REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-1046/2021-3
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Goranke Barać-Ručević, Mirjane Magud i Josipa Turkalja članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GRAD SINJ, Sinj, Dragašev prolaz 24, OIB: 03210055420, kojeg zastupa punomoćnik Dejan Španović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika HRVATSKI TELEKOM d.d., Zagreb, Roberta Frangeša Mihanovića 9, OIB: 81793146560, kojeg zastupa punomoćnik Mario Bezić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Vukić, Jelušić, Šulina, Stanković, Jurcan & Jabuka d.o.o., Rijeka, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 4725/2018-2 od 16. prosinca 2020., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-16/2018-12 od 15. lipnja 2018., na sjednici održanoj 12. studenoga 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4725/2018-2 od 16. prosinca 2020. i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-16/2018-12 od 15. lipnja 2018. u toč. I., II. i III. izreke te se predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 1.672.971,32 kn sa zateznim kamatama na pojedinačno određene iznose od dospijeća pa do isplate, točkom II. izreke odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka, točkom III. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 41.837,50 kn, točkom IV. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 12,50 kn kao neosnovan.
2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda prvostupanjskog suda u pobijanim toč. I., II. i III. izreke.
3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) podnio reviziju pobijajući je u cijelosti zbog pravnih pitanja zbog kojih mu je dopušteno podnošenje revizije rješenjem ovog suda poslovni broj Revd-1222/2021-3 od 25. svibnja 2021., a koja glase:
„1.) Ima li infrastrukturni operator obvezu da vlasniku nekretnine plaća naknadu za pravo puta prije nego što mu, na njegov zahtjev, Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta?
2.) Je li infrastrukturni operator, u smislu odredbe članka 3. stavka 1. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta - „Narodne novine“ broj 152/11, 151/14 i 95/17 (ranije: Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta – „Narodne novine“ broj 31/09 i 89/10), prema kojoj „u svrhu izdavanja potvrde o pravu puta, u slučajevima propisanim ovim Pravilnikom, infrastrukturni operator dostavlja HAKOM-u (Agenciji) zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta“, u obvezi Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti podnijeti zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta i ako tu obvezu ima, kada mu ona nastaje i dospijeva, odnosno nastaje li i dospijeva li ta obveza u trenutku kada je stekao pravo puta?“.
4. Tužitelj je predložio Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju, ukinuti pobijane presude i predmet vratiti na ponovno suđenje. Zahtjeva i naknadu troškova revizijskog postupka.
5. Tuženik u odgovoru na reviziju predlaže donošenje presude kojom se revizija tužitelja odbija u cijelosti uz naknadu troškova postupka.
6. Revizija je osnovana.
7. U skladu s odredbom čl. 391. st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojih je dopuštena.
8. Predmet spora je zahtjev za isplatu naknade koristi stečene korištenjem bez pravne osnove nekretnina u vlasništvu ili pod tužiteljevom upravom, izvršavanjem ovlasti prava puta, prema cijenama za određivanje naknade za pravo puta za razdoblje od 1. siječnja 2011. do 18. travnja 2016. Pritom tužitelj podredno traži isplatu istog iznosa po osnovi naknade štete, a za koju tvrdi da je tuženik prouzročio tužitelju protupravnim nepodnošenjem zahtjeva za izdavanje potvrde o pravu puta, čime je spriječio da se njegova imovina poveća za iznos naknade za pravo puta koju bi inače bio dužan plaćati.
9. Pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova, a na kojima se temelje donesene presude, svedeno na bitno za odlučivanje povodom revizije, polazi od analize zakonske i podzakonske regulacije predmetne materije kroz odredbe Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“, broj 73/08, 90/11, 133/12, 80/13, 71/14 i 72/17 - dalje: ZEK) i Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“, broj 152/11, 151/14 i 95/17 - dalje: Pravilnik), sagledavajući ih ratione temporis, kako su se mijenjale kroz utuženo razdoblje.
10. Pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova jest da su svi pravilnici o potvrdi i naknadi za pravo puta koji su bili na snazi do Pravilnika iz 2017. propisivali obvezu plaćanja naknade za pravo puta suglasno Zakonu o električkim komunikacijama važećim do novele iz 2017., a da je taj Zakon određivao da se naknada plaća na temelju izdane potvrde o pravu puta (tek novelom tog Zakona iz 2017. je ispušteno spominjanje potvrde o pravu puta kao pretpostavke za plaćanje). Doduše da je Pravilnikom o potvrdi o naknadi za pravo puta („Narodne novine“, broj 152/11 - dalje: Pravilnik/11) propisano da obveza plaćanje naknade za pravo puta započinje danom stjecanja prava puta, odnosno stupanjem na snagu Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“, broj 73/08 - dalje: ZEK/08), ali da je ta odredba bila u suprotnosti s tada važećim čl. 29. st. 1. ZEK/08 kojom je propisana obveza plaćanja naknade za pravo puta tek na temelju izdane potvrde o pravu puta, pa da se izravno ima primijeniti Zakon (čl. 29. st. 1. ZEK/08), a ne Pravilnik/11 kao podzakonski propis.
11. Dakle, nižestupanjski sudovi su zaključili da je pretpostavka za plaćanje naknade za pravo puta u utuženom razdoblju (od 1. siječnja 2011. do 18. travnja 2016.) podnošenje zahtjeva, odnosno donošenja rješenja Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti (Agencija) kojom se to pravo i naknada određuje, a što se nije u konkretnom slučaju ostvarilo.
12. Nadalje, nižestupanjski sudovi su izrazili pravno shvaćanje da se pravo puta u smislu Zakona o elektroničkim komunikacijama ne može izjednačiti s osnivanjem služnosti i naknadom za služnost, koje regulira Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 - dalje: ZVDSP), da je u trenutku ispunjenja pretpostavki iz čl. 28. st. 1. ZEK/08 tuženik stekao pravo puta na predmetnim nekretninama na temelju samog Zakona (dakle, već 2008.). To znači da je ovdje zakonom ustanovljeno pravo puta što ujedno predstavlja valjanu pravnu osnovu korištenja predmetnih nekretnina, iz čega proizlazi da su neosnovani tužiteljevi navodi o stjecanju bez osnove, kao i o protupravnosti (pa posljedično i odgovornosti za štetu).
13. Iznesena pravna shvaćanja nižestupanjskih sudova ne mogu se u cijelosti prihvatiti kao pravilna.
14. Prema ocjeni ovog suda, pravilno je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da tuženik nije koristio bez osnove tužiteljeve nekretnine, budući da ih je koristio na temelju prava puta stečenog po samom zakonu - na temelju odredbe čl. 28. st. 1. ZEK/08. Pravilno je i pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da propuštanje tuženika da podnese zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta, s obzirom na to da je odredbama ZEK/08 propisana za to tek mogućnost, a ne i obveza tuženika na podnošenje takvog zahtjeva, ne predstavlja protupravno propuštanje.
15. Međutim, nije pravilno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da je stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“, broj 72/17 - dalje: ZIDZEK/17) u bitnom izmijenjena odredba o obvezi plaćanja naknade za pravo puta, pa da stoga do tada nije postojala tuženikova obveza plaćanja naknade.
16. Ovaj je sud, u svojoj odluci poslovni broj Rev-613/2023-4 od 29. travnja 2025., razmatrajući u bitnom podudarna revizijska pitanja, izrazio pravno shvaćanje:
„13. Obveza plaćanja naknade za pravo puta proizlazi iz jasne i određene odredbe čl. 28. st. 4. ZEK/11, prema kojoj je infrastrukturni operator obvezan plaćati upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta, a upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine obvezan je infrastrukturnom operatoru omogućiti ostvarivanje prava puta.
14. Odredba čl. 29. st. 1. ZEK/08, kojom je uređeno određivanje naknade u upravnom postupku i parametri za određivanje te naknade, predstavlja tek provedbenu odredbu razrađenu Pravilnikom/11, koja ne isključuje načelnu obvezu plaćanja naknade za pravo puta propisanu čl. 28. st. 4. ZEK/11 za razdoblje koje prethodi donošenju potvrde o pravu puta. Odredba Pravilnika, koja propisuje da obveza plaćanja naknade za pravo puta započinje danom izdavanja potvrde o pravu puta te da se mora isplatiti u roku od petnaest dana od dana zaprimanja potvrde, uređuje dospjelost obveze operatora utvrđene u upravnom postupku, a ne i postojanje same obveze koje proizlazi iz čl. 28. st. 4. ZEK.
14.1. Visina te naknade izvan upravnog postupka uređuje se nagodbom sklopljenom između stranaka, odnosno u sudskom postupku pokrenutom tužbom radi ispunjenja zakonske obveze infrastrukturnog operatera, prema parametrima propisanim odredbama Zakona o elektroničkim komunikacijama.“.
17. Reafirmirajući izraženo pravno shvaćanje u citiranoj odluci te u odluci ovoga suda broj Rev-4/2022-2 od 28. svibnja 2025. i u okolnostima ovog, u bitnom činjenično i pravno podudarnog slučaja, odgovor na postavljena revizijska pitanja pod 1. i 2. glasi:
„(1) Infrastrukturni operator ima obvezu od trenutka stjecanja po zakonu prava puta vlasniku nekretnine plaćati naknadu za pravo puta, dakle, i prije nego što mu, na njegov zahtjev, Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta.
(2) Infrastrukturni operator, u smislu odredbe članka 3. stavka 1. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine" 152/11. do 95/17.) [ranije: Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta ("Narodne novine" 31/09. i 89/10.)], prema kojoj "u svrhu izdavanja potvrde o pravu puta, u slučajevima propisanim ovim Pravilnikom, infrastrukturni operator dostavlja HAKOM-u [Agenciji] zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta", nije u obvezi Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti podnijeti zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta.“.
18. Zbog svega iznesenog, ovaj sud je ocijenio da je zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskim sudovima činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, pa nema uvjeta za preinačenje nižestupanjskih presuda. Stoga je, na temelju čl. 395. st. 2. ZPP valjalo ukinuti pobijanu presudu kao i presudu suda prvog stupnja (u pobijanom dijelu) i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (toč. I. izreke).
19. U ponovljenom postupku, prvostupanjski će sud, vodeći računa o izraženim shvaćanjima u ovom rješenju, o tužbenom zahtjevu odlučiti novom, zakonitom odlukom.
20. Odluka o troškovima nastalim u povodu revizije utemeljena je na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP (toč. II. izreke).
Zagreb, 12. studenoga 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
