REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] J 5

Poslovni broj: Us I-951/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Vesni Perić, uz sudjelovanje zapisničarke Marlene Štimac, u upravnom sporu kojeg je pokrenuo tužitelj JOŠ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Matija Bartol, odvjetnik u Zagrebu, Đure Crnatka 20, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske (OIB: 36162371878), Policijske uprave zagrebačke, VII. Policijske postaje Zagreb, Zagreb, Nehajska 7, radi dragovoljnog napuštanja Republike Hrvatske, 12. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži poništenje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, VII. policijske postaje Zagreb, KLASA: NK-UP/I-216-04/25-02/616, URBROJ: 511-19-33- 25-1 od 4. svibnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika navedenim u izreci ove presude tužitelju je određeno da je dužan dragovoljno napustiti Europski gospodarski prostor (dalje: EGP) u roku od 15 dana od dana dostave tog rješenja uz obvezu javljanja na graničnom prijelazu Republike Hrvatske ili diplomatskoj misiji odnosno konzularnom uredu Republike Hrvatske nakon napuštanja EGP, jer nezakonito boravi u [adresa]. Ujedno je tim rješenjem određeno da će se tužitelj prisilno udaljiti u državu njegova podrijetla Nepal ili u državu iz koje je ušao u Republiku Hrvatsku ili uz njegov pristanak u drugu treću zemlju ako ne napusti EGP u roku koji mu je određen.

2. Tužitelj je u cilju osporavanja zakonitosti navedenog rješenja tuženika pravodobno podnio tužbu Upravnom sudu u Zagrebu kao stvarno i mjesno nadležnom sudu. Međutim, spis je rješenjem Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, Ureda predsjednice suda, broj: 31 Su-369/2025-10 od 23. svibnja 2025. delegiran ovom Sudu na daljnje rješavanje zbog velikog broja predmeta koje trenutno Upravni sud u Zagrebu ima u radu radi čega ne može u razumnom roku raspraviti ovaj predmet i donijeti odluku.

3. Tužitelj u tužbi navodi, u bitnome, da mu nije bilo omogućeno izjašnjavanje u svezi ove uprave stvari na temelju čl. 30. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj 47/09 i 110/21, dalje: ZUP), da nije bio upoznat da se vodi predmetni upravni postupak, zatim navodi da osporavano rješenje ne sadrži jasno, razumljivo i cjelovito obrazloženje, što predstavlja bitnu povredu upravnog postupka, jer nisu navedeni razlozi koji se odnose na odlučne činjenice, a tamo gdje se razlozi navode da postoji proturječje između sadržaja isprava i zaključaka koje tuženik iz njih izvodi. Smatra da se osporavano rješenje formalno i sadržajno ne može ispitati, jer se oslanja na općenite tvrdnje bez analize konkretnih okolnosti tužitelja te pojašnjava da je tužitelj kao pripadnik kaste I (tradicionalno najniže i najdiskriminiranije skupine u nepalskom kastinskom sustavu) izložen sustavnom progonu, socijalnoj isključenosti, nasilju i nejednakom postupanju u zemlji podrijetla. Pojašnjava da se pripadnici kaste I prepoznaju kao posebna društvena skupina čija je identitetska povezanost temeljena na rođenju, tradiciji i društvenom statusu, što ih čini ranjivima na temelju zakonskog kriterija "pripadnosti posebnoj društvenoj skupini". Stoga da postoji ozbiljan rizik da bi povratkom u Nepal bio izložen diskriminaciji, socijalnoj segregaciji, nasilju, uskraćivanju pristupa obrazovanju, zapošljavanju i zdravstvenoj skrbi, što predstavlja oblik progona u smislu zakona i međunarodnih standarda. Pojašnjava kako nepalski društveni sustav i praksa još uvijek omogućuju široko rasprostranjeno kastinsko nasilje i zlostavljanje, osobito prema pripadnicima kaste I, uključujući i nečinjenje vlasti u vezi s njihovom zaštitom, da bi vraćanje u takvo okruženje značilo njegovo izlaganje neljudskom i ponižavajućem postupanju. Navodi da čak i ako bi Nepal bio smatran sigurnim u apstraktnom smislu, prisilnim udaljenjem u Nepal postoji i opasnost od daljnjeg udaljenja stranke u treću državu u kojoj joj prijeti smrtna kazna, mučenje ili drugi oblici ozbiljnih kršenja ljudskih prava, čime bi se prekršila i zabrana indirektnog refoulementa. Navodi da svako prisilno udaljenje mora biti individualno procijenjeno, uzimajući u obzir sve specifične okolnosti slučaja. Stoga smatra da bi, uzimajući u obzir njegov status kao pripadnika marginalizirane skupine i razinu ugroženosti u matičnoj državi, prisilno udaljenje bilo neproporcionalna mjera koja bi dovela do ozbiljnog kršenja prava zajamčenih domaćim i međunarodnim pravom. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika te je ujedno zatražio naknadu troška ovog upravnog spora.

4. Tužitelj je u okviru tužbe zatražio da Sud odredi da tužba ima odgodni učinak, a Sud je o tom prijedlogu odlučio ovosudnim rješenjem od 10. lipnja 2025. na način da je isti odbio iz razloga pobliže navedenih u obrazloženju tog rješenja.

5. Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao kod navoda iz obrazloženja osporavanoga rješenje. Vezano za tužbeni navod tužitelja kako bi prisilno udaljenje u državu podrijetla bila neproporcionalna mjera koja bi dovela do ugrožavanja njegovog života ili slobode ili bi mogao biti podvrgnut mučenju ili neljudskom i ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju tuženik je naveo kako tužitelj u bilo kojem trenutku i u bilo kojoj policijskoj postaji na teritoriju Republike Hrvatske ima pravo izraziti namjeru za međunarodnom zaštitom u Republici Hrvatskoj, a što isti do današnjeg dana nije učinio. Stoga je tuženik predložio da Sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

6. U tijeku spora zakazana je rasprava za dan 21. listopada 2025. kako bi se sukladno odredbi čl. 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, dalje: ZUS) omogućilo strankama u sporu da usmeno obrazlože svoje navode iz tužbe i odgovora na tužbu. Na navedenu raspravu nije pristupio nitko od stranaka koje su uredno pozvane te je stoga Sud donio presudu u ovom sporu na temelju odredbe čl. 89. st. 4. ZUS u svezi s čl. 91. st. 3. ZUS bez nazočnosti uredno pozvanih stranaka.

7. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovog spora.

8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

9. Čl. 184. st. 1. Zakona o strancima ("Narodne novine", broj 133/20, 114/22, 151/22 i 40/25, dalje: ZS) propisano je da državljaninu treće zemlje koji nezakonito boravi i državljaninu treće zemlje kojem rješenjem Ministarstva u sjedištu ili rješenjem Ministarstva donesenog putem policijske uprave odnosno policijske postaje prestaje zakoniti boravak donijet će se rješenje o povratku. St. 3. istoga članka propisano je da prilikom određivanja roka za dragovoljni odlazak, osim okolnosti iz čl. 182. toga Zakona, uzet će se u obzir osobne okolnosti te vrijeme u kojem to državljanin treće zemlje može učiniti, koje ne može biti kraće od sedam dana niti dulje od 30 dana.

10. Čl. 182. st. 1. ZS propisano je da će se prilikom primjene mjera za osiguranje povratka uzeti u obzir najbolji interes maloljetnika i potrebe drugih ranjivih osoba, obiteljski život i zdravstveno stanje državljanina treće zemlje prema kojem se poduzimaju mjere. St. 2. istoga članka propisano je da se u smislu st. 1. tog članka, ranjivim osobama smatraju maloljetnici, osobe s invaliditetom, starije osobe, trudnice, članovi jednoroditeljskih obitelji s maloljetnom djecom, žrtve trgovanja ljudima, žrtve mučenja, silovanja ili drugog oblika psihičkog, fizičkog ili spolnog nasilja kao što su žrtve sakaćenja ženskih spolnih organa te osobe s duševnim smetnjama.

11. Iz stanja spisa predmeta upravnog postupka slijedi da je tužitelju izdana dozvola za boravak i rad od strane Policijske uprave varaždinske za rad u tvrtki Proact agencija j.d.o.o. s rokom važenja od 28. ožujka 2024. do 27. ožujka 2025., da je ta dozvola ukinuta rješenjem iste policijske uprave s danom 23. prosinca 2024. i da je tužitelju određen rok za dragovoljno napuštanje EGP od sedam dana, da tužitelj po ukidanju navedene dozvole za boravak i rad s danom 23. prosinca 2024. nije u danom roku od sedam dana napustio Republiku Hrvatsku već je nastavio nezakonito boraviti u [adresa], iako nije imao valjano odobrenje za privremeni boravak, dugotrajno boravište ili stalni boravak, a niti se je smatrao strancem na kratkotrajnom boravku iz razloga što nema valjanu vizu koja mu je potrebna za ulazak i boravak u Republici Hrvatskoj.

12. Nadalje, slijedi da je tužitelj 16. svibnja 2025. podnio zahtjev za produljenje roka za dobrovoljno napuštanje EGP, budući da nije postupio po prvostupanjskom rješenju od 4. svibnja 2025., jer je za njega u Policijskoj upravi splitsko-dalmatinskoj dana 6. svibnja 2025. od strane tvrtke Subito d.o.o. podnijet zahtjev za izdavanje dozvole za boravak i rad, koji još nije okončan, pa je tuženik dana 26. svibnja 2025. na temelju čl. 188. st. 1. ZS donio rješenje o produljenju roka za dragovoljni odlazak iz EGP za 30 dana, odnosno do 24. lipnja 2025.

13. Nadalje, iz stanja spisa predmeta upravnog postupka razvidno je da je tužitelj dao svoju izjavu na zapisnik u upravnom postupku 26. svibnja 2025.

14. Dakle, iz prethodno utvrđenih činjenica slijedi da je tužitelj dao svoju izjavu u upravnom postupku pa je neosnovan navod tužitelja da mu nije omogućeno očitovanje u upravnom postupku u skladu s čl. 30. ZUP, te nadalje slijedi da tužitelj nezakonito boravi u [adresa] pa je stoga zakonito na temelju citiranog čl. 184. st. 1. ZS doneseno osporavano rješenje o njegovom povratku.

15. Pri tome, iz obrazloženja osporavanog rješenja slijedi, da je tuženik prilikom određivanja roka za dragovoljni odlazak osim okolnosti iz citiranog čl. 184. ZS uzeo u obzir i sve osobne okolnosti tužitelja, kao i vrijeme u kojem može dragovoljno napustiti EGP, te tuženik nije utvrdio nikakve zapreke za dragovoljni odlazak.

16. U konačnici tužitelj je izjavio na zapisnik od 26. svibnja 2025. da se on namjerava zaposliti i ostati živjeti u [adresa] te je radi toga dana 16. svibnja 2025. podnio zahtjev za produljenje roka za dobrovoljno napuštanje EGP jer je za njega od strane druge tvrtke podnijet novi zahtjev za izdavanje dozvole za boravak i rad. Iz navedenog slijedi da je tužiteljev cilj ostati u Republici Hrvatskoj, pa stoga navodi tužitelja iz tužbe upućuju na to da njima tužitelj nastoji izbjeći svoju obvezu napuštanja Republike Hrvatske i da ne postoji stvarna opasnost za pružanje međunarodne zaštite tužitelju. Stoga tužitelj i nije podnio zaseban zahtjev sukladno Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti ("Narodne novine", broj 70/15, 127/17, 33/23 i 17/25), što je naveo i tuženik u odgovoru na tužbu.

17. Slijedom svega navedenog, osporavano rješenje tuženika ocjenjeno je zakonitim, stoga je Sud na temelju čl. 116. st. 1. ZUS odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan kako je to navedeno u točki I. izreke ove presude.

18. Točka II. izreke ove presude temelji se na odredbi čl. 147. st. 1. ZUS prema kojoj odredbi stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.

U Rijeci 12. studenoga 2025.

Sutkinja

Vesna Perić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 126. i čl. 127. ZUS).

Dostaviti:

- opunomoćeniku tužitelja Matiji Bartolu, odvjetniku u Zagrebu, Đure Crnatka 20

- tuženiku Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijskoj upravi zagrebačkoj, VII. Policijskoj postaji Zagreb, Zagreb, Nehajska 7