REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revx-204/2018-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], vlasnika ugostiteljskog obrta „[obrt]“, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Krsnik & partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženice Tvornice kruha Zadar d.d., Gaženička cesta 5, Zadar, OIB 90373162012, koju zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Gluić i Ninčević d.o.o. u Zadru, radi isplate, odlučujući o revizije tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-600/2017-2 od 15. studenoga 2017., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-3104/07-94 od 31. ožujka 2017., u sjednici održanoj 12. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o  j e:

Revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjske odluke o troškovima postupka odbacuje se kao nedopuštena.

Revx-204/2018-2

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke, naloženo je tuženici isplatiti tužitelju na ime oduzetog inventara, ostale opreme i pića koje je zatečeno u poslovnom prostoru u Trgovačkom centru Kaufland, u koji je tuženica ušla 10. svibnja 2007. te zbog nepoštivanja sporazuma iznos od 338.336,79 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od 31. ožujka 2017. (donošenja presude) do isplate po zakonom propisanoj stopi, dok je u preostalom dijelu, za iznos od 411.663,21 kunu, kao i s više zatraženim zateznim kamatama, odbijen zahtjev tužitelja. Nadalje je pod toč. II. izreke presude odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio isplatu na ime izgubljene zarade za vrijeme od 10. svibnja 2007. do podnošenja tužbe mjesečni iznos 15.000,00 kuna, odnosno ukupno 100.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog mjesečnog iznosa do isplate, te na ime izvršenih ulaganja u uređenje poslovnog prostora u Trgovinskom centru Kaufland po tužitelju u koji je tuženica ušla 10. svibnja 2007. isplatu iznosa 72.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 10. svibnja 2007. pa nadalje po zakonom propisanoj stopi sve do isplate; kao i isplatu iznosa 100.000,00 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 31. prosinca 2007. do isplate, s osnova povrede prava osobnosti tužitelja. Ujedno je pod toč. III. odlučeno kako će svaka stranka snositi svoje troškove postupka.

2. Drugostupanjskom presudom djelomično je prihvaćena žalba tuženika te je djelomično preinačena prvostupanjska presuda na način da je suđeno:

„I. Dužna je tuženica Tvornica kruha Zadar d.d., OIB: 90373162012 isplatiti tužitelju ĆĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime oduzetog inventara, ostale opreme i pića, koje je zatečeno u poslovnom prostoru u Trgovinskom centru Kaufland, u koji je prostor tuženik ušao 10. svibnja 2007. iznos od 118.620,10 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od 31. ožujka 2017. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu, za iznos od 631.379,90 kuna, kao i sa više zatraženim zateznim kamatama odbija zahtjev tužitelja.“

2. Odbija se žalba tužitelja, kao neosnovana, te se u potvrđuju toč. II.1. i toč. II.2. presude Općinskog suda u Zadru, posl.br. P-3104/07-94 od 31. ožujka 2017.

3. Prihvaća se žalba tuženice, kao osnovana, preinačava se toč.III. presude Općinskog suda u Zadru, posl.br. P-3104/07-94 od 31. ožujka 2017. te se nalaže tužitelju nadoknaditi tuženici trošak postupka u iznosu od 79.860,00 kuna, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu odbijaju zahtjevi stranaka za naknadu parničnog troška.

4. Tužitelj je dužan tuženici nadoknaditi trošak žalbe u iznosu od 5.890,00 kuna, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu odbija njegov zahtjev za naknadu troška žalbe u iznosu od 5.110,00 kuna.“.

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) kojom pobija presudu zbog revizijskih razloga bitne povrede odredaba parničnog

Revx-204/2018-2

postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju i odlučiti u smislu revizijskih navoda.

4. Revizija tužitelja protiv drugostupanjske presude nije osnovana, dok revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjske odluke o troškovima postupka nije dopuštena.

5. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

6. Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koju tužitelj ukazuje revizijom, jer su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ti razlozi nisu nejasni niti proturječni. O odlučnim činjenicama ne postoji proturječje između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava i zapisnika. Presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati.

6.1. Za napomenuti je da je tužitelj pritom propustio navesti o kojim odlučnim činjenicama je riječ kao i o kojim navodima o sadržaju isprava i samih tih isprava i zapisnika postoji proturječnost.

7. Nadalje, suprotno navodima revizije, drugostupanjski sud je u žalbenom postupku postupio u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP i u obrazloženju presude ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja za donošenje odluke u ovom sporu, pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. ZPP na koje se sadržajno ukazuje revizijom.

7.1. Također, navodi revizije u kojima podnositelj revizije u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iznosi činjenice, drugačije ocjenjuje provedene dokaze i daje drugačije zaključke od zaključaka drugostupanjskog suda iznesenog u obrazloženju te odluke, predstavljaju činjenične prigovore koji nisu od značaja u ovom postupku. To stoga što prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8. Predmet spora predstavljaju zahtjevi tužitelja prema tuženici kojima traži isplatu iznosa na ime zadržanog inventara, ostale opreme i pića te naknade štete zbog nepoštivanja sporazuma u svoti od 750.000,00 kuna, naknadu štete na ime izgubljene zarade u svoti od 100.000,00 kuna od 10. svibnja 2007. do podnošenja tužbe te isplatu iznosa od 72.000,00 kuna na ime izvršenih ulaganja u uređenje poslovnog prostora, kao i zahtjev za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 100.000,00 kuna, sve s pripadajućim zateznim kamatama.

9. Na temelju utvrđenja da su tužitelj i tuženik 1. srpnja 2002. zaključili ugovor o podzakupu, pri čemu je tuženica bila davateljica podzakupa, a tužitelj podzakupac, na vrijeme od deset godina, da su se čl. 7. stranke suglasile da podzakupac o svom trošku opremi i uredi poslovni prostor te da se tužitelj od 10. svibnja 2007. ne nalazi u predmetnom poslovnom prostoru u kojem je ostala oprema kojom se do tog dana koristio, kao i dio robe, a da se u njemu nalazi tuženica, prvostupanjski sud je djelomično prihvatio zahtjev tužitelja za isplatu inventara, opreme i pića zatečenih u

Revx-204/2018-2

trenutku ulaska tuženice u poslovni prostor (10. svibnja 2007.) u iznosu tržišne vrijednosti pokretnina koje su nesporno ostale u poslovnom prostoru u kojem je kojim se nastavila koristiti tuženica od 118.620,10 kuna, u skladu s danim nalazom i mišljenjem ekonomskog vještaka Srđana Kovačića i njegovom dopunom, sve prema odredbi čl. 1090. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 78/15 - dalje: ZOO).

9.1. Nadalje, u odnosu na zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog nepoštivanja sporazuma od 14. kolovoza 2007. prvostupanjski sud je isti zahtjev ocijenio djelomično osnovanim. Pritom prvostupanjski sud obrazlaže svoju ocjenu time da tuženica nije ispunila ugovorenu obvezu, nije omogućila tužitelju da sazna točan iznos preostalog duga, ali i time što mu je prvo otpustila dug u iznosu od 217.716,69 kuna, a potom pokrenula ovršni postupak na nekretnini tužitelja za taj isti iznos.

9.2. U odnosu na zahtjev tužitelja za naknadu izvršenih ulaganja u uređenje poslovnog prostora u svoti od 72.000,00 kuna prvostupanjski sud isti zahtjev je odbio ocjenjujući kako su izvršena ulaganja posljedica zaključenog ugovora o podzakupu stranaka, zbog čega je postojala pravna osnova za vršenje tih ulaganja, pa se stoga ne može govoriti o stjecanju bez osnove. Ocjenjuje kako tužitelj nema pravo na spomenutu tražbinu niti prema odredbi čl. 164. i 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 141/01, 100/04, 79/06, 141/06, 146/08, 38/08 i 153/09 - dalje: ZVDSP) jer je bio nepošteni posjednik, ulagao je u tuđu stvar pa bi imao pravo samo na nužne troškove prema odredbi čl. 165. st. 3. ZVDSP, ali je i za njih nastupila zastara u roku od 3 godine od dana predaje stvari. Kako je poslovni prostor nesporno predan 10. svibnja 2007., a preinačena tužba sa zahtjevom za isplatu navedenih troškova istaknuta u podnesku od 9. svibnja 2012., to je po ocjeni suda prvog stupnja osnovan prigovor zastare tuženice prema odredbi čl. 165. st. 3. ZVDSP u odnosu na tu tražbinu.

9.3. Vezano za tužiteljev zahtjev za naknadu štete na ime izgubljene zarade radi nemogućnosti obavljanja djelatnosti od 10. svibnja 2007. pa nadalje prvostupanjski sud odbio je isti uz zaključak kako je do raskida ugovora došlo na temelju sporazuma stranaka zbog čega nema protupravne štetne radnje tuženice u tom smislu pa nije ispunjena osnovna pretpostavka za naknadu štete prema odredbi čl. 1045. ZOO niti postoji povreda ugovorne obveze u smislu čl. 342. ZOO.

9.4. U odnosu na zahtjev za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti, tužitelj je povukao tužbu u tom dijelu, kojem povlačenju se tuženica protivila. Stoga je prvostupanjski sud i o tom dijelu zahtjeva tužitelja meritorno odlučio, pozivajući se pritom na odredbe čl. 193. st. 1. ZPP. Ovaj zahtjev tužitelja odbio je kao neosnovan primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 221.a ZPP, ocjenjujući da iz priloženih dokaza, i to 4 nalaza krvnih pretraga i iskaza tužitelja ne proizlazi osnovanost ovog zahtjeva tužitelja, a da druge dokaza u tom pravcu, tužitelj nije predložio.

10. Drugostupanjski sud djelomično je prihvatio ocjenu prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva te potvrdio odluku u većem dijelu, konkretno u dijelu koji se odnosi na isplatu iznosa na ime zadržanog inventara, ostale opreme i pića. U odnosu na naknadu štete na ime izgubljene zarade te isplatu na ime izvršenih ulaganja

Revx-204/2018-2

u uređenje poslovnog prostora, kao i zahtjev za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti, drugostupanjski sud je također potvrdio prvostupanjsku odluku u odbijajućem dijelu.

10.1. Međutim, u odnosu na dio zahtjeva od 750.000,00 kn kojim tužitelj traži naknadu štete zbog nepoštivanja sporazuma, drugostupanjski sud nije prihvatio ocjenu prvostupanjskog suda da tužitelj ima pravo na naknadu štete zbog nepoštivanja sporazuma, pa ni dosuđeni iznos.

10.2. Naime, drugostupanjski sud navodi kako iz utvrđenja proizlazi da je predmetni ugovor o podzakupu raskinut na temelju sporazuma stranaka, ali i da stranke nisu istovremeno konačno uredile posljedice tog raskida. U suprotnom, po ocjeni suda drugog stupnja, to tužitelj ne bi isticao svojim naknadnim dopisima niti bi tuženica pokretala ovršne postupke u navodno ukupnom iznosu dugovanja tužitelja. Ocjena je suda drugog stupnja da tužitelj takvu štetu nije dokazao. Osim toga, prema ocjeni drugostupanjskog suda, iz postupanja tuženice koja se odaziva pozivima tužitelja radi uređenja međusobnih odnosa, pristaje na raskid ugovora o podzakupa, ali očito ne pristaje na određena traženja tužitelja, ne proizlazi zaključak da tužitelju nije omogućila da sazna točan iznos preostalog duga. Pritom, ni okolnost što je tuženica pokrenula ovršne postupke protiv tužitelja kod Trgovačkog suda u Zadru radi naplate iznosa od 699.294,83 kn, koji se iznos kao dugovanje tužitelja prema tuženici spominje u sporazumu od 14. kolovozu 2007., prema ocjeni drugostupanjskog suda, ne može imati značaj protupravnog postupanja uslijed kojeg je tužitelju nastala šteta, niti značaj povrede ugovorne obveze od strane tuženice prema čl. 342. ZOO i to već iz razloga što do konačnog dogovora o posljedicama raskida ugovora nije došlo.

11. Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji neosnovano ukazuje tužitelj.

12. Naime, kraj utvrđenja da su se tužitelj i tuženik u ugovoru o podzakupu koji su zaključili 1. srpnja 2002., u čl. 7. istog suglasili da podzakupac o svom trošku opremi i uredi poslovni prostor, te da se tužitelj od 10. svibnja 2007. ne nalazi u predmetnom poslovnom prostoru u kojem je ostala oprema kojom se do tog dana koristio, kao i dio robe, a da je tuženica ušla u poslovni prostor, pravilno su sudovi primjenom odredbi čl. 1090. ZOO, i ocijenili osnovanim dio zahtjeva za isplatu naknade za vrijednost inventara, opreme i pića zatečenih u trenutku ulaska tuženice u poslovni prostor (10. svibnja 2007.) u iznosu tržišne vrijednosti pokretnina, koje su nesporno ostale u poslovnom prostoru kojima se nastavila koristiti tuženica, od 118.620,10 kuna u tom dijelu.

12.1. Nadalje, pravilna je ocjena sudova u postupku i u odnosu na zahtjev za izvršena ulaganja u uređenje poslovnog prostora da je tužitelj isti mogao zahtijevati samo u roku od tri godine od predaje poslovnog prostora. Naime, prema odredbi čl. 164. st. 7. ZVDSP pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova zastarijeva u roku od tri godine od predaje stvari, a kako je stvar nesporno predana 10. svibnja 2007., a tužitelj traži njihovu isplatu 9. svibnja 2012., pravilno su sudovi u postupku ocijenili osnovanim prigovor zastare te tražbine.

Revx-204/2018-2

12.2. I prema ocjeni ovog suda, pravilno su sudovi u postupku odlučili i o zahtjevu tužitelja na ime izgubljene zarade zbog nemogućnosti obavljanja djelatnosti za vrijeme od 10. svibnja 2007. do dana podnošenja tužbe (31. prosinca 2007.). To sve kraj utvrđenja da je do raskida ugovora o podzakupu došlo na temelju sporazuma između stranaka, i to prema inicijativi tužitelja, te je stoga pravilan zaključak sudova da očito nije ni mogla postojati daljnja namjera tužitelja stjecati zaradu u poslovnom prostoru u podzakupu. Stoga je pravilan zaključak sudova u postupku da tu štetu tužitelj nije dokazao u smislu odredbe čl. 1045. ZOO.

12.3. Uvjerljivi su razlozi suda drugog stupnja za njegov zaključak da tužitelj nije dokazao postojanje štete zbog povrede ugovorne obveze u smislu čl. 342. ZOO. Naime, u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva, pravilna je ocjena suda drugog stupnja da je potraživanje tužitelja s osnova naknade štete zbog nepoštivanja sporazuma neosnovano. Kraj utvrđenja da je predmetni ugovor o zakupu sporazumno raskinut, ali i da stranke nisu istovremeno konačno uredile posljedice tog raskida te da se tuženica odazivala pozivima tužitelja radi uređenja međusobnih odnosa, pritom ne pristajući na određena traženja tužitelja kao i okolnost da je tuženica pokrenula ovršni postupak za iznos dugovanja koji se spominje u sporazumu od 14. kolovoza 2017., pravilan je zaključak drugostupanjskog suda da postupanje tuženice nema značaj protupravnog postupanja, a niti predstavlja povredu ugovorne obveze u smislu odredbe čl. 342. ZOO. i to već iz razloga što do konačnog dogovora o posljedicama raskida ugovora nije došlo.

13. Zbog iznijetih razloga, suprotno tvrdnji tužitelja, o tužbenom zahtjevu je odlučeno pravilnom primjenom materijalnog prava.

14. Kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužitelja.

15. Odlučujući o dopuštenosti tužiteljeve revizije podnesene protiv drugostupanjskog rješenja kojim je odlučeno o troškovima postupka treba istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

15.1. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom postupak iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP. Isto pravno shvaćanje zauzeto je također u odluci ovoga suda broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.

15.2. Zbog navedenog je, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP u vezi s čl. 400. st. 1. i st. 3. ZPP revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjskog rješenja kojim je

Revx-204/2018-2

odlučeno o troškovima postupka odbačena kao nedopuštena, pa je odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 12. studenoga 2025.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek