REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž R-115/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, Renate Marić kao izvjestiteljice i članice vijeća i Berislava Devčić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Marina Pezer, odvjetnica u Zagrebu, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, Ministarstvo pravosuđa, Zagreb, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici, Građansko-upravni odjel, Velika Gorica, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tužene protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pr-8/2023-20 od 18. rujna 2025. u sjednici vijeća dana 12. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja RM iz [adresa], kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pr-8/2023-20 od

18. rujna 2025.u točki II. izreke.

II. Odbija se žalba tužene Republike Hrvatske kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pr-8/2023-20 od 18. rujna 2025. u točki I. izreke.

III. Žalba tužitelja RM iz [adresa] djelomice se prihvaća, da djelomice odbija, dok se žalba tužene Republike Hrvatske odbija, te se preinačava presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pr-8/2023-20 od 18. rujna 2025. u točki III. izreke i sudi:

„Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj - Ministarstvu obrane, OIB 52634238587, da plati tužitelju AM, OIB: [osobni identifikacijski broj], uz već dosuđene troškove parničnog postupka u iznosu od 771,70 eura još i iznos od 33,75 eura sve sa zakonskom zateznom kamatom od 18. rujna 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za troškove postupka odbija kao neosnovan."

IV. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tužitelja i tužene za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju AM, na ime naknade za neiskorištene slobodne dane u utuženom razdoblju od 1. srpnja 2017. do 31. srpnja 2022. iznos od 6.139,26 EUR bruto sa zakonskim zateznim kamatama točno specificiranim u točki I. U točki II izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja RM u dijelu kojim se nalaže tuženoj da plati tužitelju ime naknade zbog neiskorištene dnevne stanke u utuženom razdoblju od 1. srpnja 2017. do 31. srpnja 2022. isplati iznos od 1.833,58 EUR bruto sa zakonskim zateznim kamatama kako je to navedeno u točki II. U točki III izreke naloženo je tuženoj naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 771,70 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 18. rujna 2025. pa do isplate.

2. Protiv presude pravovremene žalbe podnijeli su tužitelj i tuženica.

2.1. Tužitelj pobija točke II. i III. izreke presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP, pogrešne primjene materijalnog prava i oduke o troškovima. Predlaže preinačenje prvostupanjske presude, podredno ukidanje i vraćanje na ponovan postupak, a sve uz naknadu troškova žalbenog postupka.

2.2. Tuženica pobija presudu u točkama I. i III. izreke, zbog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točaka 2. i 11. Zakona o parničnom postupku, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže usvajanje žalbe i ukidanje presude u pobijanom dijelu te vraćanje predmeta na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu ili preinačenje presude. Potražuje trošak sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu tuženice podnio je tužitelj osporavajući postojanje žalbenih razloga koje u svojoj žalbi navodi tužena. Predlaže odbijanje žalbe tuženice kao neosnovane i potvrđivanje točke I. izreke presude prvostupanjskog suda, uz obvezivanje tuženice da naknadi tužitelju trošak sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba tužene nije osnovana. Žalba tužitelja nije osnovana u dijelu glavnog zahtjeva, a neznatnim dijelom je osnovana u dijelu odluke o troškovima postupka.

5. Pobijanom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 6.139,26 eura bruto sa zateznim kamatama, a na ime naknade za neiskorištene slobodne dane u razdoblju od 1. srpnja 2017. do 31. srpnja 2022., s obrazloženjem da za vrijeme dežurstva u dežurnom borbenom dvojcu (dalje u tekstu DBD) tužitelj je ostvario pravo na korištenje slobodnih dana suglasno odredbama čl. XIX Odluke o rasporedu radnog vremena („Narodne novine“ 66/14, 23/15, 84/15, 106/17, 39/18, 46/18; dalje u tekstu Odluka o rasporedu radnog vremena) kojom je propisano da kada dežurstvo traje pet i više dana djelatna vojna osoba stječe pravo na jedan slobodni dan, a za svaki dan dežurstva u neradni dan pravo na jedan slobodni dan.

5.1. Ujedno je pobijanom presudom odbijen zahtjev tužitelja u dijelu u kojem je zahtijevao isplatu naknade zbog neiskorištene dnevne stanke u razdoblju od 1. srpnja 2017. do 31. srpnja 2022. u iznosu 1.833,58 eura bruto sa zateznim kamatama s obrazloženjem, u bitnom, da je teret dokaza činjenice da nije bio u mogućnosti tijekom utuženog razdoblja koristiti dnevni odmor na tužitelju, da tužitelj to nije dokazao, da tuženica nije dužna voditi evidenciju o korištenju dnevnih odmora, da sud ne prihvaća navode tužitelja da kroz cijelo utuženo razdoblje nije iskoristio niti jedan dnevni odmor. S obzirom na režim rada u dežurstvu borbenog dvojca kako ga je opisao tužitelj i svjedoci VM, ĆM i HM nije vjerojatno da tužitelj (kao i druge djelatne vojne osobe koje su radile u dežurstvu borbenog dvojca) uslijed velikog intenziteta radne angažiranosti nisu mogli koristiti dnevne stanke. Tim više, što noću odnosno u vrijeme mraka tužitelj nije niti imao bilo kakvih zaduženja. Zbog toga je sud utvrdio da tužitelj nema pravo na naknadu za neiskorištene dnevne odmore jer je te odmore tužitelj ipak koristio.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama određenih žalbenih navoda pazeći dodatno i po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i pravilnu primjenu materijalnog prava, čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu ZPP), utvrđenje je ovoga suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita glede glavnog zahtjeva.

7. Nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP.

8. Nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 2. ZPP jer se ne radi o zahtjevu koji ne ide u sudsku nadležnost.

9. Nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, o kojima nema proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

10. Nije sporno da je tužitelj od 1. lipnja 2016. zaposlen kod tužene kao djelatna vojna osoba, konkretno da je raspoređen u Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, 91. Zrakoplovna baza, Eskadrila borbenih aviona, na ustrojbenom mjestu zrakoplovnog tehničara, da je mjesto rada tužitelja vojarna „Pukovnik Marko Živković“ u Velikoj Gorici te da je tužitelj raspoređen na rad u sastavu tzv. „Dežurnog borbenog dvojca“ s time da u vrijeme kad nije radio u tom dežurstvu, tužitelj je radio u redovnom radnom vremenu od 8,00 do 16,00 sati.

10.1. Nesporno je da je lista angažiranosti na dežurstvu "Dežurnog borbenog dvojca“ tijekom 2017-2022. koju je tužena dostavila u spis, dokument na temelju kojeg predlažu da se utvrdi vrijeme koje je tužitelj u utuženom razdoblju proveo u radu na dežurstvu "Dežurnog borbenog dvojca“. Stranke su učinile nespornim i da je tužitelj u utuženom razdoblju koristio slobodne dane, ali iz različite osnove u odnosu na utuženu osnovu, odnosno ti slobodni dani koje je koristio nisu se odnosili na dežurstvo u "Dežurnom borbenom dvojcu“. Nadalje, stranke su učinile nespornim da dežurstvo "Dežurnog borbenog dvojca“ traje sedam dana neprekidno, od 0-24 sata. Stranke su učinile nespornim i da se radno vrijeme dežurstva "Dežurnog borbenog dvojca“ nije obavljalo u redovnom radnom vremenu već po posebnom rasporedu odnosno dežurstvu.

10.2. Nije sporno niti da je Odlukom o rasporedu radnog vremena („Narodne novine“ 66/14., 23/15, 84/15, 106/17, 39/18, 46/18, 54/19) točka XI. st. 2. propisano da djelatna vojna osoba koja radi u turnusu ima pravo na odmor u trajanju od 60 minuta ili dva puta po 30 minuta u skladu s naravi i potrebama posla.

11. Sporno je je li se ta Odluka Ministra obrane odnosila samo na 2016. ili se i nadalje, odnosno u utuženom razdoblju, primjenjuje na tužitelja, nastavno ima li tužitelj pravo na naknadu uslijed neiskorištenih slobodnih dana i je li tužitelj u utuženom periodu koristio dnevnu stanku u trajanju 60 minuta i nastavno ima li pravo na naknadu zbog nekorištenja iste, sve u utuženom vremenskom periodu.

12. O pravu na naknadu za neiskorištene slobodne dane u razdoblju od 1. srpnja 2017. do 31. srpnja 2022.

12.1. Odredbom čl. 153. st. 3. Zakona o službi u oružanim snagama ("Narodne novine" br. 73/2013., 75/2015., 50/2016., 30/2018.) propisano je da raspored radnog vremena određuje odlukom Ministar.

12.2. Odlukom o rasporedu radnog vremena ("Narodne novine" br. 66/2014., 23/2015., 84/2015., 106/2017., 39/2018., 46/2018) propisano je čl. III., da radno vrijeme djelatnih vojnih osoba podrazumijeva redovno radno vrijeme i radno vrijeme prema posebnom rasporedu; čl. V. da redovno radno vrijeme utvrđuje se u trajanju od 40 sati tjedno raspoređeno na pet dana, u pravilu od ponedjeljka do petka od 8,00 do 16,00 sati, da iznimno pojedini zapovjednici imaju ovlast zbog potreba službe odrediti drugačiji početak i završetak radnog vremena; (čl. V. st. 3.). Nadalje, čl. XIII. st. 1. Odluke o rasporedu radnog vremena propisano je radno vrijeme prema posebnom rasporedu obuhvaća rad u vrijeme vojnih vježbi, uvježbavanja i ostalih oblika obuke u vojnim lokacijama i građevinama, dežurstava, stražarske službe, unutarnje službe, sudjelovanja u operacijama potpore miru, operacijama odgovora na krize, humanitarnim operacijama i drugim aktivnostima u inozemstvu, rada u terenskim uvjetima, na taborovanju i obveznog smještaja u vojnim lokacijama i građevinama ili na drugom mjestu rada, odnosno obavljanja zadaća zbog potreba službe. Odredbom čl. XIX. Odluke o rasporedu radnog vremena propisano je da kada dežurstvo u sustavu zaštite zračnog prostora borbenim dvojcem, medicinskog prevoženja, Obalne straže Republike Hrvatske, protupožarne pripravnosti te službe traganja i spašavanja helikopterima traje pet i više dana djelatne vojne osobe ostvaruju pravo na slobodne dane, na način da za svakih navršenih pet radnih dana dežurstva ostvaruju pravo na jedan slobodan dan, a za svaki neradni dan dežurstva jedan slobodan dan.

12.3. Dakle, kako nije sporno da je tužitelj dežurao u DBD u razdobljima kako to slijedi iz evidencije radnog vremena to bi isti sukladno navedenim odredbama Odluke o rasporedu radnog vremena, a kako mu tuženica nije omogućila korištenje slobodnih dana ostvarenih po toj osnovi imao pravo na naknadu u visini koja slijedi iz nalaza i mišljenja vještaka Vatroslava Zovko, odnosno u iznosu 6.139,26 eura bruto kako je to specificirano nalazom i mišljenjem vještaka.

12.4. Neosnovano pritom tuženica ustraje u navodima da je valjalo primijeniti Odluku od 28. prosinca 2015. Naime, u istoj se jasno navodi da se odnosi „za 2016.“ godinu, pa činjenica da je tužitelju i nakon 2016. godine isplaćivana naknada u iznosu neto 150,00 kuna za svaki dan neposrednoga angažiranja na zadaći borbenog dežurstva, ne može isključiti pravo tužitelja na naknadu za neiskorištene slobodne dane jer osnove za isplatu te naknade nakon 2016. godine nije bilo. Stoga, ne radi se o kumulaciji prava jer tužitelj nije imao pravo na tu naknadu koju mu je tuženica plaćala.

12.5. Pritom niti zapovjedi od 15. siječnja 2016., odnosno 21. siječnja 2016. ne ukazuju da je tu naknadu valjalo primjenjivati i na godine nakon 2016. jer se temelje upravo na predmetnoj Odluci ministra obrane koja se odnosi na 2016. U zapovijedi od 13. srpnja 2016. ne spominje se naknada niti slobodni dani, a zapovijed od 14. srpnja 2020. glede djelatnih vojnih osoba navodi samo vrijeme korištenja ostvarenih slobodnih dana prema Odluci o rasporedu radnog vremena.

12.6. Stoga je žalba tuženice u dijelu glavnog zahtjeva neosnovana jer tužitelj, budući nije koristio slobodne dane (što nije sporno) sukladno odredbi čl. XIX Odluke o rasporedu radnog vremena ima pravo na naknadu u visini kako to slijedi iz nalaza i mišljenja vještaka.

13. O pravu na naknadu zbog neiskorištene dnevne stanke u razdoblju od 1. srpnja 2017. do 31. srpnja 2022.

13.1. I prema stavu ovoga suda pravilno je sud prvog stupnja primjenom odredbi Odluke o rasporedu radnog vremena zaključio da tužitelj u vrijeme dežurstva u sastavu borbenog dvojca, a koje predstavlja radno vrijeme prema posebnom rasporedu ima pravo na dnevni odmor u trajanju od 60 minuta ili dva puta po 30 minuta.

13.2. Nadalje sud prvog stupnja je nakon provedenog postupka utvrdio:

- da je režim rada u DBD - neprekidna nazočnost u bazi za dnevne svjetlosti, spremnost u svakom trenutku izvesti bilo kakav rad na avionima kako bi bili spremni za polijetanje, spremnost opslužiti avion nakon slijetanja;

- da nije prihvatio iskaze tužitelja i svjedoka ZM u dijelu u kojem je iskazao da nikada tijekom utuženog petogodišnjeg razdoblja nije mogao koristiti dnevni odmor jer u tom dijelu njegov iskaz nije uvjerljiv, životan niti logičan;

- da je iz iskaza tužitelja i svjedoka ZM utvrdio da djelatne vojne osobe dežurne u sustavu dežurnog borbenog dvojca u pojedinim iznimnim situacijama uzbune odnosno nužnosti hitnog polijetanja aviona (dakle zbog prirode posla) moraju prekinuti dnevni odmor ili ga ne mogu koristiti u vrijeme takvog polijetanja;

- da tužitelj navodi da im se hrana 3 puta dnevno dovozi i to otprilike uvijek u isto vrijeme, ali ih oni ne mogu konzumirati uvijek u vrijeme kada budu dovezeni. Naime, obrok bude dovezen u određenu prostoriju te ih tamo čeka kada su mogućnosti zbog posla doći radi konzumacije istog;

- da iz iskaza SM proizlazi da da se svakog dana, tijekom dnevne svjetlosti, u kuhinji zrakoplovne baze priređuju obroci hrane te se tri puta dnevno ti obroci dovoze do onog dijela baze u kojoj se nalaze zrakoplovni tehničari i piloti, kako bi im se omogućila konzumacija obroka. Tehničari i piloti konzumiraju te obroke, tri obroka dnevno, pa u to vrijeme koriste dnevni odmor odnosno vrijeme za gablec;

- da ĆM navodi da Dežurni borbeni dvojac ima na raspolaganju posebnu zgradu za svoj boravak, pa dakle u toj zgradi bilo koji član borbenog dvojca može boraviti jednako danju i noću. Imaju na raspolaganju kuhinju, dnevni boravak, blagovaonicu, i sobe. Hrana se dovozi u zgradu u kojoj borave, tri puta dnevno, i svatko je slobodan svoj obrok konzumirati kada se za to odluči.

13.3. Pritom zaključuje i da tuženica nije pozitivnim propisima imala predviđenu obvezu evidentiranja korištenja dnevnog odmora, odnosno sukladno Odluci o rasporedu radnog vremena i Pravilniku o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima („Narodne novine“ 73/17), pa je na tužitelju teret dokaza da u utuženom periodu upravo se radilo o takvim situacijama da se nije mogao koristiti dnevni odmor.

13.4. Odredbom čl. I Odluke o radnom vremenu propisano je da se Odlukom propisuje raspored radnog vremena djelatnih vojnih osoba, oblici organiziranja rada i način evidentiranja radnog vremena. Odredbom čl. XXV Odluke o radnom vremenu propisana je evidencija radnog vremena te je određeno, stavak 1. da radno vrijeme djelatnih vojnih osoba i državnih službenika i namještenika u Oružanim snagama evidentira se u evidenciji (Prilog 1 i Prilog 2) koju ovjerava zapovjednik satnije odnosno zapovjednik ili čelnik jednake ili više razine. Stavkom 4. propisano je da oblik i sadržaj evidencije radnog vremena djelatnih vojnih osoba (Prilog 1)…i zbirne mjesečne evidencije radnog vremena (Prilog 3) te upute za ispunjavanje evidencija iz Priloga 1, 2 i 3 nalaze se u prilogu ove Odluke i njezin su sastavni dio. U Prilogu 1 kao sastavni dio mjesečne evidencije radnog vremena djelatnih vojnih osoba ne navodi se obveza evidentiranja dnevnog odmora.

13.5. Nastavno kada iz pročitanih iskaza svjedoka slijedi da su tijekom dežurstva u DBD konzumirali tri obroka dnevno i da su na taj način koristili i dnevni odmor (što slijedi i iz iskaza svjedoka ĆM i VM jer isti navodi da su obroke konzumirali i koristili dnevni odmor u vrijeme kada su im ti obroci dovezeni, izuzev ako je bila uzbuna) slijedi da tužitelj na kojem je teret dokaza, nije kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja, dokazao da su u utuženom razdoblju upravo uvijek bile situacije da isti nije mogao koristiti dnevnu stanku uslijed velikog intenziteta radne angažiranosti, odnosno uzbune. Tužitelj je trebao dokazati da mu nije omogućeno korištenje dnevnog odmora u razdoblju od 1. srpnja 2017. do 31. srpnja 2022., odnosno da je i to vrijeme radio, a kako se takav zaključak kao valjan ne može izvesti iz izvedenih dokaza, pravilno je sud prvog stupnja primjenom pravila o teretu dokaza odbio tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu kao neosnovan.

14. Zbog navedenog, žalbe su tužitelja i tužene odbijene kao neosnovane te su potvrđene točke I i II izreke presude sukladno odredbi čl. 368.st.1.ZPP-a.

15. Odluku o trošku je valjalo dijelom preinačiti jer tužitelj ima pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku, za pristup na ročište za objavu presude jer je to povezano s pravom na pristup sudu (čl. 29. Ustava Republike Hrvatske „Narodne novine“, broj 59/99, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01,76/10 i 105/14 - dalje Ustav) te čl. 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama („Narodne novine-Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05,1/06,2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija), upravo zbog saznanja o razlozima presude u smislu usmenog obrazloženja i dostave presude za koju je pravilno da se izvršava upravo na ročištu za objavu presude. Tužitelju pripada naknada troškova zastupanja na ročištu za objavu presude temeljem odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a. (Takvo je pravno shvaćanje izraženo i odlukama Vrhovnog suda, Rev- 772/2023-2 od 23.siječnja 2024. Rev-832/2022 od 22. ožujka 2023., Rev-1121/2022 od 12. rujna 2023., Rev-559/23 od 18. listopada 2023. i dr.).

15.1. Sukladno Tbr.9. st.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 – dalje: Tarifa) i pravilno određenom uspjehu stranaka u postupku tužitelju pripada i trošak ročišta za objavu presude sa pdv-om u iznosu od 33,75 eura.

15.2. Sud pravilo odluku o trošku postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 2. ZPP-a u vezi s odredbom članka 155. ZPP-a, imajući u vidu da je tužitelj djelomično uspio u sporu. Imajući u vidu da je tužitelj u parnici uspio sa 63,50% (50% sa osnovom i 77% s visinom), a tuženik sa 36,5% (50% s osnovom i 23% s visinom), oduzimanjem postotka uspjeha tuženika od postotka uspjeha tužitelja, tužitelju je valjalo priznati naknadu troška postupka u omjeru od 27%.

15.3. Sud je pravilno dosudio ostale troškove parničnog postupka u iznosu od 771,00 eura, osim u dijelu u kojemu mu prema odredbama OT ne pripada s obzirom na previsoko postavljen zahtjev za naknadu troška. Osim toga, sud je detaljno objasnio zašto nije priznao ostale troškove, pa tako pravilno navodi da tužitelju nije priznat ni trošak za sastavljanje dopisa od 19. prosinca 2022. u iznosu od 50,00 eura uvećano za PDV po stopi od 25% jer naknada tog troška prema OT nije predviđena budući da je odredbom Tbr. 37. OT predviđena naknada troška za sastavljanje obavijesti i opomena pri čemu se taj trošak ne ostvaruje u okviru parničnog postupka od suprotne strane već se radi o trošku kojeg odvjetnik ima pravo naplatiti od stranke koju zastupa u smislu odredbe Tbr. 47. t. 1. OT.

15.4. Državno odvjetništvo kada zastupa Republiku Hrvatsku u radnom sporu ima ista procesna prava na naknadu parničnih troškova kao i ostale stranke, a sud dosuđuje samo one troškove koje ocijeni nužnim za vođenje parničnog postupka.

15.5. Zbog navedenog, presuda sadrži detaljne razloge u pogledu odbijanja zatraženog troška, uspjeh tužitelja je pravilno odmjeren, a u konkretnom slučaju ne radi se o razmjerno neznatnom dijelu neuspjeha, zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi.

16. Zbog navedenog, u pogledu odluke o troškovima sud je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i čl. 380. t. 3. ZPP u svezi sa čl. 373. t. 3. ZPP odlučio kao u izreci.

17. Kako je žalba tužitelja djelomice odbijena kao neosnovana, a djelomice prihvaćena samo u neznatnom dijelu troškova postupka, a odgovor na žalbu nije bio potreban radi vođenja postupka, odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka sukladno odredbi 166.st.2. u svezi čl. 154.st.5. ZPP-a.

17.1. Odbijen je i zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka jer ista sa žalbom nije uspjela, sukladno odredbi čl. 166. st. 1. ZPP i čl. 154. st. 1. ZPP.

U Požegi, 12. studenoga 2025.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević