REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br.: P-4596/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ireni Šafar, u pravnoj stvari tužitelja PC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Goran Gašparon, odvjetnik, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 koga zastupa punomoćnik Margita Kiš Kapetanović, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 21. listopada 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, temeljem čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/91, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP) dana 12. studenog 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2.st.3 Ugovora o kreditu broj 3206145047/06 od 3. veljače 2006. godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, koja glasi:

KAMATE I NAKNADE

Članak 2

„Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknade za usluge Kreditora.“

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 da isplati tužitelju PC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 181,96 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. ožujka 2006. po stopi utvrđenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 76/96, 72/02, 153/04) koje teku do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024.godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku 15 dana.

III Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. st.4 Ugovora o kreditu br. 3206145047/06 od 3. veljače 2006.godine sklopljenog između tužitelja i tuženika, koja glasi:

KAMATE I NAKNADE

Članak 2

„Korisnik kredita se obvezuje platiti jednokratnu premiju osiguranja tražbine Kreditora po ovom Ugovoru o kreditu po premijskoj stopi u visini 2 % koja se obračunava na iznos kredita iz čl. 1 ovog Ugovora, uvećanog za 20 %“. IV Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 da isplati tužitelju PC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 291,14 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. ožujka 2006. po stopi utvrđenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 76/96, 72/02, 153/04) koje teku do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024.godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku 15 dana.

V Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 da tužitelju PC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime parničnog troška isplati iznos od 676,16 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. studenog 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 3. veljače 2006. godine sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3206145047/06, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 19.554,66 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju NHB na dan plaćanja na rok od 84 mjeseca. Odredbom čl. 2 st. 3 predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade sukladno Tarifi naknada za usluge kreditora u poslovima koje obavlja kreditor te je prilikom isplate kredita dana 1. ožujka 2006. naplatio od tužitelja naknadu za obradu kredita u iznosu od 181,96 eura, te naknadu za osiguranje kredita po stopi od 2% koja se obračunava na iznos iz čl. 1 Ugovora uvećanog za 20% ili 291,14 eura. Tužitelj navodi da se o utuženoj naknadi i premiji za osiguranje kredita nije pojedinačno pregovaralo već su ta naknada i troškovi osiguranja unaprijed formulirani i od strane tuženika implementirani u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Tužitelju nije bila razjašnjeno od kojih stavki se ta usluga sastoji i u koju svrhu se naplaćuje. Te naknade nisu bile ugovorene u dobroj vjeri, u suprotnosti je s načelom savjesnosti i poštenja te je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošač, ona je nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. Tuženik je naplatom tih naknada stekao nepripadajuću imovinsku korist, on je nepošteni stjecatelj te sukladno odredbi čl. 1115 ZOO-a dužan je vratiti tužitelju utužene iznose s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Slijedom toga tužitelj predlaže da sud donese presudu kako je to utvrđeno u točki I do IV izreke ove presude, te da naloži tuženiku da tužitelju plati trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate sve u roku od 15 dana.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare, osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, navodi da je odredbom čl. 2 st. 3 Ugovora o kreditu propisano da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora. Dakle, osporava da se navedena odredba ima smatrati nepoštenom i ništetnom. Tuženik osporava potrošačko svojstvo tužitelja. Iznosi opsežno svoje stajalište vezano uz ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita te tako navodi da je sporna odredba jasno i razumljivo sastavljena te da je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne odredbe za njega proizlaze. Spornom odredbom se na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužitelja jednokratno podmiriti troškove naknade za obradu kredita te sve troškove za usluge u poslovima koje obavlja tuženik a tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknade i to u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora. Dakle, sporne naknade su bile javno objavljene u Tarifi naknada tuženika. Iznosi svoja stajališta vezano uz tumačenje i primjenu Direktive 93/13 EEZ kao i stajališta vezano uz primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju. Mišljenja je da sporna ugovorna odredba nije bila nejasna ili nerazumljiva, da naplata naknade za obradu kredita i druge naknade nisu zabranjene niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Ista nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva te nema razloga da se ocjeni nepoštenom u smislu odredaba Zakona o obveznim odnosima niti kojeg drugog zakona. Navodi da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu pa tako i spornu ugovornu odredbu imao stvarnu mogućnost utjecaja odnosno pregovarati o njezinom sadržaju, a zaposlenik tuženika pojasnio je tužitelju značenje sporne ugovorne odredbe. Ukoliko bi se utvrdilo da se o spornoj odredbi nije pregovaralo navedeno još uvijek ne znači da je ugovorna odredba nepoštena s obzirom da se za njezinu eventualnu nepoštenost moraju ispuniti i daljnji zahtjevi a to su neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana koja mora biti znatna i postojati na strani potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju. Ističe prigovor prava da tužitelj zahtjeva isplatu zakonske zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Tuženik vezano uz dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na premiju osiguranja ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Tuženik prigovara VPS-u. Predlaže da sud tužitelja sa tužbom i tužbenim zahtjevom odbije u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

3. U provedenom postupku izvršen je uvid i pročitano je promet po kreditu (list 6 do 9 spisa), Ugovor o kreditu (list 10 do 17 spisa), uputa za odobrenje kredita građanima (list 89 do 96 spisa), Opći uvjeti poslovanja tuženika (list 97 do 101 spisa), saslušan je tužitelj kao stranka na ročištu 21. listopada 2025.

4. Cijeneći rezultate provedenog postupka, u skladu s čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2.3 Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 3. veljače 2006. godine kojom je određeno zaračunavanje naknade sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor te dio odredbe čl. 2 vezanog uz plaćanje jednokratne premije osiguranja tražbine kreditora predmetnog Ugovora.

6. Sporno je da li su te ugovorne odredbe temeljem kojih je tužitelju uskraćen iznos za obradu kredita u iznosu od 181,96 eura, te premija osiguranja tražbine kreditora u iznosu od 291,14 eura nepoštene i ništetne, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te posljedično tome pravo tužitelja na isplatu iznosa od 181,96 eura i 291,14 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 1. ožujka 2006. do isplate.

7. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije.

8. Na ročištu 21. listopada 2025. godine saslušan je tužitelj kao stranka te je naveo da je predmetni kredit podigao u svrhu kupnje automobila te je svu dokumentaciju dobio u Auto kući Baotić gdje mu je rečeno da je to najpovoljniji kredit, tamo su mu izračunali i iznos mjesečnih rata koje su se uklapale u financijsku situaciju tužitelja, o ugovornim odredbama nije niti pregovarao iz razloga što je Ugovor i potpisan u auto kući a zatim je ovjeren kod javnog bilježnika gdje mu nitko ništa nije protumačio. Vjerovao je poslovanju auto kuće. Dakle, iz iskaza tužitelja proizlazi da je svu dokumentaciju vezano uz obradu kredita kao i Ugovor dobio i potpisao u auto kući, dakle, u prostorijama tuženika nije niti bio, a vjerovao je po vlastitom iskazu bankama te nije bio niti svjestan ugovornih odredbi koje je utužio u ovom predmetu.

9. U ocjeni osnovanosti tuženog zahtjeva ovaj sud prihvaća kao osnovane navode tužitelja vezano uz ništetnost odredbe Ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu zahtjeva i osiguranje predmetnog kredita.

10. Nije osnovan prigovor tuženika koji se odnosi na dio tužbenog zahtjeva veza za osiguranje predmetnog kredita. Tuženik je iznosom koji je temeljem ništetnog dijela odredbe uskratio od tužitelja osigurao svoje potraživanje, a ne osiguravajuće društvo.

11. Prigovor zastare nije osnovan. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti. Treba navesti i Zaključak Sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine

12. U vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama koji odredbom čl. 81 st. 1 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je u stavku 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. u st. 3 istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca dok je u st. 4 propisano da ako trgovac tvrdi da se radi o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive dok je odredbom čl. 87 st. 1 citiranog Zakona predviđeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U odnosu na navode tuženika da se radi o odredbama koje su jasne lako razumljive i uočljive, treba navesti da je tužiteljica potrošač odnosno fizička osoba koja je Ugovor o kreditu sklopio je u svrhu kupnje kuće te da o odredbama ugovora nije bilo pregovaranja a posebno ne o spornoj odredbi citiranog ugovora. S obzirom da je tužitelj temeljem čl. 2.6 predmetnog Ugovora platio tuženiku jednokratnu naknadu za obradu kredita, time da tuženik nije objasnio u koju svrhu se te naknade naplaćuje, od čega se sastoje troškovi, itd., očito je da je ta odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 81 st. 1 citiranog Zakona jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu citiranog Zakona. Citirana odredba ugovora o kreditu na koju tužitelj nije mogao utjecati, već je tuženik taj koji je odlučio o toj odredbi i stavio tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora. I odredbom čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora. Prema odredbi čl. 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

13. Slijedom toga ovaj sud prihvaća navode tužitelja o ništetnosti jednokratne naknade za obradu kredita i premije osiguranja predmetnog kredita kojom je tuženik osigurao svoje potraživanje kod osiguravajućeg društva, točnije, tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, nalazi utvrđenim da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji predmetna naknada niti u koju svrhu se plaća premija osiguranja kredita, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu što je dovelo da takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu obveza na štetu potrošača te je iz svih navedenih razloga takva ugovorena naknada ništetna ugovorna odredba te daje pravo tužitelju da zahtjeva isplatu iznosa od 181,96 eura i 291,14 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od uplate tih iznosa 1. ožujka 2006. pa do isplate (čl. 1111 i čl. 1115 ZOO-a). Visina plaćene naknade proizlazi iz dokumentacije tuženika koja se nalazi u spisu. Nesavjesnost tuženika proizlazi iz činjenice da je unaprijed formulirani tekst ugovora u kojem odredbe o predmetnoj naknadi nisu bile jasne niti obrazložene tuženik iskoristio da naplati više od onoga što je stvarno smio naplatiti. Slijedom toga sud je tužitelju dosudio zatraženi iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom prema odredbi čl. 29 st. 1 ZOO-a te je odlučeno kao u izreci presude pod I do IV.

14. Tuženik neosnovano prigovara VPS-u koji je tužitelj postavio na iznos od 1.136,71 eura. Tužitelj je postavio tužbeni zahtjev na utvrđenje te isplatu predmetnog iznosa. VPS je postavljen sukladno odredbi čl. 37 st. 1 ZPP-a koji propisuje da ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, VPS se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Dakle, tužitelj je odredio VPS uzimajući u obzir postojanje deklaratornog i kondenmnatornog zahtjeva.

15. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i odredbi čl. 155 ZPP, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja i tuženika po punomoćniku odvjetniku prema OT, VPS te uspjehu tužitelja i tuženika u sporu.

16. Sud je tužitelju priznao trošak za sastav tužbe prema Tbr. 7 točka 1 – 150,00 eura, za sastav podneska 5.9.2025. prema tbr. 8 točka 1 – 150,00 eura, zastupanje na ročištu 21.10.2025. prema tbr. 9 točka 1 – 150,00 eura, za zastupanje na ročištu za objavu presude prema tbr. 9 točka 3 – 75,00 eura, što ukupno iznosi 525,00 eura, koje treba uvećati za 25 % PDV ili 131,25 eura, te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu 19,91 eura, pa priznati trošak iznosi 676,16 eura. Sud je tužitelju priznao kamatu na parnični trošak prema odredbi čl. 30 Ovršnog zakona, te je odlučeno kao u izreci pod V.

U Zagrebu 12. studenog 2025. godine

Sudac:

Irena Šafar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo na žalbu u roku od 15 dana od dana zaprimanja prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku