektu prava na pristup sudu kroz pretjerani formalizam i prava na obrazloženu sudsku odluku po odlučnom pitanju čijom je krivnjom došlo do prekida rada tužitelja kod tuženika jer razlozi za tu ocjenu navedeni u pobijanoj presudi nisu razložni ni dostatni.
10. Stoga su ostvarene pretpostavke za dopuštenje revizije tuženiku iz članka 385.a stavka 2. ZPP radi čega je riješeno kao u izreci na temelju odredbe članka 389.b stavaka 3. ZPP.
Zagreb, 12. studenoga 2025.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil
