REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] L 5

Poslovni broj: Us I-1708/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Vesni Perić, uz sudjelovanje zapisničarke Marlene Štimac, u upravnom sporu tužiteljice LD (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], koju zastupa opunomoćenica Morana Glowatzky Dukić, odvjetnica u Zagrebu, Ksaverska cesta 35A, protiv tuženika Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske (OIB: 95093210687), Zagreb, Ulica Republike Austrije 14, radi određivanja prosječne najamnine za zaštićenog najmoprimca, 12. studenoga 2025.,

p r e s u d i o je

I. Poništava se rješenje tuženika Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-371-01/24-13/992, URBROJ: 531-14-3-25-16 od 24. lipnja 2025.

II. Predmet se vraća tuženiku na ponovni postupak u kojem je to tijelo dužno postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju ove odluke.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove ovoga upravnog spora u iznosu od 2.000,00 eura (slovima: dvije tisuće eura) u roku od 60 dana od dana pravomoćnosti ove odluke o trošku, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja ove odluke kojom je naloženo plaćanje troškova do isplate, ako tuženik ne podmiri trošak u ostavljenom roku.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika obnovljen je postupak rješavanja upravne stvari određivanja prosječne najamnine tijekom provedbe Programa mjera u predmetu

KLASA: UP/I-371-01/24-13/992. te je odlučeno:

I. Obnavlja se postupak rješavanja upravne stvari određivanja prosječne najamnine tijekom provedbe Programa mjera u predmetu KLASA: UP/I-371-01/24- 13/992.

II. Poništava se rješenje KLASA: UP/I-371-01/24-13/992, URBROJ: 531- 14-3-25-12 od 9. svibnja 2025.

III. Ukida se privremeno rješenje KLASA: UP/I-371-01/24-13/992, URBROJ: 531-01-25-5 od 17. veljače 2025.

IV. 1. siječnja 2025. prestao je pravni odnos zaštićenog najma, a započeo novi pravni odnos prijelaznog zaštićenog najma u kojem je privremeni zaštićeni najmoprimac dužan vlasniku plaćati 50 % iznosa prosječene najamnine, a Republika Hrvatska preostalih 50 % iznosa prosječne najamnine, osim ako 50 % iznosa prosječne najamnine prelazi 25 % ukupnih mjesečnih prihoda kućanstva zaštićenog najmoprimca i ako zaštićeni najmoprimac i članovi njegova kućanstva nemaju drugu imovinu veće vrijednosti, Republika Hrvatska plaćat će razliku od 25 % ukupnih mjesečnih prihoda kućanstva zaštićenog najmoprimca do ukupnog iznosa prosječne najamnine, a što je i određeno točkama V. i VI. ovog rješenja.

V. Zaštićeni najmoprimac ĆD, OIB: [osobni identifikacijski broj] koji živi u stanu površine 53,50 m[2] , na adresi [adresa], 2. kat, dužan je plaćati vlasniku stana (najmodavcu) LD, ovdje tužiteljici, dio prosječne najamnine u visini od 192,68 eura na račun otvoren kod Erste & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, IBAN: [broj bankovnog računa].

VI. Ostali iznos prosječne najamnine u visini 308,88 eura, vlasniku stana (najmodavcu) navedenom u točki V. isplaćuje Republika Hrvatska na račun otvoren kod Erste & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, IBAN: [broj bankovnog računa], počevši od najamnine koja vlasniku pripada za mjesec kolovoz 2025. godine pa do prestanka statusa prijelaznog zaštićenog najma u predmetnom stanu.

VII. Razliku iznosa prosječne najamnine, iznad iznosa koji prelazi 25 % primanja zaštićenog najmoprimca, za razdoblje siječnja, veljače, ožujka, travnja, svibnja, lipnja, srpnja 2025. u visini od 203,35 eura vlasniku stana (najmodavcu) navedenom u točki III. jednokratno ćc isplatiti Republika Hrvatska na račun otvoren kod Erste & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, IBAN: [broj bankovnog računa].

VIII. Razliku iznosa prosječne najamnine koju Republika Hrvatska nije isplaćivala do dostave podataka o stvarnim vlasnicima, za razdoblje siječnja, veljače, ožujka, travnja, svibnja, lipnja, srpnja 2025. u visini 1.081,08 eura jednokratno će isplatiti Republika Hrvatska vlasniku stana (najmodavcu) LD, OIB: [osobni identifikacijski broj] na račun otvoren kod Erste & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, IBAN: [broj bankovnog računa].

IX. Razliku iznosa prosječne najamnine koju zaštićeni najmoprimac,

ĆD, OIB: [osobni identifikacijski broj] nije isplaćivao do dostave podataka o stvarnim vlasnicima, za razdoblje siječnja, veljače, ožujka, travnja, svibnja, lipnja, srpnja 2025. u visini 674,38 eura jednokratno će isplatiti zaštićeni najmoprimac vlasniku stana (najmodavcu) LD, OIB: [osobni identifikacijski broj] na račun otvoren kod Erste & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, IBAN: [broj bankovnog računa].

Točkama X. do XIII. određeno je da su zaštićeni najmoprimac i Republika Hrvatska, iznos prosječne najamnine dužni plaćati na bankovni račun vlasnika stana (najmodavca) do posljednjeg dana u tekućem mjesecu za sljedeći mjesec, kao i da ako zaštićeni najmoprimac kasni s plaćanjem svog dijela prosječne najamnine tri mjeseca uzastopno, da prijelazni zaštićeni najam stana prestaje, te da je vlasnik stana obvezan u roku od 15 dana od dana primitka ovog rješenja ili od svake promjene nositelja prava vlasništva, prijaviti tuženiku novog vlasnika predmetnog stana.

2. Tužiteljica je kao vlasnica predmetnog stana podnijela tužbu radi osporavanja zakonitosti navedenog rješenja tuženika Upravnom sudu u Zagrebu, međutim navedeni Sud se oglasio mjesno nenadležnim te je tužba ustupljena ovom Sudu na nadležno postupanje. Tužiteljica navodima u tužbi, koji su razjašnjeni na raspravi održanoj u ovom sporu, osporava citirane točke III., VII., VIII. i IX. izreke osporavanog rješenja tuženika. Navodi da je osporavanim rješenjem prvenstveno trebalo poništiti prvotno doneseno privremeno rješenje od 17. veljače 2025. navedeno u točki III. izreke osporavanog rješenja, a ne isto ukinuti, te da je potom tuženik trebao urediti predmetni pravni odnos u cijelosti počevši od 1. siječnja 2025. pa do prestanka statusa prijelaznog zaštićenog najma na predmetnom stanu. Podredno smatra da ako se navedeno privremeno rješenje ne bi poništilo, već ukinulo, da je tada trebalo točno utvrditi obvezu isplate razlike prosječne najamnine koja je trebala biti plaćena tužiteljici u razdoblju od stupnja na snagu navedenog privremenog rješenja pa do njegovog ukidanja ovdje osporavanim konačnim rješenjem. S time u vezi pojašnjava da je tuženik pogrešno obračunao razliku iznosa prosječne najamnine u točkama VII., VIII. i IX. izreke osporavanog rješenja koja je trebala biti plaćena tužiteljici do ukidanja navedenog privremenog rješenja, jer ukoliko je u točki V. osporavanog rješenja utvrđeno da je zaštićeni najmoprimac dužan plaćati tužiteljici kao vlasnici stana iznos od 192,68 eura na ime svog dijela prosječne najamnine koji odgovara iznosu od 25% njegovih ukupnih mjesečnih prihoda, da tada razlika iznosa prosječne najamnine iznad iznosa od 192,68 eura do ukupnog iznosa prosječne najamnine od 501,56 eura (koji iznos nije sporan) za razdoblje od 1. siječnja 2025. do 30. srpnja 2025. (kada stupa na snagu ovdje osporavano rješenje) koju je tužiteljici dužan platiti zaštićeni najmoprimac iznosi 1.348,76 eura (7 mjeseci x 192,68 eura), dok iznos koji je tužiteljici dužna platiti Republika Hrvatska za isto razdoblje iznosi ukupno 2.162,16 eura (7 mjeseci x 308,88 eura). Stoga tužiteljica tvrdi da su točkama VII., VIII. i IX. osporavanog rješenja pogrešno utvrđeni iznosi razlike prosječne najamnine koje je njoj obvezan jednokratno platiti zaštićeni najmoprimac i Republika Hrvatska, te da je u odnosu na te dijelove izreke u potpunosti izostalo obrazloženje osporavanog rješenja jer iz istog nije moguće utvrditi način obračuna. Tužiteljica stoga smatra kako je osporavanim rješenjem nezakonito odlučeno o njezinim pravima kao vlasnice stana na isplatu pripadajućih, zakonom propisanih iznosa prosječne najamnine, kao i o obvezama ostalih sudionika u pravnom odnosu prijelaznog zaštićenog najma i to uslijed pogrešno utvrđenih činjenica te pogrešne primjene materijalnog prava, čime da joj je nezakonito i neopravdano uskraćeno pravo na isplatu pripadajućeg iznosa razlike prosječne najamnine od 1. siječnja 2025. kao dana početka odnosa prijelaznog zaštićenog najma pa nadalje. Smatra da izreka rješenja mora biti točna, da mora proizlaziti iz obrazloženja rješenja te da rješenje mora predstavljati ovršnu ispravu. Slijedom navedenoga, tužiteljica u tužbenom zahtjevu kojeg je precizirala na raspravi održanoj u ovom sporu, traži da Sud poništi osporavano rješenje tuženika u točkama III., VII., VIII. i IX. izreke, te da Sud donese meritornu odluku na način da izmjeni navedene točke tako da se u točki III. izreke poništi privremeno rješenje od 17. veljače 2025. (umjesto ukidanja), da se u točki VII. izmjeni iznos dugovane razlike prosječne najamnine na iznos od 406,70 eura (umjesto 203,35 eura), u točki VIII. na iznos od 2.162,16 eura (umjesto 1.081,08 eura), a u točki IX. na iznos od 1.348,76 eura (umjesto 674,38 eura), a tek podredno predlaže da se predmet vrati tuženiku na ponovni postupak. Ujedno je zatražila naknadu troška ovog spora.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu dodatno pojasnio razloge radi kojih je privremeno rješenje od 17. veljače 2025. ukinuo, a ne poništio, te radi kojih su određeni upravo navedeni iznosi najamnine koje tužiteljica tužbom osporava. Predložio je da Sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice.

4. U tijeku spora održana je rasprava dana 4. studenoga 2025. kako bi se sukladno odredbi čl. 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, dalje: ZUS) omogućilo strankama u sporu da usmeno obrazlože svoje navode iz tužbe i odgovora na tužbu. Na raspravu je pristupila opunomoćenica tužiteljice, dok na istu nije pristupio nitko za tuženika koji je uredno pozvan. Rasprava je na temelju odredbe čl. 89. st. 4. ZUS, a u svezi s čl. 91. st. 3. ZUS održana u odsutnosti uredno pozvanog tuženika.

5. Među stranaka nije sporno da je od 1. siječnja 2025. prestao pravni odnos zaštićenog najma i da je započeo novi pravni odnos prijelaznog zaštićenog najma na predmetnom stanu i da prosječna najamnina za predmetni stan iznosi 501,56 eura i da je tužiteljica jedina vlasnica predmetnog strana, te da su obveznici plaćanja te najamnine zaštićeni najmoprimac ĆD i [adresa] koja subvencionira preostali dio prosječne najamnine preko iznosa kojeg je obvezan plaćati zaštićeni najmoprimac.

6. Međutim, sporno je, je li se privremeno rješenje od 17. veljače 2025. trebalo osporavanim konačnim rješenjem od 24. lipnja 2025. ukinuti (u kojem slučaju učinci ukidanja djeluju za ubuduće) ili poništiti (u kojem slučaju učinci poništenja djeluju unatrag retroaktivno kao da privremeno rješenje niti nije bilo doneseno). Ukoliko je navedeno privremeno rješenje trebalo ukinuti, tada je sporno je li tuženik osporavanim konačnim rješenjem pravilno obračunao razliku iznosa prosječne najamnine koju zaštićeni najmoprimac i Republika Hrvatska trebaju platiti tužiteljici za period dok je bilo na snazi navedeno privremeno rješenje od 17. veljače 2025. (dakle od 1. siječnja 2025. kada je stupilo na snagu navedeno privremeno rješenje pa do 30. srpnja 2025. kada je počelo proizvoditi pravne učinke osporavano konačno rješenje od 24. lipnja 2025).

7. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovog spora.

8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan, jer je Sud nakon provedenog upravnog spora utvrdio da tuženik nije pravilno obračunao razliku prosječne najamnine za navedenih sedam mjeseci navedenu u točkama VII., VIII i IX. izreke osporavanog konačnog rješenja od 24. lipnja 2025., međutim djelom i iz drugih razloga od onih koje navodi tužiteljica u tužbi.

9. Čl. 18. st. 1. Zakona o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske (broj zahtjeva: 12027/10 i dr.) i Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3242/2018 i dr. ("Narodne novine", broj 36/24, dalje: Zakon o načinu izvršenja presude ESLJP) propisano je da ako je stan upisan u Registar sukladno čl. 15. tog Zakona, od 1. siječnja 2025. odnosno od dana kada počinje provedba Programa mjera prestaju svi pravni odnosi zaštićenog najma, a započinje novi pravni odnos prijelaznog zaštićenog najma u kojem je privremeni zaštićeni najmoprimac dužan vlasniku plaćati 50 % iznosa prosječne najamnine, a Republika Hrvatska preostalih 50 %.

10. Čl. 19. st. 1. Zakona o načinu izvršenja presude ESLJP propisano je da za vrijeme trajanja prijelaznog zaštićenog najma visina prosječne najamnine iz čl. 18. st. 1. tog Zakona za svaki stan određuje se rješenjem nadležnog ministarstva (u daljnjem tekstu: rješenje o prijelaznoj najamnini). St. 2. istog članka propisano je da se u rješenju o prosječnoj najamnini utvrđuje na koji se stan donosi rješenje, utvrđuje se zaštićeni najmoprimac i članovi njegova kućanstva, vlasnik ili vlasnici stana, iznos najamnine koji plaća zaštićeni najmoprimac, iznos najamnine koji subvencionira Republika Hrvatska te rokovi za uplatu najamnine. St. 3. istog članka propisano je da rješenje o prosječnoj najamnini sadržava potvrdu izvršnosti. St. 4. istog članka propisano je da se pojedinačna rješenja o prosječnoj najamnini otpremaju strankama do 15. veljače 2025.

11. Čl. 20. st. 1. Zakona o načinu izvršenja presude ESLJP propisano je da zaštićeni najmoprimac plaća 50 % iznosa prosječne najamnine izravno vlasniku stana odnosno najmodavcu, svaki mjesec. Mjesečne isplate obavljaju se na bankovni račun najmodavca do posljednjeg dana u tekućem mjesecu za sljedeći mjesec. St. 2. istog članka propisano je da subvencionirani dio u visini 50 % iznosa prosječne najamnine nadležno ministarstvo plaća izravno vlasniku stana odnosno najmodavcu, svaki mjesec. Mjesečne isplate obavljaju se na bankovni račun najmodavca do posljednjeg dana u tekućem mjesecu za sljedeći mjesec. St. 3. istog članka propisano je da iznimno od st. 1. i 2. tog članka, ako 50 % iznosa prosječne najamnine prelazi 25 % ukupnih mjesečnih prihoda kućanstva zaštićenog najmoprimca i ako zaštićeni najmoprimac i članovi njegova kućanstva nemaju drugu imovinu veće vrijednosti, Republika Hrvatska plaćat će razliku od 25 % ukupnih mjesečnih prihoda kućanstva zaštićenog najmoprimca do ukupnog iznosa prosječne najamnine. St. 4. istog članka propisano je da su iznimno od st. 1. i 2. tog članka, zaštićeni najmoprimac i Republika Hrvatska dužni vlasniku najkasnije do 31. ožujka 2025. platiti svaki svoj iznos prosječne najamnine koji obuhvaća razdoblje od 1. siječnja 2025. do 31. ožujka 2025. St. 5. istog članka propisano je da ako zaštićeni najmoprimac kasni s plaćanjem svog dijela prosječne najamnine tri mjeseca uzastopno, prijelazni zaštićeni najam stana prestaje, po sili ovoga Zakona, prvi dan mjeseca koji slijedi nakon tromjesečnog razdoblja neplaćanja prosječne najamnine.

12. Čl. 100. st. 3. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj 47/09 i 110/21, dalje: ZUP) propisano je ako prema okolnostima slučaja prije okončanja postupka treba donijeti rješenje kojim se privremeno uređuju sporna pitanja ili odnosi, rješenje će se donijeti na temelju činjenica poznatih u vrijeme njegova donošenja. To rješenje mora biti označeno kao privremeno (privremeno rješenje). Privremeno rješenje ukinut će se rješenjem kojim se rješava o upravnoj stvari. St. 4. istog članka propisano je da se djelomično, dopunsko i privremeno rješenje u pogledu pravnih lijekova i izvršenja smatraju samostalnim rješenjem.

13. Iz stanja spisa predmeta upravnog postupak slijedi da je navedenim privremenim rješenjem od 17. veljače 2025. bio uređen pravni odnos prijelaznog zaštićenog najma sukladno citiranom čl. 18. st. 1. Zakona o načinu izvršenja presude ESLJP dok se ne utvrdi stvarni vlasnik predmetnog stana, dakle privremeno. Tim rješenjem određeno je da je od 1. siječnja 2025. prestao pravni odnos zaštićenog najma i da je započeo novi pravni odnos prijelaznog zaštićenog najma, zatim je određena prosječna najamnina u iznosu od 501,56 eura, određeni su obveznici plaćanja te najamnine zaštićeni najmoprimac ĆD i [adresa] i to svaki 50 %, te je određeno da je tužiteljica suvlasnica predmetnog stana u 2/4 dijela, radi čega je određeno da su zaštićeni najmoprimac i Republika Hrvatska dužni tužiteljici plaćati svaki 125,39 eura razmjerno njezinom suvlasničkom dijelu (50 % od iznosa prosječne najamnine 501,56 što iznosi 250,78 koji iznos je potom pomnožen s tužiteljičinim suvlasničkim udjelom od 0,5 što iznosi 125,39 eura).

14. Nadalje, slijedi da je tužiteljica uložila prigovor na navedeno privremeno rješenje od 17. veljače 2025. sukladno uputi o pravnom lijeku u tom rješenju, jer je ona jedina stvarna vlasnica predmetnog stana te je uz prigovor priložila isprave kojima dokazuje to svoje pravo, pa je stoga doneseno konačno rješenje KLASA: UP/I-371- 01/24-13/992, URBROJ: 531-14-3-25-12 od 9. svibnja 2025. kojim je tužiteljica utvrđena kao stvarna vlasnica predmetnog stana u 1/1 dijela te je tim rješenjem ukinuto navedeno privremeno rješenje i određeno je da su zaštićeni najmoprimac ĆD i [adresa] dužni plaćati tužiteljici kao jedinoj vlasnici predmetnog stana svaki 250,78 eura (dakle svaki 50 % iznosa od prosječne najamnine 501,56 eura). Ujedno je tim rješenjem određeno da su zaštićeni najmoprimac ĆD i [adresa] dužni svaki jednokratno isplatiti tužiteljici iznos od 752,34 eura na ime njezinog preostalog suvlasničkog dijela od 2/4 koji dio joj nije bio isplaćen za protekli period od šest mjeseci (dakle od 1. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025. kada je stupilo na snagu navedeno konačno rješenje od 9. svibnja 2025.).

15. Nadalje, slijedi da je zaštićeni najmoprimac ĆD dostavio izjavu o nemogućnosti plaćanja najamnine u visini od 250,78 eura koja mu je bila određena navedenim konačnim rješenjem od 9. svibnja 2025. jer da se radi o iznosu koji prelazi 25 % njegovih mjesečnih primanja, radi čega je tuženik pokrenuo obnovu postupka u kojoj je poništio navedeno konačno rješenje i donio novo ovdje osporavano konačno rješenje od 24. lipnja 2025.

16. Nadalje, iz ovdje osporavanog konačnog rješenja od 24. lipnja 2025. slijedi da je tim rješenjem ponovo ukinuto navedeno privremeno rješenje od 17. veljače 2025., te je određeno da je zaštićeni najmoprimac ĆD dužan plaćati tužiteljici kao jedinoj vlasnici predmetnog stana dio prosječne najamnine od 192,68 eura (dakle 25 % njegovih mjesečnih primanja koja iznose 770,70 eura), a Republika Hrvatska ostali dio prosječne najamnine u visini od 308,88 eura, što sveukupno odgovara iznosu prosječne najamnine od 501,56 eura.

17. Međutim, sporne su točke VII., VIII. i IX. izreke osporavanog konačnog rješenja od 24. lipnja 2025. u kojima su navedeni iznosi koje su dužni isplatiti zaštićeni najmoprimac ĆD i [adresa] tužiteljici na ime razlike iznosa prosječne najamnine za period od sedam mjeseci koliko je bilo na snazi navedeno privremeno rješenje od 17. veljače 2025. (dakle od 1. siječnja 2025. do 30. srpnja 2025.).

18. Prije svega valja reći da je zakonito ukinuto privremeno rješenje od 17. veljače 2025. i da nije bilo uvjeta da se isto poništi iz razloga što se isto temelji na citiranoj odredbi čl. 100. st. 3. ZUP prema kojoj se privremeno rješenje može samo ukinuti (ne i poništiti), a u konačnici to je i bit privremenog rješenja da ono djeluje određeno vrijeme i da proizvodi određene pravne učinke dok se ne donese konačno rješenje. K tome, citirane odredbe čl. 19. st. 4. i čl. 20. st. 4. Zakona o načinu izvršenja presude ESLJP upućuju na obvezu donošenje privremenog rješenja do pribave svih potrebnih podataka, a u svrhu da se poznatom vlasniku stana što prije plati prosječna najamnina. Stoga novo doneseno rješenje kojim se konačno uređuje pravni odnos prijelaznog zaštićenog najma nakon što se u potpunosti utvrde sve odlučne činjenice, može urediti taj odnos samo za ubuduće, pa je stoga zakonito postupio tuženik kada je ukinuo a ne poništio privremeno rješenje od 17. veljače 2025.

19. Nadalje, privremeno rješenje od 17. veljače 2025. je ukinuto osporavanim konačnim rješenjem od 24. lipnja 2025., ali je isto nastavilo proizvoditi učinke sve do kraja srpnja 2025., jer je obveza plaćanja prosječne najamnine propisana na način da se ista plaća na bankovni račun vlasnika stana do posljednjeg dana u tekućem mjesecu za sljedeći mjesec. To znači da su do kraja srpnja 2025. zaštićeni najmoprimac i Republika Hrvatska bili dužni plaćati tužiteljici svaki iznos od 125,39 eura, a nakon srpnja 2025. zaštićeni najmoprimac je dužan plaćati tužiteljici iznos od 192,68 eura, a Republika Hrvatska iznos od 308,88 eura.

20. Stoga se je postavilo kao sporno pitanje je li tuženik u osporavanom konačnom rješenju od 24. lipnja 2025. pravilno obračunao razliku koju su dužni jednokratno platiti tužiteljici zaštićeni najmoprimac i Republika Hrvatska za ovih sedam mjeseci dok je bilo na snazi privremeno rješenje od 17. veljače 2025.

21. Što se tiče razlike iznosa prosječne najamnine za navedeni sporni period od sedam mjeseci, navodi se da su taj period zaštićeni najmoprimac i Republika Hrvatska prema navedenom privremenom rješenju od 17. veljače 2025. koje egzistira i proizvodi pravne učinke za tih sedam mjeseci dužni platiti tužiteljici svaki 125,39 eura mjesečno što ukupno za sedam mjeseci iznosi 877,73 eura za svakoga. S druge strane prema osporavanom konačnom rješenju od 24. lipnja 2025. (koje je naknadno doneseno nakon pribave svih potrebnih podataka) zaštićeni najmoprimac je za taj period trebao platiti 192,68 eura mjesečno što ukupno za sedam mjeseci iznosi 1.348,76 eura, a Republika Hrvatska 308,88 eura mjesečno što ukupno za sedam mjeseci iznosi 2.162,16 eura, kako navodi i sama tužiteljica u tužbi. Međutim pri tome tužiteljica ne uzima u obzir da te iznose treba umanjiti za ovih 877,73 eura (za koji iznos egzistira obveza po navedenom privremenom rješenju od 17. veljače 2025.) Kada se od 1.348,76 eura oduzme iznos od 877,73 eura, tada razlika do iznosa prosječne najamnine koju duguje zaštićeni najmoprimac tužiteljici za ovih sedam mjeseci iznosi 471,03 eura (dok je u točki IX. izreke osporavanog rješenja naveden iznos od 674,38 eura), a kada se od 2.162,16 eura oduzme navedeni iznos od 877,73 eura tada razlika do iznosa prosječne najamnine koju duguje Republika Hrvatska tužiteljici za ovih sedam mjeseci iznosi 1.284,43 eura (što pak odgovara zbroju iznosa iz točaka VII. i VIII. izreke osporavanog rješenja).

22. Radi provjere točnosti utvrđenih iznosa iz prethodne točke, navodi se da kada se zbroje iznosi za koje postoji obveza prema navedenom privremenom rješenju od 17. veljače 2025. u iznosu od 877,73 eura za zaštićenog najmoprimca i 877,73 eura za Republiku Hrvatsku zajedno s iznosom od 471,03 eura koliko je prethodno utvrđeno da duguje zaštićeni najmoprimac na ime razlike prosječne najamnine za ovih sedam mjeseci i s iznosom od 1.284,43 eura koliko je utvrđeno da duguje Republika Hrvatska po istom osnovu, dobije se iznos od 3.510,92 eura, koji podijeljen s ovih sedam mjeseci iznosi 501,56 eura mjesečno, što odgovara iznosu prosječne mjesečne najamnine utvrđene za predmetni stan.

23. Međutim, ovaj iznos od 501,56 prosječne mjesečne najamnine se ne dobije kada se zbroje iznosi za koje postoji obveza prema navedenom privremenom rješenju od 17. veljače 2025. u iznosu od 877,73 eura za zaštićenog najmoprimca i 877,73 eura za Republiku Hrvatsku s iznosom od 203,35 eura iz točke VII., s iznosom od 1.081,08 eura iz točke VIII. i s iznosom od 674,38 eura iz točke IX. izreke osporavanog konačnog rješenja od 24. lipnja 2025. Name, kada se zbroje svi ti iznosi dobije se iznos od 3.714,27 eura, koji podijeljen s ovih sedam mjeseci iznosi 530,61 mjesečno, što ne odgovara iznosu prosječne mjesečne najamnine od 501,56 eura koja je utvrđena za predmetni stan.

24. Stoga, nije jasno radi čega je tuženik posebnom točkom VII. izreke osporavanog konačnog rješenja od 24. lipnja 2025. obvezivao Republiku Hrvatsku na isplatu iznosa prosječne najamnine iznad iznosa koji prelazi 25 % primanja zaštićenog najmoprimca za ovih spornih sedam mjeseci, kao što nije jasno radi čega je prilikom obračuna iznosa iz točke IX. izreke osporavanog rješenja umanjivao za 25 % iznos prosječne najamnine zaštićenog najmoprimca za ovih spornih sedam mjeseci, kada je iznos po privremenom rješenju od 17. veljače 2025. za spornih sedam mjeseci iznosio 125,39 eura, dakle manje od 192,68 eura mjesečno koliko je utvrđeno osporavanim konačnim rješenjem od 24. lipnja 2025. da je manje od 25% ukupnih mjesečnih prihoda tužitelja.

25. Također nije jasno radi čega je tuženik u osporavanom konačnom rješenju od 24. lipnja 2025. citirao odredbe iz Zakona o načinu izvršenja presude ESLJP koje se odnose na stan koji se nalazi u suvlasništvu više osoba, kada je nesporno tim rješenjem utvrđeno da se predmetni stan nalazi u samovlasništvu tužiteljice, odnosno da je tužiteljica jedina vlasnica predmetnog stana.

26. K tome, potrebno je naglasiti da pravilno ukazuje tužiteljica da izreka rješenja o prosječnoj najamnini mora biti izvršna (provediva, ovršiva), što znači da izreka mora biti jasna i precizna te treba sadržavati sve šta je propisano citiranim čl. 19. st. 2. Zakona o načinu izvršenja presude ESLJP (stan za koji se donosi rješenje, tko je zaštićeni najmoprimac, članove njegova kućanstva ako ih ima, vlasnika ili vlasnike stana, iznos najamnine koji plaća zaštićeni najmoprimac, iznos najamnine koji subvencionira Republika Hrvatska te rokove za uplatu najamnine). Obrazloženje tog rješenja treba sadržavati samo one odredbe iz Zakona o načinu izvršenja presude ESLJP koje su primjenjive na konkretan slučaj, a ne uopćeno citiranje odredbi tog Zakona, zatim treba sadržavati na temelju kojih dokaza su utvrđene odlučne činjenice, te obračun iznosa dužne najamnine.

27. Radi iznijetoga, Sud je na temelju odredbe čl. 117. st. 1. ZUS-a usvojio tužbeni zahtjev, poništio osporavano konačno rješenje tuženika od 24. lipnja 2025. i predmet vratio tuženiku na ponovni postupak, jer obrazloženje tog rješenja uopće ne sadrži obračun kako se je došlo do iznosa navedenih u točkama VII., VIII. i IX. izreke tog rješenja, a niti se je na temelju navoda tuženika iz odgovora na tužbu moglo utvrditi kako su izračunati ti iznosi. Stoga je potrebno u ponovnom postupku otkloniti navedene nedostatke, uzimajući pri tome u obzir nelogičnosti u obračunu na koje je Sud ukazao u ovoj presudi, te je potrebno nakon ponovnog obračuna o istome upoznati tužiteljicu i zaštićenog najmoprimca te im omogućiti da se prije donošenja novog konačnog rješenja očituje na isti sukladno čl. 51 i čl. 52. ZUP.

28. Odluka Suda o troškovima spora iz točke III. izreke ove presude temelji se na odredbi čl. 147. st. 1. ZUS kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Obzirom da tuženik nije uspio u ovom sporu, to je dužan snositi svoje troškove ovog spora, ali i opravdane troškove koji su u povodu ovog spora nastali tužiteljici.

29. Opravdani trošak tužiteljice sastoji se od zastupanja iste u ovom sporu putem opunomoćenice. Prema čl. 144. st. 3. ZUS vrijednost predmeta upravnog spora smatra se neprocjenjivom pa je tužiteljici sukladno Tbr. 27. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23 i 107/25) priznat trošak za sastav tužbe i za zastupanje na raspravi u zatraženom iznosu od 1.000,00 eura po radnji, što ukupno iznosi 2.000,00 eura. Sukladno čl. 144. st. 1. ZUS radi se o opravdanom izdatku koji je učinjen u povodu ovog spora te je stoga taj trošak tuženik dužan naknaditi tužiteljici.

30. Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, tužiteljici nije nastala obveza plaćanja sudskih pristojbi sukladno čl. 22. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18 i 51/23).

U Rijeci 12. studenoga 2025.

Sutkinja

Vesna Perić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv točke I. i II. izreke ove presude nije dopuštena žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske (čl. 127. st. 1. ZUS).

Protiv točke III. izreke ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave rješenja (čl. 148. st. 5. ZUS).

Dostaviti:

- opunomoćenici tužiteljice Morani Glowatzky Dukić, odvjetnici u Zagrebu, Ksaverska cesta 35A

- tuženiku Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica Republike Austrije 14, uz spis upravnog postupka