Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-573/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Karlovcu u vijeću sastavljenom od sudaca Vinke Vrančić predsjednice vijeća, Vesne Britvec članice vijeća i suca izvjestitelja i Josipa Štrucelja člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja PN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Zvonku Kristoviću odvjetniku iz Dubrovnika, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Trg Bana Josipa Jelačića 10, Zagreb zastupanog po odvjetnicima Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i o žalbi tuženika izjavljene protiv presude i rješenja Općinskog suda u Dubrovniku od 30. travnja 2024. broj P-48/2019, na sjednici vijeća održanoj 12. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj P-48/2019 od 30. travnja 2024., potvrđuje.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

r i j e š i o  j e

I Prihvaća se žalba tužitelja te se odluka o troškovima postupka sadržana u presudi Općinskog suda u Dubrovniku broj P-48/2019 od 30. travnja 2024., u dijelu pod točkom VI. Izreke preinačava i rješava:

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju daljnju trošak postupka u iznosu od 15.422,71 EUR u roku od 15 dana.

II Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Dubrovniku broj P-48/2019 od 30. travnja 2024.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbe u iznosu od 463,93 EUR u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-48/2019 od 30. travnja 2024., točkom I., izreke utvrđuje se da su ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl.2. Ugovora o namjenskom kreditu broj: [broj kredita] sklopljenom između parničnih stranaka **.**.2006.g. te da su nezakonite odluke tuženika o promjenama kamatne stope temeljem tog ugovora.

Tokom II., izreke utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj: [broj kredita] sklopljenom između parničnih stranaka **.**.2006.g. kojim se obveza tužitelja vezuje uz valutnu klauzulu u CHF odnosno za tečaj švicarskog franka. Točkom III., izreke nalaže se tuženiku, u roku 15 dana, a temeljem ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi u vezi Ugovora o namjenskom kreditu broj: [broj kredita] sklopljenog između parničnih stranaka **.**.2006., isplati iznos od 6.695,11 € sa pripadajućim zateznim kamatama na svaki pojedinačni iznos od dana dospijeća do isplate, a kako to i proizlazi iz točke III., izreke prvostupanjske presude. Točkom IV., izreke prvostupanjske presude nalaže se u roku 15 dana, da temeljem ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli u CHF, u vezi Ugovora o namjenskom kreditu broj: [broj kredita] sklopljenom između parničnih stranaka **.**.2006.g isplati tužitelju iznos od 33.361,13 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama na svaki pojedinačni iznos od dana dospijeća do isplate, a kako to i proizlazi iz točke IV., izreke prvostupanjske presude.

Točkom V., izreke nalaže se tuženiku da u roku 15 dana tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 450 EUR sa zateznim kamatama do donošenja odluke do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope, kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1 siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1 srpnja te godine.

Točkom VI., izreke odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu 15.422,71 EUR, sa zateznim kamatama, i točkom VII., odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 10.000,00 EUR sa zateznim kamatama.

2. Protiv navedene presude i to protiv odluke o troškovima postupka sadržanoj u presudi Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-48/2019 od 30. travnja 2024., pod točkom VI. izreke žalbu je pravovremeno izjavio tužitelja ne navodeći iz kojih žalbenih razloga predviđenih zakonom, ali iz sadržaja žalbe proizlazi da pobija odluku o troškovima postupka zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj u bitnome navodi da je nakon povućenog dijela tužbenog zahtjeva uspio sa tužbenim zahtjevom u cijelosti te da ima pravo na naknadu troškova postupka, predlaže žalbu prihvatiti i u pobijanom dijelu odluku o troškovima postupka preinačiti i tužitelju odrediti i daljnji trošak postupka, traži trošak žalbe.

2.1. Protiv navedene presude pod točkama I., II., III., IV., V. i VII. izreke, i protiv rješenja sadržanog u presudu Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-48/2019 od 30. travnja 2024., žalbu je pravovremeno izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07- odluka US RH, 84/08, 96/08-odluka US RH, 123/08-ispravak, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - odluka US RH, 70/19, 80/22, 114/22,155/23,– dalje: ZPP), zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik u bitnome osporava tužitelju status potrošača, da tužbom kao stranka nije obuhvaćen sudužnik, da nije utvrđeno tko je uplaćivao obveze tužitelja po ugovoru o kreditu, jer da on nije, ističe prigovor zastare, smatra da tužitelj nije dokazao pretpostavke iz članka 186.b ZPP-a za opravdanost podnošenja stupnjevite tužbe, da je podnescima od 22. listopada 2020. i od 1. veljače 2024., preinačio tužbu a kojoj preinaci da se tuženik protivio, a prvostupanjski sud nije odlučio o preinaci, da se zadnjom preinakom ne radi o smanjenju tužbenog zahtjeva kako to prvostupanjski sud pogrešno prikazuje, već o preinaci tužbe s povišenjem kondenmnatornog tužbenog zahtjeva. Tuženik smatra da prilikom vještačenja nisu uzete u obzir negativne tečajne razlike, da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kao i odredba članka 502.c ZPP-a. Tuženik osporava i odluku o troškovima postupka koji su određeni tužitelju u iznosu od 450,00 EUR. Tuženik predlaže žalbu prihvatiti, pobijanu presudu preinačiti odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti uz naknadu troškova postupka tuženiku, kao i trošak žalbe, a u protivnom, predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak pred drugog suca.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužitelja je osnovana.

4.1. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući zakonitost prvostupanjske presude i prvostupanjskog rješenja povodom žalbe tužitelja i povodom žalbe tuženika, a i po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da pobijana odluka nije zahvaćena niti donesena uz počinjenje niti jedne od bitnih povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a tužitelj u žalbi ne navodi kojom bitnom povredom odredaba parničnog postupka bi pobijana presuda bila zahvaćena, dok se tuženik poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, kojom međutim, nije zahvaćena pobijana presuda kao ni pobijano rješenje budući pobijana presuda a i pobijano rješenje, nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogli ispitati, izreka presude kao i izreka rješenja je jasna i razumljiva i ne proturječi razlozima presude. Činjenično stanje je pravilno utvrđeno te je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je usvojen konačno uređen tužbeni zahtjev tužitelja, no pogrešno je primijenjeno materijalno pravo prilikom donošenja odluke o troškovima postupka tužitelja.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbi vezanih za kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, te zahtjev za isplatu razlike preplaćene kamate na glavnicu kredita u odnosu na kamatu koju bi tužitelj platio po početno ugovorenoj kamatnoj stopi, te razlike vezane uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na početni tečaj.

7. Prvostupanjski sud je pored pozivanja na kolektivne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 pravomoćne 13. lipnja 2014. (Pž-6632/17, Pž-7129/13) i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 9. travnja 2015. broj Rev-221/18 i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., u skladu sa odredbom 502.c ZPP-a, iznesao jasne, određene i potpune razloge o svim odlučnim činjenicama koji nisu međusobno proturječni, niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi, te je usvojivši tužbeni zahtjev tužitelja pravilno primijenjeno materijalno pravo.

8. Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj postavio stupnjevitu tužbu na temelju članka 186.b. ZPP-a

8.1. Tužbeni zahtjev stupnjevite tužbe slojevit je i ostvaruje se u dva stadija i to: 1) u vidu tzv. manifestacijskog zahtjeva za polaganje računa ili davanje pregleda određene imovine i 2) u vidu određenog zahtjeva za ispunjenje dugovane činidbe proistekle iz manifestacijskog zahtjeva. Prilikom podnošenja stupnjevite tužbe sudu, samo manifestacijski zahtjev treba biti određeno postavljen, dok će konačni i konkretni zahtjev tužitelj postaviti nakon što tijekom postupka tuženik položi račun ili nakon što tužitelj na drugi način prikupi potrebne podatke.

8.2. Prema odredbi članka 186.b stavak 2. ZPP-a u sporovima u kojima tužitelj ne može postaviti tužbeni zahtjev za isplatu određenog iznosa novca, isporuku određene količine zamjenjivih stvari, predaju određenih stvari ili prijenos određenih prava prije nego što tuženik ispuni svoju obvezu polaganja računa ili predaje pregleda imovine i obveza, tužitelj može u tužbi istaknuti, pored manifestacijskog zahtjeva iz stavka 1. ovog članka, i zahtjev u kojem će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu određenog iznosa novca, isporuku ili predaju stvari ili prijenos prava, čiju će visinu, količinu odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što tuženik položi račun ili preda pregled imovine i obveza, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi u povodu položenog računa ili predanog pregleda imovne i obveza ili u povodu uskrate polaganja računa ili predaje pregleda imovine i obveza.

8.3. Prema odredbama članka 186. stavak 5. i 40. ZPP-a, u stupnjevitoj tužbi po manifestacijskom zahtjevu tužitelj je dužan naznačiti vrijednost predmeta spora kao u slučaju kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu. Prilikom konačnog i određenog postavljanja drugog tužbenog zahtjeva, tužitelj je dužan iznova naznačiti vrijednost predmeta spora u skladu s mjerodavnim odredbama članka 35. – 37. ZPP- a.

9. Tužitelj je nakon vještačenja podneskom od 1. veljače 2024., konačno uredio tužbeni zahtjev i protivno žalbenom razlogu tuženika, postupio u skladu s odredbom članka 186.b.stavak 5. ZPP-a, naznačio je i VPS (list 287 prvostupanjskog spisa).

10. Iako bi se konačno specificiran tužbeni zahtjev tužitelja, a nakon provedenog financijskog vještačenja, obzirom na naznačen VPS u stupnjevitoj tužbi, mogao smatrati smanjenjem tužbenog zahtjeva, konačno uređen tužbeni zahtjev u skladu s odredom članka 186.b. stavak 5. ZPP-a, koji je manji, ne predstavlja povlačenje tužbe u smislu odredbe članka 193. stavak 2. ZPP-a za koje bi trebao pristanak tuženika, već se radi o dispoziciji tužitelja koja po naravi ima učinak povlačenja tužbe na način da za dio koji je povučen, tužbeni zahtjev više egzistira.

11. Podnesak kojim tužitelj usklađuje tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem vještaka sadržava i povlačenje dijela tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu i isplatu, a kako je prvotno postavio tužbeni zahtjev.

12. Dakle, tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev uskladivši ga sa nalazom i mišljenjem vještaka, te traži utvrđivanja ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe po kojoj se obveza tužitelja vezuje uz valutnu klauzulu u CHF, te isplatu iznosa od 6.695,11 EUR na ime razlike zbog kamatne stope i iznosa od 33.361,13 EUR na ime razlike vezane za valutnu klauzulu u CHF s pripadajućim zateznim kamatama.

13. Tuženik tako uređen tužbeni zahtjev pogrešno smatra preinakom tužbe i tužbenog zahtjeva. Tuženik se i tijekom postupka kao i sada u žalbenom stadiju uporno protivi preinaci tužbenog zahtjeva, iako to nije preinaka, te stoga pogrešno ističe prigovor zastare na preinačeni dio.

14. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom članka 193. stavak 2. ZPP-a odlučio kao u izreci prvostupanjskog rješenja.

15. Nije sporno da su tužitelj i tuženik imali sklopljen Ugovor o kreditu, da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, da je kamatna stopa tijekom otplate kredita mijenjana temeljem odluke tuženika, da su anuiteti kredita tijekom otplate kredita rasli zbog povećanja kamatne stope i rasta tečaja CHF-a, da je kredit otplaćen.

16. Iz sadržaja Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita, proizlazi da ugovor nije sklopljen u svrhu zanimanja / poslovne aktivnost ili poduzetničke djelatnosti tužitelja, a niti to proizlazi iz isprava dostavljenih po tuženiku. Prvostupanjski sud pravilni zauzima stav da je očito da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bio potrošač, pa pravilno neosnovanim ocjenjuje tuženikov prigovor i zaključuje da se na istog primjenjuje presuda Visokog trgovačkog suda RH donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača koji je vođen i protiv ovdje tuženika po bitno istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi. U navedenom postupku je u bitnom utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo u smislu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa kada se navedeno dovede u vezu sa sadržajem članka 2. ovdje predmetnog ugovora o kreditu po kojem je ugovoreno da tuženik može visinu kamatne stope određivati jednostrano i to bez ugovaranja bilo kojeg objektivnog kriterija (parametra), uz ugovaranje obveze tužitelja da istu bezuvjetno prihvati, sud prvog stupnja zaključuje da je tuženik kao trgovac očito nametnuo potrošaču citiranu odredbu ugovora kao "jača" strana ugovora jer time u biti ugovorio da cijenu svoje usluge može mijenjati po vlastitom nahođenju bez obveze da promjenu cijene veže za objektivne razloge i bez mogućnosti potrošača da istoj prigovori, čime je tužitelja kao potrošača doveo u znatno nepovoljniji položaj.

17. Tijekom postupka, a i sada u žalbenom postupku tuženik problematizira primjenjivost odluka u postupku kolektivne zaštite potrošača na odnos stranaka, je li tužitelj legitimiran zahtijevati isplatu predmetne tražbine, ima li tužitelj status potrošača, treba li uz tužitelja biti kao tužitelj naznačen i sudužnik - prigovor promašene aktivne legitimacije, te da li je potraživanje tužitelja u zastari. Zatim, iz pobijane presude kao i iz stanja spisa, a i sada u žalbenoj fazi sporno je i jesu li ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, je li se sa tužiteljem pojedinačno pregovaralo u odnosu na valutnu klauzulu, sporna je pravilnost materijalnoga prava u odnosu na istaknuti prigovor zastare kao i početak tijeka zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose.

18. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrđeno je da je i tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita kod sklapanja ugovora o potrošačkim kreditima koristeći ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita kod sklapanja ugovora o potrošačkim kreditima koristeći ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke, a da tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa.

19. Obzirom iz sadržaja ugovora proizlazi da ugovor nije sklopljen u svrhu zanimanja/poslovne aktivnosti/poduzetničke djelatnosti tužitelja, a niti to proizlazi iz isprava dostavljenih po tuženiku, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da je očito da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bio potrošač, odnosno na njega se primjenjuje prethodno citirana presuda Visokog trgovačkog suda RH donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača koji je vođen i protiv ovdje tuženika po bitno istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi.

20. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je utvrđeno da su banke (među kojima je i tuženik) mijenjale kamatne stope (točnije sedam od osam tuženih banaka) bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

21. Presudom Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., potvrđena je presuda prvostupanjskog suda kojom je usvojen tužbeni zahtjev kojim se utvrđuju ništetnima ugovorne odredbe u dijelu kojim se glavnica kredita valutnom klauzulom veže uz valutu švicarski franak.

22. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu.

23. U navedenim postupcima u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo u smislu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa kada se navedeno dovede u vezu sa sadržajem ugovora o kreditu koji je predmet ovog postupka, zaključuje da je tuženik kao trgovac očito nametnuo potrošaču sporne odredbe ugovora kao "jača" strana ugovora jer je time u biti ugovorio da cijenu svoje usluge može mijenjati po vlastitom nahođenju bez obveze da promjenu cijene veže za objektivne razloge i bez mogućnosti potrošača da istoj prigovori, čime je tužitelja kao potrošača doveo u znatno nepovoljniji položaj.

24. Stoga, sporne odredbe Ugovora o kreditu nepoštene su odredbe ugovora u smislu članka 81. ZZP-a i sukladno članku 296. ZOO-a su ništetne pa je tuženik primjenom članka 323. ZOO-a u obvezi vratiti sve što je primio po ništetnoj ugovornoj odredbi, a što konkretno predstavlja iznose koje tužitelj u ovom postupku potražuje.

25. Odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovoreno pravo banke da jednostranom odlukom, bez objektivnih parametara, izmijeni kamatnu stopu i primjeni na ovaj način ugovorenu valutnu klauzulu u CHF ništetne su pa je primjenom odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a i članka 1111. ZOO-a, pravilno ocijenjen osnovanim zahtjev tužitelja da mu tuženik plati iznos od 6.695,11 EUR te iznos od 33.361,13 EUR a koji iznosi su utvrđeni vještačenjem po stalnom sudskom vještaku.

26. Prema članku 502.c. ZPP-a učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz takve presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

27. Nesporno je da je predmetni ugovor bio standardni ugovor o potrošačkom kreditu kakav je tužena banka sklapala u razdoblju na koje se odnosi presuda donesena po kolektivnoj tužbi. Dakle, predmetni ugovor predstavlja tipski ugovor, a iz sadržaja tužbe, kao i iz iskaza tužitelja i saslušanog svjedoka - djelatnika tuženika, nesporno proizlazi da tužitelj nije u dovoljnoj mjeri informiran o tome što i kako utječe na promjenu vrijednosti valute CHF, kao i značenje o promjeni stope zatezne kamate prema jednostranoj odluci banke o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, te je suprotno žalbenim razlozima tuženika takvim ugovaranjem nastala neravnoteža među strankama na teret potrošača.

28. Nadalje što se tiče prigovora zastare, tražbina tužitelja nije zastarjela jer je podnošenjem kolektivne tužbe čiji se učinak proteže i na postupak pokrenut po tužbi tužitelja u ovom predmetu, prema članku 241. Zakona o obveznim odnosima, prekinuta je zastara i rokovi počinju ponovno teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke, i to u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu od 14. lipnja 2018., a kako to pravilno obrazlaže i sud prvog stupnja u pobijanoj presudi.

29. U odnosu na istaknuti prigovor promašene aktivne legitimacije da tužitelj nije uplaćivao iznose po kreditu, osnovano je odbijen taj prigovor kao neosnovan jer je tužitelj ugovorna stranka predmetnog kredita kako to proizlazi iz samog Ugovora, a činjenicu da bi treće osobe plaćale iznose po predmetnom kreditu ne utječe na tužiteljevu aktivnu legitimaciju u ovom postupku, kao niti činjenica da je uz tužitelja kao korisnika kredita ugovor potpisao i sudužnik. Sudužnik nije korisnik kredita, on je samo osiguranje platežne moći korisnika kredita.

30. U odnosu na prigovor tuženika vezano za tzv. „negativni tečaj valute CHF“, odnosno, za period kada je tečaj valute CHF bio niži od početnog, osim činjenice da je vještaka pa i prvostupanjski sud, uzeo u obzir da je jedan utuženi vremenski period tečaj valute CHF bio niži od početnog, iznosi koje je tuženik dužan vratiti tužitelju restitucijom, ne mogu se umanjivati onim što tužitelj od tuženika nije dobio niti primio, te tuženik koji je u tipski ugovor unio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj CHF, ne može tražiti isplatu koristi primjenom instituta stjecanja bez osnove iz članka 1111. ZOO-a. Prema stajalištu Suda Europske unije u predmetu C- 140/22 (SM, KM protiv mBank, presuda od 7. prosinca 2023.) Direktivi 93/13 se protivi to da se naknada koju potrošač traži temeljem povrata iznosa koje je platio u okviru izvršenja predmetnog ugovora umanji za protuvrijednost kamata na glavnicu koje bi kreditna institucija primila da je taj ugovor na snazi.

31. U konkretnom slučaju, suprotno žalbenim navodima tuženika, ne radi se o tome da bi tuženik bio dužan vratiti više nego što je eventualno neosnovano stekao, niti je vještačenjem pogrešno utvrđen iznos preplate, te nisu primjenjiva pravna shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III-3186/2007 od 30. lipnja 2010., Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluka broj Rev-1277/2022 i broj Rev-549/2023.

32. Tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno je da su u smislu odredbe članka 322. stavak 1. ZOO-a odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovoreno pravo banke da jednostranom odlukom, bez objektivnih parametara, izmijeni kamatnu stopu i primjeni na ovaj način ugovorenu valutnu klauzulu u CHF ništetne pa je primjenom odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a i članka 1111. ZOO-a ocijenjen osnovanim zahtjev tužitelja da mu tuženik plati iznos od 6.695,11 EUR te iznos od 33.361,13 EUR.

33. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati temelji se na odredbi članka 1115. ZOO-a kojom je propisano da se kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, mora se platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kao dan početka tijeka zakonske zatezne kamate utvrđen je dan kad je tužitelj preplatio dužni iznos budući je tuženik nepošten od dana stjecanja tog iznosa. Naime, ocjena je suda prvog stupnja da je tuženik od trenutka stjecanja, odnosno od trenutka uplate anuiteta koje je sam obračunao primjenom ništetnih odredbi ugovora znao ili morao znati da nema pravo na isplatu istih, radi čega nije osnovan tuženikov prigovor glede tijeka zateznih kamata. Visina zakonske zatezne kamate određena je sukladno odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a.

34. U odnosu na odluku o troškovima postupka ovaj sud napominje da tuženik ne može s uspjehom osporiti pravo tužitelja na naknadu parničnog troška iz članka 154. stavak 1. ZPP-a. Sud temeljem članka 151. ZPP-a odlučuje o naknadi parničnih troškova koju čine potrebni izdaci učinjeni u tijeku ili povodom postupka te nagrada za rad odvjetnika i drugih osoba kojima zakon priznaje pravo na naknadu, a ne odlučuje o tome radi li se o relevantnim pravnim radnjama koje kao dodana vrijednost utječu na rezultate raspravljanja i sadržaj presude u odnosu na neki drugi postupak, pa ni u odnosu na postupak povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kao što se u žalbi neutemeljeno tvrdi. Pri tome je pravno neodlučno što je tužitelj trošak postupka zatražio podneskom predanom sudu na ročištu, a ne putem sustava e-komunikacija. Navedeno, a pored činjenice da je troškovnik predan u spis, ne može utjecati na pravo tužitelja na naknadu troškova postupka.

35. Tužitelj je cijelosti uspio sa konačno postavljenim tužbenim zahtjevom te na temelju članka 154. ZPP-a, ima pravo i na naknadu onih troškova postupka koji su bili potrebi za vođenje ove parnice (članak 155. ZPP), i to u cijelosti. Troškovi koji su priznati tužitelju odnose se na sastav tužbe, za sastav podnesaka od 22.10.2020., 27.01.2021., 11.6.2021., 1.1.2024., zastupanja na ročištima 10.11.2020., 10.13.2020., 29.1.2021., 11.3.2021.,9.1.2024., 28.2.2024., u iznosu od 1.000,00 EUR za svaki podnesak i svako ročište, za sastav podnesaka od 2.12.,2020., 19.10.2021., 22.1.2024., u iznosu od 200,00 EUR za svaki podnesak, za sastav podnesaka od 22.4.2021., 2.6.2021., 18.10.2021., 25.1.2023., 21.9.2023., 1.12.2023., 13.12.2023., 23.1.2024., u iznosu od 50,00 EUR za svaki podnesak, zastupanje na ročištu za objavu presude iznos od 100.00 EUR, za predujam za vještačenje iznos od 398,17 EUR, te iznos PDV od 3.174,54 EUR, odnosno ukupan trošak tužitelja iznosi 15.872,54 EUR, sukladno Tbr 7/1.., Tbr. 8/3/4, Tbr. 9/1/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 – dalje Tarifa). Tužitelju je pobijanom presudom priznat trošak u iznosu od 45,00 EUR, koji se odnosi na trošak vještačenja.

36. Prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog stava da je tužitelj djelomično uspio u ovom postupku, tužitelju priznaje samo trošak predujma za vještačenje.

37. Međutim nakon što je tužitelj povukao djelomično tužbeni zahtjev, za dio koji je povučen, tužbeni zahtjev više egzistira (točka 10 obrazloženja ove odluke), tako da je tužitelj uspio u cijelosti sa konačno postavljenim tužbenim zahtjevom i u odnosu na osnovu i u odnosu na visinu.

38. Napominje se da je u odnosu na visinu prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva, vještačenjem utvrđena visina od 65.868,61 EUR, a konačno uređenim tužbenim zahtjevom visina ,odnosno VPS iznosi ukupno 40.056,24 EUR, tako da se oba iznosa nalaze u istom platnom razredu prema Tbr 7/1 Tarife, time da je tužitelj u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev uspio i sa osnovom, a koja osnova je bila i u prvotno postavljenom tužbenim zahtjevu.

39. Stoga je žalba tužitelja osnovana u odnosu na odluku na troškove postupka pa je drugostupanjskim rješenjem, preinačena odluka o troškovima postupka iz točke VI. izreke prvostupanjske odluke i tužitelju dosuđena razlika troškova postupka u iznosu od 15.422,71 EUR.

40. Slijedom navedenoga, prvostupanjska presuda kao i rješenje u pobijanom dijelu su u cijelosti potvrđene, a žalba tuženika je kao neosnovana odbijena, dok je žalba tužitelja prihvaćena (članak 368. stavak 1. ZPP i članak 380. točka 2. i točka 3. ZPP- a).

41. Kako tuženik nije uspio sa žalbom odbijen je njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe, a primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a, tužitelj je uspio sa žalbom pa mu je i određen trošak sastava žalbe (članak 166. u svezi s člankom 154. ZPP).

U Karlovcu., 12. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Vinka Vrančić