Poslovni broj: Usž-3984/2024-5
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Sanje Štefan i Blanše Turić, članica vijeća, te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Visia d.o.o., Trnovec Bartolovečki, Žabnik 27, kojeg zastupa Bojana Marčelan, odvjetnica u Varaždinu, Braće Radića 8b, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi troškova upravnog spora, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv rješenja Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-811/2020-18 od 27. rujna 2024., na sjednici vijeća održanoj 12. studenoga 2025.
r i j e š i o j e
I. Poništava se rješenje Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I- 811/2020-18 od 27. rujna 2024.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove upravnog spora u iznosu od 1.728,36 eura (tisućusedamstodvadesetosameura i tridesetšestcenti) u roku od 15 dana od dana dostave ovog rješenja.
Obrazloženje
1. Uvodno naznačenim rješenjem prvostupanjskog suda odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
2. Protiv navedenog rješenja tužitelj je podnio žalbu ovom Sudu, u kojoj u bitnom navodi razloge zbog kojih smatra da prvostupanjski sud pogrešno tumači mjerodavne zakonske odredbe, članak 41. stavak 1. i 3. Zakona o upravnim sporovima, jer zaključuje da je zbog povlačenja tužbe dužan snositi troškove drugim strankama. Tužitelj obrazlaže razloge zbog kojih je povukao tužbu podnesenu radi šutnje uprave, a posebno obrazlaže zbog čega smatra da je tumačenje prvostupanjskog suda mjerodavnih zakonskih odredbi protivno legitimnom cilju koji se želi postići ovdje primijenjenim zakonskim odredbama. Dodaje i razloge zbog kojih smatra da stajališta prvostupanjskog suda dovode do povrede ustavnih i konvencijskih prava tužitelja, a zbog čega je Visoki upravni sud Republike Hrvatske u predmetnoj stvari donio rješenje poslovni broj: Usž-1710/2024-4 od 10. srpnja 2024., kojim je uvažavajući stajališta Ustavnog suda u konkretnoj stvari, poništio raniju odluku o trošku i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, promijenivši time dotadašnje tumačenje ovdje mjerodavnih zakonskih odredbi.
Zaključno, tužitelj ukazuje i na primjenu članka 73. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, a koju prema mišljenju tužitelja prvostupanjski sud grubo krši, nakon što su već utvrđene povrede ustavnih prava na štetu tužitelja.
Tužitelj predlaže da ovaj Sud preinači pobijano rješenje na način da mu dosudi troškove upravnog spora prema troškovniku koji prileži spisu, a traži i troškove žalbenog postupka u pobliže specificiranom iznosu.
3. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.
4. Žalba je osnovana.
5. Iz podataka spisa proizlazi da je Ustavni sud Republike Hrvatske, broj: U-III- 3895/2021 od 24. travnja 2024. u povodu tužbe tužitelja ukinuo rješenje ovog Suda, poslovni broj: Usž-2490/2020-2 od 26. svibnja 2021. te predmet ovom Sudu vratio na ponovni postupak. Rješenjem od 26. svibnja 2021. je ovaj Sud odbio žalbu tužitelja i potvrdio točku II. izreke rješenja Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I- 811/2020-5 od 27. ožujka 2020. (odluka o trošku) kojom je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora, a u točki I. izreke rješenja od 27. ožujka 2020. se upravni spor obustavlja pozivom na članak 46. stavak 1. točku 2. u vezi članka 41. stavak 1. i 3. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS).
6. Ustavni sud u navedenoj odluci primjećuje da je u konkretnom slučaju tuženik javnopravno tijelo s javnim ovlastima, da u upravnom sporu kojem je prethodio upravni postupak utvrđivanja porezne obveze, sve do pokretanja upravnog spora radi šutnje uprave podnositelj ustavne tužbe, ovdje tužitelj, nije imao saznanja je li o njegovoj žalbi odlučeno ili nije jer mu do podnošenja tužbe nije uručeno tuženikovo rješenje kojim je odlučeno o žalbi, zbog čega je pokretanje upravnog spora zbog šutnje uprave bilo osnovano. Ustavni sud zaključuje da je članak 79. ZUS-a primijenjen mehanički, bez uvažavanja svih posebnih okolnosti slučaja, tj. da rješenje ovog Suda od 26. svibnja 2021. koje je ukinuo nije razmjerno legitimnom cilju koji se treba postići primjenom mjerodavne zakonske odredbe i da je primjena članka 79. ZUS-a na način kako je postupio ovoj Sud, rezultirala ograničenjima koje je dovelo do povrede članka 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske, odnosno povrede prava na pristup sudu. S time u vezi Ustavni sud upućuje na iscrpno obrazloženje odluke broj: U-III-2291/2018. Posebno Ustavni sud iznosi da u predmetnom slučaju nisu primjenjiva dva glavna razloga za sankcioniranje procesne discipline, odnosno izbjegavanje neopravdanog pokretanja spora i nerazumno visokih troškova upravnih sporova, koje je ovaj Sud naveo, prihvaćajući zaključak prvostupanjskog suda da primjenom članka 79. ZUS -a, u slučaju povlačenja tužbe tužitelj nema pravo na naknadu troškova spora.
7. Prvostupanjski sud u pobijanom rješenju donesenom u ponovnom postupku ustraje na ranije iznesenom stajalištu prema kojem stranka koja povuče tužbu, kao u konkretnom slučaju, snosi sve troškove spora uključujući i troškove koje je prouzročila drugim strankama u sporu, zbog čega zaključuje da nije bilo osnove tužitelju priznati zatraženi trošak sastava tužbe. Uvažavajući sve okolnosti konkretnog slučaja, na koje upućuje Ustavni sud u navedenoj odluci, ovaj Sud ne prihvaća pristup prvostupanjskog suda u konkretnoj stvari. Tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe zbog nedonošenja tuženikovog rješenja nije imao saznanja o tome da je rješenje doneseno, jer mu je dostavljeno nakon podnošenja tužbe, a što znači da je osnovano pokrenuo upravni spor, a sama činjenica da je tužitelj, nakon saznanja za tuženikovo rješenje od 25. veljače 2020., povukao tužbu, u situaciji kada su ispunjene zakonske pretpostavke za obustavu spora (članak 43. stavak 1. ZUS-a), ne može ići na štetu tužitelja. Stoga se u okolnostima konkretnog slučaja, uskraćivanje naknade troškova spora tužitelju ne može opravdati s aspekta poštenog suđenja.
8. Slijedom iznesenog, ovaj Sud je tužitelju dosudio trošak sastava tužbe (165,86 eura), kao i trošak sastava žalbe (1.562,50 eura), u traženom iznosu, sukladno Tbr. 27. stavak 1. i 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 138/23. – dalje: Tarifa), te uz pripadajući porez na dodanu vrijednost prema Tbr. 46. Tarife, te odlučio kao u točki II. izreke ovog rješenja.
9. S obzirom da je ovaj Sud žalbene navode tužitelja ocijenio osnovanima, pozivom na odredbu članka 74. stavak 2. ZUS-a, žalbu je usvojio i poništio rješenje prvostupanjskog suda (točka I. izreke) te odlučio kao u izreci ovog rješenja.
U Zagrebu 12. studenoga 2025.
Predsjednica vijeća
Ljiljana Karlovčan-Đurović
