REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Bjelovaru
Stalna služba u Garešnici
Garešnica, V. Nazora 22
Poslovni broj: P- 984/2024-25
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
I
P R E S U D A
Općinski sud u Bjelovaru Stalna služba u Garešnici po sutkinji toga suda Dajani Gabud Jandoš kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja PO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Bojan Doneski, Perica Medaković, Nera Panjkret, Antonio Mihoci i Kristina Burcar Štargl, iz Garešnice protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320 zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašičeva 6, radi i utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 01. listopada 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu presude 12. studenog 2025. godine
r j e š i o j e
1. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan.
2. Utvrđuje se djelomično povlačenje tužbenog zahtjeva za isplatu na ime razlike redovnih kamata u iznosu od 19,95 €, te za isplatu na ime tečajne razlike iznosa od 170,68 € sa potraživanim zakonskim zateznim kamatama na te iznose.
i
p r e s u d i o j e
I. Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan u dijelu, koji glasi:
„1. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 7. st. 4. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103237986 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 7. studenog 2006. godine koja glasi „VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke”, te se utvrđuje da je ništetna odredba čl. 8. st. 2. navedenog ugovora koja glasi „Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke”.
2. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB 23057039320 da tužitelju PO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.078,25 € zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od dana 01.10.2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 31. prosinca 2023. godine, od 1. siječnja 2024. godine po stopi koja određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa sve do isplate, sve u roku 15 dana."
II. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 203,06 € po osnovi redovnih kamata, te za iznos od 2.834,43 € na ime razlike tečaja, kao neosnovan.
III. Odbija se prigovor prijeboja tuženika u iznosu od 4.880,75kn/647,78 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos kao neosnovan.
IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak postupka u iznosu od 1.252,81 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope iz članka 29. st. 9. Zakona o obveznim odnosima za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine za svako polugodište, od dana donošenja presude tj. dana 12. 11. 2025. do dana isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
Obrazloženje
1. Kod ovog suda tužitelj je podnio 07.06.2019. dana tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika te za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovorni odredbi iz Ugovora o kreditu u CHF od 07.11 2006.
2. U tužbi se navodi, da je dana 07.11.2006. godine sklopljen Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400507-5103237986 (u daljnjem tekstu Ugovor o kreditu). Tužitelju kao korisniku kredita odobren je kredit u iznosu od 31.800,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita tečaja, dakle zaključen je sa ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i tijekom zaključenja ugovora tužena nije tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu u CHF. Ugovorom o kreditu ugovorena je promjenjiva redovna kamatna stopa, koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,39% godišnje. Odredbom članka 8. st. 2. Ugovora o kreditu je ugovoreno da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama tuženika. Za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu tuženik je jednostranim odlukama u više navrata promijenio ugovorenu redovnu kamatnu stopu iz predmetnog Ugovora o kreditu, a da prije toga nije sa tužiteljem o tome pojedinačno pregovarao. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine i to u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke navedene presude, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom i drugim internim odlukama tuženika, a da prije nisu sa korisnicima kredita pojedinačno pregovarali, pa je time tužena postupila suprotno tada važećem Zakonu o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. je utvrđeno da je tužena u razdoblju od 01. travnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava 7 Poslovni broj: 27 P-779/2022-8 potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i tijekom zaključenja ugovora nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, pa da je time tužena postupila suprotno tada važećem Zakonu o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Temeljem odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača naprijed navedene sudske odluke, donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene u svakom pojedinom slučaju. Vezanost ovog suda za utvrđenja iz naprijed navedene pravomoćne odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine je utemeljeno i na čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. Sukladno tome, tužitelj je postavio zahtjev za utvrđenjem ništetnosti točno određenih dijelova odredbi Ugovora o kreditu koji je predmet ove tužbe, u točki 1. tužbenog zahtjeva. Tužitelj je sačinio izračun razlike između redovnih kamata obračunatih po Ugovoru o kreditu i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama tužene promjeni kamatnih stopa, a sve u razdoblju kada je prvotno ugovorena kamatna stopa bila manja od primijenjene kamatne stope te je utvrdio da navedena razlika u periodu od 01. veljače 2008. godine do 31. svibnja 2011. godine iznosi ukupno 1.680,25 kn, odnosno tužena je u navedenom periodu na temelju ništetne odredbe ugovora i naknadnih promjena kamatnih stopa bez osnove stekla od tužitelja iznos od 1.680,25 kn. Tužitelj je zahtjev za isplatu navedene razlike "preplaćenih" redovnih kamata u pojedinačnim mjesečnim iznosima zajedno s potraživanim zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja pojedinih iznosa iskazao u točki 2. tužbenog zahtjeva. Tužitelj je sačinio izračun više plaćenog iznosa tuženiku temeljem Ugovora o kreditu s temelja nastalih tečajnih razlika uslijed primjene ugovorene valutne klauzule u CHF u razdoblju kojem je ugovoreni tečaj bio manji od primijenjenog, odnosno u razdoblju od 01. travnja 2008. godine do 30. rujna 2015. godine te je utvrdio da navedena razlika u tom periodu iznosi 22.642,01 kn, odnosno tužena je navedenom periodu na temelju ništetne odredbe ugovora bez osnova stekla od tužitelja iznos od 22.642,01 kn, pa tužitelj postavlja zahtjev za isplatu utvrđene razlike više plaćenog iznosa s osnova tečajnih razlika pojedinačnim mjesečnim iznosima sa zakonskim zateznim kamatama od dana njihova plaćanja (pobliže iskazano u točki 3. tužbenog zahtjeva). Tužitelj je sa tuženikom 05. veljače 2016. godine zaključio Aneks broj 1 Ugovora o kreditu, broj: 5103237986(dalje u tekstu: Aneks ugovora) koji je tužena zaključila sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) te radi ispunjenja zakonskih obveza tužene sukladno tom Zakonu. Navedenim Aneksom ugovora stranke su ugovorile da je otplata obveza po Ugovoru o kreditu u CHF umjesto uz valutnu klauzulu CHF vezana uz valutnu klauzulu EUR (dalje u tekstu: konverzije). Međutim, sklapanjem Aneksa ugovora i provođenjem konverzije, tuženik nije vratio tužitelju niti na drugi način uzeo u obzir razliku više plaćenog iznosa s osnova redovnih kamata i tečajnih razlika iz točke 4. tužbe. S obzirom da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je stekao bez osnove, to tužitelj podnosi ovu tužbu sukladno čl. 323. ZOO-a, a sve u svezi čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a, a kako tuženik odbija tužitelju dobrovoljno isplatiti dužni iznos, to tužitelj po svojim punomoćnicima podnosi tužbu te predlaže da sud donese presudu kojom usvaja tužbu i tužbeni zahtjev. Podneskom od 14.10.2021., a nakon što je provedeno financijsko vještačenje tužitelj je snizio tužbeni zahtjev tako da na ime redovnih kamata potražuje isplatu razlike od 1.529,96 kn/203,06 €, a po osnovi preplaćenih iznosa uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 21.355,98 kn/2.834,43 €, što predstavlja povlačenje tužbe, a kako se tuženik nije istome protivio, sud je rješenjem utvrdio djelomično povlačenje tužbe, kako je pobliže riješeno u izreci.
3. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti i prigovor zastare. Nadalje, tuženik spori osnovu i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti, upire na činjenicu kako su tužitelji i tuženik sklopili aneks broj 1 Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzije osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno ZID ZPK/15. Nadalje, ističe kako je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu te kako su tvrdnje tužitelja o korištenju valutne klauzule protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi u cijelosti neosnovane. Isto tako ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. U podnesku od 28.10.2019. stavlja prigovor prijeboja ukoliko bi sud našao ništetnom ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 1.060,27 CHF sa zakonskim zateznima kamata od dana plaćanja pojedinih anuiteta, time da je nakon provedenog financijskog vještačenja visinu prijebojnog zahtjeva postavio na iznos od 1.060,27 CHF u kunskoj protuvrijednosti od 4.880,75 kn/647,79 €.
4. Po ocjeni ovoga Suda, prigovor mjesne nenadležnosti ovoga Suda nije osnovan. Naime, odredbama članka 49. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U smislu stavka 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u smislu stavka 3. istog članka ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe toga ugovora ocjene nepoštenima. Odredbom čl. 50. ZZP-a propisano je da ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 49. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima između ostalih i odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom. Obzirom na sve navedeno Sud je utvrdio kako tužitelj nije mogao pojedinačno pregovarati o odredbi kojom se ugovara mjesna nadležnost suda u slučaju spora, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, jer je nedvojbeno utvrđeno, da je takva odredba bila dio od strane tuženika unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Imajući u vidu da je u konkretnom slučaju tužitelj osoba sa prebivalištem u [adresa], a sjedište tuženika se nalazi u Rijeci, odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda prema sjedištu kreditora je nepoštena, obzirom da takva odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u slučaju da se predmetni postupak vodi u Općinskom sudu u Rijeci koji je od mjesta stanovanja tužitelja udaljen više od 250 km, za tužitelja znači uzrokovanje znatno većih novčanih izdataka nego da se postupak vodi pred sudom na čijem se području nalazi njegovo prebivalište. U prilog ovakvom stavu idu i stajališta važeće sudske prakse iznesena u odlukama Županijskog suda u Splitu broj: Gž-425/2018-2 od 14. veljače 2018. godine te Županijskog suda u Osijeku broj: Gž-976/2019-2, od 26. lipnja 2019. godine. Uz navedeno i praksa Suda Europske unije u presudi u predmetu Occano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA u Rocio Murciano Quintero i drugi ( spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98) utvrđuje da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 31. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da se suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Vodeći računa o svemu naprijed navedeno odredba članka 14. predmetnog Ugovora o kreditiranju je kao nepoštena u smislu odredbi članak 55. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ništetna. Ništetna odredba ne postoji od samoga početka tj. ne stvara nikakve pravne učinke, pa kako u konkretnom slučaju ne postoji ugovorna odredba primjenjuju se zakonske odredbe i odredba čl. 59. Zakona o parničnom postupku. Obzirom je predmetni ugovor zaključen u Filijali tuženika u Garešnici, o čemu je iskazao tužitelj na ročištu održanom 24.03.2025., a isto potvrđuju obavijesti koje je tužitelj zaprimao tijekom otplate predmetnog kredita, a tuženik nije tvrdio niti dokazivao, da bi ugovor bio zaključen u Rijeci, to postoji mjesna nadležnost ovoga suda za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, pa je sud odbio prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan.
5. Ovaj sud je dana 05.06.2023. donio presudu P-779/2022-8, međutim povodom žalbe tuženika ista je ukinuta Rješenjem Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici Gž-1257/2023- 2 od 26.09.2024. uz obrazloženje, da sud nije posebnim rješenjem prije donošenja presude odlučio o prigovoru mjesne nenadležnosti, a isto bi moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude, te je predmet vraćen sudu na ponovno suđenje.
6. Sud je stoga u ponovljenom postupku, a prije donošenja Presude, Rješenjem koje je sastavni dio ove odluke odlučio o prigovoru mjesne nenadležnosti sve kako je pobliže naznačeno u izreci, a obrazloženo pod toč. 4. obrazloženja.
7. Sud je u postupku izvođenja dokaza izvršio uvid u sve isprave priložene u spis predmeta (Ugovor o kreditu broj 51400607-5103237986 od 07.11.2006., plan otplate, Obavijesti o promjeni kamatne stope i obavijesti o kreditu, Aneks Ugovoru o kreditu od 05.02.2016., sa otplatnim planom, dopis HNB, očitovanje HNB-a od 21.01.2015., informativni letci tuženika i grafički prikazi, metodologija utvrđivanja promjene kamatnih stopa, članci iz Potrošačkog prava). Pročitan je iskaz te dodatno saslušan tužitelj PO, te je izveden dokaz knjigovodstveno - financijskog vještačenja po vještaku Marijani Matijević iz tvrtke Mentat d.o.o., Bjelovar i Marineli Vuković iz Križevaca. Budući da stranke nisu prigovarale matematičkim izračunima sudskih vještaka i nisu smatrale potrebnim neposredno saslušavati sudske vještake, sud iste iz razloga ekonomičnosti postupka nije neposredno saslušavao, već je prihvatio u cijelosti njihov nalaz i mišljenje ocijenivši, da su isti dati sukladno pravilima struke. Tuženik je na ročištu održanom 25.05.2023. odustao od predloženog saslušanja svjedoka EO, koja je kao službenik banke sudjelovala u zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu.
8. Temeljem provedenih dokaza i njima utvrđenog činjeničnog stanja sud je presudio kao u izreci odluke iz slijedećih razloga;
- Iz Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103237986 proizlazi da su stranke dana 07. studenog 2006. godine sklopile ugovor kojim je tuženik odobrio tužitelju stambeni kredit u iznosu od 31.800,00 CHF uz promjenjivu kamatu od 5,39 % godišnje, a koja je promjenjiva temeljem Odluke Banke, na rok otplate od 240 mjeseci. Odredbom članka 7. Ugovora propisano je da korisnik kredita otplaćuje kredit u 240 mjesečnih anuiteta u iznosu od 216,78 CHF u kunskoj protuvrijednosti – po srednjem tečaju kreditora za devize važećem na dan dospijeća.
- uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine utvrđeno je, da je Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača, kao ovlašteno tijelo sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, podnijela tužbu Trgovačkom sudu u Zagrebu protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, te da je tom presudom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem je presuđeno, da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženici, kao trgovci, s korisnicima kreditnih usluga, kao potrošačima, nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik, kao i ostale tužene banke, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, potvrđena je.
- uvidom u javno objavljenu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je o tužbi Udruge Potrošač
- Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka među kojima je i ovdje tuženik, odlučeno na način, da je utvrđeno, kako je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine u navedenom dijelu, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine je potvrđena.
- Iz Dodatka Ugovoru o kreditu br. 5103237986 od 05.02.2016. (list 27-30) proizlazi, da je tužitelj prihvatio ponuđenu po tuženiku konverziju sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju svog kredita po osnovnom ugovoru u kunski kredit sa valutom u EUR, te je dakle i provedena konverzija s danom 30.09.2015. Prilikom konverzije tužitelju je priznata preplata u iznosu od 8.516,64 HRK (čl. 5.3 Dodatka Ugovoru), te je čl. 7 ugovoreno, da se ista koristi za namirenje budućih anuiteta. Tužitelju su sve uplate u svezi podmirenja obveza iz Osnovnog ugovora uzete u obzir prilikom konverzije.
9. Po ocjeni ovog suda na pravni odnos stranaka vezano za predmetni Ugovor o kreditu primjenjuje se pravno utvrđenje iz postupaka kolektivne pravne zaštite, a kako to proizlazi iz navedenih presuda, odnosno utvrđenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika nepoštenom i ništetnom, sve temeljem odredbe članka 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19-dalje ZPP) i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br.41/14 i 110/15), na što se i tužitelj poziva u tužbi, jer je tužitelj u predmetnom slučaju imao status potrošača u skladu s odredbom članka 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 93/03), kojom je određeno, da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tijekom postupka je utvrđeno, iskazom tužitelja te izvršenim uvidom u predmetni Ugovor o kreditu, da je tužitelj zaključio predmetni ugovor kao stambeni kredit za kupnju obiteljske kuće. Tuženik nije dokazao, da bi u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (bez obzira što se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru), na drugi način dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je tužitelj kao potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Stoga, uzimajući u obzir navedeno, odnosno djelomičnu ništetnost predmetnog Ugovora koja se odnosi na ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, te da tužitelj potražuje povrat preplaćenih iznosa po tim osnovama predmetnom tužbom, proizlazi, da se na pravni odnos stranaka primjenjuje tečaj CHF u odnosu na HRK kakav je bio na dan sklapanja Ugovora o kreditu, i kamatna stopa koja je bila na dan sklapanja ugovora, te je stoga zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika u predmetnom ugovoru osnovan.
10. Odredbom čl. 19.b. ZID ZPK/15 propisano je osnovno načelo konverzije i to da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Nastavnom odredbom čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15 propisan je način izračuna konverzije kredita. Dakle, imajući u vidu odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 propisani način konverzije, time da tužitelj niti ne tvrdi da bi predmetni Aneks ugovoru o kreditu bio sklopljen protivno odredbama ZID ZPK/15 i da njegovu valjanost tijekom postupka nije doveo u pitanje, a u svezi čega iz nalaza i mišljenja financijske vještakinje Marijane Matijević proizlazi i da su sve uplate tužitelja uključene u izračun konverzije i da je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZID ZPK/15, povezujući navedeno sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Gos-1/2019 prema kojemu sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te da Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj: U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 ocijenivši isti usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske, istaknuvši istodobno da ZID ZPK/15 ima legitimni cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprečavanja nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprečavanja produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera razmjerna legitimnom cilju koji se želi postići, to nepoštene (i ništetne) ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika iz Ugovora o kreditu nakon sklapanja Aneksa od 05.02.2016. nisu obvezivale tužitelja, jer su zamijenjene na način kao da je za cijelo ugovoreno vrijeme kredit bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR, pa je u tom smislu ostvaren neobvezujući učinak nepoštenih ugovornih odredbi sukladno čl. 102. st. 1. ZZP/07, jer kada je riječ o pravnim posljedicama nepoštene ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima takvu ugovornu odredbu, u načelu, valja smatrati kao da nikada nije postojala (ništetnost djeluje ex tunc).
10.1. Parnične stranke su sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu od 05.02.2016. izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 na način, da su sve uplate tužitelja bile uključene u izračunu konverzije kako proizlazi iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka, stoga Dodatak ima restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe koje su bile sadržane u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF bez obzira na to što ZID ZPK/15 ne predviđa, da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF vraćaju tužitelju, nego se iskorištavaju u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Sporazumom/Aneksom ugovoru o kreditu. Zbog toga, prema shvaćanju ovog suda, tužitelju ne pripada zahtijevani novčani iznos s osnova ništetne odredbe (Valutna klauzula) i promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika iz Ugovora o kreditu, jer u imovini tuženika više nema imovine tužitelja, koju bi stekao bez pravne osnove i koju bi primjenom čl. 1111. ZOO-a bio u obvezi vratiti tužitelju. Štoviše, Dodatkom je tužitelju utvrđena preplata iznosa od 8.516,64 HRK/1.130,35 € (čl. 5.3 Dodatka Ugovoru), te je čl. 7. ugovoreno, da se ista koristi za namirenje budućih anuiteta. Dakle, pravno je shvaćanje ovog suda, da je tužitelj sklapanjem predmetnog Dodatka ugovoru od 05.02.2016. restituiran za nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivosti kamatne stope sadržane u Osnovnom Ugovoru o kreditu od 07.11.2006., jer ga navedena ugovorna odredba ne obvezuje, a isplate koje je temeljem iste izvršio vraćene su u njegovu imovinu na način, da su iskorištene za njegov račun u ispunjenju valjane obveze preuzete sklapanjem 05.02.2016. Dodatka osnovnom ugovoru.
10.2. Međutim, ostaje činjenica, da je utvrđeni preplaćeni iznos s osnova ništetnih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF po vještačkom nalazu pozitivna razlika bez prebijanja sa negativnim razlikama i iznosa koji je kod konverzije priznat tužitelju kao pretplata, tuženik držao bez pravne osnove od dana kada su mu pojedini mjesečni iznosi plaćeni do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.), te da o tom pitanju ZID ZPK/15 kao specijalni zakon u odnosu na Zakon o zaštiti potrošača i Zakon o obveznim odnosima, nije ništa uredio. Odredbom čl. 2. st. 2. ZZP/07 propisano je, da će se, ako tim Zakonom nije drukčije određeno na obvezno pravne odnose primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima, te je i čl. 4. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15, dalje: ZZP/14) koji je bio na snazi u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 bilo propisano, da se ako posebnim zakonima iz stavka 1. ovoga članka ili ovim Zakonom nije drukčije određeno, na obvezno pravne odnose između potrošača i trgovca primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima. Stoga Dodatak osnovom ugovoru od 05.02.2016. nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na zatezne kamate koje su tekle na pojedine iznose koje su plaćene na ime nepoštenih odredbe ugovora o kreditu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika. Stoga u skladu s općim pravilom iz čl. 1115. ZOO-a tužitelju pripada pravo na isplatu zateznih kamata koje su tekle od dana plaćanja pojedinih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF sadržanih u Ugovoru o kreditu do dana 30. rujna 2015. s kojim danom je provedena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Naime, imajući u vidu razloge ništetnosti predmetnih odredbi Ugovora o kreditu koje je unaprijed sastavio tuženik i o kojima nije informirao tužitelja, dakle njihovu nepoštenost u smislu čl. 96. st. 1. tada važećeg ZZP/07, jer su protivno načelu savjesnosti i poštenja stvarale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tuženik je iznose koje je na temelju tih ugovornih odredbi primio od tužitelja držao do konverzije kao nepošteni stjecatelj. Obzirom da prema čl. 1115. ZOO-a nepošteni stjecatelj vraća stečeno bez osnove sa zateznim kamatama od dana stjecanja, tuženik je, osim iznosa koje je primio na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a koji su iskorišteni za ispunjenje obveze tužitelja preuzete valjanim Dodatkom osnovnom ugovoru od 05.02.2016., na dan obračuna konverzije, s kojim danom je prestala obveza vraćanja, dugovao istome i zatezne kamate koje su na pojedine iznose, koje je stekao na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, tekle od dana kada ih je primio pa do dana obračuna konverzije 30. rujna 2015., a iznose prema nalazu vještaka Marinele Vuković (list 768) 8.124,09 KN/1.078,25 €. Izneseno pravno shvaćanje podudarno je s pravnim shvaćanjem izraženim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022. Sukladno navedenom sud smatra, da postoji obveza tuženika plaćanja nepodmirenih zateznih kamata na iznose plaćene s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu i to od dana plaćanja do 30. rujna 2015. s kojim danom je izvršen obračun konverzije sukladno Dodatku od 05.02.2016. Tužitelju su priznate kamate na dosuđen novčani iznos u toč. I. izreke, uzimajući u obzir odredbu članka 1115. i 29. Zakonu o obveznim odnosima.
11. Uzimajući u obzir sve navedeno, sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u dijelu kako je naznačeno u toč. I. izreke presude, dok je u preostalom dijelu kao neosnovan odbijen, kako je označeno u toč. II. izreke.
12. Razmatrajući istaknuti prigovor zastare po tuženiku sud je imao u vidu da se tužitelj poziva na presudu iz predmeta P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu, na temeljem čl. 502.c Zakona o parničnom postupku iz kojega potječu pravomoćne sudske odluke, a radi se o kolektivnom sporu kojim je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi i to odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope od 13. lipnja 2014., a odredbe o valutnoj klauzuli u CHF od 14. lipnja 2018., te je rok zastare počeo teći, od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pri tome uzimajući u obzir pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora,", stoga, u predmetima u kojima se primjenjuje pravno shvaćanje iz presude o kolektivnoj tužbi na temelju članka 502.c ZPP, a u ovoj pravnoj parnici se kako je naprijed obrazloženo primjenjuje, rok zastare koji iznosi 5 godina sukladno čl. 1111. i 225. Zakona o obveznim odnosima, nije počeo teći prije pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, odnosno zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi i to odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope od 13. lipnja 2014., a odredbe o valutnoj klauzuli u CHF od 14. lipnja 2018., pa imajući u vidu da je tužba u ovome predmetu podnijeta 07.06.2019., nije nastupila zastara. Stoga niti zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na preplaćene iznose /razlika po valuti i kamati/ nije u zastari.
13. U pogledu navoda tuženika da Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14) odredbom članka 118., odnosno članka 138.a ("Narodne novine" br. 79/07 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13) definira pravnu osnovu tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz Kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnova presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete, sud smatra da je osnovna posljedica ništetnosti ugovora prema članku 323. stavak 1. ZOO to što je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, pa se zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe ima smatrati zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove sukladno članku 1111. Zakona o obveznim odnosima. Presuda u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne obvezuje sudove samo u postupcima radi nakade štete, kako to pogrešno smatra tužena, budući da odredbu članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača ne treba tumačiti gramatički, nego teleološki. Uzimajući u obzir navedeno, nije niti osnovan prigovor zastare koji je tuženik istaknuo, jer smatra da bi se trebao primijeniti trogodišnji zastarni rok, jer se dakle ne radi o postupku o naknadi štete, već povratu stečenog bez osnove i općem zastarnom roku od 5 godina sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (N.N.33/05).
14. Budući da tužitelj nema pravo na isplate razlika po osnovi redovnih kamata niti po osnovi tečajnih razlika, jer su stranke svoje odnose uredile Aneksom Osnovnom ugovoru od 05.02.2016., što je pobliže obrazloženo u toč. 10. i 10.1. Obrazloženja, iz istih razloga tuženi neosnovano ističe prigovor prijeboja, pa je isti odbijen kao neosnovan u toč. III. izreke.
15. Tužitelj sukladno čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku ima pravo na naknadu opravdanih parničnih troškova u smislu čl. 155. Zakona o parničnom postupku, time da je tužitelj uspio prosječno sa 66,70% (100 % sa osnovom i 33,40% sa visinom – od 3.228,12 € dosuđeno 1.078,25 €) dok je nasuprot tomu uspjeh tuženika 33,30%, pa je dakle tuženik dužan tužitelju naknaditi 33,40 % tužiteljevih opravdanih troškova nastalih u postupku. Opravdani parnični trošak tužitelja imajući u vidu Tarifu o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika u nastavku teksta (OT) čine nagrade njegovu punomoćniku za: sastav tužbe 200,00 €, za sastav 3 obrazložena podneska u iznosu od 200,00 € po podnesku po Tbr. 8 tč.1. OT ( 10.11.2020., 14.10.2021., 18.03.2025.). Nagrada za sastav ostalih podnesaka od 27.11.2020., 26.01.2022. iznosi 50,00 € po podnesku, jer se ne radi o podnescima po Tbr. 8. toč. 1. OT. Za sastav žalbe od 14.10.2022. na rješenje suda o nastavku postupka nije priznata nagrada, jer tužitelj nije uspio sa žalbom. Za zastupanje na 4 raspravna ročišta iznosi 200,00 € po ročištu. Na ime PDV-a na priznate nagrade punomoćniku tužitelja pripada iznos od 425,00 €. Tužitelj je platio sudsku pristojbu na tužbu, u iznosu od 82,69 €, te ista također čini njegov opravdan parnični trošak. Tužitelj je kao potrošač oslobođen od plaćanja sudske pristojbe na presudu. Trošak vještačenja u cijelosti je snosio tužitelj te on iznosi 515,44 €, te isti također ulazi u opravdan trošak tužitelja. Za pristup ročištu za objavu i uručenje presude punomoćniku tužitelja ne pripada nagrada, jer isti nije pristupio na ročište. Dakle, ukupan opravdan parnični trošak tužitelja iznosi 2.723,13 €, time da je tuženik dužan naknaditi tužitelju 33,40% od iznosa 2.207,69 € plus u cijelosti trošak vještačenja od 515,44 €, jer isti nije ovisio uspjehu u parnici. Dakle, tuženi je dužan tužitelju na ime troška postupka naknaditi iznos od 1.252,81 €, a kako je i riješeno u izreci.
U Garešnici 12. studenoga 2025. godine
Sudac
Dajana Gabud Jandoš
P O U K A : Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pismeno u tri primjerka.
PRESUDA SE DOSTAVLJA:
1. Odvjetnica Nera Panjkret, Garešnica
2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb
