Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1328/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Jasminke Pavković predsjednice vijeća, Nikole Ramušćaka člana vijeća i suca izvjestitelja i Tihane Cišper članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Martini Alagić, odvjetnici iz Vukovara, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb zastupan po punomoćniku Marinu Lazi, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Kožul&Petrinović d.o.o., radi utvrđenja i isplate, odlučuju o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-121/2024-10 od 4. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 12. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-121/2024-10 od 4. studenog 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je kako je ništetna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 827-53022363, zaključen dana 24. svibnja 2010. između tužitelja i tuženika u dijelu u kojemu je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, te ista ne proizvodi pravne učinke (st. I. izreke), naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 937,50 eura s pripadajućim zateznim kamatama (st. II. izreke), te je odbijen tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u iznosu od 500,00 eura (st. III. izreke).

2. Tuženik pobija navedenu presudu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, što predstavlja žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, što predstavlja žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. toč. 3. ZPP.

3. Žalba nije osnovana.

4. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koje ukazuje tuženik u žalbi, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ulazne naknade, ugovorene čl. 5. Ugovora o kreditu broj 827-53022363, zaključen dana 24. svibnja 2010. između stranaka, u dijelu u kojemu je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita.

7. Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio na temelju iskaza tužitelja da u konkretnom slučaju nije bilo pregovora koji su prethodili zaključenju predmetnog ugovora, što se odnosi i na spornu ugovornu odredbu, dok tuženik na okolnost da se o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo nije predložio nikakve dokaze.

8. Na temelju utvrđene činjenice da zaključenju ugovora nisu prethodili nikakvi pregovori, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se radi o tipskom ugovoru, te je stoga na tuženiku bio teret dokaza, sukladno čl. 96. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 125/07, 79/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP) da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, što nije dokazao.

9. Budući da sporna ugovorna odredba ne predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu iz čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO) već sporedan, a prema samoj dikciji odredbe čl. 99. ZZP odnosi se na bitne sastojke ugovora, u odnosu na sporne ugovorne odredbe, kao sporedne, dopušteno je provesti test poštenosti.

10. Provođenjem testa transparentnosti ispravlja se neravnoteža ugovornih stranaka nastala neinformiranošću potrošača, dok se provođenjem testa poštenosti ispravlja neravnoteža koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe.

11. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s čl. 96. st. 1. ZZP ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

12. Prilikom ocjene poštenosti potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

13. Pritom je prije svega odlučno ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu. Imajući na umu da sporne ugovorne odredbe ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se te naknade odnose, a niti ih tuženik tijekom postupka ističe i dokazuje, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač (tužitelj) pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

14. Što se pak tiče utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Naime, značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Naime, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP (čl. 96. st. 5. ZZP) o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ne vrši samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem tih odredbi od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), a iz iskaza tužitelja proizlazi da bez prihvaćanja spornih ugovornih odredbi tuženik ne bi pristao na zaključenje ugovora, jer se o pojedinačnim odredbama nije moglo pregovarati.

15. Osim toga, u konkretnom slučaju nije prijeporno da među strankama zaključeni ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem spornih naknada naplaćuju, a i prema shvaćanju ovog suda, troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za sporne naknade, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.

16. Prema shvaćanju ovog suda, neutvrđeni troškovi, koji terete tužitelja unošenjem spornih odredbi u ugovor o kreditu, su nerazmjerni i po svom sadržaju i po visini. Očito je da je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužitelja značajna neravnoteža jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima.

17. Prvostupanjski je sud donoseći pobijanu presudu upravo uzeo u obzir sve pravno relevantne okolnosti iz odredbi čl. 96. st. 1. i čl. 98. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da su sporne odredbe u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP nepoštene i time ništetne. Stoga je pravilno naloženo tuženiku vratiti tužiteljici primljeno na osnovi tih ništetnih odredbi sukladno čl. 1111. st. 1. ZOO.

18. Pravilan je i zaključak suda da je prigovor zastare tuženika neosnovan, jer da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

19. Odluka o zateznim kamatama pravilna je i zakonita. Naime, tužitelju pripadaju zatezne kamate od dana stjecanja spornog iznosa od strane tuženika (čl. 1115. ZOO), jer je tuženik bio nesavjestan stjecatelj, budući da nije pojedinačno pregovarao sa tužiteljem o spornim ugovornim odredbama niti je tužitelja upoznao sa stvarnim troškovima i uslugama na koje se predmetne naknade odnose, što sve čini njegovo postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja.

20. Slijedom izloženog, trebalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi st. I. izreke pobijane presude.

21. Također, i odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita. Tuženik neosnovano u žalbi ukazuje da tužitelju ne pripada trošak zastupanja na ročištu radi objave presude, jer da se radi o trošku koji još nije bio nastao u vrijeme predaje troškovnika, jer se radi o trošku koji je bio izvjestan u vrijeme zaključenja glavne rasprave, a kasnije i opravdan jer je zastupnik tužitelja pristupio na ročište za objavu presude.

21.1. Osim toga, radi se o trošku koji je bio svrsishodan za vođenje postupka sukladno čl. 155. st. 1. ZPP, jer se na tom ročištu prisutnim strankama uručuje, odnosno dostavlja ovjereni prijepis presude s uputom o pravu na izjavljivanje pravnog lijeka protiv presude.

22. Stoga je trebalo, budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu te mu parnični trošak pripada temeljem čl. 154. st. 1. ZPP, primjenom čl. 380. t. 2. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi st. II. i III. izreke pobijane presude.

23. Tuženik nije uspio u žalbenom postupku, pa je njegov zahtjev za naknadu troška za sastav žalbe trebalo odbiti kao neosnovan (čl. 166. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 12. studenog 2025.

Predsjednica vijeća

Jasminka Pavković