REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu Zagreb,

Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

Poslovni broj: P-2658/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu po sucu pojedincu Nadi Nekić Plevko u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB: 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, koga zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, Vrbani 15, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević ˛partneri d.o.o., iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi; utvrđenja i isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave dana 25 rujna 2025. u nazočnosti punomoćnika stranaka, s danom objave presude 12. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

1.) Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi :

" I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovor o dugoročnom kreditu za projektno financiranje br. 3214684375 od 20.10.2008. sklopljenog između tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 i korisnika kredita MARAVIĆ-INŽENJERING I KONSTRUKCIJE d.o.o.., a koja: - u dijelu čl.2. glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknade u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge Kreditora, važećom na dan obračuna: 1,25% za obradu kreditnog zahtjeva.“ - u dijelu čl.2. glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknade u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge Kreditora, važećom na dan obračuna: 1,00% za prijevremenu otplatu kredita, osim u slučaju refinanciranja drugim kreditom Banke ili u njenom aranžmanu.“

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Lonjička ulica 2A, 10000 Zagreb, OIB: 25132169807, isplati iznos od 6.996,08 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21.10.2008. do isplate, prema stopi koja se određuje, do 31.12.2022. za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena, do 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a od 1.1.2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotna poena, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Lonjička ulica 2A, 10000 Zagreb, OIB: 25132169807, isplati iznos od 2.091,49 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23.12.2015. do isplate, prema stopi koja se određuje, do 31.12.2022. za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena, do 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a od 1.1.2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotna poena, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Lonjička ulica 2A, 10000 Zagreb, OIB: 25132169807 plati prouzročeni parnični trošak sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja ove presude do isplate prema stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se od 1.1.2024. određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotna poena, u roku 15 dana."

2. ) Nalaže se tužitelju da tuženiku isplati na ime troška postupka iznos od 750,00 eura u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 19. prosinca 2024. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj je naveo da je dana 20. listopada 2008. god. između tuženika i korisnika kredita društva MARAVIĆ-INŽENJERING I KONSTRUKCIJE d.o.o., sklopljen je Ugovor o dugoročnom kreditu za projektno financiranje (dalje: Ugovor) br. 3214684375 prema kojem je kojem je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 983.870,00 CHF. U dokaz navedenog tužitelj dostavlja navedeni Ugovor; te predlaže da sud pribavi od tuženika službenim putem početni otplatni plan; knjigovodstvenu karticu prometa po kreditu te sve odluke o promjenama kamatnih stopa po navedenom ugovoru o kreditu;

2. Tužitelj navodi da je odredbom čl. 2. predmetnog Ugovora tuženi je obvezao korisnika kredita na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, i to u visini od 1,25 % vrijednosti kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženi tereti tužitelja odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu korisnika kredita čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. (TZV. ULAZNA NAKNADA). Nadalje, prema tužitelju sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st.2 i čl. 82, alineja 10 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa korisnikom kredita, a kojom je korisniku kredita nametnuta obveza sa čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Slijedom toga, nije mogao komparirati visinu naknade niti sa drugim kreditorima, te sam odvagnuti koja mu je opcija u svojoj ukupnosti povoljnija. Dakle, tuženi je korisniku kredita odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga prilikom isplate kredita za iznos od 1,25% od visine kredita 983.870,00 CHF nezakonito i potpuno netransparentno mu nametnuvši apstraktnu ulaznu naknadu. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženi naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i korisniku kredita zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita.

3. Po stavu tužitelja tuženik je na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca, na štetu korisnika kredita a da se radi o nepoštenim odredbama zauzeo je stavi i sud EU i Vrhovni sud RH i to u predmetima: 1. C-224/19, C-259/19, C-84/19, C-222/19, C-252/19 I C-484/21 koje se dostavljaju u privitku; 2. REV-673/2023 od dana 13.02.2024.g. Tužitelj nastavo navodi da je odredbom čl. 2. predmetnog Ugovora tuženik propisao da je prijevremena otplata kredita moguća, te u slučaju prijevremene otplate naknada iznosi 1,00% od iznosa prijevremeno otplaćenog kredita. Ističemo kako se na isti odnos veže isto očitovanje tužitelja izneseno u stavku 2 tužbe. Ujedno se ističe kako je u potpunosti u suprotnosti sa zakonom naplaćivanje naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, jer tuženik nema pravo na naplatu naknade zbog činjenice da neki dužnik želi prijevremeno isplatit svoje dugovanje, i u odnosu na ovaj navod tužitelj dostavlja poslovne brojeve odluka županijskih sudova u u Vukovaru; Splitu; Slavonskom Brodu; Varaždinu; Osijeku i Velikoj Gorici; te odluku Rev-112/18 i Rev 1020/21. Vrhovnog suda Republike te predlaže da sud naloži tuženiku dostavu potvrde kome, kada i u kojem iznosu je isplaćen iznos kredita; predlaže saslušanje direktora društva MARAVIĆ- INŽENJERING I KONSTRUKCIJE d.o.o., g. FN; provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost da li su isti iznosi naknada naplaćeni od strane tuženika, kada, te u kojoj visini; predlaže da sud zatraži od tuženika dostavu potvrde koliki iznos i kada je naplaćen na ime naknada iz čl. 2. ugovora o kreditu; te predlaže i provođenje financijsko- knjigovodstveno vještačenje na navedene okolnosti, s time da pridržava pravo naknadno specificirati, povisiti i urediti tužbeni zahtjev po provedenom vještvu. Tužitelj navodi i da je Ugovorom o cesiji, Ustupitelj društvo MARAVIĆ-INŽENJERING I KONSTRUKCIJE d.o.o.., Nedelišće je kao korisnik kredita prenio sve svoje tražbine prema tuženiku koje bi proizlazile iz predmetnog Ugovora o kreditu, na ovdje tužitelja kao Primatelja. Iz Ugovora o cesiji vidljivo je da Ustupitelj s naslova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ima tražbine na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada, te slijedom navedenog tužitelj ima pravo zahtijevati povrat plaćenog iznosa s osnova ništetne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, izlaznoj naknadi i kamatnoj stopi.

4. U svom odgovoru na tužbu od 17. veljače 2025. tuženik je naveo kako tužitelj u tužbi navodi kako bi ugovorne odredbe o „ulaznoj“ i „izlaznoj“ naknadi bile nepoštene ugovorne odredbe sukladno čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP). Pri tome se tužitelj u historijatu tužbe poziva i citira sudsku praksu koja se isključivo odnosi na potrošačke kredite. Međutim, korisnik kredita – trgovačko društvo MARAVIĆ INŽENJERING I KONSTRUKCIJE d.o.o. nije potrošač i stoga ne može uživati potrošačku zaštitu, pri čemu tuženik dodatno ističe da se sudske odluke na koje se tužitelj poziva uopće nisu relevantne za pitanje eventualne ništetnosti odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Naime, iz isprava koje prileže spisu – prvenstveno samog Ugovora o kreditu, nedvojbeno proizlazi da korisnik kredita nije potrošač, pa se stoga i predmetni Ugovor o kreditu ne može promatrati s aspekta odredbi Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju. Iz odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu, a koja opisuje namjenu Ugovora o kreditu, proizlazi da su sredstva kredita bila namijenjena za projektno financiranje - kupnja poslovne zgrade i građevinskog zemljišta. Dakle, korisnik kredita je predmetni ugovor sklopio u svojstvu trgovca prilikom obavljanja svoje profesionalne djelatnosti, zbog čega se na korisnika kredita, pa time i na tužitelja kao primatelja ustupa ne primjenjuju testovi transparentnosti i poštenosti uspostavljeni radi ispravljanja eventualne neravnoteže do koje dolazi zbog nedovoljne informiranosti i nemogućnosti pregovaranja potrošača. U dokaz navedenog tuženik predlaže također saslušanje zakonskog zastupnika korisnika kredita u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu te i saslušanje djelatnika Banke koji su neposredno pregovarali i komunicirali s korisnikom kredita.

5. Tuženik nastavno u odgovoru na tužbu navodi da osim što se korisnik kredita ne može smatrati potrošačem niti može uživati takvu zaštitu na koju se tužitelj poziva, ističe ujedno da je da se korisnik kredita ni u kojem slučaju u odnosu prema tuženiku ne može smatrati slabijom ugovornom stranom. Naime, tužitelj u tužbi navodi kako je tuženik kao jača strana sastavio obrazac ugovora u kojemu su formulirane sporne odredbe. Takvi navodi tužitelja u cijelosti su neosnovani, jer je prije svega razvidno kako se glede predmetnog Ugovora o kreditu ne može govoriti kao o odnosu „jače“ i „slabije“ strane, već o ravnopravnom odnosu dvaju trgovaca, a što su nesporno i tuženik i korisnik kredita Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita imale smatrati ništetnim i to iz sljedećih razloga. Tuženik ističe da korisnik kredita (pa i tužitelj) nemaju osnovu tražiti utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na naknade s obzirom da takve ugovorne odredbe nisu protivne Ustavu RH, prisilnim propisima ni moralu društva te su iste bile jasno i razumljivo navedene u Ugovoru o kreditu. Isto tako, u konkretnom slučaju se radi o trgovačkom ugovoru te valja naglasiti da je korisnik kredita poduzetnik i kao gospodarski subjekt zasigurno je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja ugovora o kreditu u kojem je u članku 2. Ugovora ugovorena i takozvana „ulazna“ i „izlazna“ naknada jer se od njega kao poslovnog subjekta očekuje povišena mjera obaviještenosti, pažljivosti i opreza te se korisnik kredita u odnosu na tuženika ima smatrati ravnopravnom ugovornom stranom, a ne slabijom kako to tužitelj u tužbi pokušava pogrešno prikazati. Kogentnom odredbom članka 10. ZOO-a propisan je standard dužne pozornosti prema kojem su trgovci dužni postupati s povećanom pozornošću (tzv. pozornost dobrog gospodarstvenika), a unutar svoje struke ili profesije s pažnjom dobrog stručnjaka – što uključuje i poznavanje pravila struke i običaja. Isto tako, ugovaranje ulazne i izlazne naknade predstavlja uvriježenu poslovnu praksu u kreditnom poslovanju i razvijeno običajno pravo i praksu između trgovaca. Trgovački se običaji primjenjuju na obvezne odnose među trgovcima prema objektivnom konceptu tj. primjenjuju se trgovački običaji koje trgovci redovito primjenjuju u istim takvim odnosima, ako sudionici u njima nisu izrijekom ili prešutno isključili njihovu primjenu te se trgovački običaji i praksa koju su trgovci međusobno razvili, za čiju su primjenu ispunjene pretpostavke iz ZOO-a, primjenjuju i ako su suprotni dispozitivnom propisu. Tuženik ukazuje i da se korisnik kredita svjesno nakon višemjesečnih pregovora i informiranja odlučio za predmetni Ugovor o kreditu sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je očito ocijenio kako mu sukladno njegovim mogućnostima, potrebama, poslovnim prilikama i financijskoj sposobnosti upravo predmetni Ugovor o kreditu najviše odgovara. Dakle, korisnik kredita je donio informiranu i samostalnu poslovnu odluku na temelju vlastite procjene te sukladno tome svojevoljno pristupio sklapanju predmetnog ugovornog odnosa i potpisao Ugovor o kreditu i pristao na primjenu tada važećih općih uvjeta tuženika. Osim toga, tužitelj paušalno navodi kako se o predmetnim odredbama nije moglo pregovarati, a što ničime ne pokušava niti dokazati, a ujedno paušalno navodi i da je korisniku kredita nametnuta obveza plaćanja predmetnih naknada s kojima on uopće nije niti bio upoznat.

6. S tim u vezi tuženik ističe kako se o predmetnim ugovornim odredbama pregovaralo te je kao rezultat toga korisnik kredita bio pravovremeno obaviješten o obvezi plaćanja ulazne naknade za obradu kredita kao i plaćanja naknade kod prijevremene otplate kredita. U prilog tome govori i činjenica da je korisniku kredita prilikom plaćanja „ulazne“ naknade bilo odobreno smanjenje iznosa naknade od 30% zbog ugovorenog paketa „Partner“ te je o istome, kao i o obvezi i načinu plaćanja, korisnik bio obavješten dopisom od dana 20.10.2008.g. naziva „Obračun jednokratne naknade za obradu dugoročnog kredita“ u kojem dopisu je osim toga i jasno navedeno da je korisnik kredita u obvezi plaćanja predmetne naknade prije korištenja kredita te je korisniku kredita dana i uputa o plaćanju. Time se u cijelosti čine neosnovani navodi tužitelja iz tužbe o tome da je korisniku kredita prilikom isplate kredita faktično za iznos naknade umanjen ugovoreni iznos kredita. Nadalje, prilikom prijevremene otplate kredita tuženik je korisniku kredita također smanjio iznos ugovorene naknade za 25%, odnosno korisniku kredita je odobreno sniženje naknade te je u konačnici platio 0,75% od ugovorenog iznosa naknade. U dokaz navedenog tuženik dostavlja Obračun jednokratne naknade za obradu dugoročnog kredita od dana 20.10.2008.g.; predlaže saslušanje djelatnika Banke koji su neposredno pregovarali i komunicirali s korisnikom kredita tijekom trajanja ugovornog odnosa (naknadna dostava podataka ). Uz navedeno tuženik ističe i da je općepoznato da se trgovac na tržištu, pa tako i korisnik kredita u konkretnom slučaju mora ponašati odgovorno i s povećanom pažnjom (u odnosu na prosječnog potrošača – fizičku osobu koja ne obavlja trgovačku djelatnost) pri čemu se ističe da je ugovaranje i plaćanje ulazne i izlazne naknade za poslovne subjekte dopušteno i uobičajeno postupanje, podložno dispoziciji i pregovorima stranaka, te isto nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Osim toga, Zakon o kreditnim institucijama kao lex specialis, daje tuženiku mogućnost naplate takvih naknada, a što je u skladu sa svim relevantnim propisima i što tuženiku nije bilo zabranjeno niti tada pa niti danas. Dodatno, tuženik ističe i kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu 2008. g. nije niti postojalo nikakvo zakonsko ograničenje kreditnim institucijama na ugovaranje naknada. Tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, a koje odredbe se pak ne primjenjuju na potrošačke ugovore koji su sklopljeni prije stupanja na snagu tih zakonskih propisa, a također ne primjenjuju se niti na trgovačke ugovore kao što je u konkretnom slučaju riječ. Točnije, zakonodavac je tek Zakonom o potrošačkom kreditiranju ( Narodne Novine br. 75/2009, dalje u tekstu: ZPK) i njegovim izmjenama i dopunama iz 2013. godine ( Narodne Novine br. 143/2013) u čl. 2. dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom “pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi” pa je tako 31. siječnja 2014. godine donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (Narodne Novine br. 15/2014), kojim je izrijekom bila u članku 3. dopuštena i predviđena i naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita, a vjerovnikih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Sve do stupanja na snagu gore navedenog zakonodavstva nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetnih naknada za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita, odnosno do tada je u čl. 16. ZPK (koji je na snazi od 1. siječnja 2010.g.) bilo jedino propisano da vjerovnik u slučaju prijevremene otplate kredita ima pravo na pravednu i objektivnu naknadu za moguće troškove izravno povezane s prijevremenom otplatom kredita, a da iznos naknade ne smije premašiti 1% iznosa kredita koji se prijevremeno otplaćuje ako je razdoblje između dana prijevremene otplate i roka dospijeća iz ugovora o kreditu dulje od godinu dana. Ako je to razdoblje kraće od godine dana, iznos naknade ne smije premašiti 0,5% iznosa kredita koji se ranije otplaćuje te da iznos naknade ne smije prelaziti iznos kamata koje bi potrošač platio tijekom razdoblja između dana prijevremene otplate kredita i dana prestanka ugovora o kreditu. Naposljetku, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju od 12. listopada 2017. ( Narodne Novine , broj 101/2017, dalje u tekstu: ZSPK) propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu ZSPK-a kao i na ugovore o kreditu sklopljene s pravnim osobama. Iz ranije navedenog slijedi zaključak kako zakonodavac čak i u potrošačkim pravnim poslovnima u kojima ipak postoji određena nejednakost između ugovornih strana (a što u ovom postupku nije slučaj kod trgovačkih ugovora kao što je u konkretnom slučaju riječ) daje pravo kreditorima kao vjerovnicima da naplate naknadu u slučaju da korisnik kredita kao dužnik prijevremeno otplati kredit, dok se istovremeno nameće zaključak kako zakonodavac nikada nije ograničavao kreditorima mogućnost naplate naknade za obradu kredita ili prijevremenu otplatu kredita pravnim osobama, a niti je to omogućavao samo pod određenim uvjetima, a niti je bio propisan određeni maksimalni iznos naknade koji se može naplatiti. U kontekstu svega ranije navedenog, tuženik ukazuje i na etabliranu praksu Visokog trgovačkog suda RH u pogledu bankarskih naknada, i to na odluku Visokog trgovačkog suda RH od dana 7. rujna 2022. godine, broj Pž-4105/2021 i odluku Visokog trgovačkog suda RH od dana 9. lipnja 2020. godine, broj Pž-5327/2018. U predmetnim odlukama je VTS RH odlučujući upravo o ništetnosti odredbe koja se ticala naknade za prijevremeni povrat kredita, istaknuo: da rezultati dokaznog postupka upućuju na to da je Ugovor rezultat suglasne volje ugovornih strana, da je korisnik kredita u vrijeme sklapanja ugovora bio upoznat sa sadržajem ugovora pa tako i sa spornom ugovornom odredbom kojom su stranke ugovorile pitanje naplate naknade u slučaju prijevremenog vraćanja kredita; da su ugovorne strane pravne osobe koje u poslovanju tereti dužnost postupanja s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika; da sporna ugovorna odredba nije zabranjena, njome su stranke izrazile slobodu uređenja ugovornih odnosa; ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Sve do stupanja na snagu gore navedenog zakonodavstva nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetnih naknada za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita, odnosno do tada je u čl. 16. ZPK (koji je na snazi od 1. siječnja 2010.g.) bilo jedino propisano da vjerovnik u slučaju prijevremene otplate kredita ima pravo na pravednu i objektivnu naknadu za moguće troškove izravno povezane s prijevremenom otplatom kredita, a da iznos naknade ne smije premašiti 1% iznosa kredita koji se prijevremeno otplaćuje ako je razdoblje između dana prijevremene otplate i roka dospijeća iz ugovora o kreditu dulje od godinu dana. Ako je to razdoblje kraće od godine dana, iznos naknade ne smije premašiti 0,5% iznosa kredita koji se ranije otplaćuje te da iznos naknade ne smije prelaziti iznos kamata koje bi potrošač platio tijekom razdoblja između dana prijevremene otplate kredita i dana prestanka ugovora o kreditu. Naposljetku, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju od 12. listopada 2017. (Narodne Novine br.101/2017, dalje u tekstu: ZSPK) propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu ZSPK-a kao i na ugovore o kreditu sklopljene s pravnim osobama. Iz ranije navedenog slijedi zaključak kako zakonodavac čak i u potrošačkim pravnim poslovnima u kojima ipak postoji određena nejednakost između ugovornih strana (a što zasigurno nije slučaj kod trgovačkih ugovora kao što je u konkretnom slučaju riječ) daje pravo kreditorima kao vjerovnicima da naplate naknadu u slučaju da korisnik kredita kao dužnik prijevremeno otplati kredit, dok se istovremeno nameće zaključak kako zakonodavac nikada nije ograničavao kreditorima mogućnost naplate naknade za obradu kredita ili prijevremenu otplatu kredita pravnim osobama, a niti je to omogućavao samo pod određenim uvjetima, a niti je bio propisan određeni maksimalni iznos naknade koji se može naplatiti.

7. Tuženik nastavno ukazuje i na etabliranu praksu Visokog trgovačkog suda RH u pogledu bankarskih naknada, i to na odluku Visokog trgovačkog suda RH od dana 7. rujna 2022. godine, broj Pž-4105/2021 i odluku Visokog trgovačkog suda RH od dana 9. lipnja 2020. godine, broj Pž-5327/2018. U predmetnim odlukama je VTS RH odlučujući upravo o ništetnosti odredbe koja se ticala naknade za prijevremeni povrat kredita, istaknuo: da rezultati dokaznog postupka upućuju na to da je Ugovor rezultat suglasne volje ugovornih strana, da je korisnik kredita u vrijeme sklapanja ugovora bio upoznat sa sadržajem ugovora pa tako i sa spornom ugovornom odredbom kojom su stranke ugovorile pitanje naplate naknade u slučaju prijevremenog vraćanja kredita; da su ugovorne strane pravne osobe koje u poslovanju tereti dužnost postupanja s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika; da sporna ugovorna odredba nije zabranjena, njome su stranke izrazile slobodu uređenja ugovornih odnosa; da je naknada za prijevremeni povrat kredita bila određena upućivanjem na tuženikove akte koju tu naknadu jasno određuju, pa da nije osnovan prigovor tužitelja da ta naknada nije bila određena odnosno odrediva; da predmetna naknada nije mijenjana od strane tuženika u cijelom razdoblju otplate kredita; da se radi o naknadi s kojom je korisnik kredita bio upoznat u vrijeme sklapanja ugovora te da korisnik kredita nije bio u neravnopravnom položaju; da naknada nije ugovorena kao obveza plaćanja (dijela) kamata u slučaju prijevremene otplate kredita; Iznijeto shvaćanje sadržano je i u drugim odlukama Visokog trgovačkog suda (npr. Pž-4182/2020, Pž- 1558/2017, Pž-3646/2020, Pž-5327/2018, Pž- 1572/2018). Dokaz: - odluka VTS RH od dana 7. rujna 2022. godine, broj Pž-4105/2021 - odluka VTS RH od dana 9. lipnja 2020. godine, broj Pž-5327/2018 - odluka VTS RH od dana 1. lipnja 2022. godine, broj Pž-3646/2020 Slijedom svega navedenog tuženik ponavlja kako ugovaranje predmetnih ugovornih odredbi nije zabranjeno niti protivno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva.

8. Vezano za naknadu za prijevremenu otplatu kredita tuženik navodi da tužitelj tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da naknada za prijevremeni povrat kredita iznosi 1,00 %. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to ne samo iz prethodno objašnjenih razloga već i iz sljedećih razloga. U konkretnom ugovornom odnosu, odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu koje se tiču ugovaranja naknade za prijevremenu otplatu kredita odraz su odredbe čl. 507 i 1024. ZOO-a. a) Vraćanje kredita prije roka Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Dakle, obveza je svakog korisnika kredita vratiti iskorišteni iznos novca u vrijeme i na način kako je to bilo ugovoreno u samom ugovoru o kreditu što čini rok vraćanja bitnim sastojkom ugovora o kreditu. Kod ugovora o kreditu rok vraćanja je dakle bitan sastojak ugovora koji je ugovoren u interesu obiju strana jer je prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu rok vraćanja i jednoj i drugoj strani stvarao i stvara financijske i poslovne prevage za odlučivanje za ulazak u konkretan pravni posao. Tako primjerice svaka banka kao kreditor veže uz rok vraćanja i visinu kamatne stope koju je spremna ponuditi pojedinom korisniku kredita, kao i uz ostale bitne uvjete kredita kao što su sredstava osiguranja. Nastavno, a s druge strane i sam korisnik kredita svoju vlastitu odluku o zasnivanju kreditnog ugovornog odnosa zasniva zasigurno na roku vraćanja jer mu vlastita procjena mogućnosti podmirivanja dospjelih rata ili anuiteta ovisi ne samo o ukupnom iznosu sredstava koje su mu potrebne radi financiranja određene namjene već i od roka vraćanja u čijoj zavisnosti se onda formira i konačni iznos rate ili anuiteta. Sukladno čl. 175. st. 2. ZOO-a regulirano je pravo dužnika na ispunjenje obveze i prije roka, odnosno prije dospijeća, te je tako zakonodavac propisao da kada dužnik ponudi ispunjenje prije roka, vjerovnik može odbiti ispunjenje, a može ga i primiti i zadržati pravo na naknadu štete, ako o tome bez odgađanja obavijesti dužnika. Također, odredba čl. 1024. ZOO-a navodi da korisnik kredita ima mogućnost vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku te je u tom slučaju korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio.

9. Dakle, prijevremeno vraćanje kredita ne predstavlja postupanje u skladu s ugovorom već se radi o dispoziciji korisnika kredita za koju je zakonodavac predvidio sankcije s ciljem zaštite vjerovnika (banke) te je tako dužnik dužan naknaditi svaku štetu kreditoru, koju bi ovaj pretrpio zbog povrata kredita prije ugovorenog roka, pa i usprkos tome što je kreditor eventualno prethodno bio obaviješten o namjeri vraćanja prije roka. Isto tako, iz dikcije citiranih zakonskih odredbi proizlazi kako je odredba iz čl. 1024. ZOO-a, o mogućnosti vraćanja kredita prije ugovorenog roka, dispozitivne naravi te kao takva ne ograničava ugovorne strane u slobodi ugovaranja ugovornih odredbi koje se odnose na vraćanje kredita prije roka kao što je u konkretnom slučaju ugovorna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu. Nadalje, kada se odredba čl. 1024. ZOO- a dovede u svezu s odredbom čl. 507. ZOO-a koja glasi „Ako nije drukčije ugovoreno, zajmoprimac može vratiti zajam i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan obavijestiti zajmodavca unaprijed o svojoj namjeri i naknaditi mu štetu“ jasno je da promatrana odredba nije prisilne nego je dispozitivne naravi. U svakom slučaju, obveza naknade štete se odnosi na naknadu štete zbog prijevremenog vraćanja, tj. radi vraćanja prije roka te odgovornost zajmoprimca postoji ako između vraćanja zajma prije roka i štete koju pretrpi zajmodavac postoji karakteristična ili tipična uzročna veza te se u tom slučaju radi o naknadi štete proistekle iz radnje u vezi s ugovorom te stoga treba primijeniti pravila o odgovornosti za štetu iz čl. 342. do 347. ZOO-a. Sporazum o najvišem iznosu naknade, preko kojega neće biti obveze plaćanja na strani ugovorne strane koja odluči odstupiti od ugovorenog roka vraćanja kredita, je izrijekom dopušteni sporazum na osnovi čl. 345. st. 3. ZOO-a i načelno je, kao i svaki sporazum o ograničenju odgovornosti, na korist osobi koja bi bila obvezna naknaditi štetu. Dakle, na temelju zakonske pretpostavke o obvezi naknade štete za slučaj vraćanja kredita prije roka, ugovorne strane su postigle sporazum o naknadi te štete koju će u tom slučaju biti dužan platiti korisnik kredita pri čemu tuženik navodi i da je takav sporazum između ugovornih strana o najvišem iznosu štete usklađen i s odredbom čl. 1024. st. 4. ZOO-a obzirom da iznos ugovorene naknade odnosno sporazum stranaka o najvišem iznosu naknade ne predstavlja iznos kamata koje bi prema redovnom tijeku stvari (da nije došlo do prijevremene otplate kredita) korisnik kredita platio za vrijeme od dana stvarnog vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Iako su tuženik i korisnik kredita u čl. 6. Ugovora o kreditu ugovorili rok vraćanja 31.01.2019.g., korisnik kredita se poslužio mogućnošću prijevremene otplate kredita iz čl. 2 Ugovora o kreditu te je dana 22.12.2015.g odlučio na temelju vlastite odluke i prosudbe prijevremeno otplatiti kredit. Tuženik je stoga obračunao korisniku kredita iznos od 0,75% na ime naknade pri čemu je tuženik dodatno odobrio i smanjio korisniku kredita ugovoreni iznos naknade za 0,25% o čemu je korisnik kredita bio obavješten od strane djelatnika tuženika. U konkretnom slučaju korisnik kredita je s osnove takozvane izlazne naknade dana 22.12.2015. platio iznos od 15.758,34 kn /2.091,49 eur iz kojeg iznosa je također vidljivo da navedeni iznos svojom visinom ne odgovara niti je povezan s visinom kamata koja nisu još bile dospjele na dan vraćanja kredita prije roka. Dokaz: - financijsko vještačenje - saslušanje korisnika kredita i djelatnika tuženika b) Ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva Tuženik ponavlja da je odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita u čl. 2. Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva svakom trgovcu koji je u pravnom prometu dužan postupati s povećanim stupnjem pažnje pa tako i korisniku kredita. Prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tuženik je korisnika kredita u cijelosti upoznao sa sadržaj svih ugovornih odredbi pa tako i sa sadržajem odredbi čl. 2. Ugovora te je korisnik kredita sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu i pristao da tuženik ima pravo u slučaju prijevremene otplate kredita naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge Kreditora važećom na dan obračuna u iznosu od 1,00 % za prijevremenu otplatu kredita. Istovremeno, evidentno se kod prijevremene otplate ne radi o naknadi za uslugu koju bi kreditor pružao korisniku kredita već se radi, kako je već ranije tuženik pojasnio, o unaprijed dogovorenom najvišem iznosu naknade štete koju u slučaju prijevremene otplate trpi kreditor. Korisnik kredita je iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva. Osim što je predmetna naknada izričito navedena u samom ugovoru o kreditu, isto je propisano tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 24. L) Ugovora o kreditu, a korisnik kredita je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. U dokaz navedenog tuženik dostavlja Opće uvjeti poslovanja Zagrebačke banke d.d. od dana 6. srpnja 1999.g

10. Budući na primarni predmet poslovanja svake banke kao kreditne institucije jasno je da svaka banka pa tako i tuženik uslijed prijevremene otplate kredita suprotno izvorno ugovorenim uvjetima, trpi određenu štetu. Naime, hrvatske banke su obvezne poslovati profitabilno, osigurati kamatne prihode, jer, one ne posluju vlastitim kapitalnim sredstvima, nego tuđim. One s jedne strane zasnivaju prava prema svojim dužnicima, ali su s druge strane istovremeno podložne i obvezama prema vlastitim vjerovnicima. Pa tako i tuženik prethodno mora osigurati novac koji će pozajmiti i to putem depozita štediša, zajmom ili zaduživanjem na financijskom tržištu na koji plaća određenu kamatu. Kod prijevremene otplate kredita banka, pa tako i tuženik, nema istu mogućnost vratiti novac koji je prethodno osigurala da bi kredit isplatila, čime nastaje disbalans u planiranim prihodima i rashodima koji zahtjeva daljnja usklađenja te tuženiku nastaje šteta jer primjerice i dalje plaća kamate zajmodavcima (štedišama, kreditorima na financijskom tržištu). Isto tako svaka kreditna institucija, pa tako i tuženik je dužna poslovati u propisanim okvirima i u pogledu rokova ispunjenja koje ugovori na aktivnoj i na pasivnoj strani ( u odnosu na svoje dužnike i u odnosu na svoje vjerovnike). U dokaz navedenog predlaže se financijsko vještačenje na okolnosti utvrđivanje visine štete a tuženik smatra da se slijedom navedenoga ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom.

11. U odnosu na naknadu za obradu kredita tuženik navodi da tuženik navodi da tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva da se utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka i odredba čl. 2. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da naknada za obradu zahtjeva iznosi 1,25% jednokratno u odnosu na ukupan iznos kredita. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. Osim što je ugovorna odredba o plaćanju ulazne naknade jasna i sama po sebi razumljiva te nije suprotna prisilnim propisima, ustavu i moralu društva, tuženik ističe da su službenici tuženika korisniku kredita jasno i transparentno iskomunicirali da postoji obveza, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita te je korisnik kredita mogao i trebao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe kao pravna osoba koja je dužna u postupati s većim stupnjem pažnje u pravnom prometu. Službenici tuženika komunicirali su s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se naknada za obradu kredita plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi točan model plaćanja naknade pa stoga korisnik kredita (i tužitelj) ne može tvrditi da nije bio svjestan iznosa i ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanjem naknade. Kao dokaz predlaže se saslušanje službenika tuženika koji su neposredno pregovarali prilikom ,a s tim u vezi ukazuje se i na neosnovane navode tužitelja kako se o predmetnim odredbama nije pojedinačno pregovaralo jer je iz samog Obračun jednokratne naknade za obradu dugoročnog kredita od dana 20. listopada 2008.g. vidljivo da je korisnik kredita informiran o točnom iznosu obračunate naknade, odobrenom smanjenju naknade u odnosu na važeću Odluku o tarifi naknade za usluge kao i o modalitetu plaćanja prije korištenja iznosa kredita. Dakle, osim što je korisnik kredita bio u cijelosti informiran o obvezama plaćanja naknade, korisnik kredita je o istoj evidentno i pregovarao s tuženikom. Dodatno se napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita, a ista je pokrivala troškove poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Zbog činjenice da je tužitelji bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade te da je bio i upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu, Županijski suda u Zagrebu u presudi poslovnog broja Gž- 2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine preinačuje prvostupanjsku presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev te odbija u cijelosti tužbeni zahtjev s obrazloženjem: „8. Nije sporno da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kredita prije sklapanja Ugovora o kreditu u vezi sa čim je detaljno informirana o visini naknade koju plaća korisnik sa statusom klijenta odnosno bez statusa klijenta banke (sve prema Ponudi-list 18 spisa, dostavljene po tuženiku u kojoj se između ostalog određeno navodi: "ISKORISTITE JOŠ POVOLJNIJE UVJETE ERSTE KREDITA-ostvarite status klijenta Erste banke otvaranjem tekućeg računa-prebacivanjem redovnih mjesečnih primanja", a nastavno su određeno navedeni svi uvjeti kredita za one koji imaju status klijenta i one koji nemaju taj status, tako da je uz ostalo jasno navedeno da prvi sa statusom klijenta plaćaju naknadu za obradu kredita u visini od 2%, a ostali bez tog statusa u visini od 3% od iznosa kredita). Ovo potvrđuje iskaz svjedokinje EN prema kojem su klijenti dolazili s ponudom u kojom je, između ostalog, bila ponuđena po visini različita naknada za obradu kredita ovisno o tome je li klijent prebacuje svoj računu banku. U opisanim okolnostima, tuženik je dokazao svoje tvrdnje da se je pojedinačno pregovaralo o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru (članak 81. stavak 4. ZZP/03), zbog čega tužbeni zahtjev nije osnovan.“ ( presuda Županijskog sud u Zagrebu posl. br. Gž- 2101/2022-4 od 11. listopada 2022. g. ) S obzirom na sve navedeno, očito je da su navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom obrade kredita, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita. Slijedom navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom.

12. U odnosu na prigovor zastare da bi eventualno potraživanje tužitelja bilo u zastari, obzirom da je plaćanje ulazne naknade izvršeno dana 20. listopada 2008.g., a izlazne naknade dana 22. prosinca 2015.g., tuženik navodi da se na zahtjev tužitelja kojim zahtijeva isplatu naplaćene naknade ima e primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja jer je odredbom čl. 215. ZOO-a propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok je odredbom čl. 225. ZOO-a propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. U dokaz navedenog tuženik dostavlja odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-2637/2023-3 od 9. travnja 2024. godine te predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane i naložiti tužitelju naknaditi troškove ovoga postupka.

13. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/22 i 155/23. dalje u tekstu: ZPP), sud je zaključio da su tužbeni zahtjevi tužitelja neosnovani.

14. Sud je izvršio uvid u spis i to Obavijest od 10. lipnja 2023. a kojim Maring d.o.o. obavještava tuženika o ustupu tražbine tužitelju u ovom postupku ( list 6 spisa) ; Obavijest tužitelja tuženiku o preuzimanju tražbine po kreditu br. 3214684375 od 16. listopada 2008. ( list 7 spisa); Izvodi tuženika od 23. prosinca 2015. i 21. listopada 2008. vezano za naknadu za dugoročni kredit i prijevremenu otplatu ( list 8 i 9 spisa); Ugovor o dugoročnom kreditu za projektno financiranje od 20. listopada 2008. zaključen između tuženika i društva Maring d.o.o. zastupanog po FN (list 11 – 16 spisa); Ugovor o ustupanju tražbine zaključen između Maravić – Inženjering i Konstrukcije d.o.o. iz Nedelišća kao ustupitelja i tužitelja kao primatelja od 10. lipnja 2023. s ovjerom javnog bilježnika Sandri Marodi iz Čakovca od 12. lipnja 2023. broj ovjere Ov-1412/2023 ( list 17-21 spisa); Opći uvjeti poslovanja Zagrebačke banke d.d. od 06. srpnja 1999. ( list 59-63 spisa); Dopis tuženika društvu Maring d.o.o. od 20. listopada 2008. s naznakom predmet: Obračun jednokratne naknade za obradu dugoročnog kredita ( list 69 spisa), te je proveo i saslušanje svjedoka HN te FN.

15. U svom iskazu svjedok HN e navela da je radila u banci , odnosno kod tuženika i da je 2008. bila direktor tuženika u poslovnici u Varaždinu te je pokrivala i šire područje npr. Čakovec pa tako i Nedelišća, da joj je poznat konkretni ugovor o dugoročnom kreditu zaključen tada s društvom Maring d.o.o. , navela je da su se krediti s pravnim osobama zaključivali kao ugovori o dugoročnom kreditu i da su se takvi krediti nudili proaktivno od strane tuženika a bilo je slučajeva i kada su im se klijenti sami obraćali vezano za kreditiranje, navela je da je e g. FN ( direktor društva Maravić -Inženjerig i konsrukcije d.o.o. ; ranije Maring d.o.o. ) inače bio klijent tuženika i da se s njim razgovaralo i o drugim ranijim projektima i to izgradnje poslovnog prostora u Nedelišću a nastavno se kao povoljna prilika za to društva ukazala mogućnost kupnje poslovnog prostora u Čakovcu na što se i odnosi navedeni kredit koji je bio tipski. Na upit suca da li je klijent mogao utjecati na sadržaj odredbi ugovora ili pregovarati vezano za sadržaj odredbi ugovora o kreditu svjedok je navela da je tuženik inače imao poslovnu praksu pregovarati s klijentima o uvjetima kreditiranja pa je to bio slučaj i s kreditom od 20. listopada 2008., te da se koliko se sjeća i s tim klijentom pregovaralo o roku kreditiranja, valutnoj klauzuli, kamatnoj stopi, naknadi za obradu kredita i ostalim pitanjima te da je upravo na temelju takvog prethodnog dogovora s klijentom i zaključen takav ugovor, te da se načelno radi o tipskim ugovorima no da isti podliježu stanovitim promjenama u bitnim dijelovima u zavisnosti od ranijih dogovora odnosno konzultacija s klijentom. Na upit suca da li je klijent imao mogućnost pročitati cjelovito Ugovor o dugoročnom kreditu te da li se može sjetiti da bi od strane klijenta bilo upućeno kakvo pitanje vezano za odredbe Ugovora, svjedok je navela kako smatra kako je klijent imao mogućnost pročitati cijeli Ugovor posebno kada se ima u vidu da je solemniziran u Velikoj Gorici a da je prethodno sastavljen u Čakovcu te da se sa sigurnošću ne sjeća da bi klijent postavljao neka konkretna pitanja vezano za sam ugovor upravo zbog činjenice da je prethodno sve bilo već i izdogovarano s njim vezano za uvjete kreditiranja i samog ugovora. Na upit suca da li su klijenti bili upoznati s Općim uvjetima kreditora te da li je službenik banke klijentu prezentirao na bilo koji način usmeno ili pisanim putem navedene Opće uvjete kreditiranja, svjedok je navela da je klijentima permanentno bio dostupan način ugovaranja kredita pa tako i opći uvjeti, da je direktor Maringa d.o.o. g. FN na nju koliko se sjeća ostavio dojam informiranog i profesionalnog klijenta vezano za djelatnost koju je obavljao kao i direktor društva te se sjeća da on ima i međunarodno iskustvo vezano za poslovanje i kreditiranje budući ima i društvo u Njemačkoj, a navela je i da ima saznanja da je on koristio i kredite kod drugih banaka, što ukazuje da je bio upućen u uvjete kreditiranja odnosno bankarskog poslovanja. Na upit suca da li je kao službenik banke ili boji koji drugi službenik banke posebno klijentu objašnjavao odredbe vezane uz troškove naknade obrade zahtjeva i obrade kredita svjedok je navela da je standard postupanja tuženika u takvim slučajevima bilo cjelovito prezentiranje uvjeta kreditiranja pa tako i tih pitanja vezano uz troškove obrade kredita kao i naknade za prijevremeno vraćanje kredita, a na upit suca da li je od strane službenika banke ili nje klijentu bilo ukazano bilo što vezano uz kamatnu stopu i valutnu klauzulu navela je i da je ona s klijentom konkretno pregovarala i ponovno istaknula kako je g. FN bio kao poduzetnik iskusan i informiran o svim uvjetima vezanim za tu vrstu kreditiranja pa tako i kamatnu stopu u valutnu klauzulu. Na upit suca da li je kao službenik banke prezentirala klijentu druge mogućnosti zaključivanja kredita vezano uz kamatu i valutu svjedok navodi da je klijentu bila prezentirana mogućnost kreditiranja i u eurima , no da se klijent odlučio samostalno za CHF i navedenu kamatnu stopu te je ponovo naglasila da je upravo ona prethodno pregovarala s navedenim klijentom o svim uvjetima navedenog Na upit punomoćnika tužitelja da li su naknade i to ulazne i izlazne bile propisane Odlukom o Tarifi naknade za usluge kreditora svjedok je navela da jesu , na da li g. FN mogao utjecati na iznose istih, svjedok je navela da su te naknade smanjene za oko 30 % i to obje, a što upravo ukazuje da je s tim klijentom pregovaralo o uvjetima kreditiranja i to prije samog zaključenja Ugovora te i prilikom prijevremenog vraćanja cjelokupnog kredita a što je bilo četiri godine prije utvrđenog roka vraćanja kredita, navela je i da naknada za obradu kredita, propisana odlukom o Tarifi iznosila 1,25%, da je konkretnom klijentu naplaćeno 30% niže, odnosno naplaćeno mu je manje nego što je određeno Ugovorom o kreditu i navedenom Tarifom. Na upit punomoćnika tuženika da li je naknada za obradu kredita plaćena iz samog sredstva kredita ili nezavisno, svjedok je navela navodi kako je ista naplaćena nezavisno a isto se prezentira svjedoku i na listu 69 spisa, na upit punomoćnika tuženika da li se može očitovati vremenski koliko je trajalo pregovaranje s navedenim klijentom i u koliko sastanaka, svjedok je navela da je bilo više sastanaka možda 2-3, navela je da je sam klijent intenzivirao zaključenje takvog ugovora budući je već imao ugovorene rokove isplate za navedeni poslovni prostor u Čakovcu radi čega je kredit i zaključen te da koliko se sjeća je sve bilo upravo radi potrebe tog projekta klijenta intenzivirao postupak.

16. U svom iskazu danom na ročištu 25. rujna 2025. svjedok FN je naveo da je sklopljen ugovor s tuženikom 2008.g., da ga je sklopio on kao direktor ispred društva ( tada ) Maring d.o.o. , da se sjeća da je o uvjetima navedenog ugovora razgovarao neposredno sa svjedokom gđom. HN te da je svrha tog ugovora je bila kupnja industrijskog zemljišta za izgradnju objekta za gospodarsku djelatnost i da je u vrijeme dizanja kredita bio u poziciji ugovaratelja s prodavateljem. U iskazu je naveo da njegov založni dužnik bio Mercator i a je to društvo bilo prodavatelj navedene nekretnine, u iskazu je naveo da je prije samog potpisivanja ugovora pregovarao o uvjetima kreditiranja, da se radilo o stanovitoj vrsti tipskog ugovora u kojem su glavne uvjete kreditiranja zapravo postavljale banke pa tako u ovom slučaju i tuženik. Nastavno je naveo da je on tražio da se Ugovor odredi u eurima no da mu je od strane tuženika ponuđen CHF a na upit suca zašto pristaje na CHF naveo je da je to bio uvjet banke a da dio sredstava za kupnju navedene nekretnine dobio od Vabe d.d. i to u eurima no da je radi navedenih okolnosti kod tuženika imao kredit u CHF. Na upit suca zašto u tom slučaju nije ostatak sredstava za kupnju navedene nekretnine realizirao kod Vabe d.d. u eurima već kod tuženika u CHF, svjedok je naveo da ga Vaba nije htjela ili nije mogla dalje kreditirati te da je u tom kontekstu zaključio ugovora sa tuženikom budući je društvo u Zabi d.d. imalo otvoren poslovni račun. Na upit suca da li je mogao utjecati na sadržaj odredbi ugovora ili pregovarati vezano za sadržaj odredbi ugovora o kreditu svjedok je naveo da je uočio samog potpisivanja kredita imao nekoliko sastanaka i to najmanje dva s gđom. HN i s nekoliko službenika banke te da je po njegovom shvaćanju uvjet navedenog kreditiranja u odnosu na sve odredbe bio " uzmi ili ostavi" te da se na njega kao izvoznika negativno odrazila činjenica da je kredit uzao u bilo kojoj valuti odnosno da je kao izvoznik bio valutno vezan te smatra da je takvim postupanjem bio " kažnjen" i da se to odnosilo zapravo na sve banke u RH a na samo na tuženika. Na upit suca da li je prije potpisivanja i ovjere ugovora pročitao ugovor, svjedok je naveo da je i da nije tražio nekakvo posebno tumačenje vezano za pojedine odredbe pa tako ni čl. 2. Ugovora te da je zapravo "bio sretan" da je ishodio takav kredit, naveo je da je činjenica da je intenzivirao razgovore oko tog kredita jer je bio u " stisci" da netko drugi kao kupac ne "uleti" u kupnju navedene nekretnine i da je njegov interes bio što prije zaključiti takav ugovor radi realizacije cijelog projekta na navedenoj nekretnini. Na upit suca da li je bilo upoznat s Općim uvjetima kreditora, naveo je da se se sa sigurnošću ne može sjetiti, no u odnosu na sam ugovor j naveo da je on bio na 10 g. s 8% kamata, da je kredit vratio i da ga je refinancirao s manjom kamatom te da ga je vratio 3-4.g. ranije. Na upit suca mu je je što što od strane službenika banke ili bilo koga od strane banke bilo što posebno objašnjeno vezano uz troškove naknade obrade zahtjeva i obrade kredita i uvjeta prijevremenog vraćanja kredita svjedok je naveo da je bio upoznat s navedenim okolnostima, te da je na njih pristao a što se odnosi i na valutnu klauzulu i kamatnu stopu. Na upit punomoćnika tužitelja da li mu je prilikom pregovora ukazano na iznos naknade obrade kredita, svjedok je naveo da je te da su mu općenito okolnosti kreditiranja bili poznate jer je kao direktor društva dizao više kredita a dva najveća su se odnosila na navedeni s tuženikom i s Vabom te navodi da je nakon ta dva ugovora ugovarao više kredita ali za manje iznose no ne i sa tuženikom te ponovno ističe kako su takvi uvjeti kreditiranja u osnovi bili standard kreditiranja bez obzira na samu banku. Na upit punomoćnika tuženika da li je tuženik bio upoznat sa činjenicom da je društvo Maring d.o.o. već imalo kredit kod Vabe naveo je da su oba ugovora zaključena isti dan te ističe da je imao dobar i profesionalan odnos sa tuženikom kao bankom, da je prije zaključenja ugovora imao 4-5 možda i 6 sastanaka sa službenicima banke, na upit da li mu je prilikom plaćanja tzv. ulazne i izlazne naknade bilo odobreno smanjenje iznosa, svjedok je naveo da se ne sjeća a kada mu se prezentirao dopis Zagrebačke banke d.d. na listu 69 spisa, naveo je da dopušta tu mogućnost no da je se konkretno ne sjeća. U iskazu je naveo da društvo kojem je direktor ima u doba kada se kreditno zaduživao imao servis odnosno financijske savjetnike vezano za financijske poslove društva Maring d.o.o. , a na upit punomoćnika tuženika da li se informirao kod drugih banaka vezano za navedeni kredit za kupnju navedene nekretnine, svjedok je naveo da se prethodno interesirao kod Erste i Vabe banke, da su u tom periodu i same banke bile izložene stanovitom riziku svake vrste klijenata pa i s prijevarnim namjerama , te da ima razumijevanja " za zaštitne mehanizme" banaka kod utvrđivanja uvjeta kreditiranja, da je on radi poslovanja svog društva osnovao društvo i u Njemačkoj da bi uopće mogao opstati s poslovanjem u RH te da mu je u tom smislu tuženik kao banka bio stanoviti sigurnosni moment za poslovanje.

17. Među stranama nije sporno da je dana 20. listopada 2008. između tuženika i društva Maring d.o.o. ( danas tvrtka društva Maravić Inženjering i Konstrukcije d.o.o. ) zaključen Ugovor o dugoročnom kreditu za projektno financiranje a po čl. 7. navedenog Ugovora, namjena istog je projektno financiranje – kupnja poslovne zgrade i građevinskog zemljišta. Jednako tako među strankama nije sporno da je navedeno društvo svoju tražbinu prenijelo na tužitelja Ugovorom o ustupu odnosno prijenosu tražbine od dana 10. lipnja 2023. Iz iskaza svjedoka nesporno proizlazi da je društvo Maring d.o.o. bilo i je klijent tuženika te nije sporno da je korisnik kredita bio upoznat sa svim odredbama navedenog Ugovora pa tako vezano i za valutu istog koja je u CHF-u kao i s odredbom čl. 2. Ugovora vezano za naknadu za usluge kreditora kao i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, što nesporno proizlazi i iskaza svjedoka.

18. Prema iskazu direktora navedenog društva Maring d.o.o. navedeni kredit mu je trebao kako je navedeno za kupnju objekta odnosno gradilišta za poslovni prostor vezano za poslovanje navedenog društva a jednako tako iz njegovog iskaza proizlazi da je vezano uz navedeni kredit u više navrata pa možda i šest puta razgovarao sa drugim svjedokom, direktorom poslovnice gđom. HN o uvjetima kreditiranja te da je upravo on nesporno "intenzivirao" pregovore o navedenom kreditu upravo radi činjenice prioriteta za kupnju navedene nekretnine te je sam naveo u iskazu " da je bio sretan da je ishodio takav kredit koji je u nespornom dijelu bio " tipski " no u svom iskazu direktor navedenog društva je iskazao razumijevanje za postupanje tuženika i zaštitne mehanizme kod utvrđivanja uvjeta za kreditiranje pa tako i za ove dvije naknade a jednako tako iz njegovog iskaza proizlazi da se on informirao kod drugih banaka i to konkretno kod Erste d.d. i Vaba d.d. o uvjetima kreditiranja za navedenu kupoprodaju no da se samostalno odlučio ipak za zaključenje Ugovora sa tuženikom. Iz iskazan navedenog svjedoka proizlazi da je sa službenicima banke i gđom. F imao više sastanaka prije zaključenja samog Ugovora, što je potvrdila i direktorica poslovnice HN. Nastavno iz iskaza i nje i g. FN kao nesporno proizlazi da su za društvo Maring smanjene za 30% obje naknade odnosno naplaćeno mu je manje nego što je Ugovorom o kreditu bilo ugovoreno a što svakako ne može govoriti o tome da bi tuženik prouzrokovao neravnotežu u međusobnim obavezama trgovca i to upravo na štetu korisnika kredita. Jednako tako sud utvrđuje da tužitelj nije osporio navode svjedoka gđe. HN o tome kako je g. FN dugogodišnji klijent tuženika odnosno društvo kojem je on član uprave te da se po njenom sjećanju s g. FN pregovaralo o roku kreditiranja valutnoj klauzuli, kamatnoj stopi te i o naknadi za obradu kredita kao i naknadi u slučaju prijevremene njegove otplate te da iako se načelo radi o tipskim Ugovorima da oni podliježu stanovitim promjenama u bitnim dijelovima u zavisnosti od dogovora sa klijentom a što je kod zaključenja ovog Ugovora bio slučaj tim prije što je po iskazu svjedoka gđe. HN g. FN informiran i profesionalni klijent kao član uprave društva Maring d.o.o te da po njenom iskazu on ima iskustva vezano za poslovanje i kreditiranje a što tužitelj također nije osporio kao ni navedeni svjedok FN.

19. Predmet spora jest utvrđenje ništetnosti odredbi čl. 2 Ugovora od 3214684375 od 20. listopada 2008. u dijelu čl. 2 glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknade u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge Kreditora, važećom na dan obračuna: 1,25% za obradu kreditnog zahtjeva.“ te u dijelu čl.2. glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknade u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge Kreditora, važećom na dan obračuna: 1,00% za prijevremenu otplatu kredita, osim u slučaju refinanciranja drugim kreditom Banke ili u njenom aranžmanu“ kao i povrat novčanih iznosa koji su tuženiku plaćeni temeljem tih odredaba.

20. Sporno je ima li tužitelj u tom Ugovoru status potrošača, a time i primjenjuju li se na njega propisi o zaštiti potrošača te jesu li prema istima pobijane odredbe Ugovora o kreditu ništetne, a podredno, jesu li iste ništetne uslijed protivnosti općim načelima obveznog prava i/ili kao sastavni dio tuženikovih Općih uvjeta ugovora koji su doveli do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kojem je tražbina ustupljena . Sporno je i pravno pitanje zastare utuženog novčanog potraživanja te visina tužbenog zahtjeva. Prema odredbi čl. 3. st. 1. al. 1. ZZP-a/07 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Nastavno trgovac je bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja (čl. 3. st. 1. al. 2. ZZP-a/07). Dakle, kada trgovačko društvo sklapa ugovore u okviru svoje poslovne djelatnosti on je uvijek trgovac, a ne potrošač. Stoga se u ovom slučaju radi o trgovačkom ugovoru, u smislu odredbe čl. 14. ZOO-a, a ne o potrošačkom ugovoru u smislu odredaba ZZP-a/07.

21. Nastavno, ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela (čl. 296. st. 1. ZOO-a). Navedena odredba ne primjenjuje se na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pritom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive (čl. 296. st. 3. ZOO-a). Općim odredbama obveznog prava propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo (čl. 322. st. 1. ZOO-a). Ništetnost pojedine ugovorne odredbe ne povlači ništetnost i cijelog ugovora, ako on može opstati bez takve odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen; čak će i u takvom slučaju ugovor ostati valjan kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (čl. 324. ZOO-a).

22. Dakle, u ovom konkretnom slučaju Ugovor o dugoročnom kreditu za projektno financiranje od 20. listopada 2008. zaključilo je trgovačko društvo Maring d.o.o. (sada Maravić-inženjering i konstrukcije d.o.o.); po osobi ovlaštenoj za zastupanje tog društva FN, odnosno korisnik navedenog kredita bilo trgovačko društvo a ne potrošač, a koji je ugovor kasnije ustupljen tužitelju u ovom postupku ugovorom od 10. lipnja 2023. Odredbom čl. 3 Zakona o trgovačkim društvima određeno je da je trgovac je, ako tim Zakonom nije drugačije određeno, osoba koja samostalno trajno obavlja gospodarsku djelatnost radi ostvarivanja dobiti proizvodnjom, prometom robe ili pružanjem usluga na tržištu. Osobe koje se bave slobodnim zanimanjima uređenim posebnim propisima smatraju se trgovcima u smislu ovoga Zakona samo ako je to u tim propisima određeno. Trgovačka društva jesu javno trgovačko društvo, komanditno društvo, dioničko društvo, društvo s ograničenom odgovornošću i gospodarsko interesno udruženje (u daljnjem tekstu: trgovačka društva). Trgovačko društvo može se osnovati za obavljanje gospodarske ili bilo koje druge djelatnosti. Trgovačko društvo je trgovac, neovisno o tome obavlja li gospodarsku ili neku drugu djelatnost. Uvidom u sudski registar za društvo korisnika kredita a je pretežita djelatnost društva Maravić-inženjering i konstrukcije d.o.o. ( ranije Maring d.o.o. ) proizvodnja ostalih gotovih proizvoda od metala.

23. Prema navedenom korisnik kredita u ovom sporu nije potrošač (na što u odgovoru na tužbu osnovano ukazuje tuženik). Jednako tako nije sporno da korisnik kredita Ugovor o dugoročnom kreditu za projektno financiranje od 20. listopada 2008. s valutnom klauzulom sklopio u svrhu koja je namijenjena poslovnoj/gospodarskoj djelatnosti navedenog trgovačkog društva i to izgradnji objekta za potrebe tog trgovačkog društva što proizlazi iz iskaza svjedoka kako gđe. HN tako i g. FN, te iz samog ugovora kojim je čl. 7 utvrđeno da je namjena kredita projektno financiranje -kupnja poslovne zgrade i građevinskog zemljišta. Prema navedenom a s obzirom na to da je korisnik kredita pravna osoba i to trgovačko društvo , to je očito da je ugovor sklopljen sa svrhom koja je namijenjena tužiteljevoj gospodarskoj djelatnosti pa se zato u odnosu na tužitelja ne primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne Novine br. 79/07 i 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Naime, prema odredbi članka 3. stavka 1. točke 1. (tog) Zakona o zaštiti potrošača potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja; slično propisuje i odredba članka 2. točke b Direktive 93/13 prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim tom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. No budući je u ovom konkretnom slučaju trgovačko društvo koje obavlja gospodarsku djelatnost sa svrhom postizanja dobiti koja se ostvaruje proizvodnjom, ( i drugim predmetima poslovanja koji su gospodarski ) to tužitelj u ovom sporu nije dokazao činjenicu da je navedeni Ugovor o drugoročnom kreditu za projektno financiranje od 20. listopada 2008. sklopio klijent tuženika; korisnik kredita kao potrošač odnosno da svrha sklapanja tog ugovora nije bila namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti. Međutim, tužitelj u ovom sporu navodi da ( vezano za ulaznu naknadu ) kako je ta odredba ugovora sporna i u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st.2 i čl. 82, alineja 10 Zakona o zaštiti potrošača obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa korisnikom kredita, a kojom je korisniku kredita nametnuta obveza sa čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Navedeno tijekom postupka nije dokazano, primarno iskazima svjedoka. Nije sporno da je ugovor od 20. listopada 2008. potpisan nakon što je tužitelj pregovarao sa službenicima banke i to u više navrata, da je bio upoznat s odredbama navedenog ugovora pa tako i s čl. 2 vezano za odredbe koje se odnose na naknadu obrade kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita te nije sporno da je korisnik kredita vratio kredit prije isteka roka kreditiranja i da je prihvatio navedene uvjete kreditiranja prema u samom ugovoru naznačenim članovima pa tako i čl. 2 . Nije sporno da je korisniku kredita tuženik dostavio obračun prijevremene otplate kredita od 20. listopada 2008. vezano za obračun jednokratne naknade za obradu dugoročnog kredita. U ovom su slučaju ugovorne strane pravne osobe koje u poslovanju tereti dužnost postupanja s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika. Sporna ugovorna odredba nije zabranjena, njome su stranke izrazile slobodu uređenja ugovornih odnosa pa ovaj sud ne nalazi osnove za zaključak o ništetnosti navedenih odredbi. Tužitelj dakle nije dokazao da je korisnik kredita koji mu je kasnije ustupio potraživanje iz navedenog ugovora, taj ugovor sklopio kao potrošač (dakle, da je ugovor sklopio u svrhu koja nije namijenjene njegovoj poslovnoj/gospodarskoj djelatnosti i da se zato u odnosu na njega primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača), a kako je navedeno to ne proizlazi ni iz iskaza svjedoka te ni iz Ugovora o kreditu, već upravo suprotno , iz čl. 7 navedenog ugovora o kreditu jasno proizlazi da je namjena kredita projektno financiranje-kupnja poslovne zgrade i građevinskog zemljišta.

24. S obzirom na narav sporne tražbine koja predstavlja ugovorenu naknadu koju korisnik kredita plaća davatelju kredita u slučaju prijevremene otplate kredita, kod te odredbe o treba imati u vidu odredbu čl. 1024. ZOO-a kojom je propisana mogućnost korisnika kredita vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, uz određene uvjete. On je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku i u takvom slučaju, korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio . Prema navedenom a tom zakonskom odredbom nije zabranjeno ugovaranje predmetne naknade niti ima mjesta zaključku da bi takva ugovorna odredba bila protivna prisilnom propisu, Ustavu Republike Hrvatske ili moralu društva, odnosno javnom poretku. Naprotiv, njome su stranke uredile tužiteljevo zakonito pravo i mogućnost na prijevremeni povrat kredita, koje je u ovom slučaju tužitelj iskoristio. Sud ujedno ne nalazi osnove niti za zaključak da je samim ugovaranjem sporne naknade otežano tužiteljevo pravo na prijevremenu otplatu kredita a kako je navedeno tužitelj nije dokazao takvu tvrdnju, a nesporno je u vrijeme sklapanja ugovora korisnik kredita je bio upoznat s tom ugovornom odredbom koja mu je prezentirana samim ugovorom i razgovorima prije zaključivanja ugovora o kreditu .

25. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na ništetnost odredbe o naknadu usluge kreditora od 1,25, % sud ukazuje da Zakon o kreditnim institucijama kao lex specialis daje tuženiku mogućnost naplate takvih naknada i ugovaranje i naplata te naknade nije bila zabranjena tako ni u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu 2008. g. a ujedno nije postojalo ni nikakvo zakonsko ograničenje kreditnim institucijama na ugovaranje te vrste naknade naknada. Do izmjene tih odredbi došlo je tek izmjenama potrošačkih propisa 2013. kada se definira koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, a koje odredbe se ne primjenjuju na potrošačke ugovore koji su sklopljeni prije stupanja na snagu tih zakonskih propisa, a također ne primjenjuju se niti na trgovačke ugovore kao što je u konkretnom slučaju riječ. Zakonodavac je tek Zakonom o potrošačkom kreditiranju i njegovim izmjenama i dopunama iz 2013. godine (Narodne Novine br. 143/2013) u čl. 2. dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom “pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi” pa je tako 31. siječnja 2014. godine donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite ( Narodne Novine br. 15/2014), kojim je izrijekom bila u članku 3. dopuštena i predviđena i naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Dakle, do stupanja na snagu gore navedenih propisa nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetnih naknada za obradu kredita ( kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita) , odnosno do tada je u čl. 16. ZPK (koji je na snazi od 1. siječnja 2010.g.) bilo jedino propisano da vjerovnik u slučaju prijevremene otplate kredita ima pravo na pravednu i objektivnu naknadu za moguće troškove izravno povezane s prijevremenom otplatom kredita, no taj iznos naknade nije smio premašiti 1% iznosa kredita koji se prijevremeno otplaćuje ako je razdoblje između dana prijevremene otplate i roka dospijeća iz ugovora o kreditu dulje od godinu dana. Nastavno zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju od 12. listopada 2017. ( Narodne Novine br. 101/2017, dalje u tekstu: ZSPK) propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu ZSPK-a kao i na ugovore o kreditu sklopljene s pravnim osobama. Kod navedenog sud ponovo ukazuje da korisnik kredita u ovom slučaju nije bio potrošač te ukazuje i da je tuženik dostavio i Opće uvjete poslovanja s kojima je korisnik kredita bio i morao biti upoznat imajući u vidu ranije obrazloženje vezano za činjenicu da su u ovom slučaju ugovorne strane bile pravne osobe koje u poslovanju tereti dužnost postupanja s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i posebne pogodbe, dakle opći uvjeti ugovora obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili su joj morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora (čl. 295. st. 3. i 5. ZOO-a). U navedenim Općim uvjetima poslovanja tuženika u čl. 5.1. naznačeno je " Klijent je dužan snositi troškove koji Banci nastanu u pripremama za sklapanje ugovora u skladu s odlukom o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja banka" . S obzirom na to da su opći uvjeti banke sastavni dio ugovora o kreditu koje je korisnik kredita sklopio s tuženikom to je bio upoznat i s odredbama općih uvjeta vezano za tu vrstu naknade te ih je svojim potpisom na Ugovoru prihvatio.

26. Ujedno s tim u vezi sud ukazuje i na činjenicu da je rješenjem Vrhovnog suda broj Revd 79712023-2. dopuštena je revizija u odnosu na pravno pitanje: "Može li sud ocjenu o tome da je odredba potrošača kod ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe dl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.), temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, bio dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao Sto su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi dl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi tl. 83. i 85. ZZP?"

Vrhovni sud je u svojoj odluci obrazložio da je sud u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženik predložio dokaze na okolnost da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu. U predmetnom slučaju tuženik nije predlagao provođenje dokaza na utvrđivanje te odlučne činjenice koja bi mu potencijalno pomogla u dokazivanju iznijetih tvrdnji pa sud utvrđuje da se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo o predmetnoj sporno odredbi.

Vrhovni sud je na postavljeno pitanje odgovorio:

"Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe 61. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi dl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi č!. 83. i 85. ZZP."

27. Kod ovako iznesenog stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud ponovo ukazuje da je korisnik kredita bio trovačko društvo ( a ne potrošač ) koje je dužno postupati s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika, te da direktor korisnika kredita nije naznačio u svom iskazu da mu koja od odredbi ugovora o kreditu nije bila jasna i razumljiva niti je iskazivao da bi mu obrazloženje tih odredbi ugovora ( o naknadama ) bilo uskraćeno ili onemogućeno od strane službenika tuženika, niti je tužitelj u tijekom postupka dostavio i jedan dokaz na navedenu okolnost.

28. Imajući u vidu da su tužbeni zahtjevi neosnovani, sud smatra bespredmetnim raspravljati o zastari utuženog potraživanja, mada je po tom pitanju u pravu bio tužitelj, a ne tuženik, budući da se u slučaju ništetnosti nekog ugovora ili ugovorne odredbe, povrat onog što je plaćeno temeljem tog ugovora ili odredbe dosuđuje u okviru instituta stjecanja bez pravne osnove, koje potraživanje zastaruje u općem zastarnom roku od 5 godina, a ne 3 godine, a koji rok, prema uvriježenom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske počinje teći tek kada se pravomoćnom presudom utvrdi ništetnost, iz čega proizlazi da u ovom slučaju zastara još ne bi niti počela teći. Stoga prema navedenom sud smatra tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim slijedom čega je odlučeno kao u t. 1. ) izreke presude

29. Odluka o troškovima parničnog postupka iz t. 2. ) izreke presude donesena je primjenom odredbe čl. 154. i čl. 155. ZPP-a te budući je tuženik u cijelosti uspio u parnici to mu se priznaje trošak koji se odnosi na zastupanje tuženika po punomoćniku koji je odvjetnik te sud dosuđuje tuženiku trošak za sastav odgovora na tužbu od 17. veljače 2025. u iznosu od 200,00 eura temeljem Tbr. 8/1 tarife HOK-a ; zastupanje na ročištu dana 14. svibnja 2025. u iznosu od 200,00 eura temeljem Tbr. 9/1 tarife HOK-a, zastupanje na ročištu dana 25. rujna 2025. u iznosu od 200,00 eura temeljem Tbr. 9/1 tarife HOK-a što ukupno iznosi 600,00 eura a na navedeni iznos tuženiku je priznat zatraženi PDV u iznosu od 150,00 eura.

30. Tuženiku ne pripada zatražena naknada za pristup na ročište za objavu presude, jer taj trošak nije potreban za vođenje parnice, s obzirom da ako stranka koja je uredno pozvana na navedeno ročište na isto ne pristupi, može istog dana preuzeti sadržaj presude s e-oglasne ploče suda i na taj način na vrijeme biti upoznata s istom, kako bi u roku podnijela žalbu, a ukoliko nema namjere podnijeti žalbu, tada ionako ne bi mogla postići ovrhu presude bez otisnute potvrde pravomoćnosti i ovršnosti, a koja se iskazuje tek nakon proteka žalbenog roka, slijedom čega je stranka ponovno dužna pristupiti sudu nakon održavanja ročišta za objavu presude, kojom prigodom može preuzeti i službeni otpravak presude. Tuženiku ujedno nije priznat ni zatraženi trošak sudske pristojbe budući isti nije specificirao u konkretnom novčanom iznosu te je tuženiku slijedom navedenog priznat ukupan trošak postupka u iznosu od 750,00 eura.

31. Tužitelj koji je u cijelosti izgubio predmetnu parnicu, nema pravo na naknadu troškova, a dužan je iste naknaditi tuženiku.

U Zagrebu 12. studenog  2025.

Sudac

Nada Nekić Plevko

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku