Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1705/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od suca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac, kao članice vijeća i suca izvjestitelja, te Marijana Miletića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Ivan Poličić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-867/2020-35 od 4. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 12. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-867/2020-35 od 4. travnja 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, isplatiti tužiteljici ĐE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 16.970,06 eura sa zateznim kamatama koje teku na iznose:

- 449,70 eura od 16. srpnja 2016. do isplate

- 449,70 eura od 16. kolovoza 2016. do isplate

- 449,70 eura od 16. rujna 2016. do isplate

- 449,70 eura od 16. listopada 2016. do isplate

- 449,70 eura od 16. studenog 2016. do isplate

- 449,70 eura od 16. prosinca 2016. do isplate

- 471,33 eura od 16. siječnja 2017. do isplate

- 471,33 eura od 16. veljače 2017. do isplate

- 471,33 eura od 16. ožujka 2017. do isplate

- 471,33 eura od 16. travnja 2017. do isplate

- 471,33 eura od 16. svibnja 2017. do isplate

- 471,33 eura od 16. lipnja 2017. do isplate

- 471,33 eura od 16. srpnja 2017. do isplate

- 471,33 eura od 16. kolovoza 2017. do isplate

- 471,33 eura od 16. rujna 2017. do isplate

- 471,33 eura od 16. listopada 2017. do isplate

- 471,33 eura od 16. studenog 2017. do isplate

- 471,33 eura od 16. prosinca 2017. do isplate

- 500,15 eura od 16. siječnja 2018. do isplate

- 500,15 eura od 16. veljače 2018. do isplate

- 500,15 eura od 16. ožujka 2018. do isplate

- 500,15 eura od 16. travnja 2018. do isplate

- 500,15 eura od 16. svibnja 2018. do isplate

- 500,15 eura od 16. lipnja 2018. do isplate

- 500,15 eura od 16. srpnja 2018. do isplate

- 500,15 eura od 16. kolovoza 2018. do isplate

- 435,52 eura od 16. rujna 2018. do isplate

- 435,52 eura od 16. listopada 2018. do isplate

- 435,52 eura od 16. studenog 2018. do isplate

- 435,52 eura od 16. prosinca 2018. do isplate

- 478,77 eura od 16. siječnja 2019. do isplate

- 478,77 eura od 16. veljače 2019. do isplate

- 478,77 eura od 16. ožujka 2019. do isplate

- 478,77 eura od 16. travnja 2019. do isplate

- 478,77 eura od 16. svibnja 2019. do isplate

- 478,77 eura od 16. lipnja 2019. do isplate

po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, naknaditi tužiteljici ĐE, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu 4.738,84 eura sa zateznim kamatama koje teku od 4. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 80/22 i 153/22 - dalje: ZPP), predlažući da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev i dosudi tuženoj trošak postupka, kao i trošak žalbe sa kamatama, podredno da osporenu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike između zaštićene najamnine i slobodno ugovorene tržišne cijene najma stana u [adresa], u ukupnom iznosu od 16.970,06 eura za razdoblje od srpnja 2016. do lipnja 2019.

6. Tužiteljica svoj zahtjev temelji na tvrdnji da trpi štetu jer da nije bila u mogućnosti slobodno ugovoriti najamninu za stan čija je vlasnica, čime smatra da je ograničena u izvršavanju svojih vlasničkih prava.

7. Između stranaka je sporna aktivna i pasivna legitimacija, osnov i visina tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara utuženog potraživanja.

8. Po provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće činjenice:

- da nije nastupila zastara potraživanja, a ni zastara samog prava, jer da se ne radi o tražbini iz članka 227. ZOO,

- da je uvidom u izvadak iz zemljišne knjige utvrđeno da je tužiteljica KE (udata ĐE) suvlasnica porodične stambene zgrade, popisni broj 11506 i dvorište na [adresa], ukupne površine 501 m2, sagrađene na zk.č.[katastarska čestica] upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u 8/48 dijela (listovi 9-10 spisa),

- da je uvidom u potvrdu GSKG-a od 3. travnja 2019. utvrđeno da je prema evidenciji Gradskog stambenog komunalnog gospodarstva d.o.o. Zagreb, tužiteljica ĐE evidentirana kao suvlasnica obiteljske kuće u [adresa], površina 81,98 m2, u kojoj je kao zaštićeni najmoprimac evidentiran CE (list 11 spisa),

- da je na uviđaju sud utvrdio da se stan koji koristi zaštićeni najmoprimac sastoji od hodnika, boravka, kupaone, kuhinje, dvije spavaće sobe, smočnice, loggie, balkona i vrta (list 187 spisa),

- da uvidom u prijedlog radi razvrgnuća suvlasničke zajednice na nekretnini porodična stambena zgrada popisni broj [popisni list] i dvorište na [adresa], ukupne površine 501 m2, sagrađenoj na zk.č.br. [katastarska čestica], upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], proizlazi da tužiteljici ĐE pripada trosobni stan u suterenu, a koji se sastoji od hodnika, tri sobe, loggie, kupaonice, kuhinje i izbe, površine cca 82 m2 te dio vrta površine cca 36 m2, da isto proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka Žarka Željka izrađenog u predmetu ovoga suda broj R1-34/2016 (listovi 23 i 32 spisa),

- da je tužiteljica vlasnica predmetnog stana za koji tvrdi da je ograničena u izvršavanju svojih vlasničkih prava, jer nije u mogućnosti slobodno ugovoriti najamninu, zbog čega da je neosnovan prigovor tužene o nedostatku aktivne legitimacije,

- da je uvidom u Ugovor o najmu stana (sa zaštićenom najamninom) od 7. siječnja 1998. utvrđeno: da je isti sklopljen između tužiteljice ĐE, kao najmodavca i LE, kao najmoprimca; da istim najmodavac daje najmoprimcu u najam stan u [adresa], koji se nalazi u suterenu i koji se sastoji od dvije sobe, jedne sobice, kuhinje i kupaonice, hodnika i wc-a; da visina zaštićene najamnine iznosi 18,20 eura (137,13 kuna) te da su osobe koje se mogu zajedno s najmoprimcem koristiti stanom suprug UE – JE, njezin sin – ĆE te njezin unuk ŽE (listovi 167-180 spisa),

- da je uvidom u Ugovor o najmu stana (sa zaštićenom najamninom) od 6. prosinca 2008. utvrđeno: da je isti sklopljen između tužiteljice ĐE, kao najmodavca i ŽE, kao najmoprimca; da istim najmodavac daje najmoprimcu u najam stan u [adresa], koji se nalazi u suterenu i koji se sastoji od dvije sobe, jedne sobice, kuhinje, kupaonice, hodnika, wc-a, terase pokrivene te da visina zaštićene najamnine iznosi 53,78 eura (405,20 kuna),

- da je sud povjerovao iskazu svjedoka ŽE, osim u dijelu u kojem je naveo da je vlasnik samo pola zemlje u Dugom selu, jer iz dostavljenih zemljišno knjižnih izvadaka proizlazi da je on u cijelosti vlasnik zkčbr. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] te da je vlasnik u 1/7 dijela zkčbr. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a u preostalom dijelu sud da je prihvatio njegov iskaz kao istinit, jer je isti iskazivao iskreno,

- da je ŽE, kao unuk LE, stupanjem na snagu Zakona o najmu stanova ("Narodne novine" broj 91/96) stekao status člana obiteljskog domaćinstva, nakon čega da je tužiteljica sklopila s njim Ugovor o najmu stana (sa zaštićenom najamninom) 2008.,

- da ŽE u vlasništvu nema useljivu nekretninu, kao što i njegova supruga, a koja s njim živi u predmetnom stanu nema nekretninu u svom vlasništvu,

- da nije osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka dipl. ing. Sanje Loina Matančević proizlazi da vrijednost mjesečnog najma za utuženo razdoblje za predmetni stan u suterenu, u zgradi u [adresa] iznosi za 2016. 559,00 eura mjesečno, za 2017. 583,00 eura mjesečno, 2018. 615,00 eura mjesečno te za 2019. 663,00 eura mjesečno, odnosno za cijelo utuženo razdoblje od 1. srpnja 2016. do 1. lipnja 2019. da iznosi ukupno 21.604,00 eura (list 217 spisa),

- da je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje dipl. ing. Sanje Loina Matančević, budući da je isti sačinjen jasno i obrazloženo, te nije u proturječnosti sam sa sobom, a niti jedna od stranaka nije imala primjedbi,

- da visina slobodno ugovorene tržišne najamnine za predmetni stan u utuženom razdoblju iznosi za 2016. mjesečno 559,00 eura, za 2017. iznosi mjesečno 583,00 eura, za 2018. iznosi mjesečno 615,00 eura te za 2019. iznosi mjesečno 663,00 eura,

- da je uvidom u izračun zaštićene najamnine utvrđeno da iznos najamnine za predmetni stan za period od 1. rujna 2018. do 31. kolovoza 2019. iznosi 118,52 eura (893,00 kune), a da je na dan 31. kolovoza 2018. visina zaštićene najamnine iznosila 53,89 eura (406,00 kuna),

- da je sud visinu zaštićene najamnine na koju tužiteljica ima pravo i koju joj je u utuženom razdoblju do 31. kolovoza 2018. plaćao ŽE, utvrdio u iznosu 53,89 eura, a od 1. rujna 2018. u iznosu 118,52 eura (893,00 kune).,

- da je uvidom u izračun visine poreza i prireza na dohodak od imovine Porezne uprave od 19. ožujka 2024. utvrđeno da su porezna davanja: za mjesečnu najamninu u iznosu od 559,00 eura iznosila 55,41 eura; za mjesečnu najamninu u iznosu 583,00 eura iznosila 57,78 eura; za mjesečnu najamninu u iznosu od 615,00 eura iznosila 60,96 eura; za mjesečnu najamninu u iznosu od 663,00 eura iznosila

65,71 eura (listovi 243-246 spisa),

- da navedenom obračunu Porezne uprave niti jedna od stranaka tijekom postupka nije prigovorila,

- da ukupan iznos slobodno ugovorene najamnine po odbitku poreznih davanja za razdoblje: 2016. iznosi 503,59 eura mjesečno (559,00 eura umanjeno za porez i prirez u iznosu 55,41 eura) ; 2017. iznosi 525,22 eura mjesečno (583,00 eura umanjeno za porez i prirez u iznosu 57,78 eura); 2018. iznosi 554,04 eura mjesečno (615,00 eura umanjeno za porez i prirez u iznosu 60,96 eura) i 2019. iznosi 597,29 eura mjesečno (663,00 eura umanjeno za porez i prirez u iznosu 65,71 eura).

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja a uvažavajući zakonska ograničenja iz ZNS za vlasnike stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci, prvostupanjski sud utvrđuje da je nedvojbeno došlo do miješanja u njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno člankom 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i protokola ("Narodne novine - međunarodni ugovori" broj 18/97 i 6/99 – pročišćeni tekst, dalje Konvencija) koju se tužena obvezala primjenjivati te postojeće propise uskladiti s preuzetim međunarodnim obvezama. Sud smatra da je tim miješanjem vlasnicima nametnut nerazmjeran i prekomjeran individualni teret, dok, s druge strane u zakonodavstvu ne postoje nikakva procesna jamstva koja bi omogućila postizanje pravedne ravnoteže između interesa vlasnika takvog stana i zaštićenog najmoprimca. Stoga, s obzirom da pozitivnim propisima nije ostvarena pravedna raspodjela socijalnog i financijskog tereta jer je stambeno zbrinjavanje zaštićenih najmoprimaca neopravdano prebačeno na samo jednu društvenu skupinu-vlasnike/najmodavce stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci i isti sami snose većinu socijalnih i financijskih obveza stambenog zbrinjavana zaštićenog najmoprimca, pa tako i tužiteljica u konkretnom slučaju, to prvostupanjski sud nalazi da je povrijeđeno tužiteljičino pravo na mirno uživanje vlasništva, a koje pravo joj je zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14. - dalje Ustav RH)., odredbom članka 30. Zakona o vlasništvu i drugom stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15. i 94/17. - dalje ZV) i odredbom članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju. Pritom sud uvažava stajalište iz presude ELJSP-a u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske od 10. srpnja 2014., iz koje proizlazi da se država ima pravo miješati u mirno uživanje vlasništva kada su u pitanju stambeni odnosi, međutim, ocijenjeno je da zakonsko ograničenje najamnine na način da ona bude 25 puta manja od tržišne predstavlja pretjerano miješanje, koje se ne može opravdati te da pri tome nije postojala pravedna raspodjela socijalnog i financijskog tereta koji je nastao kao posljedica reforme u stambenom sektoru.

10. U odnosu na visinu naknade štete, sud prvog stupnja smatra da tužiteljici pripada razlika između slobodno ugovorene/tržišne najamnine i zaštićene najamnine, uz odbitak poreza i prireza, nalazeći za takav zaključak uporište u citiranoj presudi Statileo protiv Republike Hrvatske, te odredbi članka 50. Ustava RH u kojoj je navedeno da je zakonom moguće u interesu Republike Hrvatske ograničiti ili oduzeti vlasništvo, uz naknadu tržišne vrijednosti. Smatra bitnom okolnost da tužiteljica kao vlasnica predmetnog stana u kojem živi zaštićeni najmoprimac, nema mogućnost samostalno odnosno slobodno određivati visinu najamnine, a pri tom ne prihvaća stav tužene da bi tužiteljici pripadala naknada štete u visini razlike između nužnih troškova održavanja nekretnine i zaštićene najamnine smatrajući da time vlasnik ne bi ostvario nikakvu korist odnosno dobit jer bi cijeli iznos odlazio na troškove održavanja nekretnine, kao što ne prihvaća niti stav tužene da bi se naknada štete trebala utvrđivati primjenom Odluke Vlade Republike Hrvatske o utvrđivanju visine slobodno ugovorene najamnine („Narodne novine“ broj: 120/00.) za stanove u vlasništvu RH, koja se utvrđuje u iznosu od 15,00 kn/m2 stambene površine, uz zaključak da se navedena Odluka primjenjuje na stanove u vlasništvu RH, što u ovome predmetu nije slučaj.

11. Obzirom da su se stranke suglasile da se u ovome predmetu za izračun koriste službeno pribavljeni podaci nadležnih tijela te uvažavajući podatke o prosječnoj cijeni slobodno ugovorene najamnine za svaku pojedinu utuženu godinu te visinu zaštićene najamnine za predmetni dio stana, sud određuje da tužiteljici pripada naknada imovinske štete koju predstavlja razlika utvrđenih mjesečnih iznosa slobodno ugovorene odnosno tržišne najamnine i među strankama nespornog mjesečnog iznos zaštićene najamnine, sve umanjeno za iznos poreza i prireza koji bi tužiteljica bila dužna podmirivati u utuženom razdoblju sukladno odredbama Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj 177/04., 73/08. i 80/10.) te Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" br. 115/16., 106/18. i 121/19.). Dakle, prvostupanjski sud utvrđuje da imovinska šteta koju trpi tužiteljica u utuženom razdoblju ukupno iznosi 16.970,06 EUR uz pripadajuće zakonske zatezne kamate prema članku 29. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO), u vezi s člankom 1086. ZOO, pa da prihvaća tužbeni zahtjev u cijelosti.

12. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koje ukazuje žalba, kao niti povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude može ispitati.

13. Ovako utvrđeno činjenično stanje žalbenim navodima žaliteljice nije dovedeno u sumnju te ga kao pravilnog prihvaća i ovaj sud drugog stupnja jer je sud prvog stupnja u postupku izvedene dokaze cijenio pravilnom primjenom članka 8. ZPP, ocjenjujući svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj međusobnoj povezanosti dajući pri tom za svoju ocjenu jasne i uvjerljive razloge koji imaju činjeničnu i pravnu podlogu.

14. S obzirom na pravilno utvrđeno činjenično stanje, sud je prvog stupnja pravilno primijenio i materijalno pravo kada je prihvatio zahtjev tužiteljice. Naime, činjenična utvrđenja i pravni zaključci prvostupanjskog suda u skladu su sa stajalištem recentne sudske prakse koja se razvila nakon donošenja presude ESLJP- a Statileo protiv Hrvatske pa je tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje VSRH) u svojoj odluci broj Rev-2364/2016 od 19. prosinca 2018. zauzeo pravno shvaćanje prema kojem zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, Republika Hrvatska je dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu. Vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine.

15. Suprotno navodima žaliteljice glede prigovora o nedostatku aktivne legitimacije, te promašene pasivne legitimaciji, dokazanosti pravne osnove tužbe odnosno o odgovornosti tužene za štetu prvostupanjski sud je pravilno ocijenio kao neosnovane, za što je također u obrazloženju presude naveo pravilne, iscrpne i opravdane razloge koje prihvaća i ovaj sud, a isti žalbenim navodima tužene ničim nisu dovedeni u sumnju.

16. Također je pravilno sud prvog stupnja otklonio prigovor zastare. Naime, predmetna tražbina tužiteljice odnosi se na naknadu štete-gubitak zarade od najamnine, a ona dospijeva mjesečno, pa se radi o trogodišnjem zastarnom roku iz čl. 230. st. 1. ZOO (tako VSRH u Rev-1104/18 od 22. siječnja 2019. i dr.). Naime, tužiteljica se obratila sa zahtjevom za mirno rješenje spora Općinskom državnom odvjetništvu 2. srpnja 2019. kada je došlo do zastoja zastare u smislu odredbe čl. 186.a st. 3. ZPP i čl. 50. Zakon o arbitraži, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13 - Rješenje USRH, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje pa nije protekao zastarni rok u odnosu na utuženo potraživanje koje se odnosi na razdoblje od srpnja 2016. do lipnja 2019., a koje je, prema čl. IV Ugovora o najmu stana (sa zaštićenom najamninom) od 6. prosinca 2008., dospijevalo u razdoblju od 15. srpnja 2016. do 15. lipnja 2019. kako to i pravilno zaključuje prvostupanjski sud, pri čemu je za ukazati da nakon što je ESLJP-a u predmetu Arambašin protiv Hrvatske iz lipnja 2022., utvrdio da podnositelji nisu mogli djelotvorno osporavati iznos zaštićene najamnine sve do šest mjeseci nakon presude VSRH broj Rev-2364/2016 od 19. prosinca 2018., kada se ustalila domaća sudska praksa prema kojoj su vlasnici stanova mogli tražiti naknadu za razliku između zaštićene i tržišne najamnine, tada je i Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-3482/2021 od 3. studenog 2023., promijenio dosadašnje stajalište te unatoč odredbama da zastara počinje teći nakon dana dospijeća te da se obveza naknade štete smatra dospjelom u trenutku nastanka štete, u korist vlasnika stanova „pomaknuo“ je početak tijeka zastare (šest mjeseci nakon presude VSRH broj Rev-2364/2016 od 19. prosinca 2018.), uzevši u obzir predvidivost ishoda postupka i stupanj pravne sigurnosti te zaključio da bi suprotno postupanje (dosuđivanje naknade štete samo za trogodišnje razdoblje koje prethodi podnošenju tužbe kakvo je shvaćanje bilo u odlukama VSRH Rev- 1104/2018 i Rev-900/2018), dovelo do razmjernog ograničenja prava na pristup sudu- sastavnog dijela prava na pravično suđenje.

17. Glede osporavanja visine utvrđene naknade štete za istaći je da je pravilno prvostupanjski sud utvrdio visinu iste upravo na način da je dosudio razliku između pretpostavljene tržišne najamnine umanjene za porezna davanja i tzv. zaštićene najamnine.

18. Izneseni žalbeni navodi nisu osnovani. Odgovarajući na iste treba ukazati na sada već ustaljenu i stabilnu praksu VSRH koja se razvila nakon donošenja presude Statileo protiv Hrvatske u činjenično i pravno istim predmetima kao što je ovaj, a vezano za odmjeravanje visine imovinske štete koju trpe vlasnici stanova zbog ograničenja prava vlasništva uslijed činjenice da su u stanovima zaštićeni najmoprimci.

19. Tako je VSRH u odluci broj Rev-757/2024 od 26. veljače 2025., odgovarajući da postavljeno revizijsko pitanje pripada li vlasniku stana novčani iznos koji predstavlja razliku između tržišne i zaštićene najamnine ili mu pripada iznos koji bi predstavljao primjerenu naknadu, reafirmirao pravno shvaćanje iz odluke Rev- 106/2024 od 12. lipnja 2024. koje glasi:

„Pod odgovarajućom najamninom prvenstveno valja smatrati tržišnu najamninu jer ona na objektivan način, za pretežni broj slučajeva, predstavlja odgovarajuću odnosno primjerenu naknadu za vlasnike stanova. Pri tome vlasnici su postupkom tuženice već trideset godina u situaciji da ne mogu potpuno koristi ili ubirati plodove svoje stvari, dakle ne radi se o kratkom periodu vremena u kojem bi bilo razumno na temelju društvene solidarnosti od vlasnika zahtijevati da sudjeluju u teretu zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca. Pri tome, cijelo to vrijeme, koje skoro predstavlja polovicu ljudskog vijeka, tuženica nije rješavala problem, te je reagirala tek nakon donošenja gore navedenih presuda ESLJP. Osim toga, kategorija tržišne cijene je prilično egzaktna te se visina štete vlasnicima može utvrditi na jasan i transparentan način. Takav način utvrđivanja štete, vlasnicima omogućuje pravnu sigurnost i jednakost svih pred zakonom što je i ustavna funkcija Vrhovnog suda.“

koje shvaćanje je izneseno i u odlukama VSRH broj: Rev-106/2024 od 12. lipnja 2024., Revd-1872/2024 od 28. svibnja 2024. i Rev-3630/2021 od 14. prosinca 2021.

20. Stoga je osnovano prvostupanjski sud obvezao tuženu da tužiteljici plati sporno potraživanje sa kamatama koje teku od dospijeća pa do isplate, što tužena žalbenim navodima nije dovela u dvojbu.

21. Pravilno je prvostupanjski sud a imajući u vidu odredbu članka 154. stavak 1. u svezi s odredbom članka 155. stavka 1. ZPP, te Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23 dalje Tarifa) donio odluku o trošku postupka, što tužena nije žalbenim navodima dovela u sumnju.

22. Slijedom izloženog, kako nisu ostvareni navodi žalbe, niti ovaj sud nalazi ostvarenje bitnih povreda postupaka na koje pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, žalbu tužene je valjalo odbiti kao neosnovanu i pobijanu presudu potvrditi na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.

U Splitu, 12. studenog 2025.

Predsjednik vijeća:

Tihana Pivac