REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

21000 Split

Posl. broj: P-616/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, u ime Republike Hrvatske, po sutkinji tog suda Irmi Dujić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari Tužitelja KLĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Miši Živaljiću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, sa sjedištem u [adresa], zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 01. listopada 2025. u prisutnosti tužitelja KLĐ i punomoćnika tužitelja odvjetnika Miše Živaljića, na ročištu za objavu i uručenje presude dana 12. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., [adresa], OIB: 14036333877 platiti tužitelju KLĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime razlike između ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom odlukom Banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo iznos od 747,64 eur sa zateznom kamatom od 30. kolovoza 2013. godine do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od dana donošenja prvostupanjske sudske odluke, pa sve do isplate.

II Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.942,08 Eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od dana 12. studenoga 2025. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pa sve do isplate.

Obrazloženje

1. Kod Općinskog suda u Splitu dana 04. lipnja 2019. zaprimljena je tužba tužitelja KL protiv tuženika Addiko Bank d.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi se navodi kako su dana 22. rujna 2006. tužitelj i Hypo Alpe – Adria Bank d.d. Zagreb zaključili ugovor o kreditu broj 216-558/2006. Iznos kredita da je iznosio 22.070,00 CHF prema srednjem tečaju kune kod tuženika, a namjena mu je bila kupnja novog motornog vozila, rok vraćanja 7 godina, otplatom i 84 jednaka mjesečna anuiteta. U članku 3. i 6. da je propisano da je kamatna stopa promjenjiva i da na dan zaključenja ugovora iznosi 5,25 % godišnje, a člankom 6 da je propisano da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odlukama o kamatama banke na čiju primjenu korisnik bezuvjetno pristaje. Tužitelj navodi kako je za vrijeme trajanja kredita tuženik vršio izmjene kamatne stope jednostranim aktima na koje nije imao utjecaja, a na ovaj način, uslijed izmjena kamatnih stopa da je došlo do pretplate kod vraćanja kredita u spornom periodu. Tužitelj se poziva na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14, od 09. travnja 2015 te Rev-2245/17, od 20. ožujka 2018. te na odluku Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 koja je postala pravomoćna dana 13. lipnja 2014. Predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev te utvrditi da su odredbe čl. 3. i 6. Ugovora o kreditu broj 216-558/2006 zaključenog između stranaka 22. rujna 2006., kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke Banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ništetna, da se naloži tuženiku plaćanje tužitelju na ime razlike između ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom odlukom tuženika koje visinu koju će precizirati po provedenom vještačenju te naložiti tuženiku plaćanje troškova postupka tužitelju.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Naveo je da se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodeći da se bez sagledavanja svakog konkretnog slučaja ne bi moglo tvrditi da bi, iz razloga što su u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile proglašene nedopuštenima, sve odredbe o primjenjivoj kamatnoj stopi u svim ugovorima bile nepoštene. Tuženik navodi kako su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive. Navodi kako je tuženik postupao u skladu s kogentnim zakonskim propisima i to prvenstveno u skladu sa Zakonom o bankama, Zakona o kreditnim institucijama, a i izradio je i Metodologiju primjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitarnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe – Adria Bank d.d. te naveo da su istoj jasno definirani parametri koji utječu na promjenjivost kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika. Navodi da se i pridržavao Zakona o zaštiti potrošača te da sve do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013., a koje izmjene su stupile na snagu 1.01.2014. nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu. Navodi i da je ugovorna odredba o kamatnoj stopi u potpunosti u skladu i sa odredbama Zakona o obveznim odnosima sukladno članku 269. stavku 2. i 272. Nadalje je naveo kako se o odredbi o kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo pa da sukladno članku 84. ZZP 2003 odnosno članka 99 ZZP 2007 nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost i to od strane djelatnika banke te prilikom solemnizacije ugovora. Iz ponašanja tužitelja da bi se moglo zaključiti da mu je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila prihvatljiva i da je želio ostati u takvom ugovornom odnosu. Ujedno ističe i prigovor zastare, osporava urednost postavljenog tužbenog zahtjeva te zaključno predlaže odbaciti odnosno odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan. Iako je predlagao u dokazne svrhe saslušati svjedokinje IL te HL u podnesku od 07. travnja 2025. tuženik je odustao od ovih dokaznih prijedloga. Ujedno je osporio aktivnu legitimaciju tužitelja s obzirom da iz specifikacije uplata proizlazi da su uplate vršene od strane druge osobe, a ne tužitelja.

3. Podneskom od 31. kolovoza 2025. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev sukladno izmjeni valute plaćanja u Republici Hrvatskoj te sukladno financijsko knjigovodstvenom vještačenju na način da isti glasi kako je to navedeno u izreci ove odluke.

4. Tijekom dokaznog postupka izvedeni su dokazi: čitanjem ugovora o kreditu broj 216-558/2006., otplatnog plana, kalkulatora izračuna kreditne sposobnosti, reklama Hypo banka – nova vozila 5,25 % uz CHF, Obavijest o promjeni kamatne stope od 4. prosinca 2008. uz rekapitulaciju kredita, metodologije primjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe –Adria Bank d.d., pravnih članaka dostavljenih po tuženiku, dostavljene sudske prakse, vještačenjem po Jut d.o.o. za knjigovodstveno i financijsko vještačenje, saslušanjem tužitelja.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatom razlike između ugovorene kamatne stope te obračunate i naplaćene kamatne stope, a zbog jednostrane promjene kamatne stope.

7. Iz Ugovora o kreditu broj 216-558/2006 proizlazi da su istog zaključili Hypo Alpe – Adria Bank d.d., Podružnica [adresa] te KLĐ dana 22. rujna 2006. Istim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.070,00 CHF, za kupovinu novog motornog vozila. Člankom 3. je ugovoreno da se na iznos kredita obračunavaju kamate od 5,25% dekurzivno godišnje. Rok otplate kredita iznosi 7 godina, a kredit se otplaćuje u 84 mjesečna anuiteta. Člankom 6. je ugovoreno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe – Adria bank d.d. ili drugog akta Banke dok korisnik kredita svojim potpisom na tom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom. Ugovor je ovjeren 25. rujna 2022, od javnog bilježnika HL u [adresa], pod brojem OU-800/06.

8. U iskazu danom ovome sudu tužitelj je naveo kako je predmetni ugovor o kreditu zaključio za kupnju motornog vozila te je kredit u cijelosti isplatio. Prilikom zaključenja ugovora o kreditu da mu nitko nije ništa objasnio već mu je dan unaprijed sastavljen ugovor na potpis, a jedino da mu je kazano da će mu rata kredita biti 1.400,00 kuna mjesečno i da će se otplaćivati 84 mjeseca. Tužitelj je naveo kako je sve bilo davno pa se točno o iznosu ne može izjasniti, međutim, naveo je da je ta rata u zadnje vrijeme otplate poprilično porasla zbog njemu nepoznatih razloga i smatra da je sve pretplatio. Tužitelj je naveo da misli da su na kraju rate iznosile oko 1.800,00 kuna, a kada je sve otplatio da su mu još su u banci zaračunali 300,00 kuna nekakve naknade koja njemu nije poznata bez da su išta objašnjavali već su rekli da kada platim i to da je kredit zatvoren. Tužitelj je naveo da je po struci mehaničar i da je u vrijeme podizanja kredita radio u Antonio Trade na održavanju vozila. Sve papire koje je imao da je odnio odvjetniku da se izračuna je li on kredit pretplatio te da zato sada vodi ovaj postupak. Naveo je da nije mogao utjecati na iznos kojeg je mjesečno trebao platiti.

9. Dakle, iz svih izvedenih dokaza, spisu priloženih isprava, iskaza tužitelja te vještačenja sud je zaključio:

- da su parnične stranke 22. rujna 2006. sklopili ugovor o namjenskom kreditu

- da je tužitelj predmetni kredit podigao radi kupnje motornog vozika

- da je u vrijeme podizanja predmetnog kredita tužitelj bio zaposlen kao radnik u Antonio Trade d.o.o. te da nije obavljao privatne djelatnosti

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je banka tj. tuženik ponudio tipski ugovor u kojem nije postojala mogućnost pregovaranja oko sadržaja predmetnog ugovora ili pojedinih ugovornih odredbi

- da je u čl. 3. tog ugovora ugovorena kamatna stopa u iznosu od 5,25 % godišnje, s tim da je prema članku 6. kamatna stopa promjenjiva u skladu sa odlukom tuženika

- da je predmetni kredit trebalo otplatiti u 84 anuiteta ( 7 godina)

- da se tijekom trajanja kredita kamatna stopa više puta mijenjala, a time su se mijenjali i iznosi mjesečnih anuiteta,

- da je tužitelj utužio više plaćeno za period od listopada 2006. do otplate 30. rujna 2013. te da se u utuženom periodu kamatna stopa mijenjala,

- da je zbog opisane jednostrane i netransparentne promjene ugovorne kamatne stope posljedično mijenjan svaki iznos anuiteta u utuženom periodu što je dovelo do više plaćenog odnosno stjecanja bez osnove.

10. Iz navedenih utvrđenja jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o kreditu kao potrošačkom ugovoru budući je tužitelj predmetni kredit podigao za osobne potrebe i to kupnju motornog vozila, dakle ne radi se o potrebama obrta, poduzeća ili profesije. Neosnovan je prigovor tuženika kojim osporava aktivnu legitimaciju tužitelja budući je iz iskaza tužitelja razvidno da je isti u vrijeme potpisivanja i isplate kredita bio zaposlen u Antonio Trade d.o.o., pravne osobe koja se navodi u specifikacijama uplata što znači da su uplate vršene po nalogu tužitelja iz njegove plaće, odnosno da je iste izvršio upravo tužitelj.

11. Nadalje, kao prethodno pitanje potrebno je raspraviti i jesu li odredbe čl. 3. i 6. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom kreditora, ništetne. Međutim, s obzirom na istaknuti prigovor zastare najprije je potrebno odlučiti o osnovanosti tog prigovora. Naime, prigovor zastare je materijalnopravni prigovor osnovanost kojeg ima za posljedicu odbijanje tužbenog zahtjeva.

12. U odnosu na prigovor zastare tuženika sud je stava da odredbe čl. 214. st. 1 do 3. Zakona o obveznim odnosima ( „ Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 dalje ZOO) propisuju da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao. Kako je tuženik istakao prigovor zastare sud je dužan očitovati se na istaknuti materijalno pravni prigovor. Odredba čl. 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok odredba čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Odredba čl. 245. st. 1. ZOO- a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Pozivajući se na gore navedene odredbe ZOO-a o zastari sud smatra da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u gore navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare. Naime, u skladu s normativnim sadržajem čl. 502 a. st. 1. ZPP-a, iako sam tužitelj nije podnio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa, takva tužba, podnijeta Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012., u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka, tako da je i tužitelj jedna od fizičkih osoba u čiju je zaštitu podignuta tužba 4. travnja 2012., a njenim se podnošenjem prekida zastara temeljem čl. 241. ZOO-a.( Tako i Žs Rijeka Gž-959/18). Naime, navedenom drugostupanjskom presudom pravomoćno je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe kojom je ugovorena redovita kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Utvrđenje ništetnosti ne podliježe zastari niti se samim protekom vremena ugovor može osnažiti, pa odluka suda ima samo deklaratoran značaj. Utvrđenje ništetnim ugovora poduzima se, bez obzira na to predlaže li to stranka ili to čini sud po službenoj dužnosti, radi zaštite općeg interesa i stoga bi ograničavanje njegovih učinaka zastarnim rokovima za restituciju njegovih učinaka obezvrijedilo taj institut. Ništetnost je, osim toga, sredstvo pomoću kojeg se sprječava pravno djelovanje učinaka ugovora koji je u suprotnosti prinudnim propisima. Pravna posljedica ništetnosti u ovom slučaju je jednostrana restitucija u dvostranoobveznom ugovoru vraćanjem u prijašnje stanje i ona se ne može vezati uz institut zastare. Kako je ugovorna odredba ništetna, ne može se zahtijevati ispunjenje ugovorenih prestacija jer se smatra da ugovor u tom dijelu nije niti nastao, pa je onda takva posljedica posve razumljiva. U obzir dolazi samo jednostrana restitucija jer ugovor od samog početka ne proizvodi nikakav učinak i po njemu ne može doći do nikakvih davanja. Svaka ugovorna strana mora vratiti svojem suugovorniku ono što je od njega primila. Dakle, vrijedi pravilo o povratu u prijašnje stanje, koje se obzirom na prirodu restitucije kod ništetnosti razlikuje od restitucije kod drugih obveznopravnih instituta koji su ograničeni prekluzivnim i zastarnim rokovima. Ograničenje zastarom obezvrijedilo bi institut ništetnosti koji je bezvremenski (na što upućuje i retroaktivno djelovanje kao jedno od bitnih obilježja). Osim toga, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto pravno shvaćanje koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora

13. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici, za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 dalje: ZZP/03), dok su za razdoblje od 6. kolovoza 2007. mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 dalje ZZP/07.).

Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz članka 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Prema odredbi članka 96. stavka 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

Ove odredbe ZZP se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

Odredbom iz čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO) propisano je kako činidba, kao objekt ugovorne obveze, mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Po odredbi iz čl. 272. činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su sudionici ugovora ostavili trećoj osobi da ju odredi, a ukoliko je činidba nemoguća, nedopuštena ili neodređena, odnosno neodrediva, ugovor je ništetan, kako propisuje odredba iz čl. 270. st. 1. ZOO.

14. Uzimajući u obzir sporno pitanje osnovanosti tužbe, kao prethodno pitanje, a s obzirom da je tužitelj povukao tužbeni zahtjev u ovome dijelu, valjalo je utvrditi jesu li odredbe sadržane u člancima 3. i 6. Ugovora o kreditu broj 216-558/2006 od 22. rujna 2006. koji se odnose na promjenu kamatne stope nepoštene, odnosno ništetne i s tim u vezi ne proizvode pravne učinke. Prije svega valja navesti kako je zbog istovjetnog postupanja protiv tužene i niza drugih banaka s područja Republike Hrvatske, a radi zaštite potrošača, odnosno korisnika kredita, vođen postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudama Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske. Tako je presudom broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. utvrđeno kako je tužena u vremenu od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima i nepoštene ugovorne odredbe u ugovornom potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je švicarski franak ugovoren kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, kao trgovac nije u cijelosti informirala potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a u tijeku pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupala suprotno odredbama iz članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama iz članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) te suprotno odredbama ZOO. S tim u vezi, Visoki trgovački sud RH naložio je svim tuženima u tom postupku pa tako i tuženoj, prekinuti s gore opisanim postupanjem i u roku od 60 dana ponuditi potrošačima izmjenu ugovornih odredbi kojima je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postupku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovite kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti presuda te zabranio svim tuženima pa tako i ovdje pravnom predniku tužene, svako takvo ili slično buduće postupanje.

15. Nadalje, valjalo je cijeniti odredbu iz čl. 502.c Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje ZPP) po kojoj se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe udruga, tijela, ustanova ili drugih organizacija koje su osnovane u skladu sa zakonom, a koje se u sklopu svoje registrirane djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, a kojom su utvrđena postupanja i propuštanja te povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba pozvati. S tim u vezi, valjalo je cijeniti i sadržaj odredbe iz čl. 138.a ZZP (NN broj 79/09) po kojoj odluka, donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, jasno je kako su odredbe o kamatnoj stopi bile sastavni dio standardnog, unaprijed formuliranog ugovora o kreditu, sastavljenog od banke koja o tim odredbama nije pregovarala sa svakim pojedinim potrošačem, odnosno budućim korisnikom kredita koji nije imao utjecaj na njihov sadržaj, već mu je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati u kontekstu cjeline ugovora u vrijeme njegovog sklapanja, tako da su te ugovorne odredbe imale za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku kao drugu ugovornu stranu, a što je svakako suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zloupotrebe prava.

16. U konkretnom slučaju utvrđen je istovjetan način postupanja tuženika budući iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni ugovor unaprijed formulirao i standardizirao tuženik te tužitelju, kao budućem korisniku kredita, po službenim osobama dao na uvid osnovne uvjete sklapanja kredita, poput odobrenja ukupnog iznosa, roka njegove isplate i iznosa mjesečnih anuiteta, bez posebnih detaljnijih uputa ili informacija o uvjetima i o načinu promjene kamatne stope čime je utjecala na neravnopravan odnos ugovornih strana. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope, koji bi pritom bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim precizno određenog tečaja i kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduće ugovorne obveze nisu bile određene niti odredive. U svakom slučaju, tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora nije bio upoznat o parametrima koji utječu na promjene u tijeku otplate kredita, niti je na njih imao kakvog utjecaja.

17. Slijedom iznijetog, odredbe o promjenjivoj kamati, sadržane u člancima 3. i 6. predmetnog ugovora o kreditu imale su za posljedicu značajnu neravnotežu odnosa i položaja njegovih sudionika i to na štetu tužitelja kao korisnika kredita, odnosno potrošača, stoga su bile nepoštene, a pored toga, činidba kao objekt ugovorne obveze neodređena i nerazumljiva, tako da ih primjenom citiranih odredbi ZZP/03 i ZOO sud smatra ništetnim.

18. Na okolnost utvrđenja osnovanosti visine tužbenog zahtjeva, odnosno utvrđenja razlike iznosa kojeg je tužitelj platio tuženoj po osnovi promjene kamatne stope, u skladu s gore označenim ugovornim ništetnim odredbama, u odnosu na otplatni plan koji je sastavljen po prvotno ugovorenoj odredbi o kamatnoj stopi, proveden je dokaz vještačenjem. Iz nalaza i mišljenja vještaka Jut d.o. za knjigovodstveno i financijsko vještačenje od 15. rujna 2021. proizlazi da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu br. 216-558/2006 dana 22.09.2006.. g. (LS 5-8) temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 22.070,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem deviznom tečaju tuženika na dan korištenja kredita s kamatnom stopom od 5,25% godišnje (članak 3. Ugovora). Tijekom otplate kredita tuženik je mijenjao kamatne stope, a tijek promjena kamatnih stopa daje se u tablici br. 1. Kredit je tužitelju isplaćen dana 25.09.2006. godine prema tuženikovom- kreditorovom srednjem deviznom tečaju za valutu Ugovora tj. švicarski franak (CHF). Na dan isplate kredita tečaj za 1 CHF iznosio je 4,6800 kn. Kredit je u potpunosti isplaćen te je vještačenje izrađeno do dana konačne otplate 30.09.2013. Zaključno u mišljenju se navodi da preplata po osnovi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi specificirana za svaki pojedini mjesečni anuitet u tablici br. 3. kolona br. 4., a ukupno iznosi 1.075,24 CHF, a preračunato u kune prema tečaju na dan uplate svakog pojedinog anuiteta, visina preplate da iznosi 5.633,09 kn (tablica br. 3. kolona br. 7. red. br. 85). Tužitelj nije imao prigovor na ovo vještačenje, dok tuženik nije imao primjedbu na financijski dio izračuna nalaza i mišljenja već je samo istaknuo pojedine pravne prigovore u podnesku od 16. studenoga 2021. Sud prihvaća u cijelosti iznijeto mišljenje kao stručno i nepristrano, detaljno obrazloženo u nalazu.

19. Posljedica ništetnosti vraćanje onog što je stečeno bez osnove, kako to propisuje odredba iz čl. 323. st. 1. ZOO, stoga predmetna tužba ima valjano činjenično i zakonsko uporište, radi čega je osnovan zahtjev tužitelja za vraćanjem, odnosno isplatom gore utvrđenog pretplaćenog novčanog iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe, a u svezi sa čl. 1111. ZOO-a i čl. 1115. ZOO-a te je prihvaćen tužbeni zahtjev.

20. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 151. stavka 3. i 154. stavak 1. i 5. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje ZPP) i to prema popisanom troškovniku tužitelja, a troškovi tužitelja sastoje se od materijalnih troškova koje je imao i to trošak vještačenja u iznosu od 331,80 Eura i trošak pristojbe tužbe u iznosu od 112,81 Eura ( plaćeno 850,00 kn l.20. spisa), te troškova zastupanja po odredbama Tarife o nagradama i naknadama za rad odvjetnika ( "Narodne novine" broj 138/23, dalje Tarifa).Tužitelju je tako priznat trošak sastava tužbe, zastupanja na ročištima od 19.10.2020., 11.03.2021., sastav obrazloženog podneska od 28.10.2020. u zatraženom iznosu od po 175,15 Eur po radnji budući je ovo nešto niži iznos od određenog Tbr.7.t.1., 8.t.1., 9.t.1., 46. i 54. Tarife. Nadlaje priznat mu je trošak zastupanja na ročištima od 14.04.2025., 01.09.2025., 01.10.2025. u iznosu od po 187,50 Eur sukladno Tbr. 9.t.1., 46. i 54. Tarife. Za ročište od 14. srpnja 2020. priznat mu je iznos od 46,87 Eur sukladno Tbr. 9.t.5., 46. i 54. Tarife, za ročište od 01.03.2022. priznat mu je iznos od 93,75 Eur sukladno Tbr.9.t.2., 46. i 54. Tarife te za sastav prijedloga od 29. studenoga 2021. priznat mu je iznos od 93,75 Eur sukladno Tbr.8.t.2., 46. i 54. Tarife, a što sveukupno iznosi 1.942,08 Eura. Tuženiku nije priznat popisani trošak iz podneska od 04. rujna 2025. budući da uređenjem tužbe i preciziranjem tužbenog zahtjeva u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka za tuženika nisu nastali posebni troškovi koji bi opravdavali odmjeravanje troška tuženiku.

U Splitu, 12. studenoga 2025.

SUTKINJA

Irma Dujić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste (čl. 335. st. 11. ZPP-a).

DNA:

punom. parničnih stranaka