REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-1072/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Neri Radas članice vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UNICREDIT ZAGREBAČKA BANKA d.d., Bosna i Hercegovina, Mostar, Kardinala Stepinca bb, zastupanog po punomoćniku Slavenu Šoši, odvjetniku u Dubrovniku, protiv I. tuženika AJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i II. tuženice VJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćniku Maru Mihočeviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mihočević & Bajs d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-319/2024-2 od 16. listopada 2024., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-1178/2023 od 24. siječnja 2024., na sjednici održanoj 12. studenoga 2025.,
p r e s u d i o j e:
I. Revizija tužitelja se odbija.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.
Obrazloženje
1. Rješenjem Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-1178/2023 od 24. siječnja 2024. odlučeno je:
"I. Ovaj sud se oglašava apsolutno nenadležnim.
II. Ukidaju se sve provedene radnje.
III. Odbacuje se tužba u ovoj pravnoj stvari."
2. Rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-319/2024-2 od 16. listopada 2024. potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.
3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-281/2025-2 od 9. srpnja 2025., tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv drugostupanjskog rješenja, zbog pravnog pitanja koje glasi:
„Predstavlja li izjavljivanje prigovora nenadležnosti hrvatskog suda, koji prigovor je izjavljen nakon 20 godina vođenja parnice, šikanozno postupanje tuženika koje je zabranjeno odredbom čl. 17. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (“Narodne novine – Međunarodni ugovori”, broj 18/97) i može li takvo postupanje parnične stranke biti predmet zaštite od strane suda?
Predstavlja li povredu prava na pristup sudu koje je zajamčeno čl. 6. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (“Narodne novine – Međunarodni ugovori”, broj 18/97) situacija u kojoj se sud oglašava apsolutno nenadležnim nakon dugogodišnjeg trajanja parnice u kojoj aktivno sudjeluje tuženik koji od samog početka raspolaže ispravom po kojoj je predviđena nadležnost stranog suda, te prigovor međunarodnoj nadležnosti ističe tek u revizijskom postupku?”.
4. Na temelju dopuštenja revizijskog suda tužitelj je u zakonskom roku podnio reviziju zbog navedenih pravnih pitanja te je predložio ukinuti pobijano drugostupanjsko rješenje.
4.1. U reviziji tužitelj ističe da mu je onemogućeno raspravljanje pred sudom jer je tužba odbačena nakon što se spor vodio dvadeset godina i nakon što je predmet već bio na raspravljanju pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske. Smatra nespornim da je konkretni predmet spor s međunarodnim obilježjem, ali da su nižestupanjski sudovi pogrešno analizirali odredbe Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemljama, jer da prema osnovnom načelu tog zakona nadležnost suda Republike Hrvatske postoji ako tuženik ima prebivalište odnosno sjedište u [adresa]. Prednik tuženika nije prigovorio nadležnosti suda niti u odgovoru na tužbi niti tijekom postupka, već se upustio u raspravljanje, a prigovor nenadležnosti suda u Republici Hrvatskoj iznesen je tek u reviziji. Ukazuje na revizijsku odluku poslovni broj Revt-2/12-2 od 17. studenoga 2015., koja sadrži pravno shvaćanje primjenjivo na ovaj postupak.
4.2. Revident obrazlaže i da prorogirana mjesna nadležnost nije postala isključiva. Tužitelj je imao pravo izabrati hoće li primijeniti svoje pravo da mu sudi sud u Bosni i Hercegovini ili će tužbu podnijeti prema mjestu prebivališta tuženika. Prema recentnoj sudskoj praksi vezano za potrošačke ugovore, odredbe o prorogaciji koje nameće kreditor kao jača ugovorna strana se smatraju i ništetnima jer vezano za te odredbe korisniku kredita nije dana mogućnost da o istima pregovora. Nadalje, izabravši mjesto prebivališta tuženika, koji se tuženik upustio u raspravljanje i nije prigovorio nadležnosti, pitanje međunarodne nadležnosti prestaje biti relevantno tj. nadležnost se na određeni način ustalila.
5. U odgovoru na reviziju tuženici predlaže istu odbiti, uz naknadu parničnih troškova odgovora na reviziju.
6. Revizija nije osnovana.
7. Prema čl. 391. st. 3. u vezi s odredbom čl. 400. st. 2. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
8. U tužbi s prijedlogom za izdavanje platnog naloga kojom je pokrenut ovaj postupak
– banka (sad UniCredit Zagrebačka banka d.d. Mostar kao pravni slijednik Universal banke d.d. Sarajevo na koju su prenesena potraživanja Komercijalne banke d.d. Tuzla) kreditor je tvrdila da je pok. prednik tuženika SJ dužnik koji ne otplaćuje uredno dug po osnovi Ugovora o dugoročnom kreditu za kupovinu stana broj: 912/99 od 12. veljače 1999. (u daljnjem tekstu: Ugovor), pa po osnovi glavnice (55.019,20 DEM), redovnih kamata (2.516,58 DEM), te zateznih kamata (27.736,20 DEM), duguje ukupno 85.271,98 DEM i zatražena je naplata ovog duga s pripadajućim zateznim kamatama uz zahtjev za naknadu troškova.
8.1. Tužbenim zahtjevom pravomoćno odbijenim presudom i rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-20/15 od 7. siječnja 2016. zahtijevana je naplata iznosa od 324.375,00 kn, koji predstavlja kunsku protuvrijednost naprijed navedenog iznosa od 85.271,98 DEM, zajedno sa zateznim kamatama od 20. srpnja 2000. do naplate.
8.2. Preostalim tužbenim zahtjevom traži se naplata iznosa od 28.130 EUR, koji predstavlja protuvrijednost iznosa neplaćene glavnice predmetnog kredita od 55.019,20 DEM, sa zateznim kamatama od 25. srpnja 2000., kao dana podnošenja tužbe, pa do naplate.
9. U ovom predmetu su rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev -168/20-2 od 10. listopada 2023. ukinute presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-145/16 od 29. lipnja 2017. i presuda Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-509/19 od 31. srpnja 2019., predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Iz obrazloženja odluke proizlazi da su nižestupanjski sudovi po službenoj dužnosti ali i po prigovoru tuženika o nenadležnosti suda Republike Hrvatske trebali ispitati ima li odredba čl. 7. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena u slučaju spora nadležnost suda u Tuzli, značaj sporazuma o prorogaciji međunarodne nadležnosti, i ako ima, je li ona valjana, ali i jesu li eventualno tuženici dali svoj pristanak da im sudi sud u Republici Hrvatskoj.
10.1. Nižestupanjski sudovi svoje odluke temelje na čl. 16. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 – pročišćeni tekst, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) te zaključuju da su se ugovorne strane pravovaljano sporazumjele o nadležnosti suda u Tuzli, Bosna i Hercegovina, čime je došlo do prorogacije nadležnosti, pa s obzirom na tako ugovorenu nadležnost stranog suda ne postoji nadležnost hrvatskih sudova za postupanje u ovoj pravnoj stvari.
10.2. Utvrđeno je da sporazum o mjesnoj nadležnosti udovoljava svim pretpostavkama iz čl. 70. ZPP, odnosno, da je sastavljen u pisanoj formi i tiče se konkretnog spora koji proistječe iz određenog pravnog odnosa tj. Ugovora.
10.3. Pored toga, nadležnost hrvatskih sudova se nije mogla ustaliti ni tuženikovim upuštanjem u raspravljanje o glavnoj stvari, jer nije riječ o sporu u kojem prema Zakonu o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 88/01 i 101/17 – dalje: ZRSZ) nadležnost suda u Republici Hrvatskoj ovisi o pristanku tuženika. Ovo stoga jer je pristanak potreban samo u slučajevima iz čl. 59. st. 2. ZRSZ (imovinski odnosi bračnih drugova), čl. 62. ZRSZ (bračni sporovi) i čl. 65. ZRSZ (utvrđivanje očinstva ili materinstva), a da ovaj spor ne potpada pod te slučajeve.
11. Utvrđenja i zaključci nižestupanjskih sudova su pravilni, te ih prihvaća i ovaj revizijski sud.
12. Naime, prema odredbi čl. 16. st. 3. ZPP kad sud u tijeku postupka, do pravomoćnosti odluke, utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud u Republici Hrvatskoj, po službenoj dužnosti će se sud u Republici Hrvatskoj oglasiti nenadležnim, ukinuti provedene radnje i odbaciti tužbu, osim u slučajevima u kojima nadležnost suda u Republici Hrvatskoj ovisi o pristanku tuženika, a tuženik je dao svoj pristanak.
13. Prema čl. 49. st. 1. ZRSZ stranke se mogu sporazumjeti o nadležnosti stranog suda samo ako je barem jedna od njih strani državljanin ili pravna osoba sa sjedištem u inozemstvu, a nije riječ o sporu za koji postoji, prema odredbama tog zakona ili drugog zakona Republike Hrvatske, isključiva nadležnost suda Republike Hrvatske. Prema čl. 49. st. 3. ZRSZ isključiva nadležnost hrvatskog suda postoji samo u slučajevima iz čl. 61. do 70. ZRSZ.
14. Tužitelj je pravna osoba sa sjedištem u stranoj državi, a za predmetni spor ni po jednom zakonu ne postoji isključiva nadležnost suda Republike Hrvatske pa prema tome predmetni spor ne potpada pod slučajeve iz čl. 61.-70. ZRSZ.
15. U konkretnom slučaju ne radi se o sporu u kojemu nadležnost suda u Republici Hrvatskoj ovisi o pristanku tuženika, jer je pristanak potreban u slučajevima iz čl. 50. st. 2., čl. 62. i čl. 65. ZRSZ, a nesporno je Ugovorom ugovorena nadležnost stranog suda.
16. Sama činjenica da se tuženik upustio u raspravljanje i da se postupak vodi od 2000. godine, ne znači da je tuženik dao pristanak da se vodi postupak pred sudom u Republici Hrvatskoj, a niti pak da je došlo do ustaljivanja nadležnosti hrvatskog suda. To iz razloga što je prema odredbi čl. 16. st. 3. ZPP sud dužan po službenoj dužnosti oglasiti se nenadležnim, kada utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan u Republici Hrvatskoj, što je i slučaj u ovom predmetu, ukinuti sve provedene radnje i odbaciti tužbu.
17. Za napomenuti je i to da su prednici parničnih stranaka ugovorili nadležnost suda u Bosni i Hercegovini, a takva ugovorna odredba išla je u korist i konvenirala je predniku tužitelja koji je imao sjedište u Bosni i Hercegovini, dok je prednik tuženika imao prebivalište u [adresa]. Logično je za zaključiti da je ta odredba u ugovor unesena po volji prednika tužitelja koji je predmetni ugovor i sastavio. Prema tome, prednik tužitelja je u trenutku podnošenja tužbe 23. kolovoza 2000. znao da sud kojem podnosi tužbu nije nadležan, te je svjesno preuzeo rizik da tužba bude odbačena zbog apsolutne nenadležnosti. S druge strane, obrazloženje nižestupanjskih sudova temelji se na odredbi čl. 16. st. 3. ZPP koja je jasna i izričita, i koja ne ostavlja sumnje u interpretaciji i primjeni, a revizijski sud je ne nalazi nerazumnom ili posebno otegotnom za stranke.
18. Zbog iznesenih razloga, odgovor na revizijsko pitanje glasi:
Izjavljivanje prigovora nenadležnosti hrvatskog suda, koji prigovor je izjavljen nakon dvadeset godina vođenja parnice u kojoj je tuženik aktivno sudjelovao, ne može se smatrati šikanoznim postupanjem koje je zabranjeno odredbom čl. 17. EKLJP niti je na taj način tužitelju povrijeđeno pravo na pristup sudu zajamčeno čl. 6. EKLJP.
19. Kako dakle ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena i na koje se odnosi pravno pitanje zbog kojeg je dopuštena te oni ne utječu na donošenje drukčije odluke, valjalo je, na temelju odredbe čl. 391. st. 6., odlučiti kao u toč. I. izreke ove presude.
20. Prema ocjeni ovog suda odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije bio potreban za vođenje postupka te je na temelju čl. 155.st.1. ZPP zahtjev tuženika za naknadom troškova odbijen.
20.1. Naime, imajući u vidu sadržaj čl. 155. st. 1. ZPP i povezujući ovu odredbu sa čl. 10. st. 1. ZPP koji upućuje na obvezu postupanja suda u parničnom postupku na način da se uzrokuje što manje troškova, u okolnostima konkretnog slučaja, a prema sadržaju danog odgovora, ovaj sud je ocijenio da zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije nije osnovan.
Zagreb, 12. studenoga 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
