Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-431/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Nikolića, kao predsjednika vijeća, Josite Begović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Verice Perić Aračić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Andreja Kljaić, odvjetnica iz Zagreba, Pavla Hatza 9, protiv tuženika HM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćniku Alen Vasiljević, odvjetnik iz Kutine, Vladimira Nazora 7, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog suda u Kutini, posl.br. Pn-128/2019-83 od 7. svibnja 2025., u sjednici održanoj 12. studenog 2025.

presudio je i riješio

I. Žalba tužiteljice se djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća i presuda Općinskog suda u Kutini, posl.br. Pn-128/2019-83 od 7. svibnja 2025. se:

a) potvrđuje u točki I. i dijelu točke II. u kojoj je odbijen zahtjev za isplatu 33.444,00 EUR,

b) ukida u dijelu točke II. u kojem je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 32.253,60 EUR, te u točki III. i u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:

" Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

„ I. Nalaže se tuženiku HM, OIB: [osobni identifikacijski broj], da plati tužiteljici FM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 56.547,20 eura na ime umanjenja vrijednosti nekretnina na adresi [adresa], uslijed propadanja, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB tekućim od dana donošenja presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku HM, OIB: [osobni identifikacijski broj], da plati tužiteljici FM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 65.697,60 eura na ime naknade za uporabu njezinih stvari, odnosno onemogućavanje iste da koristi svoje stvari, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB tekućim od dana donošenja presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana.“

III. Nalaže se tužiteljici FM, OIB: [osobni identifikacijski broj], da nadoknadi tuženiku HM, OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 117.199,24 eura, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB tekućim od dana donošenja presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana".

2. Ovu presudu pravovremenom i dopuštenom žalbom pobija tužiteljica u cijelosti, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - u daljnjem tekstu: ZPP), predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev usvojiti te naložiti tuženiku da joj naknadi parnične troškove, podredno predlaže presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje. Žaliteljica traži i naknadu troškova žalbe.

2.1. Pravovremenu i dopuštenu žalbu protiv odluke o troškovima (točka III. izreke) podnio je i tuženik, u prvom redu navodeći da je prvostupanjski sud propustio odbiti tuženika sa zahtjevom za naknadu onih troškova koje, prema obrazloženju pobijane odluke, nije tuženiku priznao, a za koje žalitelj smatra da mu pripadaju, pa predlaže preinačiti odluku o troškovima i dosuditi mu i te troškove, kao i troškove žalbenog postupka.

3. Na žalbe nije odgovoreno.

4. Žalba tužiteljice djelomično je osnovana, zbog čega je, za sada žalba tuženika bespredmetna, jer je odluku o troškovima valjalo ukinuti povodom tužiteljičine žalbe.

5. Predmet spora zahtjev je tužiteljice da joj tuženik, njezin bivši bračni drug, isplati naknadu za umanjenu vrijednost nekretnina zbog propadanja (točka I.) te na ime naknade za uporabu njezinih stvari (točka II. izreke), a sve za nekretnine i automobil, koje da su njihova bračna stečevina.

5.1. Prije svega treba navesti da je tužiteljica više puta mijenjala tužbeni zahtjev a konačno postavljeni tužbeni zahtjev o kojem je i odlučeno pobijanom odlukom, je onaj iz podneska od 24. listopada 2024. u kojem tužiteljica navodi slijedeće (cit.):

„Prema Nalazu i mišljenju utvrđeno je slijedeće:

Za Nekretninu [adresa] utvrđeno je: umanjenje vrijednosti navedenih nekretnina uslijed propadanja u iznosu od 56.547,20 EUR, za koje propadanje je isključivo odgovoran tuženik jer je onemogućavao tužiteljicu u korištenju nekretnina te time, i u održavanju nekretnina, što znači da je sam kao isključivi posjednik bio odgovoran održavati nekretnine i spriječiti njihovu propast;

visina najamnine u visini od 193.521,60 EUR za sporno razdoblje od 2005. do 2019., u odnosu na koju najamninu treba doći do podjele iste prema veličini suvlasničkih omjera stranaka pa tužiteljica smatra da se na njen suvlasnički dio odnosi iznos od 96.760,80 EUR, dok ista potražuje u ovom postupku samo iznos od 32.253,60 EUR za petogodišnje razdoblje prije podnošenja tužbe;

Za Nekretninu [adresa] utvrđeno je: visina najamnine u visini od 36.414,00 EUR za sporno razdoblje od 2005. do 2019., u odnosu na koju najamninu treba doći do podjele iste prema veličini suvlasničkih omjera stranaka pa tužiteljica smatra da se na njen suvlasnički dio odnosi iznos od 18.207,00 EUR, dok ista potražuje u ovom postupku samo iznos od 6.069,00 EUR za petogodišnje razdoblje prije podnošenja tužbe;

Za Nekretninu [adresa] utvrđeno je: umanjenje vrijednosti navedenih nekretnina zbog starosti u iznosu od 147.944,06 EUR;

visina najamnine u visini od 1.355,52 EUR po m2 za sporno razdoblje od 2005. do 2013.

U odnosu na Automobil [obrt] predloženo je naknadu za uporabu utvrditi u visini najamnine za vozilo iste kategorije, a što iznosi 15 EUR dnevno, odnosno u ukupnom iznosu 27.375,00 EUR za petogodišnje razdoblje prije podnošenja tužbe u ovom postupku.

Uvažavajući sve ranije navedeno, predlaže se da Sud na temelju činjenica i dokaza utvrđenih i provedenih u ovom postupku donese sljedeću

P R E S U D U

Nalaže se tuženiku HM, OIB [osobni identifikacijski broj], da plati tužiteljici FM, OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 56.547,20 EUR na ime umanjenja vrijednosti nekretnina na adresi [adresa], uslijed propadanja, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB tekućim od dana donošenja presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku HM, OIB [osobni identifikacijski broj], da plati tužiteljici FM, OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 65.697,60 EUR na ime naknade za uporabu njezinih stvari, odnosno onemogućavanje iste da koristi svoje stvari, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB tekućim od dana donošenja presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana. …“

5.2. Budući svota od 65.697,60 EUR, koju tužiteljica traži na ime naknade za uporabu njezinih stvari, predstavlja zbroj svota koje je vještak utvrdio kao najamninu/zakupninu za nekretnine u [adresa] (32.253,60 EUR za petogodišnje razdoblje prije podnošenja tužbe), [adresa] (iznos od 6.069,00 EUR za petogodišnje razdoblje prije podnošenja tužbe) i najam automobila [obrt] (27.375,00 EUR za petogodišnje razdoblje prije podnošenja tužbe), jasno je da ne traži nikakvu korist od nekretnine u [adresa] za koju u spomenutom podnesku samo navodi da je vještak utvrdio visinu najamnine od 1.355,52 EUR po m2 za sporno razdoblje od 2005. do 2013.

6. Prvostupanjski je sud utvrdio da su parnične stranke suvlasnice više nekretnina za po ½ dijela te u vezi s njima slijedeće činjenice i to:

- na lokaciji [adresa] u [adresa], dvije kuće s gospodarskim zgradama, k. č. br. [katastarska čestica], upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica], upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica], upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] i k. č. br. [katastarska čestica], upisane u z. k. ul [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], koje sve čine jednu funkcionalnu cjelinu,

- da nije sporno da tužiteljica nakon prekida bračne zajednice stranaka 2005. godine više nije stanovala na adresi [adresa] u [adresa],

- da se tuženik iselio iz kuće na adresi [adresa] 2019. godine,

- na lokaciji [adresa], k. č. br. [katastarska čestica], upisana u z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], koja u naravi predstavlja neograđenu i neizgrađenu livadu,

- na lokaciji [adresa], k. č. br. [katastarska čestica], upisana u z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], u naravi gradska kavana, suvlasnički dio u kojoj je tužiteljica prodala 2015., radi čega je, u postupku koji se vodio pod br. R1-92/2015 podneskom od 15. prosinca 2015., odustala od zahtjeva za razvrgnuće suvlasništva na ovoj nekretnini.

6.1. Prvostupanjski je sud također utvrdio:

- da je vozilo marke Mercedes CL500, godina proizvodnje 2003., kupio tuženik 2004. i ostao je u njegovom posjedu nakon razvoda braka,

- da je brak parničnih stranaka razveden 2005.,

- da nije sporno da je u tijeku bračne zajednice stranaka koja je trajala od 1991. do 2005., tužiteljica stekla na lutriji vozilo Audi, koji je ostao u njenom posjedu nakon razvoda braka .

7. Prvostupanjski je sud zaključio:

- da je tužiteljica konačno odredila tužbeni zahtjev svojim podneskom od 25. listopada 2024. godine iz kojeg je vidljivo da je ista odustala od dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na nekretninu koja se nalazi na lokaciji [adresa], gradska kavana, pa da stoga nije niti odlučivao o tom dijelu tužbenog zahtjeva iz tužbe, a koji se odnosi na ovu nekretninu,

- da tužiteljica nije dokazala da joj je tuženik onemogućavao pristup na nekretninu k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i posjed iste (lokacija [adresa]), radi se, naime, o neizgrađenoj i neograđenoj livadi pa nije bilo zapreka da tužiteljica eventualno koristi ovu nekretninu kao suvlasnik iste, a nije dokazala niti činjenicu da je tuženik iznajmljivao ovu nekretninu trećim osobama i tako naplaćivao najamninu u petogodišnjem razdoblju prije podnošenja tužbe 2019. godine (za koje nije nastupila zastara),

- da tužiteljica nije dokazala da joj je tuženik onemogućavao posjed nekretnina na lokaciji [adresa] i njihovo korištenje, a na njoj je bio teret dokaza (članak 221.a ZPP-a) i to jer u proteklom razdoblju od prekida bračne zajednice 2005. godine pa do podnošenja ove tužbe 2019. godine nije podnijela niti jednu tužbu zbog smetanja posjeda ili zbog predaje u posjed predmetnih nekretnina, a što bi sigurno učinila da joj je tuženik onemogućavao posjed i korištenje ovih nekretnina, budući je podnijela samo jednu tužbu koju je i povukla uz obvezu naknade parničnog troška, da je doneseno rješenje o razvrgnuću suvlasničke zajednice stranaka broj R1-92/2015 od 20. listopada 2016. kojim je određena civilna dioba navedenih nekretnina sudskom prodajom, ali od dana donošenja rješenja o diobi pa do presuđenja tužiteljica nije pokrenula ovršni postupak radi provedbe navedenog rješenja o diobi sudskom prodajom,

- da tužiteljica nije u tijeku postupka dokazala niti svoju tvrdnju da je tuženik ostvarivao prihode od nekretnina koje se nalaze na lokaciji [adresa], naplaćujući najamninu u utuženom razdoblju, a to je pet godina prije podnošenja tužbe, dakle od 2014. godine do 2019. godine jer se dokumentacija koju je tužiteljica priložila u tom pravcu odnosi na razdoblje od 2005. godine pa do 2009. godine, dakle na razdoblje koje nije obuhvaćeno konačnim tužbenim zahtjevom tužiteljice zbog zastare, a osim toga da je iz te dokumentacije vidljivo da su ove nekretnine iznajmljivane tvrtki LJILJANA MAT d.o.o. čiji je vlasnik tuženik pa se ne može govoriti da su nekretnine iznajmljivane trećim osobama,

- da vozilo nije bračna stečevina jer prema iskazu tuženika on ga je kupio za svoje novce i predstavlja njegovu posebnu imovinu, a što sud prihvaća s obzirom da je vozilo bilo registrirano svo vrijeme isključivo na tuženika, te u njegovom posjedu i nakon razvoda braka 2005. godine, a niti tužiteljica nije nikad podnijela tužbu radi utvrđenja da vozilo marke [obrt] predstavlja bračnu stečevinu stranaka i njeno suvlasništvo za ½, niti je ovo vozilo bilo obuhvaćeno njenim prijedlogom za razvrgnuće suvlasničke zajednice stranaka u predmetu R1-92/2015, što sve upućuje na zaključak da vozilo marke [obrt] predstavlja posebnu imovinu tuženika kao što je i vozilo marke Audi (stečeno na lutriji) predstavljalo posebnu imovinu tužiteljice, iako je stečeno u vrijeme bračne zajednice stranaka.

7.1. Zbog navedenog prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev koji se odnosi na naknadu za korištenje tuđe stvari (točka II. izreke.)

8. Zahtjev za isplatu naknade zbog umanjenja vrijednosti bračne imovine – nekretnina na lokaciji [adresa] (točka I. izreke), prvostupanjski sud odbija jer tužiteljica nije dokazala da ju je tuženik onemogućavao u održavanju istih, niti da je pokušala uložiti ikakva sredstva u održavanje ovih nekretnina, pa su za propadanje odgovorne obje stranke kao njihovi suvlasnici.

9. Ispitujući pobijanu presudu na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda parničnog postupka na koju tako pazi po službenoj dužnosti, a niti neku od onih na koje ukazuje žaliteljica, kada je u pitanju odluka o zahtjevu za isplatom naknade zbog umanjene vrijednosti bračne stečevine odnosno nekretnina na lokaciji [adresa] ili da bi u vezi ovog zahtjeva pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, neovisno o tome je li tuženik isključivo posjedovao ovu nekretninu i sprečavao tužiteljicu u posjedu te zajedničke imovine, on, kao jedan suvlasnik, ne odgovara njoj, kao drugoj suvlasnici, zbog propadanja stvari uslijed neodržavanja, jer je posao održavanja suvlasničke stvari posao redovite uprave reguliran člankom 40. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 - u daljnjem tekstu: ZVDSP) i to na način da o poslovima koji se tiču samo redovitoga upravljanja stvarju odlučuju suvlasnici većinom glasova (stavak 1.), pri čemu se većina glasova računa po suvlasničkim dijelovima, a ne po broju suvlasnika (stavak 2.), a ne može li se postići većina, a poduzimanje nekoga posla redovite uprave je nužno za održavanje stvari, na zahtjev bilo kojega od suvlasnika odluku će donijeti sud (stavak 3.). Stoga je pravilno prvostupanjski sud zaključio da su obje parnične stranke odgovorne za propadanje ove zajedničke imovine zbog čega i pitanje ocjene dokaza nije relevantno, pa je žalbu u odnosu na ovu odluku (točka I. izreke) valjalo odbiti kao neosnovanu.

10. U odnosu na zahtjev za naknadu zbog korištenja tuđe stvari (točka II. izreke), prvostupanjski je sud izveo pogrešan činjeničnopravni zaključak kada je u pitanju automobil marke [obrt], dok je u odnosu na koristi od nekretnina na adresi [adresa] izostala valjana ocjena dokaza, a pogrešan je i materijalnopravni pristup, zbog čega je i činjenično stanje ostalo nepotpuno i pogrešno utvrđeno kako će sve biti obrazloženo u nastavku. Naprotiv, u odnosu na koristi od nekretnine na adresi [adresa], pravilno je prvostupanjski sud primijenio pravilo o teretu dokazivanja, zbog razloga koje je i sam naveo (točka 7. alineja druga obrazloženja ove drugostupanjske odluke) kojima se nema što dodati.

11. U odnosu na koristi od automobila marke [obrt] valja reći da je pogrešan stav prvostupanjskog suda da bi predmetni automobil bio posebna imovina tuženika, kao što ni automobil marke Audi, kojeg je stekla tužiteljica na lutriji, nije bio njezina posebna imovina jer su obje stvari stečene tijekom trajanja braka i nije dokazano da su stečene od posebne imovine nekog od bračnih drugova, pa stoga predstavljaju njihovu bračnu stečevinu. Okolnost na koga se pojedino vozilo registriralo svakako nije ni od kakvog značaja u odnosu na pitanje je li riječ o bračnoj ili posebnoj imovini bračnih drugova, a svakako se ne može na temelju iskaza jednog bračnog druga koji (samo) tvrdi da je stvar platio svojim novcem zaključiti da nije riječ o bračnoj stečevini.

11.1. No činjenica da je nakon prestanka braka svatko od bivših bračnih drugova zadržao u posjedu jedno vozilo, koje su, da bi ga mogli upotrebljavati, morali redovno registrirati, (pa je logično da su zadržali u posjedu ono vozilo koje je bilo na tog bračnog druga registrirano), da ni jedno od tih vozila nije bilo predmetom utvrđenja i/ili diobe bračne imovine, logično je zaključiti da su prešutno te dvije pokretne stvari podijelili na način da je svatko od njih dobio ono vozilo koje je na njega registrirano i koje je uzeo u isključiv posjed.

11.2. Stoga je pravilna odluka prvostupanjskog suda kojom je odbio zahtjev od koristi koje da je tuženik imao od korištenja vozila marke [obrt].

12. U odnosu na koristi od nekretnina na adresi [adresa] valja reći da suvlasnik koji je u posjedu stvari koji drugi suvlasnik ne suposjeduje jer mu to suvlasnik-posjednik onemogućava, dužan je platiti suvlasniku-neposjedniku koristi koje je imao za vrijeme svog posjedovanja stvari, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario, s obzirom da je riječ o nepoštenom posjedniku (članak 165. stavak 1. ZVDSP-a), dakle svakako i korist koju ostvaruje od najamnine/zakupnine. Zaključak prvostupanjskog suda kako je iz dokumentacije vidljivo da su nekretnine na lokaciji [adresa] iznajmljivane, točnije davane u zakup, tvrtki LJILJANA MAT d.o.o., čiji je vlasnik tuženik, pa da se ne može govoriti da su nekretnine iznajmljivane trećim osobama je pogrešan. Tuženik je fizička osoba, d.o.o. u njegovom vlasništvu je pravna osoba, već samim tim je jasno da je riječ o dvije različite osobe, pa zakupnina koju pravna osoba plaća fizičkoj osobi (koji je jedan od suvlasnika nekretnine) korist je koja bi trebala biti podijeljena među suvlasnicima, ovdje parničnim strankama, sukladno njihovim suvlasničkim udjelima. Činjenica da spisu nisu priloženi ugovori o zakupu (ne najmu) za utuženo razdoblje, već za neko ranije razdoblje, ne bi sama po sebi predstavljala razlog za odbijanje zahtjeva za isplatom koristi ako bi se ocjenom svih dokaza zajedno moglo utvrditi da se poslovanje nekog društva koje je ranije bilo u zakupu na ovoj adresi (LJILJANA MAT d.o.o., P.T.O. "Matea", list spisa 419-421), u utuženom razdoblju i dalje odvijalo na toj istoj lokaciji, npr. ako to društvo nije promijenilo mjesto poslovanja ili nije prestalo postojati i sl., a zbog pogrešnog stava prvostupanjskog suda o relevantnosti priloženih ugovora o zakupu te pogrešnog tumačenja materijalnog prava (tuženik vlasnik d.o.o., pa d.o.o. nije treća osoba), izostala je ocjena svih spisu priloženih dokaza na koju povredu iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 8. ZPP-a, opisno ukazuje žaliteljica. Za primijetiti je i da su spisu priloženi razni ugovori o zakupu ali se oni svi ne odnose na adresu [adresa] već i na [adresa], ali ovi potonji nisu relevantni s obzirom da se ne traži isplata koristi u odnosu na ovu nekretninu.

12.1. Stoga, u odnosu na zahtjev za isplatu koristi od nekretnina na adresi [adresa], a riječ je o svoti od 32.253,60 EUR, činjenično je stanje ostalo nepotpuno i nepravilno utvrđeno, jer je počinjena povreda iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 8. ZPP-a, radi čega je u tom dijelu žalbu tužiteljice valjalo prihvatiti i prvostupanjsku presudu djelomično ukinuti.

13. Valja ovdje prvostupanjskom sudu također ukazati, a s obzirom na stav prvostupanjskog suda i žalbene navode o tome što je tužiteljica trebala učiniti u pogledu stupanja u suposjed zajedničkih stvari, a da bi ostvarila pravo na isplatu koristi, na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo na drugoj sjednici od 1. ožujka 2021. koje glasi:

"U odnosima između suvlasnika (vlasnika i posjednika), kada jedan suvlasnik onemogući drugog u korištenju (su)vlasništva stvari primjenjuju se odredbe čla.164. i 165.ZVDSP.

U parnici u kojoj je predmet spora zahtjev su(vlasnika) protiv posjednika koji koristi i posjeduje tuđu stvar (ili tuđi suvlasnički dio stvari), za isplatu naknade za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi, odnosno naknade za sve koristi koje je tuženik imao za vrijeme svojega posjedovanja, na temelju članka 164. i 165. ZVDSP za odluku o tuženom zahtjevu odlučno je utvrditi pravni položaj posjednika, pritom nije nužno da se tužbenim (vlasničkim) zahtjevom istodobno traži i predaja te stvari u (su)posjed, ako je (su)vlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari. Pošteni posjednik u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kada je primio tužbu na predaju u posjed ili suposjed, ali se njegovo nepoštenje može dokazivati i u odnosu na vrijeme prije podnošenja tužbe ako ga je tužitelj na odgovarajući način pozvao na predaju stvari.".

14. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom Ia) na temelju članka 368. ZPP- a, a u odnosu na točku I.b) na temelju članka 369. stavak 1. ZPP.

15. Kako je djelomično ukinuta odluka o glavnoj stvari ukinuta je i odluka o troškovima, ali svejedno se smatra potrebnim ukazati tuženiku, u odnosu na žalbene navode u kojima problematizira način na koji je sud odlučio o troškovima jer nije u izreci odbio zahtjev za isplatom onih troškova koje tuženiku nije priznao, na slijedeće:

a) kada sud odlučuje o troškovima on to čini na temelju članka 154. ZPP-a na način da, ovisno o tome tko je u sporu uspio i koliko, dosuđuje onoj stranci koja je uspjela u cijelosti ili u većem dijelu one troškove koje joj je priznao s obzirom na to jesu li bili potrebni za vođenje postupka ili ne (članak 155. stavak 1. ZPP-a), a samo u obrazloženju navodi kako je do te svote došao,

b) odluka o troškovima nije odluka o tužbenom zahtjevu, svaka od stranaka traži troškove, dakle i tuženik koji, osim kad je o protutužbi riječ, nema tužbenog zahtjeva, pa se o zahtjevima stranaka za naknadom troškova odlučuje jednom odlukom a ne posebnim odlukama, dakle u izreci se samo dosuđuje priznati trošak, a ne odbija zahtjev za nepriznatim troškovima jedne i druge strane.

16. O troškovima žalbenog postupka ostavljeno je odlučiti u konačnoj odluci (točka II. izreke) na temelju članka 166. stavak 4. ZPP-a.

U Dubrovniku, 12. studenog 2025.

Predsjednik vijeća:

Zoran Nikolić