Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1061/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, po sucu Goranu Škugoru, sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice JŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po odvjetnicima iz ZOU Crnogaća & Crnogaća iz Šibenika, Ante Šupuka 5, protiv tuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupana po odvjetnicima iz OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-1372/19 od 2. kolovoza 2022., 12. studenog 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. kao osnovana te se preinačuje rješenje Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-1372/19 od 2. kolovoza 2022. i za navedeno rješava:

Predmet se ustupa Općinskom sudu u Rijeci kao mjesno nadležnom sudu na daljnje postupanje.

II. O zahtjevima stranaka za naknadu troška žalbenog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Šibeniku za postupanje u toj pravnoj stvari.

2. Žalbu protiv navedenog rješenja podnosi tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka. Predlaže usvojiti žalbu i ukinuti pobijano rješenje i vratiti na ponovno odlučivanje, podredno preinačiti sukladno žalbenim navodima. Potražuje i trošak sastava žalbe od 125,00 eur.

3. Tužiteljica u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode kao neosnovane i predlaže istu odbiti uz naknadu trošak sastava odgovora na žalbu od 250,00 eur uvećano za pripadajući PDV.

4. Žalba je osnovana.

5. Ispitujući pobijano rješenje u okviru istaknutog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nalazi da nije ostvarena navedena bitna povreda zakona. Rješenje naime, ima jasne razloge o odlučnim činjenicama koje ne proturječe izvedenim dokazima te ne sadrži nejasnoće i proturječnosti zbog kojih se ne može ispitati.

6. Ispitujući pobijano rješenje po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio niti bilo koju drugu povredu odredaba parničnog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.

7. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio i utvrdio sve činjenice relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu.

8. No, tuženik osnovano ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo i odbio njegov prigovor kao neosnovan jer je pogrešno cijenio okolnosti konkretnog slučaja.

9. Prvostupanjski sud svoju odluku obrazlaže pozivajući se na odredbu čl. 59. ZPP, čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16), Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 93/06 i 46/07) kao i na zaključak koji je usvojen na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. na kojem je na pitanje: Smatra li se nepoštenom odredba Ugovora o kreditu o prorogaciji mjesne nadležnosti (članak 49. Zakona o zaštiti potrošača "Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19.), zauzet stav kako prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti, okolnosti konkretnog slučaja uopće ne cijeni.

10. Iz stanja spisa ne proizlazi kako bi tužiteljica u postupku uopće predlagala dokaze kojima bi u smislu gore navedenog zaključka dokazivala relevantne okolnosti konkretnog slučaja iz kojih bi proizlazilo da bi zbog ugovorene nadležnosti suda u Rijeci bila pretjerano ograničena u svojim pravima potrošača, pa da bi ju navedeno s obzirom na imovno stanje (na koju okolnost nije iznosila bilo kakve razloge), moglo odvratiti od upuštanja u ovaj postupak. Štoviše tužiteljica se u postupku nije očitovala na prigovor tužitelja niti nakon primitka odgovora na tužbu u kojem je taj prigovor iznio i obrazložio, kao niti nakon donošenja rješenja ovog suda poslovni broj Gž-574/2020 od 16. listopada 2020. te nije osporavala navode tuženika o dopuštenosti prorogacijske klauzule.

11. Nadalje, u postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je kako tuženik nema registriranu poslovnu jedinicu u sjedištu prvostupanjskog suda, već samo poslovnicu u kojoj pruža svoje usluge pa je stoga neosnovan zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora tuženika u smislu odredbe čl. 59. ZPP.

12. Osnovano tuženik ističe i kako nema mjesta zasnivanju nadležnosti na odredbi čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16) jer se ta odredba odnosi na pitanje međunarodne nadležnosti za sporove iz potrošačkih ugovora, a osnovano tuženik ističe kako je navedeni Zakon stupio na snagu 1. siječnja 2010. te je odredbom čl. 29. st. 1. navedenog Zakona propisano da se ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu tog Zakona.

13. Stoga po utvrđenju ovog drugostupanjskog suda pogrešan zaključak koji je prvostupanjski sud izveo o odlučnim činjenicama, a što je rezultirao pogrešnom odlukom prvostupanjskog suda o prigovoru tuženika, na što on osnovano ukazuje u svojoj žalbi.

14. U konkretnom slučaju, kada se o prorogacijskoj klauzuli nije posebno pregovaralo, ali nije utvrđeno da je ista uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe) s obzirom na opće imovno stanje tužiteljice kao potrošača (a koju okolnost tužiteljica nije niti isticala u ovome postupku), prigovor tuženika u ovoj pravnoj stvari valjalo je usvojiti kao osnovan jer je isti utemeljen na odredbi čl. 70. ZPP.

15. Podredno se ukazuje tužiteljici kako zbog vođenja ovoga postupka ne postoji njezina obveza prisustvovanja na ročištima s obzirom na činjenicu da je za to angažirala odvjetnika kao punomoćnika, dok će za slučaj potreba njezina saslušanja kao stranke moći svoj iskaz dati pred zamoljenim sudom u mjestu svog prebivališta, u smislu odredbe čl. 224. ZPP, a u vezi sa čl. 266. ZPP. Za stvarno nastale troškove zbog nužnosti putovanja svog punomoćnik u Rijeku iste će imati pravo naknaditi od tuženika u slučaju uspjeha u parnici u smislu odredbe čl. 155. ZPP s obzirom da je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu tuženika zbog čega će isti u slučaju gubitka spora biti u obvezi platiti i troškove koje njezin punomoćnik ima zbog dolazaka na ročište na sudu u mjestu sjedišta tuženika.

16. Slijedom svega navedenog, temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP preinačeno je prvostupanjsko rješenje te je odlučeno kao u točci I. izreke ovog rješenja.

17. Temeljem odredbe čl. 166. st. 3. ZPP odlučeno je da se o zahtjevima stranaka za naknadu troškova postupka odluči u konačnoj odluci u kojoj će mjesno nadležan sud odlučivati o predmetu spora (točka II. izreke ovog rješenja).

U Velikoj Gorici 12. studenog 2025.

Sudac

Goran Škugor