REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4923/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Stalna služba u Sesvetama, protiv tuženika ŠT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Dejanu Đeriću, odvjetniku u Bjelovaru, Strossmayerova 7, radi stjecanja bez osnove, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje tužiteljice i tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-184/2025-2 od 1. srpnja 2025. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu, poslovni broj P-496/2021-27 od 18. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 12. studenoga 2025.,
r i j e š i o j e :
I. Odbija se prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije.
II. Odbija se tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da na dan 7. travnja 2022. postoji tražbina tužiteljice prema tuženiku u iznosu od 42.594,53 eura sa zateznim kamatama tekućim od 7. travnja 2022. do isplate (točka I. izreke), te da na dan 7. travnja 2022. postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 17.777,99 eura sa zateznim kamatama tekućim od 07. travnja 2022. do isplate (točka II. izreke). Također, prebijene su utvrđene tražbine tužiteljice i tuženika iz točke I. i II. izreke, te je naloženo tuženiku da na ime razlike tražbine tužiteljice koja je preostala nakon izvršenog prijeboja isplati tužiteljici iznos od 24.816,54 eura sa zateznim kamatama tekućim za razdoblje od 7. travnja 2022. do isplate (točka III. izreke).
1.1. Tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen je za iznos od 17.777,99 eura sa zateznim kamatama tekućim od 7. travnja 2022. do isplate (točka III. izreke), te je naloženo tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 768,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 18. prosinca 2024. do isplate (točka V. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom suđeno je;
„I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu, poslovni broj P-496/2021-27 od 18. prosinca 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I., II. i III. izreke.
II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu, poslovni broj P-496/2021-27 od 18. prosinca 2024. u pobijanom dijelu pod točkom V. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 768,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 18. prosinca 2024. do isplate i u dijelu u kojem zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka nije prihvaćen, te se u tom dijelu sudi: Svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.
III. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu, poslovni broj P-496/2021-27 od 18. prosinca 2024. u pobijanom dijelu pod točkom V. izreke u dijelu u kojem zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka nije prihvaćen za iznos od 3.582,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 18. prosinca 2024. do isplate.
IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.
V. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 625,00 eura.“
3. Protiv drugostupanjske presude prijedlog za dopuštenje revizije podnijeli su tužiteljica i tuženik. Tužiteljica je postavila jedno pitanje ističući da je riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže dopustiti podnošenje revizije. Tuženik u prijedlogu postavlja četiri pitanja ističući da je riječ o pravnim pitanjima važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže donijeti odluku kojom se dopušta podnošenje revizije u ovoj pravnoj stvari.
4. Odgovori na prijedloge nisu podneseni.
5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatom temeljem stjecanja bez osnove.
6. Sud prvog stupnja je utvrdio:
- da je presudom Općinskog suda u Vrbovcu posl. broj P-449/10 od 25. travnja 2014., djelomično potvrđenom i preinačenom presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici posl. broj Gžr-72/14 od 15. listopada 2014. tužiteljici (u tom postupku tuženici) naloženo da tuženiku (u tom postupku tužitelju) isplati bruto iznos od 204.175,53 kn sa pripadajućim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka,
- da je tuženik tražbinu dosuđenu u tom trenutku pravomoćnom presudom Općinskog suda u Vrbovcu posl. broj P-449/10 od 25. travnja 2014. naplatio od tužiteljice u postupku izravne naplate,
- da su rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Revr-1606/15 od 21. prosinca 2016. ukinute presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici posl. broj Gžr-72/14 od 15. listopada 2014. i presuda Općinskog suda u Vrbovcu posl. broj P-
449/10 od 25. travnja 2014.,
- da je nakon ukidne revizijske odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u ponovljenom postupku presudom Općinskog suda u Velikoj Gorici posl. broj Pr- 22/2020 od 19. veljače 2021., djelomično potvrđenom i preinačenom presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici posl. broj Gž R-3/2021 od 4. svibnja 2021., naloženo tužiteljici (u tom postupku tuženici) da tuženiku (u tom postupku tužitelju) isplati bruto iznos od 102.027,23 kn sa pripadajućim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka,
- da na dan 7. travnja 2022. postoji tražbina tužiteljice prema tuženiku u iznosu od 42.594,53 eura sa zateznim kamatama tekućim od 7. travnja 2022. do isplate s osnove stjecanja bez osnove,
- da na dan 7. travnja 2022. postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 17.777,99 eura sa zateznim kamatama tekućim od 7. travnja 2022. do isplate, s osnove razlike plaće.
7. Na temelju takvih utvrđenja suda prvog stupnja je prihvaćajući tuženikov prigovor radi prebijanja prebio utvrđene tražbine tužiteljice i tuženika, te je primjenom odredbe čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO) naložio tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 24.815,54 eura, dok je tužbeni zahtjev tužiteljice odbio za iznos od 17.777,99 eura.
8. Tuženik osporava razloge drugostupanjske presude postavljajući sljedeća pitanja;
„1. Da li podnošenje revizije i znanje za podnošenje revizije generalno isključuje pravo na legitimno očekivanje da tuženik zadrži ovršno naplaćene plaće prema pravomoćnoj i ovršnoj presudi ili svaki konkretni slučaj treba u smislu legitimnog očekivanja procjenjivati prema činjenicama i dokazima u tom predmetu i već postojećim odlukama VSRH po reviziji u istovrsnom predmetu i istom revizijskom pitanju kao i praksi i stavu ESLJP po pitanju mirnog vlasništva?
2. Da li je ovršno naplaćena plaća tuženika temeljem pravomoćne i ovršne presude u kontekstu stava ESLJP kada se radi o potraživanjima postala njegovo mirno vlasništvo, jer je to potraživanje bilo dovoljno utvrđeno da se može izvršiti, kao i kada pravo vlasništva u nacionalnom pravnom sustavu podlijeće opozivu u određenim okolnostima to ne znači da ono ne predstavlja vlasništvo u smislu čl.1. Protokola br.1.?
3. Da li je tuženik dužan vraćati zakonske zatezne kamate preko iznosa koji je legalno mogao ostvariti na ime kamata u bankama u Republici Hrvatskoj oročenjem naplaćenih novčanih sredstava po pravomoćnoj i ovršnoj presudi, budući su kamate po oročenju u svim bankama desetak puta manje od zakonskih zateznih kamata te da li je presuđenjem na platež zakonskih zateznih kamata preko iznosa koje je legalno moguće ostvariti oročenjem narušeno načelo ravnopravnosti i ravnoteže jer tuženik nema nikakovu mogućnost ostvariti prihod u visni zakonskih zateznih kamata na iznos naplaćen temeljem pravomoćne i ovršne presude i da je do obračuna kamata imao oročen sav naplaćeni novac na ime plaća?
4. Da li selektivno podnošenje tužbe Republike Hrvatske samo prema tuženiku radi vraćanja stečenog bez osnove temeljem iste pravomoćne i ovršne presude po kojoj su po tužbi tuženika naplaćeni i drugi stjecatelji na proračunske račune predstavlja diskriminaciju tuženiku te povredu prava na ravnopravnost i jednakost pred zakonom?“
9. Navedena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer je pobijana odluka donijeta sukladno praksi Ustavnog suda RH (na koje odluke se i drugostupanjski sud pozvao) poput U- III-444/2017 od 1. travnja 2020., U-III-3260/2019 od 15. travnja 2020. i U-III-5926/22 od 20. rujna 2023. u kojoj je izraženo pravno shvaćanje;
„U odnosu na citirane navode podnositelja o "legitimnom očekivanju", Ustavni sud ponavlja da se ne može reći da pojedinac ima dovoljno utvrđeno potraživanje koje predstavlja "vlasništvo" u smislu članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju kada postoji spor o točnom tumačenju i primjeni domaćeg prava i kad se o pitanju, je li ispunio zakonske uvjete, odlučuje u sudskom postupku (vidi primjerice odluke broj:
U-III-444/2017 od 1. travnja 2020. t. 53. - 53.3., U-III-3260/2019 od 15. travnja 2020.).
U konkretnom slučaju, podnositelj je u predmetnom postupku bio zastupan po odvjetniku te je znao da je suprotna strana podnijela reviziju i da Vrhovni sud ima ovlast po toj reviziji preinačiti nižestupanjske odluke ako smatra da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili pravo. Ovlast Vrhovnog suda preinačiti pravomoćnu sudsku odluku zbog pogrešne primjene prava nije u suprotnosti s načelom res judicata jer to načelo zabranjuje postupak radi preispitivanja pravomoćno utvrđenih činjenica (usporedi, primjerice, s predmetom ESLJP-a, OOO LINK OIL SPB protiv Rusije, 42600/05, odluka od 25. lipnja 2009.).“
9.1. Stoga proizlazi da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 385.a ZPP-a u odnosu na 1. i 2. pitanje. Odluke na koje je se podnositelj u prijedlogu poziva ne odgovaraju pitanjima pod 3. i 4., pa je slijedom navedenog valjalo na temelju čl. 389.b st. 1. ZPP-a, valjalo odlučiti kao u pod toč. II. ovog rješenja.
10. Protiv drugostupanjske presude u dijelu odluke o trošku tužiteljica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije.
11. Naime, drugostupanjski sud je, uzevši u obzir da je tužbeni zahtjev prihvaćen za iznos od 24.816,54 Eura da je istovremeno utvrđeno i postojanje tražbine tuženika prema tužiteljici od 17.777,99 Eura te da je tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen za iznos od 17.777,99 Eur – zaključio da su stranke u parnici uspjele u približno jednakim dijelovima, pa je stoga na temelju čl. 154. st. 4. ZPP odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove.
12. Tužiteljica u prijedlogu postavlja sljedeće pitanje;
„Treba li sud prilikom određivanja troškova kod djelomičnog uspjeha stranaka u sporu uspjeh stranaka ocjenjivati ne samo kvantitativno, već i kvalitativno i to kako s obzirom na osnovu, tako i s obzirom na visinu prihvaćenog, odnosno odbijenog dijela tužbenog zahtjeva“?
12.1. Kao razloge tužiteljica navodi odluke ovog suda Rev-727/2022 od 19. listopada 2022. i Rev-136/06 od 28. veljače 2006. Međutim, kako u navedenim odlukama nije identičan slučaj kao u ovom postupku u kojem je bio prihvaćen prigovor radi prebijanja, posljedično čemu je došlo do približnog uspjeha stranaka u parnici na temelju kojeg uspjeha je drugostupanjski sud donio odluku, tako razlozi na koje se poziva tužiteljica ne odgovaraju konkretnom slučaju.
13. Stoga je slijedom navedenog, valjalo na temelju čl. 389.b st. 2. ZPP odlučiti kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 12. studenoga 2025.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil
