REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-3765/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Dječji vrtić Mali Princ, Dunavska 86, Osijek, OIB: 45000173785, koga zastupa punomoćnica Nikolina Karpati, odvjetnica u Osijeku, protiv tuženice TUV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Antonio Rašić, odvjetnik u Osijeku, radi isplate, rješavajući prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-196/2024-3 od 5. veljače 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru poslovni broj P-506/2023-15 od 24. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 12. studenoga 2025.,
r i j e š i o j e :
I. Odbija se tužiteljev prijedlog za dopuštenje revizije.
II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška sastava odgovora na prijedlog.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
"I. Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev koji glasi:
"Nalaže se tuženoj TUV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], da tužitelju Dječji vrtić Mali Princ, OIB: 45000173785, Osijek, Dunavska 86, isplati iznos od 6.684,96 eura sa zateznom kamatom koja teče od 30. 05. 2023.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka 2 Poslovni broj: Gž-196/2024- primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tna poena, u roku 15 dana. Nalaže se tuženoj naknaditi parnični trošak tužitelju sa z.z. kamatom koja teče od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tna poena, u roku 15 dana."
II. Nalaže se tužitelju Dječji vrtić Mali Princ, Dunavska 86, Osijek, OIB: 45000173785, da tuženici TUV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 750,00 eura (sedamstopedeseteura) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. siječnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana."
2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.
3. Protiv drugostupanjske presude prijedlog za dopuštenje revizije podnio je tužitelj postavljajući pitanja za koje smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže donijeti odluku kojom se dopušta podnošenje revizije u ovoj pravnoj stvari.
4. U odgovoru na prijedlog tuženica ističući da prijedlog za dopuštenje ne ispunjava uvjete jer je pobijana odluka donije sukladno postojećoj sudskoj praksi. Predlaže odbiti prijedlog uz naknadu troška od 250,00 Eur.
5. Prijedlog nije osnovan.
6. Postupajući sukladno odredbama čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da prijedlogom nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenje revizije iz čl. 385.a st. 1. i 2. ZPP-a.
7. U prvostupanjskom postupku pravilno je utvrđeno:
- da su tužitelj i tuženica sklopili Ugovor o radu na neodređeno vrijeme 1. ožujka 2020. za radno mjesto odgojiteljice u sustavu Dječjeg vrtića Mali princ;
- da je u čanku 13. stavku 1. Ugovora o radu bilo ugovoreno da tuženica ne smije otkazati ovaj Ugovor za vrijeme trajanja pedagoške godine, a u stavku 2. ovoga Ugovora bilo je ugovoreno da ukoliko postupi protivno odredbi iz stavka 1. ovog članka, da se obvezuje isplatiti poslodavcu iznos koji odgovara preostalim iznosu njezinih mjesečnih plaća do kraja pedagoške godine;
- da je tuženica otkazala Ugovor o radu tužitelju 30. prosinca 2022. obavijestivši poslodavca putem telefona da daje otkaz jer od 2. siječnja 2023. počinje raditi kod novog poslodavca;
- da tuženica nije odradila otkazni rok kod tužitelja.
8. Temeljem utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključuju da je u članku 13. stavku 2. Ugovora o radu ugovorena ugovorna kazna u slučaju otkaza ugovora o radu od strane tuženice prije završetka pedagoške godine, a da je ugovaranje ugovorne kazne prema odredbama Zakona o radu moguće samo u slučaju nepoštivanja ugovorene zabrane utakmice (članak 102. Zakona o radu - "Narodne novine", broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 - dalje: ZR), te da u konkretnom slučaju nema mogućnosti ugovaranja ugovorne kazne u smislu članka 350. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, 126/21,114/22, 156/22 - dalje: ZOO), jer je takvo ugovaranje za radnika nepovoljnije od onoga što predviđaju odredbe ZR, pa stoga sudovi smatraju da je odredba članka 13. Ugovora o radu nezakonita.
8.1. Pored toga, drugostupanjski sud ističe da ZR u članku 102. jasno propisuje u kojem slučaju se može primijeniti institut ugovorne kazne, a u slučaju kada ZR jasno propisuje određeni institut, onda se imaju primijeniti odredbe tog Zakona, kao lex specialisa, a ne opće odredbe obveznog prava (u ovom slučaju članak 350. ZOO.) Osim toga, ovaj sud je stajališta da je takvo ugovaranje ugovorne kazne ništetno, ne samo zato što je protivno naprijed navedenim odredbama ZR, već iz razloga što je nemoralno, jer ugovara za jednu ugovornu stranu ne pripadajuću materijalnu korist iza koje ne stoji nikakva protuvrijednost, odnosno takvo ugovaranje je protivno načelu ekvivalentnosti davanja. Pri tome je potrebno istaknuti da sam ZR u članku 115. stavku 4., propisuje da radnik može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok, ne navodeći za to razlog, pa je ugovaranje da tužiteljica ne smije otkazati ugovor o radu za vrijeme trajanja pedagoške godine i plaćanje ugovorne kazne u slučaju otkaza prije završetka pedagoške godine protivno članku 115. stavku 4. ZR, a time je takva odredba Ugovora o radu ništetna u smislu članka 324. ZOO, na što sud pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 327. ZOO. Obzirom da je tužitelj podnio tužbu za naplatu ugovorne kazne od tuženice temeljem ništetne odredbe Ugovora o radu, a da sud odlučuje samo u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva (članak 2. stavak 1. ZPP-a), pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je tužitelja odbio s tužbenim zahtjevom.
9. Tužitelj postavlja sljedeća pitanja;
1.“Je li ugovorima o radu dopušteno ugovaranje kazne za slučaj da radnik otkaže ugovor o radu prije ugovorenog roka?“
2.“Imaju li se na ugovornu kaznu u ugovoru o radu koja se ne odnosi na zabranu utakmice primijeniti opći propisi obveznog prava koji uređuju institut ugovorne kazne, sukladno čl. 8. st. 4. Zakona o radu?“
10. U odnosu na postojeću sudsku praksu tužitelj ističe da je u nizu presuda županijskih sudova istaknuto pravno shvaćanje da je ovakvo ugovaranje zabrane otkaza nezakonito i ništavo te nemoralno. Za razliku od drugostupanjskih presuda, tužitelj ističe da je u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 648/14-3 od 12. veljače 2014. izraženo pravno shvaćanje da se na ugovornu kaznu za slučaj otkazivanja ugovora o radu prije ugovorenog roka, primjenjuje Zakon o obveznim odnosima.
11. Obzirom da u navedenoj presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske nije izraženo pravno shvaćanje da se na ugovornu kaznu za slučaj otkazivanja ugovora o radu prije ugovorenog roka, primjenjuje Zakon o obveznim odnosima, već je u tom postupku predmet spora bila naknada stvarnih troškova edukacije radnika i naknade ulaganja poslodavca u radnika – to razlog koji se tužitelj poziva ne odgovara predmetnom slučaju.
12. Slijedom navedenog, proizlazi da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 387. st. 2. toč. 3. ZPP-a, pa je na temelju čl. 389.b st. 1. ZPP-a, valjalo odlučiti kao u izreci ovog rješenja.
13. Budući da trošak sastava odgovora na prijedlog nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP), to je valjalo odlučiti kao pod toč. II ovog rješenja.
Zagreb, 12. studenoga 2025.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil
