Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-880/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Tihane Cišper članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Jasminke Pavković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-474/2024 od 27. lipnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 12. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-474/2024 od 27. lipnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je ništetan i ne proizvodi pravne učinke članak 3. Ugovora o kreditu broj 818-50-4101030 od 15. svibnja 2007. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora koja glasi: "3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…" (točka I. izreke), utvrđeno je da je ništetan i ne proizvodi pravne učinke članak 9. Ugovora o kreditu broj 818-50-4101030 od 15. svibnja 2007. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora koja glasi: "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor" (točka II. izreke), naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 540,50 eura sa zateznim kamatama koje na iznos od 463,71 eura teku od 17. svibnja 2007. do isplate i na iznos od 76,79 eura teku od 18. rujna 2013. do isplate (točka III. izreke) i naloženo je tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove postupka u iznosu 1.132,72 eura sa zateznim kamatama tekućim od 27. lipnja 2025. do isplate (točka IV. izreke).

2. Tuženik je podnio žalbu protiv navedene presude zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 326. stavak 1. i članka 186.c stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23. - dalje: ZPP) jer da tražbina tužitelja nije dospjela i sud je tužbu trebao odbaciti te da obrazloženje presude ne sadržava sve što je propisano člankom 338. stavak 4. ZPP-a. Zatim da je počinjena bitna povreda parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom uopće nema razloga o odlučnim činjenicama. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova postupka sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Zahtijeva trošak sastava žalbe i sudskih pristojbi na žalbu u ukupnom iznosu od 378,86 eura uz zatezne kamate tekuće od donošenja drugostupanjske odluke do isplate.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da tražbina tužitelja nije dospjela budući se restitucijski zahtjev odnosi na naknade koje je tužitelj platio prilikom korištenja kredita i prijevremene otplate kredita (što između stranaka nije sporno) i tužbenim zahtjevom se potražuje vraćanje plaćenih naknada, pa stoga nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 326. stavak 1. i članka 186.c stavak 2. ZPP-a.

6. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u svezi s člankom 338. stavak 4. ZPP-a jer je suprotno žalbenim navodima, po utvrđenju ovog suda, obrazloženje sačinjeno u skladu s navedenom zakonskom odredbom.

7. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je počinjena bitna povreda bitna povreda parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Suprotno navodima tuženika pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama koje imaju podlogu u izvedenim dokazima te se presuda može ispitati, kao i razloge o svim prigovorima, u obrazloženju presude iznesene su činjenice koje su stranke iznijele te je obrazloženo koje je dokaze sud izveo i što je dokazivanjem utvrđeno, a navedeno je i koje je materijalno pravo sud primijenio.

8. Iz sadržaja žalbe tuženika proizlazi da tuženik kroz žalbeni razlog bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu i utvrđenje tog suda o nepoštenosti sporne ugovorne odredbe. Navodi kojima žalitelj osporava ili problematizira utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji osporenu presudu u biti su prigovori činjenične naravi kojima žalitelj iznosi svoju ocjenu dokaza provedenih u postupku koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana odluka. Sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje odlučnog i istinitog (da sporna ugovorna odredba nije nepoštena), sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo. Isto tako, to što su u postupku činjenice utvrđene tako da su na temelju njih tuženikovi prigovori ocijenjeni neosnovanim ne može dobiti značaj neke postupovne povrede.

9. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio druge bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a.

10. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim članka 3. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita i utvrđenje ništetnim članka 9. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita te zahtjev za isplatu naplaćenih naknada.

11. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

12. Tako je prvostupanjski sud utvrdio:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 15. svibnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu,

- da je člankom 3. Ugovora o kreditu ugovoreno plaćanje naknade od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita,

- da je člankom 9. Ugovora o kreditu ugovoreno da tužitelj kao korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženika kao kreditor,

- da je tužitelju 16. svibnja 2007. naplaćena naknada u iznosu 463,71 eura koji iznos nije sporan između stranaka,

- da je tužitelju 17. rujna 2013. prilikom prijevremene otplate kredita naplaćena naknada u iznosu 76,79 eura koji iznos nije sporan između stranaka.

13. Nadalje je ocjenom iskaza tužitelja utvrđeno da je izostalo pregovaranje o predmetnim naknadama, već mu je predočen unaprijed sastavljen ugovor kojeg je potpisao kod javnog bilježnika, te nije znao da će morati platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita čime je izostala informiranost tužitelja na što se konkretno naknade odnose, a da tuženik to nije niti osporio, niti je predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ovu naknade. Zatim da iz ugovornih odredbi tužitelju nije bilo vidljivo od čega se sastoje naknade i zašto su određena baš u toj visini pa stoga tužitelj nije prije ili u trenutku sklapanja Ugovora bio obaviješten o troškovima koji se time podmiruju, odnosno o uslugama koje se njome plaćaju te da sporne odredbe koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja stvara neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača.

14. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda.

15. Pravilno je prvostupanjski sud na navedena utvrđenja primijenio materijalno pravo iz članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03. - dalje: ZZP/03) kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 84. ZZP/03 je bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok je prema članku 87. toga Zakona takva odredba ništava.

16. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

17. Članci 1021. do 1027. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. – dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje predmetnih naknada, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine", broj 84/02. i 141/06.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknada nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknada moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje ovakvih naknada nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Imajući na umu da je obveza ispunjenja zahtjeva za (materijalnom) transparentnosti predmetnih odredbi na tuženiku (kao trgovcu) kao i činjenica da sadržaj usluga koje tuženik tom prilikom pruža tužitelju kao i vrijednost tih usluga nije samorazumljiva i općepoznata, očito je da je tuženik na tužitelju člancima 3. i 9. Ugovora o kreditu prenio obveze plaćanja naknada koje ne odgovaraju vrijednosti stvarno pruženih usluga, a što je od utjecaja na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, pa je pravilno prvostupanjski sud uz pravilnu primjenu članka 81. stavka 1. i 87. stavka 1. ZZP/2003 iste ocijenio nepoštenima i utvrdio ništetnima.

18. U odnosu na zahtjev za isplatu naplaćenih naknada, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kojim je propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stoga je pravilno prvostupanjski sud dosudio tužitelju iznos od 540,50 eura koji se sastoji od naplaćene naknade za obradu kredita od 463,71 eura i naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita od 76,79 eura, a koji iznosi nisu sporni.

19. Budući je u postupku utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredba tuženika kojima su ugovorena predmetne naknade, a imajući u vidu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1115. ZOO-a mora platiti i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja, po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO-a. Konkretno to znači od 17. svibnja 2007. u odnosu na naknadu za obradu kredita te od 18. rujna 2013. u odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a kako je to prvostupanjski sud pravilno dosudio.

20. Neosnovani su navodi tuženika da je sud trebao primijeniti članak 326. stavak 2. ZOO-a odnosno uzeti u obzir da je Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen (kredit je otplaćen), pa da se time radi o zabrani manjeg značaja zbog čega se ništetnost više ne može isticati. Naime, a kako je to prvostupanjski sud pravilno utvrdio, ugovaranje naknada o kojima se nije pojedinačno pregovaralo uzrokovalo je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Utvrđeno postojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama nikako ne predstavlja zabranu manjeg značaja, kako to neosnovano navodi tuženik. Osim toga, člankom 328. ZOO- a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO-a) može uvijek isticati ništetnost bez obzira je li ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju je li kredit otplaćen.

21. Također je pravilo prvostupanjski sud otklonio tuženikov prigovor zastare u odnosu na isplatu naknada, a koji stav je podudaran pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da je u ovom postupku odlučivano o ništetnosti odredbe o naknadi, jasno je da nije protekao petogodišnji zastarni rok.

22. U odnosu na pozivanje prvostupanjskog suda na Direktivu 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13) osnovani su žalbeni navodi tuženika da je riječ o propisu koji se ne može primijeniti u ovom predmetu. U skladu s člankom 267. Ugovora o funkcioniranje Europske unije, tumačenje dvojbenih odredbi prava Europske unije, uključivo i njegovu primjenu ratione temporis i ratione materiae, u isključivoj je nadležnosti Suda Europske unije. Taj je Sud tumačenje o primjeni Direktive 93/13 dao u presudi Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , točke 36. do 40. i 64. od 5. svibnja 2022. i to je tumačenje doneseno u skladu s praksom tog Suda koji je više puta dotad ocjenjivao vremensku primjenjivost Direktive 93/13 u državama članicama koje su, poput Republike Hrvatske, Uniji pristupile nakon 31. prosinca 1994., kada je istekao rok za njezino prenošenje. Budući je i u ovom predmetu riječ o vremenski podudarnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kao u postupku za potrebe kojeg je zatraženo tumačenje u predmetu C-567/2020, Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ovaj predmet, jer tumačenje Suda Europske unije djeluje erga omnes i obvezuju sve nacionalne sudove svih razina sudovanja koji primjenjuju normu EU prava koju je već istumačio Sud Europske unije u svojoj odluci. To se prije svega odnosi na sve sudove one države članice kojoj pripada nacionalni sud koji je zahtjevom za prethodnu odluku ishodio tumačenje EU prava. Istovjetno pravno shvaćanje o (vremenskoj) neprimjeni prava EU (Direktive 93/13) na potrošačke ugovore sklopljene prije 1. srpnja 2013. izraženo je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3149/2020-4 od 3. studenoga 2021.

23. U odnosu na troškove postupka ističe se da prema članku 365. stavak 2. ZPP- a drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, a budući tuženik određeno ne pobija prvostupanjsku odluku o visini troškova postupka, to glede visine odluka o troškovima nije ispitivana.

24. Slijedom navedenoga, a na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

25. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na članku 166. stavak 1. ZPP-a te je odbijen zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava žalbe i sudskih pristojbi za žalbu jer njegova žalba nije osnovana.

U Velikoj Gorici 12. studenoga 2025.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak