Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-852/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Tihane Cišper članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Jasminke Pavković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5069/2024-10 od 30. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 12. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao djelomično neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5069/2024-10 od 30. travnja 2025.:

- pod točkom I. izreke,

- pod točkom II. izreke kojom je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 397,27 eura sa zateznim kamatama tekućim od 10. svibnja 2007. do 31. prosinca 2007. prema stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine", broj 76/96., 72/02. i 153/04.), za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine sve u roku 15 dana,

- u dijelu točke III. izreke kojom je naloženo tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove postupka u iznosu 974,54 eura sa zateznim kamatama tekućim od 30. travnja 2025. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine sve u roku 15 dana.

II. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5069/2024-10 od 30. travnja 2025. u dijelu pod točkom III. izreke preko iznosa od 974,54 eura do iznosa 1.224,54 eura i za navedeno sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja ĐP za naknadom troškova postupka u iznosu 250,00 eura kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je ništetan i ne proizvodi pravne učinke članak 3. Ugovora o kreditu broj 418-50-4084058 od 7. svibnja 2007. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora koja glasi: „NAKNADA: 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…" (točka I. izreke), naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 397,27 eura sa zateznim kamatama koje teku od 10. svibnja 2007. do isplate (točka II. izreke) i naloženo je tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove postupka u iznosu 1.224,54 eura sa zateznim kamatama tekućim od 30. travnja 2025. do isplate (točka III. izreke).

2. Tuženik je podnio žalbu protiv navedene presude zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 326. stavak 1. i članka 186.c stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23. - dalje: ZPP) jer da tražbina tužitelja nije dospjela i sud je tužbu trebao odbaciti te da obrazloženje presude ne sadržava sve što je propisano člankom 338. stavak 4. ZPP-a. Zatim da je počinjena bitna povreda parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom uopće nema razloga o odlučnim činjenicama. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova postupka sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Zahtijeva trošak sastava žalbe i sudskih pristojbi na žalbu u ukupnom iznosu od 378,86 eura uz zatezne kamate tekuće od donošenja drugostupanjske odluke do isplate.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da tražbina tužitelja nije dospjela budući se restitucijski zahtjev odnosi na jednokratnu naknadu koju je tužitelj platio prilikom korištenja kredita (što između stranaka nije sporno) i tužbenim zahtjevom se potražuje vraćanje plaćene naknade, pa stoga nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 326. stavak 1. i članka 186.c stavak 2. ZPP-a.

6. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u svezi s člankom 338. stavak 4. ZPP-a jer je suprotno žalbenim navodima, po utvrđenju ovog suda, obrazloženje sačinjeno u skladu s navedenom zakonskom odredbom.

7. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je počinjena bitna povreda bitna povreda parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Suprotno navodima tuženika pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama koje imaju podlogu u izvedenim dokazima te se presuda može ispitati, kao i razloge o svim prigovorima, u obrazloženju presude iznesene su činjenice koje su stranke iznijele te je obrazloženo koje je dokaze sud izveo i što je dokazivanjem utvrđeno, a navedeno je i koje je materijalno pravo sud primijenio.

8. Iz sadržaja žalbe tuženika proizlazi da tuženik kroz žalbeni razlog bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu i utvrđenje tog suda o nepoštenosti sporne ugovorne odredbe. Navodi kojima žalitelj osporava ili problematizira utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji osporenu presudu u biti su prigovori činjenične naravi kojima žalitelj iznosi svoju ocjenu dokaza provedenih u postupku koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana odluka. Sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje odlučnog i istinitog (da sporna ugovorna odredba nije nepoštena), sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo. Isto tako, to što su u postupku činjenice utvrđene tako da su na temelju njih tuženikovi prigovori ocijenjeni neosnovanim ne može dobiti značaj neke postupovne povrede.

9. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio druge bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a.

10. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim članka 3. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena jednokratna naknada (za obradu kredita) i zahtjev za isplatu naplaćene naknade.

11. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

12. Tako je prvostupanjski sud utvrdio:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 7. svibnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu,

- da je člankom 3. Ugovora o kreditu ugovoreno plaćanje jednokratne naknade od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita,

- da je tužitelju naplaćena ugovorena jednokratna naknada u iznosu koji nije sporan između stranaka.

13. Nadalje je ocjenom iskaza tužitelja utvrđeno da je izostalo pregovaranje o naknadi za obradu jer tužitelj uopće nije upozoren na obvezu plaćanja naknade i nije mu pojašnjeno na što se naknada odnosi, dakle o toj ugovornoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo s time da to tuženik nije niti osporio, niti je predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju. Zatim da tuženik nije postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja jer tuženik nije dokazao na opravdanost naplate takve naknade i od čega se sastoje naknadi i zašto je određena baš u ugovorenoj visini pa stoga tužitelj nije prije ili u trenutku sklapanja Ugovora bio obaviješten o troškovima koji se time podmiruju, odnosno o uslugama koje se njome plaćaju te da sporna odredba koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja stvara neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača.

14. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda.

15. Pravilno je prvostupanjski sud na navedena utvrđenja primijenio materijalno pravo iz članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03. - dalje: ZZP/03) kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 84. ZZP/03 je bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok je prema članku 87. toga Zakona takva odredba ništava. Dakle, iako je sporna ugovorna odredba jasno i razumljivo sastavljena budući omogućuje tužitelju da odredi visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači da je ujedno ta odredba poštena budući ne sadržava nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a posebice jer je za iznos naknade umanjen iznos kredita koji je isplaćen tužitelju pa se ne može zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

16. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,30%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

17. Članci 1021. do 1027. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. – dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine", broj 84/02. i 141/06.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

18. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu samorazumljivi. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali. Stoga se žalbeni navodi tuženika da je riječ o naknadi koja je naplaćena u skladu s načelom savjesnosti i poštenja ne mogu prihvatiti.

19. Uzimajući u obzir zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03, odnosno da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,30% njegove visine, utječe, prema ocjeni ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

20. Člankom 87. stavka 1. ZZP/2003 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je pravilno prvostupanjski sud tu odredbu utvrdio ništetnom i na temelju članka 323. stavak 1. i članka 1111. ZOO-a naložio tuženiku vraćanje iznosa plaćenog na ime ispunjenja obveze iz ništetnog članka 3. Ugovora o kreditu u iznosu 397,27 eura koji nije sporan između stranaka.

21. Budući je u postupku utvrđeno da je nepoštena i ništetna odredba tuženika kojima je ugovorena predmetna naknada, a imajući u vidu da je tuženik sastavljač Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1115. ZOO-a mora platiti i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja, po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO-a. Konkretno to znači od 10. svibnja 2007. kada je naknada naplaćena, a kako je to prvostupanjski sud pravilno dosudio.

22. Pritom valja ukazati da je visinu stope zateznih kamata na dosuđeni iznos naknade štete, sukladno članku 29. stavak 2. ZOO-a, ispravo trebalo dosuditi za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

23. Pravilo je prvostupanjski sud otklonio tuženikov prigovor zastare u odnosu na isplatu jednokratne naknade, a koji stav je podudaran pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da se u ovom postupku odlučivalo o ništetnosti odredbe o naknadi, jasno je da nije protekao petogodišnji zastarni rok.

24. U odnosu na pozivanje prvostupanjskog suda na Direktivu 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13) osnovani su žalbeni navodi tuženika da je riječ o propisu koji se ne može primijeniti u ovom predmetu. U skladu s člankom 267. Ugovora o funkcioniranje Europske unije, tumačenje dvojbenih odredbi prava Europske unije, uključivo i njegovu primjenu ratione temporis i ratione materiae, u isključivoj je nadležnosti Suda Europske unije. Taj je Sud tumačenje o primjeni Direktive 93/13 dao u presudi Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , točke 36. do 40. i 64. od 5. svibnja 2022. i to je tumačenje doneseno u skladu s praksom tog Suda koji je više puta dotad ocjenjivao vremensku primjenjivost Direktive 93/13 u državama članicama koje su, poput Republike Hrvatske, Uniji pristupile nakon 31. prosinca 1994., kada je istekao rok za njezino prenošenje. Budući je i u ovom predmetu riječ o vremenski podudarnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kao u postupku za potrebe kojeg je zatraženo tumačenje u predmetu C-567/2020, Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ovaj predmet, jer tumačenje Suda Europske unije djeluje erga omnes i obvezuju sve nacionalne sudove svih razina sudovanja koji primjenjuju normu EU prava koju je već istumačio Sud Europske unije u svojoj odluci. To se prije svega odnosi na sve sudove one države članice kojoj pripada nacionalni sud koji je zahtjevom za prethodnu odluku ishodio tumačenje EU prava. Istovjetno pravno shvaćanje o (vremenskoj) neprimjeni prava EU (Direktive 93/13) na potrošačke ugovore sklopljene prije 1. srpnja 2013. izraženo je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3149/2020-4 od 3. studenoga 2021.

25. U odnosu na troškove postupka prvostupanjski sud je pravilno primijenio članak 154. stavak 1. i 151 stavak 3. ZPP-a kada je naložio tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove postupka sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude, ali je pogrešno dosudio visinu zateznih kamata budući se, sukladno članku 29. stavak 2. ZOO-a, visina stope zateznih kamata za razdoblje od 30. prosinca 2023. određuje prema stopi za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

26. Pravilno je prvostupanjski sud priznao tužitelju troškove zastupanja njegovog punomoćnika na ročištu za objavu presude. Ročište na kojemu se presuda objavljuje sud je u smislu članka 335. stavka 6. ZPP-a dužan zakazati na ročištu na kojemu je glavna rasprava zaključena. Kako se radi o posebnom ročištu, to trošak pristupa punomoćnika ročištu za objavu presude predstavlja parnični trošak i izdatak učinjen tijekom postupka (članak 151. stavak 1. ZPP-a). Stoga su neosnovani navodi tuženika da je prvostupanjski sud neosnovano tužitelju dosudio trošak pristupa njegovog punomoćnika ročištu za objavu presude jer da se presuda objavljuje na portalu e-Oglasna ploča (ovakvo pravno shvaćanje izrazio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-832/2022 od 22. ožujka 2023.).

27. Međutim, prvostupanjski sud je na pravilno priznate troškove za radnje punomoćnika tužitelja prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23.) za sastav tužbe-100 bodova, zastupanja na pripremnom ročištu 3.2.2025.-100 bodova, zastupanja na glavnoj raspravi 9.4.2025- 100 bodova i pristupa ročištu za objavu presude-50 bodova, odnosno ukupno 350 bodova, pogrešno izračunao da se uz primjenu vrijednosti boda od 2,00 eura radi o troškovima u iznosu 900,00 eura, već se ispravno radi o iznosu od 700,00 eura što uvećano za 25% PDV-a iznosi 875,00 eura. Ovom iznosu valja pribrojati trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu 33,18 eura i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu 66,36 eura, pa ukupni troškovi iznose 974,54 eura.

28. Kako je prvostupanjski sud tužitelju dosudio troškove postupka u iznosu 1.224,54 eura, to su osnovani žalbeni navodi tuženika kojima osporava dio dosuđenih troškova u iznosu 250,00 eura i za taj iznos je preinačena prvostupanjska presuda te u tom dijelu odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka.

29. Slijedom navedenoga, a na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, valjalo je kao neosnovanu odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. i II. izreke i djelomično pod točkom III. izreke (točka I. ove drugostupanjske presude) te na temelju članka 373. stavka 3. ZPP-a djelomično preinačiti prvostupanjsku presudu pod točkom III. izreke (točka II. izreke drugostupanjske presude).

30. Odluka o troškovima žalbenog postupka pod točkom III. izreke ove drugostupanjske presude temelji se na članku 166. stavak 1. i 2. ZPP-a. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava žalbe i sudskih pristojbi za žalbu, jer njegova žalba nije osnovana glede glavne stvari.

U Velikoj Gorici 12. studenoga 2025.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak