Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž R-80/2023-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom po sucima i to: Vedrani Perkušić, predsjednici vijeća, dr. sc. Ivanu Tironiju, članu vijeća i sudcu izvjestitelju i dr. sc. Danieli Pivčević, članici vijeća, u pravnoj stvari tužitelja pod 1) VP iz [adresa] i pod 2) HP iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Mirku Kozini, odvjetniku u Splitu, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo pravosuđa, zastupane po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Šibeniku, Građansko – upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja pod 1) VP i pod 2) HP, protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj: 5 Pr- 432/2020 od 31. ožujka 2022., na sjednici vijeća održanoj 12. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja pod 1) VP i pod 2) HP kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj: 5 Pr- 432/2020 od 31. ožujka 2022.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka dana 31. ožujka 2022. donio presudu kojom je u točki I. izreke odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj pod 1) VP zahtijevao od tuženice isplatu iznosa od 206.155,00 kuna bruto (sada 27.361,47 eura bruto) sa pripadajućim zateznim kamatama, a tuženik pod 2) HP, isplatu iznosa od 107.235,40 kuna bruto (sada 14.232,58 eura bruto) sa pripadajućim zateznim kamatama. Nadalje, prvostupanjski je sud odlučio o parničnom trošku na način da je u točki II. izreke naložio tužiteljima da s ovog osnova isplate tuženici iznos od 87.500,00 kuna (sada 11.613,25 eura).

2. Protiv prvostupanjske presude tužitelji pod 1) VP i pod 2) HP podnijeli su žalbu i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08., 96/08. - odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP). Tužitelji predlažu da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da donese međupresudu kojom će prihvatiti pravnu osnovu tužbe, odnosno podredno da ukine pobijanu presudu i sam provede postupak.

3. Tuženica nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba tužitelja pod 1) VP i pod 2) HP nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužitelja pod 1) VP za isplatom bruto iznosa od 206.155,00 kuna (sada 27.361,47 eura) sa pripadajućim zateznim kamatama te tužitelja pod 2) HP za isplatom bruto iznosa od 107.235,40 kuna (sada 14.232,58 eura), sa pripadajućim zateznim kamatama. Predmetnu tužbu tužitelji su podnijeli protiv tuženice kao svog poslodavca. Između parničnih stranaka nije bilo sporno da su tužitelji u predmetnom razdoblju bili zaposleni kod Općinskog suda u Splitu na radnom mjestu sudskih ovršitelja.

6. Tužitelji smatraju kako je tuženica bila u obvezi isplatiti im navedene iznose s osnova naknade koja da se isplaćuje za obavljanje službenih radnji izvan zgrade suda u kaznenim predmetima, a koja se potraživanja odnose za razdoblje od srpnja 2007. do srpnja 2015. (za tužitelja pod1) VP), odnosno od srpnja 2007. do prosinca 2010. (za tužitelja pod 2) HP).

7. Za navesti je kako je u ovom predmetu Općinski sud u Šibeniku prvotno donio presudu 9. ožujka 2018. pod poslovnim brojem 5 Pr-11/17 kojom je kao neosnovan odbio tužbeni zahtjev koji je i sada predmetan u ovom postupku. Odlučujući o žalbi tužitelja protiv navedene prvostupanjske presude, Županijski je sud u Splitu, dana 4. studenog 2020., pod poslovnim brojem Gž R - 560/2018 donio rješenje kojim je ukinuo prvostupanjsku presudu i vratio predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

8. U obrazloženju drugostupanjskog rješenja pored ostalog navedeno je slijedeće.

"Na ročištu za glavnu raspravu od 28. studenog 2017., u nazočnosti parničnih stranaka, prvostupanjski je sud donio rješenje slijedećeg sadržaja: "Odlučuje se u ovoj pravnoj stvari donijeti međupresuda".

Kako je donošenje međupresude moguće i zakonski dopušteno isključivo onda kad sud smatra da je osnova tužbenog zahtjeva utemeljena to bi se iz sadržaja navedenog rješenja prvostupanjskog suda od 28. studenog 2017. moglo zaključiti kako prvostupanjski sud smatra da je osnova tužbenog zahtjeva utemeljena, odnosno da će tek donijeti međupresudu. Međutim, neovisno o tumačenju sadržaja označenog rješenja bitno je za primijetiti slijedeće.

Nakon donošenja rješenja od 28. studenog 2018., bez da je prethodno uopće zaključio glavnu raspravu, prvostupanjski je sud 9. ožujka 2018. donio, kako sam navodi, "izvan ročišta glavne rasprave" pobijanu presudu kojom je cijelosti odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Prvostupanjski je sud donoseći navedeno rješenje od 28. studenog 2017., a potom izvanraspravno, bez prethodnog zaključenja glavne rasprave, presudu kojom je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a, na koju povredu, opisno, ukazuju tužitelji u žalbi. Naime donošenjem rješenja od 28. studenog 2017., a potom bez zaključenja glavne rasprave, izvan raspravnog donošenja pobijane presude, prvostupanjski je sud nezakonitim postupanjem onemogućio tužitelje u raspravljanju pred sudom na koji je način počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a.

Slijedom navedenog u ovom obrazloženju pobijanu je presudu trebalo u cijelosti ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a ovo na temelju odredbe članka 370. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja."

9. Prvostupanjski sud u obrazloženju sada pobijane presude od 31. ožujka 2022. u bitnome navodi kako niti iz jednog propisa ne proizlazi da bi tužitelji kao sudski ovršitelji imali pravo na naknadu za obavljanje službenih radnji u predmetnom razdoblju, a koje su radnje tužitelji, kao sudski ovršitelji poduzimali izvan zgrade suda i to, što je posebno za naglasiti, u okviru kaznenih predmeta gdje se službene radnje suda obavljaju ne teret proračunskih sredstava. Prvostupanjski sud posebno navodi kako ovaj dodatak – naknada, za predmetne slučajeve nije predviđen ni zakonima, a isto tako kako nije predviđen ni kolektivnim ugovorima za državne službenike i namještenike koji su bili na snazi u predmetnom razdoblju. Prvostupanjski sud posebno ističe kako tužiteljima u konkretnom slučaju ne pripada sporna naknada ni na temelju odredbi Pravilnika o naknadama za izlazak na očevid („Narodne novine“ br. 41/96. i 77/99., dalje Pravilnik/96) kao ni na temelju odredbi Pravilnika o naknadama za obavljanje službenih radnji izvan zgrade suda („Narodne novine“ br. 38/14., dalje Pravilnik/14). Slijedom navedenog prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

10. Tužitelji u žalbi u bitnome navode kako im pripada pravo na isplatu dodataka – naknade za predmetne slučajeve (službene radnje koje su poduzeli izvan zgrade suda u kaznenim predmetima u kojima se službene radnje suda obavljaju na teret proračunskih sredstava). U tom smislu navode kako im to pravo pripada na temelju Zakona o sudovima, Ovršnog zakona i Zakona o kaznenom postupku pri čemu ne navode neke konkretne zakonske odredbe. Žalitelji se u žalbi posebno pozivaju na odredbe Pravilnika/96 iz kojih da bi proizlazila osnovanost njihova potraživanja prema tuženici.

11. Nakon razmatranja žalbe tužitelja, pobijane presude i dokazne građe koja se nalazi u predmetnom spisu prije svega je za istaknuti kako ispitujući predmetnu prvostupanjsku presudu te postupak koji je prethodio njezinom donošenju ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

12. U svezi pravnog shvaćanja koje tužitelji ističu u tužbi i dalje tijekom postupka, pa tako i sada u žalbi, kako im pripada pravo na isplatu dodatka – naknade za službene radnje koje su poduzimali izvan zgrade suda u kaznenim predmetima u kojima se službene radnje suda obavljaju na teret proračunskih sredstava, za reći je slijedeće.

13. Odredbom članka 2. točka 10. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 57/96., 29/99., 42/00., 173/03., 194/03., 151/04., 88/05., 121/05. i 67/08. , dalje OZ/96), kao i odredbom članka 2. točka 10. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 114/22. i 06/24., dalje OZ/12), propisano je kako izraz sudski ovršitelj označava sudskog službenika koji po nalogu suda neposredno poduzima pojedine radnje u ovršnom postupku ili postupku osiguranja.

14. Odredbom članka 95. stavak 2. Zakona o sudovima („Narodne novine“ br. 3/94., 100/96. i 131/97., dalje ZS/94) propisano je kako uvjete i iznos paušalne naknade za izlaske sudaca, sudskih službenika i namještenika na očevid, kao i naknade za obavljanje poslova prethodnog kaznenog postupka propisuje ministar pravosuđa. Upravo na temelju ovog propisa ministar pravosuđa je i donio već navedeni Pravilnik/96, koji se u predmetnom slučaju odnosi na sudske ovršitelje u dijelu predmetnog razdoblja i to do kraja važenja Pravilnika/96. 2. travnja 2014. Nakon toga, pa do kraja spornog razdoblja na snazi je bio Pravilnik/14, a ovo u suglasju sa odredbom članka 14. Pravilnika/14.

15. Nadalje, odredbom članka 135. stavak 2. Zakona o sudovima („Narodne novine“ br. 28/13., dalje ZS/13) propisano je da uvjete za isplatu i visinu naknade za izlaske sudaca te državnih službenika i namještenika na očevid, naknade za obavljanje poslova prethodnog kaznenog postupka i naknade za dežurstva propisuje ministar nadležan za poslove pravosuđa pravilnikom. Upravo na temelju ovog propisa donesen je Pravilnik/14.

16. Slijedom navedenih odredbi OZ-a/96, OZ-a/12, ZS-a/94. i ZS-a/13. razvidno je kako se na sudske ovršitelje – sudske službenike (kao što su u predmetnom razdoblju bili tužitelji) primjenjuje Pravilnik/96 za službene radnje koje su poduzeli izvan zgrade suda od 1. srpnja 2007. do 2. travnja 2014., odnosno Pravilnik/14 u odnosu na tužitelja pod 1) VP, a za službene radnje koje je kao sudski ovršitelj poduzeo izvan zgrade suda u razdoblju od 3. travnja 2014. do 31. srpnja 2015.

17. Odredbom članka 1. Pravilnika/96 propisano je kako pravilnikom o naknadama za izlazak na očevid uređuju se uvjeti i iznos paušalne naknade koju ima sudac , sudski službenik i namještenik kad službenu radnju obavlja izvan zgrade suda u interesu i na trošak stranke ili drugog sudionika u postupku. Odredbom članka 2. Pravilnika/96 određeno je kako obavljanje službene radnje, izvan sudske zgrade, rješenjem određuje sud nadležan za rješavanje odgovarajućeg predmeta. Istim rješenjem sud će odlučiti o visini predujma, koji je stranka ili drugi sudionik u postupku dužan položiti u sudu, i odrediti rok u kojem se predujam treba položiti.

18. Iz sadržaja navedenih odredbi za zaključiti je kako se Pravilnik/96 ne primjenjuje na slučajeve kada sudski ovršitelji službene radnje poduzimaju izvan zgrade suda u kaznenim predmetima u kojima se službene radnje suda obavljaju na teret proračunskih sredstava. Naime odredbe ovog Pravilnika primjenjuje se na slučajeve kada se službene radnje poduzimaju kada je stranka ili drugi sudionik postupka u obvezi podmiriti trošak vezan za sudske radnje koje poduzimaju sudski ovršitelji, o čemu se u predmetnom slučaju ne radi. Dakle, na temelju odredbi Pravilnika/96 tužiteljima ne pripada sporna naknada. Iako za sud to nije obvezujuće, za reći je kako je isto pravno shvaćanje iskazalo i Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske u svom dopisu Klasa: 120-02/04-01/5, Ur. broj: 514-06-01-04-2 od 23. ožujka 2004. (str. 114. spisa).

19. U odnosu na Pravilnik/14 za reći je slijedeće. Odredbom članka 4. stavka 2. Pravilnika/14 propisano je da kada se službena radnja izvan zgrade suda obavlja na teret proračunskih sredstava, osobe koje poduzimaju službenu radnju nemaju pravo na naknadu, ali imaju pravo na naknadu troškova prijevoza, dnevnica i smještaja. Slijedom navedenog razvidno je kako tužiteljima, konkretno tužitelju pod 1) VP ne pripada pravo na naknadu za službene radnje koje je poduzeo izvan zgrade suda u kaznenim predmetima u kojima se službene radnje suda obavljaju na teret proračunskih sredstava, a ovo u razdoblju važenja Pravilnika/14 od 3. travnja 2014.

20. Dakle, kako iz Pravilnika/96 i Pravilnika/14 ne proizlazi pravo tužitelja na isplatu sporne naknade, a koje im pravo ne proizlazi ni iz kakvih drugih propisa, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je u točki I. izreke prvostupanjske presude odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

21. U odnosu na odluku o parničnom trošku iz točke II. izreke prvostupanjske presude, tužitelji u žalbi tek općenito navode kako se na većini rasprava nije uopće raspravljalo, već da su iste odgađane po prijedlozima tuženice. Ovi žalbeni razlozi nisu osnovani, a prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u točki II. izreke pobijane presude na temelju odredbi članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

22. Slijedom navedenog u ovom obrazloženju trebalo je žalbu tužitelja pod 1) VP i pod 2) HP odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu. Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

U Splitu 12. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić