Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-892/2025-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, po sucu Goranu Škugoru, sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Krunoslavu Markovinoviću, odvjetniku u Bjelovaru, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelko, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-1040/2024-45 od 13. lipnja 2025., 12. studenog 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. kao osnovana te se preinačuje rješenje Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-1040/2024-45 od 13. lipnja 2025. i za navedeno rješava:

Predmet se ustupa Općinskom sudu u Rijeci kao mjesno nadležnom sudu na daljnje postupanje.

II. O zahtjevu tuženika za naknadu troška žalbenog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Bjelovaru za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

2. Žalbu protiv navedenog rješenja podnosi tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka. Predlaže usvojiti žalbu i ukinuti pobijano rješenje i vratiti na ponovno odlučivanje, podredno preinačiti sukladno žalbenim navodima. Potražuje i trošak sastava žalbe od 125,00 eur.

3. Žalba je osnovana.

4. Ispitujući pobijano rješenje u okviru istaknutog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nalazi da nije ostvarena navedena bitna povreda zakona. Rješenje naime, ima jasne razloge o odlučnim činjenicama koje ne proturječe izvedenim dokazima te ne sadrži nejasnoće i proturječnosti zbog kojih se ne može ispitati.

5. Ispitujući pobijano rješenje po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio niti bilo koju drugu povredu odredaba parničnog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.

6. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio i utvrdio sve činjenice relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu.

7. No, tuženik osnovano ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo i odbio njegov prigovor kao neosnovan, jer je pogrešno cijenio okolnosti konkretnog slučaja.

8. Prvostupanjski sud svoju odluku obrazlaže pozivajući se na njemu dostupnu sudsku praksu drugostupanjskih sudova, na odredbu čl. 59. ZPP, na odredbu čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16), kao i na zaključak koji je usvojen na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. na kojem je na pitanje:

Smatra li se nepoštenom odredba Ugovora o kreditu o prorogaciji mjesne nadležnosti (čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19), zauzet stav kako prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti, no, pri tome okolnosti konkretnog slučaja uopće ne cijeni u smislu navedenog zaključka.

9. Iz stanja spisa ne proizlazi kako bi tužitelj u postupku uopće predlagao dokaze kojima bi u smislu gore navedenog zaključka dokazivao relevantne okolnosti konkretnog slučaja iz kojih bi proizlazilo da bi zbog ugovorene nadležnosti suda u Rijeci bio pretjerano ograničen u svojim pravima potrošača, pa da bi ga navedeno s obzirom na imovno stanje (na koju okolnost nije iznosio bilo kakve razloge), moglo odvratiti od upuštanja u ovaj postupak, već se isključivo u svojoj tužbi pozvao na odredbu čl. 59. ZPP pri čemu je ostao i nakon primitka odgovora na tužbu u kojem je tuženik navedeni prigovor iznio i obrazložio.

10. Nadalje, u postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je kako tuženik nema registriranu poslovnu jedinicu u sjedištu prvostupanjskog suda, već samo poslovnicu u kojoj pruža svoje usluge pa je stoga neosnovan zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora tuženika u smislu odredbe čl. 59. ZPP, koji prvostupanjski sud i nadalje tumači na način da utvrđuje neosnovanost prigovora tuženika pozivajući se na svoje nekoliko puta isticano tumačenje navedene odredbe čl. 59. ZPP „neovisno o tome što o tome misli neki sudac nekog drugostupanjskog suda“.

10.1. S tim u vezi, a s obzirom da prvostupanjski sud očito ne nalazi drugačije tumačenje odredbe čl. 59. ZPP, niti nalazi relevantni stav ovog drugostupanjskog suda iskazan u ranijim rješenjima, ukazuje mu se kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenjem poslovni broj Gr1-225/2024-2 od 25. rujna 2025. u kojem je odlučivao o sukobu nadležnosti u istovrsnom postupku između Općinskog suda u Bjelovaru i Općinskog suda u Rijeci, odredio da je za postupanje mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci te je tumačeći odredbu čl. 59. ZPP jasno naveo: „kako navedena odredba ne propisuje isključivu, već izberivu nadležnost za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta“. Ujedno je u navedenoj odluci istaknuto i da je slično pravno shvaćanje Vrhovni sud RH zauzeo i u rješenju poslovni broj Gr1-40/2022-2 od 17. veljače 2023.

10.2. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da je samo na temelju činjenica da je ugovor o kreditu zaključen u Bjelovaru, tužitelj opravdano podnio tužbu pred Općinskim sudom u Bjelovaru.

11. Osnovano tuženik ističe i kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo temeljeći svoju odluku i na odredbi čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16) jer osim što se ta odredba odnosi na pitanje međunarodne nadležnosti za sporove iz potrošačkih ugovora, navedeni Zakon stupio je na snagu 1. siječnja 2010. te je odredbom čl. 29. st. 1. navedenog Zakona propisano da se ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu tog Zakona, a što je ovdje slučaj.

12. Stoga je po utvrđenju ovog drugostupanjskog suda pogrešan zaključak koji je prvostupanjski sud izveo o odlučnim činjenicama, a što je rezultirao pogrešnom odlukom prvostupanjskog suda o prigovoru tuženika, na što on osnovano ukazuje u svojoj žalbi.

13. U konkretnom slučaju, kada se o prorogacijskoj klauzuli nije posebno pregovaralo, ali nije utvrđeno da je ista uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe) s obzirom na opće imovno stanje tužitelja kao potrošača (a koju okolnost tužitelj nije niti isticao u ovome postupku), prigovor tuženika u ovoj pravnoj stvari valjalo je usvojiti kao osnovan, jer je isti utemeljen na odredbi čl. 70. ZPP. Pri tome je ovaj drugostupanjski sud s obzirom na utvrđenu činjenicu da u konkretnom slučaju za suđenje u ovoj pravnoj stvari nije određena isključiva mjesna nadležnost već su stranke imale mogućnost sporazumno odrediti nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika i valjano su se o tome sporazumjele, pri čemu je kao odlučnu činjenicu cijenio i kako ugovornu odredbu o prorogacijskoj klauzuli tužbenim zahtjevom tužitelj i ne pobija (tražeći utvrđenje ništetnosti iste), na što kao odlučnu okolnost također ukazuje Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Gr 1-225/2024-2 od 25. rujna 2025.

14. Podredno se ukazuje tužitelju kako zbog vođenja ovoga postupka ne postoji njegova obveza prisustvovanja na ročištima jer je za to angažirao odvjetnika kao punomoćnika, dok će za slučaj potrebe njegova saslušanja kao stranke moći svoj iskaz dati pred zamoljenim sudom u mjestu svog prebivališta, u smislu odredbe čl. 224. ZPP, a u vezi sa čl. 266. ZPP, a što je u skladu s načelom ekonomičnosti (čl. 10. ZPP) na što također ukazuje Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Gr 1-225/2024-2 od 25. rujna 2025.

15. Slijedom svega navedenog, temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP preinačeno je prvostupanjsko rješenje te je odlučeno kao u točci I. izreke ovog rješenja.

16. Temeljem odredbe čl. 166. st. 3. ZPP odlučeno je da se o zahtjevu tužitelja za naknadu troškova postupka odluči u konačnoj odluci u kojoj će mjesno nadležan sud odlučivati o predmetu spora (točka II. izreke ovog rješenja).

U Velikoj Gorici 12. studenog 2025.

Sudac

Goran Škugor