REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-837/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenome od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Jadranke Anić -Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. VŽ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i 2. MŽ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnica Vesna Vignjević Žak, odvjetnica u Bjelovaru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59, OIB 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta odvjetnik u Zagrebu, radi nedopuštenosti ovrhe, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1187/2020-2 od 13. svibnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1972/15 od 2. listopada 2020., u sjednici održanoj 12. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je odlučeno:

„I. Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB:53056966535, kao ovrhovoditelju iz ovršnog predmeta broj: Ovr-966/2010, OS u Zadru, da tužiteljima SŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i MŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ovršenicima u ovršnom predmetu Ovr-966/10 OS Zadar, isplati iznos od 770.000,00 kn. (sedamsto sedamdeset tisuća kuna), sa zateznom kamatom primjenom čl. 29. st. 2., ZOO-a, u visini eskontne stope HNB-a, koje je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za 5 % poena, počev od unovčenja po rješenju Ovr-966/10-71 od 18. 11. 2013. godine pa do 31. srpnja 2015. godine a od 01. kolovoza 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope, za referentno razdoblje, koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, pa sve do isplate, jer je tražbina po kreditu broj:05001020206, namirena, a sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe. Tuženik je dužan tužiteljima SŽ i MŽ, solidarno naknaditi troškove parničnog postupka u roku od 15 dana, sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja i to po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope, za referentno razdoblje, koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, pa do isplate.“

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak u iznosu od 61.500,00 kn, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu preko dosuđenog do zatraženog (62.287,50 kn), i to za iznos od 787,50 kn, zahtjev za naknadom troška postupka, odbija kao neosnovan.“.

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju iz članka 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), dopuštenu im rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd 654/2022-2 od 22. veljače 2022., zbog pravnih pitanja:

- „Da li je parnični sud u postupku radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe vezane za visinu tražbine za namirenje ovrhovoditelja, dužan raspraviti i analizirati ugovorne odredbe s naslova kojih se obračunava visina, a visina tražbine je sastavni dio ovršne isprave?“ i

- „Da li je prigovor ništetnosti ugovora o kreditu čija se visina potraživanja osporava u parničnom postupku, novi dokaz i nova činjenica, ako je iznesen nakon zaključenja prethodnog postupka, ali na osnovu činjenica i dokaza iznesenih do zaključenja prethodnog postupka?“.

Predložili su ovome sudu da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Tuženik nije odgovorio na reviziju.

5. Ovaj je sud, na temelju čl. 391. st. 1. ZPP, drugostupanjsku presudu ispitao u cijelosti, kako ju tužitelji prema dopuštenju ovoga suda pobijaju, i samo zbog pitanja zbog kojega je revizija dopuštena, vodeći računa o tome da je stavkom 3. toga članka propisano da u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava.

6. Revizija je neosnovana.

7. Predmet spora prema tužbenom zahtjevu iz tužbe bio je zahtjev tužitelja da se nedopuštenom proglasi ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Zadru, a na ovu su parnicu tužitelji kao ovršenici upućeni u ovršnom postupku na temelju članka 51. stavka 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 57/96, 29/99, 173/03, 88/05, 67/08, 139/10 i 112/12, dalje: OZ) jer su u žalbi istaknuli prigovor iz članka 46. stavka 1. točke 9. toga Zakona. Naime, u stadiju namirenja tuženika kao ovrhovoditelja u ovršnom postupku iz cijene polučene prodajom nekretnina tužitelja oni su kao ovršenici ustvrdili da je tuženikova tražbina u cijelosti namirena u stečajnome postupku koji se na Trgovačkom sudu u Bjelovaru vodio na dužnikom Ekos d.o.o. iz Bjelovara (dalje: Ekos), koji je bio korisnik kredita odnosno dužnik prema ugovoru o kreditu sklopljenom s tuženikom, dok su tužitelji na temelju Sporazuma o osiguranju stjecanjem založnog prava na nekretninama hipotekarni dužnici za tuženikovu tražbinu iz ugovora o kreditu s Ekosom. Međutim, s obzirom na to da je u tijeku ovršnoga postupka nekretnina tužitelja prodana i tuženiku je doznačena polučena kupoprodajna cijena od 770.000,00 kn, nakon čega je ovršni postupak dovršen, tužitelji su tužbu preinačili tako da su umjesto zahtjeva za proglašenje ovrhe nedopuštenom postavili tužbeni zahtjev da se tuženiku naloži da im isplati tu svotu.

8. U postupku je utvrđeno da se tuženik u stečajnom postupku nije namirio od dužnika Ekosa u cijelosti, odnosno, da je preostala neispunjena obveza Ekosa prema tuženiku u iznosu od 1.914.557,40 kn. Što se tiče prigovora tužitelja da prilikom sklapanja Ugovora o kreditu br. [broj kredita] i Sporazuma o osiguranju stjecanjem založnog prava tuženik nije pregovarao s korisnikom kredita i tužiteljima kao založnim dužnicima i da ih nije o promjenama kamatne stope obavještavao, zbog čega tužitelji smatraju da su ti pravni poslovi djelomično ništetni, drugostupanjski sud smatra da se radi o iznošenju novih činjenica koje tužitelji nisu ovlašteni iznijeti nakon zaključenja prethodnoga postupka, a na temelju članka 299. ZPP. Zato su nižestupanjski sudovi ocijenili da je tužbeni zahtjev neosnovan.

9. Sve što tužitelji u reviziji tvrde, a što je vezano za prvo citirano revizijsko pitanje, isto je ono na što su se pozivali i u postupku pred nižestupanjskim sudovima, naime, da je u stečajnom postupku nad Ekosom u cijelosti namirena tuženikova tražbina prema Ugovoru o kreditu br. [broj kredita] za koju tražbinu su zasnovali založno pravo u korist tuženika na svojoj nekretnini. Dodaju da su nižestupanjski sudovi bili dužni utvrditi sporne činjenice s tim u vezi u skladu s člankom 51. OZ, a tuženik da je izvod iz poslovnih knjiga priložen rješenju o ovrsi dostavio „bez iskazanih i obračunatih elemenata po Ugovoru o kreditu broj [broj kredita] vezanog za iznos tečaja valuta EURA, tečaja umanjenog za subvenciju Ministarstva i županije u visini od 2%, te bez obračunate zatezne kamate s primijenjenom kamatnom stopom i vremenom obračuna zatezne kamate, te isto tako nema obračuna redovne kamatne stope, te načinom obračuna prema Ugovoru o kreditu“ te „Kako visina ovršne tražbine, pa dalje tražbine ovrhovoditelja po zahtjevu za namirenje, ovisi o elementima Ugovora o kreditu i Sporazuma o osiguranju stjecanjem založnog prava na nekretninama od 10.10.2005. godine koji Sporazum je ujedno i ovršna isprava za pokretanje ovršnog postupka, a u parničnom postupku se utvrđuje sporna činjenica vezana za visinu ovršne tražbine, to je parnični sud dužan analizirati i utvrditi elemente za obračun visine ovršne tražbine, čija je polazna točka i temelj Ugovor o kreditu, odnosno javnobilježnički akt Sporazum o osiguranju stjecanjem založnog prava na nekretninama, koji je ovršna isprava za pokretanje ovršnog postupka.“. U tom smislu tužitelji zaključuju da odgovor na prvo citirano revizijsko pitanje mora biti potvrdan jer je jedino takav odgovor „logičan i moguć“.

10. Što se prvoga citiranog pitanja tiče, ovaj sud smatra da je parnični sud u postupku radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe, u vezi s visinom tražbine za namirenje ovrhovoditelja, dužan raspraviti i analizirati ugovorne odredbe s naslova kojih se obračunava visina, a visina tražbine je sastavni dio ovršne isprave. To je i odgovor na prvo citirano revizijsko pitanje. Valja dodati da ta analiza parničnoga suda treba obuhvatiti ne samo sve dužnikove prigovore koji se tiču same visine tražbine koja se u ovršnom postupku namiruje, već i sve okolnosti vezane za primjenu materijalnoga prava, kakve se primjerice odnose na eventualnu ništetnost pravnoga posla iz kojega proistječe tražbina koja se namiruje.

11. Međutim, izneseni odgovor na revizijsko pitanje ne čini reviziju osnovanom. Naime, obrazloženje nižestupanjskih presuda, a koje je u skladu sa stanjem predmetnoga spisa, daje osnove za zaključak da je prvostupanjski sud utvrdio sve odlučne činjenice koje se tiču visine tražbine koja se namirivala u ovršnom postupku. Tako su, pa i odgovarajućim vještačenjem, utvrđene činjenice za koju su tražbinu, odnosno po kojem ugovoru o kreditu sklopljenim između tuženika i Ekosa d.o.o., tužitelji bili založni dužnici, koliki iznos od te tražbine je tuženiku namiren u stečajnom postupku nad Ekosom d.o.o. te koliko je ostalo nenamireno, a što je tuženik ovlašten ostvariti unovčenjem založenih nekretnina tužitelja. Tužitelji u reviziji iznose prigovore ovim činjeničnim utvrđenjima, što nje dopušteno.

12. I odgovor na drugo predmetno revizijsko pitanje je potvrdan, odnosno, prigovor ništetnosti ugovora o kreditu čija se visina potraživanja osporava u parničnom postupku, nije ni novi dokaz ni nova činjenica, ako je iznesen nakon zaključenja prethodnoga postupka, ali na osnovi činjenica i dokaza iznesenih do zaključenja prethodnoga postupka.

13. No, revizija nije osnovana ni zbog toga odgovora. Tužitelji se u reviziji pozivaju na to da su u podnesku „od 27.08.2020. godine, a nakon zaključenog prethodnog postupka, podnijeli prigovor djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu broj [broj kredita] i Sporazuma o osiguranju stjecanjem založnog prava na nekretninama solemniziranog pod brojem OU-611/2005.“ te da su „prigovor djelomične ništetnosti podnijeli vezano za ovršnu ispravu Sporazum o kreditu broj [broj kredita], a iz kojih je nastala ovršna tražbina u ovršnom predmetu Ovr-966/10, dok je visina ovršne tražbine sporna činjenica, zbog koje su tužitelji rješenjem Ovr-966/10-70 od 18.11.2013. godine upućeni na parnicu u parničnom predmetu poslovni broj P-1972/15.“. Obrazlažu da je „… u ranijem Zakonu o obveznim odnosima u čl. 110. (NN 53/91 do 88/01) bilo propisano, pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, a također sadašnji Zakon o obveznim odnosima u čl. 328. sadrži istovjetnu odredbu, odnosno da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi. Primjenom čl. 288.a st. 6. ZPP-a materijalnopravni prigovori mogu se isticati i nakon pripremnog ročišta, ali se radi njihovog opravdanja ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi, osim iz razloga predviđenih čl. 299. st. 2. ZPP-a.“ Potom ustvrđuju: „Prije pokretanja ovog parničnog postupka po tužbi tužitelja od dana 11.05.2015. godine, donešena je Direktiva 93/13 Europske unije, koja je implementirana u naš pravni sustav, a koja određuje da ugovorne odredbe moraju biti jasno i razumljivo sastavljene i da se točno u ugovoru odredi mehanizam konverzije u stranu valutu. Ugovorne odredbe Sporazuma o osiguranju stjecanjem založnog prava u čl. 2. niti su jasne ni razumljive, a niti su dostavljeni podaci sa strane tuženika o mehanizmu konverzije u stranu valutu.“.

14. S obzirom na ono što tužitelji drugim revizijskim pitanjem problematiziraju, valja reći da bi nižestupanjski sudovi doista pogrešno postupili da su prigovor ništetnosti tretirali kao novo iznesenu činjenicu, odnosno, činjenicu iznesenu tek nakon zaključenja prethodnoga postupka, ako bi se radilo o tome da su prije zaključenja prethodnog postupka tužitelji iznijeli tvrdnju koja bi upućivala na ništetnost ugovora – u konkretnom slučaju da se o izračunu kamatne stope nije pregovaralo (a bez iznošenja koje činjenice sud ne može znati da je pravni posao upravo zbog toga moguće ništetan). Zapravo, kada bi takvu činjenicu stranka u postupku iznijela, ne bi se ni morala još i posebno pozivati na ništetnost, odnosno formalno iznijeti prigovor ništetnosti pravnoga posla, već bi sud u okviru iznesenih činjenica i sam, odnosno, po službenoj dužnosti, morao paziti na ništetnost, a na temelju propisa na koje se tužitelji u reviziji pozivaju (općih normi obveznoga prava i propisa u vezi sa zaštitom potrošača). Međutim, tužitelji su i žalbu u ovršnom postupku i tužbu u ovom parničnom postupku, na koji su u povodu te žalbe upućeni, podnijeli pozvavši se samo na to da je tuženikova tražbina iz ugovora o kreditu prestala jer je namirena u stečajnom postupku nad korisnikom kredita Ekosom, a nisu se pozivali na to da se o kamatnoj stopi nije pregovaralo, a ni iznijeli bilo koju drugu tvrdnju iz koje bi sud mogao zaključiti o ništetnosti predmetnih pravnih poslova. Također, tužitelji u ovoj parnici nisu do zaključenja prethodnoga postupka iznijeli niti jednu tvrdnju koja bi mogla upućivati na ništetnost, makar i djelomičnu, bilo ugovora o kreditu sklopljenoga između Ekosa d.o.o. i tuženika, bilo sporazuma o zasnivanju založnoga prava sklopljenoga između njih i tuženika. Kasnije, u tijeku prvostupanjskoga postupka, u podnesku od 27. kolovoza 2020., tužitelji su ustvrdili da „o visini plaćanja kamate tuženik niti je pregovarao sa tužiteljima u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, niti je o promjenama kamatne stope obavještavao tužitelje, pa se postavlja pitanje ništetnosti čl. 3. Ugovora o kreditu, odnosno čl. 2. Sporazuma o osiguranju stjecanjem založnog prava, a s tim u vezi i čl. 1. - valutna klauzula“. Dakle, ovdje se ne radi o tome da je prigovor ništetnosti istaknut nakon zaključenja prethodnoga postupka, „ali na osnovi činjenica i dokaza iznesenih do zaključenja prethodnoga postupka“, na koju procesnu situaciju se odnosi drugo revizijsko pitanje, jer nikakve činjenice i dokazi u vezi s ništetnošću bilo kojega pravnog posla nisu ni iznesene prije zaključenja prethodnoga postupka. Dakle, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da je činjenica o izostanku pregovaranja nova činjenica koju ne treba uzeti u obzir s obzirom na članak 299. stavak 2. ZPP kojim je propisano da stranke mogu tijekom glavne rasprave (dakle, nakon zaključenja pripremnoga ročišta) iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka, te na stavak 3. toga članka kojim je propisano da sud nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno stavku 2. toga članka neće uzeti u obzir. Po naravi stvari, za činjenicu da se o kamatnoj stopi nije pregovaralo tužitelji su znali prije zaključenja prethodnoga postupka jer su u sklapanju pravnih posla sudjelovali. Osim toga, tužitelji ovu činjenicu nisu isticali, a znali su za nju, ni u žalbi protiv rješenja o ovrsi povodom koje je sud odlučivao o ovršnoj ispravi (solemniziranom Sporazumu o osiguranju stjecanjem založnog prava na nekretninama od 10. listopada 2005.) i povodom koje su upućeni na ovu parnicu.

15. S obzirom na navedeno revizija je neosnovana pa je na temelju članka 393. ZPP odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 12. studenoga 2025.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek