Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2565/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Gordani Bošković Majerović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Željku Lubini, odvjetniku u Splitu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-7/2024 od 26. ožujka 2025., ispravljene rješenjem Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pn-7/2024 od 27. ožujka 2025. godine, dana 12. studenog 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-7/2024 od 26. ožujka 2025., ispravljena rješenjem Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pn-7/2024 od 27. ožujka 2025. godine, u dijelu t. I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 177,29 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-7/2024 od 26. ožujka 2025., ispravljena rješenjem Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pn-7/2024 od 27. ožujka 2025. godine, u dijelu t. I. izreke kojim je tuženici naloženo isplatiti tužitelju iznos od 168,00 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. travnja 2020. godine pa do isplate i u t. II. izreke kojom je naloženo tuženici da tužitelju isplati parnični trošak u iznosu od 135,50 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. ožujka 2025. godine pa do isplate, i sudi:

1. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja kojim je tuženici naloženo isplatiti tužitelju iznos od 168,00 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. travnja 2020. godine pa do isplate.

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 135,50 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. ožujka 2025. godine pa do isplate.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 250,00 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. studenog 2025. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici trošak sastava žalbe u iznosu od 125,00 eura u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1.1. Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja i naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 168,00 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. kolovoza 2010. godine pa do isplate, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan (točka I. izreke) te je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 135,50 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. ožujka 2025. godine pa do isplate (točka II. izreke).

1.2. Prvostupanjskim rješenjem ispravljena je prvostupanjska presuda u dijelu t. I. izreke presude, koji se odnosi na početak tijeka zateznih kamata na dosuđeni iznos od 168,00 eura, tako da ispravno stoji kako kamate teku od 10. travnja 2020., dok u preostalom dijelu izreka presude u t. I. ostaje neizmijenjena.

2. Protiv prvostupanjske presude stranke podnose žalbu. Tužitelj pobija presudu u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev iz svih zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP), osobito zbog povrede odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP. Predlaže da sud preinači presudu u pobijanom dijelu na način da ukine ispravak presude, usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti i da naloži tuženici da tužitelju nadoknadi i trošak žalbe, podredno da presudu ukine.

3. Tuženica presudu pobija zbog zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. t. 1. i t. 3. ZPP, osobito zbog povrede odredbe čl. 354. st. 2. t. 14. ZPP. Predlaže da drugostupanjski sud uvaži žalbu te pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i naloži tužitelju plaćanje parničnog troška tuženici, podredno da istu ukine i vrati predmet na ponovno suđenje. Potražuje naknadu troška sastava žalbe.

4.1. Žalba tužitelja je neosnovana.

4.2. Žalba tuženice je osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti uzrokovane neosnovanim lišenjem slobode. Tužitelj je bio lišen slobode 1240 dana i to od 9. veljače 2010. godine do 2. srpnja 2013. godine. U ovom postupku ne traži naknadu za sve dane neosnovanog lišenja slobode već samo za štetu koju je zbog neosnovanog lišenja slobode pretrpio 31. srpnja 2010. godine.

6. Prilikom ispitivanja pobijane presude i postupka koji mu je prethodio, utvrđeno je da nisu počinjene bitne povrede odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP a koju povredu u žalbi ističe tužitelj jer presuda nema nedostatka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, izreka je presude razumljiva i ne proturječi razlozima navedenim u obrazloženju. Neosnovan je žalbeni navod tuženice da je počinjena bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. t. 14. ZPP jer ne postoji identitet spora u odnosu na razliku između iznosa koji je tužitelj potraživao u mirnom postupku i iznosa koji potražuje tužbom. Odredba čl. 191. st. 1. ZPP, koja definira preinaku tužbe, razlikuje promjenu istovjetnosti zahtjeva od povećanja postojećeg zahtjeva iz čega proizlazi da povećanje postojećeg zahtjeva nije isto što i promjena njegove istovjetnosti, a tužitelj je ovlašten na preinaku tužbe do zaključenja prethodnog postupka, čl. 190. st. 1. ZPP. Nije utvrđeno ni da je počinjena neka od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

7. U postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj odlukom Županijskog suda u Splitu K-45/10 od 10. listopada 2011. godine proglašen krivim za kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 84/05., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 71/06., 110/07., 152/08. – dalje: KZ/97),

- da je tužitelj bio lišen slobode od 9. veljače 2010. godine do 2. srpnja 2013. godine,

- da je tužitelj presudom Županijskog suda u Splitu K-13/18 oslobođen optužbe da je počinio kazneno djelo ubojstva, a tu je presudu potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. godine,

- da je tužitelju presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske uručena 9. siječnja 2020. godine,

- da se tužitelj obratio Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske 10. travnja 2020. godine radi sporazuma o utvrđenju, vrsti i visini štete,

- da je Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske u predmetu UP/I-702-03/20-01/52 dopisom od 2. veljače 2023. godine ponudilo tužitelju sklapanje nagodbe za iznos štete u visini od 46.078,40 eura, odnosno 37,16 eura po danu provedenom u zatvoru,

- da je tužitelj smatrao da je ponuđeni iznos neprimjeren te je 4. siječnja 2024. godine podnio tužbu radi naknade štete kojom traži isplatu iznosa od 345,29 eura za jedan dan lišenja slobode, odnosno za štetu koju je pretrpio dana 31. srpnja 2010. godine,

- da je iz uvida u espis vidljivo da je tužitelj pokrenuo preko tisuću postupaka na prvostupanjskom sudu, a u svakom potražuje isplatu naknade za pojedini dan neosnovanog lišenja slobode.

8. Tužitelj u žalbi navodi da je iznos koji je dosuđen prenizak te se poziva na sudsku praksu Vrhovnog suda prema kojoj je, u drugom predmetu, ocijenjeno da je primjerena pravična naknada za duševne boli za lišenje slobode u trajanju od 22 dana 60.000,00 kuna, odnosno 362,18 eura po danu te da bi sud u ovom postupku trebao odlučivati onako kako presuđuje Vrhovni sud.

9. U žalbi tuženica navodi da su neprihvatljiva stajališta prvostupanjskog suda koja se odnose na zastaru tražbine tužitelja. Tuženica smatra da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je zastoj zastare trajao od 10. travnja 2020. godine do 2. veljače 2023. godine, odnosno od podnošenja zahtjeva za mirno rješavanje do odluke o zahtjevu. Tuženica se protivi i zaključku prvostupanjskog suda da je dopisom Ministarstva pravosuđa i uprave došlo do priznanja duga, a kada bi to i bio slučaj da bi se priznanje odnosilo isključivo na iznos koji je Ministarstvo ocijenilo pravno osnovanim, a ne na cjelokupno potraživanje tužitelja. Prigovara i da naknada štete za svaki pojedini dan proveden u pritvoru ne može egzistirati kao samostalna cjelina.

10. Relevantne zakonske odredbe:

10.1. Osoba koja je neopravdano osuđena za kazneno djelo ili je neosnovano uhićena ima pravo na svekoliku rehabilitaciju, pravo na naknadu štete iz sredstava državnog proračuna te druga prava utvrđena zakonom čl. 14. Zakon o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - službeni pročišćeni tekst, 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 126/19., 80/22., 36/24., 72/25. - dalje: ZKP).

10.2. Članak 186.a ZPP uređuje procesne pretpostavke za podnošenje tužbe protiv Republike Hrvatske, a koje se odnose na obvezu tužitelja da prije podnošenja tužbe podnese zahtjev za mirno rješenje spora, dok je stavkom 6. istoga članka propisana pravna posljedica u slučaju nepostupanja po predmetnom članku, a koja se odnosi na odbacivanje tužbe.

10.3. Člankom 186.a stavkom 7. ZPP propisano je kako se odredbe prethodnih stavaka ne primjenjuju u slučajevima kada je posebnim zakonom propisan postupak podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu ili nekom drugom tijelu.

10.4. Prema čl. 573. ZKP, stupanjem na snagu tog Zakona prestaje važiti Zakon o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02., 62/03. - službeni pročišćeni tekst, 178/04., 115/06., 152/08., 76/09., 80/11., 143/12. - dalje: ZKP/97), osim, među ostalim, odredbi glave XXX. toga Zakona (Postupak za naknadu štete i ostvarivanje drugih prava neopravdano osuđenih ili neutemeljeno uhićenih osoba) koje se primjenjuju jer posebni zakon nije donesen.

10.5. Odredbom čl. 476. st. 1. (čl. 494. st. 1.) ZKP/97 propisano je da osoba prema kojoj je bila pravomoćno izrečena kaznena sankcija ili koja je proglašena krivom, a oslobođena kazne, a kasnije je u povodu izvanrednog pravnog lijeka novi postupak pravomoćno obustavljen ili je pravomoćnom presudom oslobođena optužbe ili je optužba odbijena ima pravo na naknadu štete zbog neopravdane osude osim ako je do obustave postupka ili presude kojom se optužba odbija došlo zato što je u novom postupku oštećenik kao tužitelj, odnosno privatni tužitelj odustao od progona ili što je oštećenik odustao od prijedloga, a do odustanka je došlo na temelju sporazuma s okrivljenikom.

10.6. Odredba čl. 477. st. 1. (čl. 495. st. 1.) ZKP/97 propisuje da pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višeg suda te da se oštećenik prije podnošenja tužbe radi naknade štete dužan obratiti sa svojim zahtjevom ministarstvu nadležnom za poslove pravosuđa radi postizanja nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade, čl. 477. st. 2. (čl. 495. st. 2.) ZKP/97.

10.7. Odredbom članka 478. stavka 1. (čl. 496. st. 1.) ZKP/97. propisano je da ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete, a ako je postignuta nagodba samo o dijelu zahtjeva oštećenik može tužbu podnijeti glede ostatka zahtjeva. Odredbom čl. 478. stavkom 2. (čl. 496. st. 2.) ZKP/97. propisano je da dok traje postupak iz stavka 1. ovog članka, ne teče zastara.

11. S obzirom na to da se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi iznos od 1.320,00 eura radi se o sporu male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. st. 1. ZPP. Prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP. Dakle, u sporovima male vrijednosti presuda se ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što znači da je ovaj sud kod odlučivanja o žalbi vezan za činjenični supstrat spora koji je utvrdio sud prvog stupnja.

12.1. Radi odlučivanja o istaknutom prigovoru zastare potraživanja tužitelja potrebno je na konkretni slučaj primijeniti gore navedene odredbe ZKP/97. Budući da je u povodu žalbe rješavao Vrhovni sud Republike Hrvatske kao viši sud, a za takve slučajeve je propisano odredbom čl. 477. st. 1. (čl. 495. st. 1.) ZKP/97 da pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine od dana primitka odluke višeg suda, a prema podacima e-spisa tužitelj je odluku Vrhovnog suda primio 9. siječnja 2020. godine te od tada počinje teći trogodišnji zastarni rok.

12.2. Tužitelj se, sukladno čl. 477. st. 2. (čl. 495. st. 2.) ZKP/97., prije podnošenja tužbe radi naknade štete, bio dužan obratiti sa svojim zahtjevom ministarstvu nadležnom za poslove pravosuđa radi postizanja nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade, što je i učinio 10. travnja 2020. godine. Odredbom čl. 478. stavkom 2. (čl. 496. st. 2.) ZKP/97. propisano je da dok traje postupak iz stavka 1. ovog članka, ne teče zastara. Budući da je to uvjet koji oštećenik mora ispuniti prije podnošenja tužbe, pa da se time oštećenik ne dovede u lošiji položaj, predviđeno je da za vrijeme trajanja tog postupka ne teče zastara. Dakle svrha te odredbe je da se ublaži pravni položaj oštećenika kojemu je zakonodavac, propisivanjem obveze obraćanja upravnom tijelu, uvjetovao pravo na pristup sudu. No da bi se spriječilo da upravna tijela odugovlačenjem rješavanja upravnog postupka dovedu oštećenika u situaciju da ne može ostvariti sudsku zaštitu svoga prava, odredbom čl. 478. stavka 1. (čl. 496. st. 1.) ZKP/97 je propisano, upravo radi zaštite oštećenika, kojemu bi u suprotnom bio onemogućen pristup sudu, da zastoj zastare može trajati najduže tri mjeseca od podnošenja zahtjeva. Prema tome zastoj zastare je trajao od 10. travnja 2020. godine pa do 10. srpnja 2020. godine te je tužitelj nakon isteka toga roka mogao tužbom ostvarivati svoju tražbinu pred nadležnim sudom neovisno o tome što upravno tijelo nije riješilo njegov zahtjev. Utjecaj uzroka zastare propisan je Zakonom o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. - dalje: ZOO) pa je tako čl. 238. st. 1. ZOO određeno da ako zastara nije mogla početi teći zbog nekoga zakonskog uzroka, ona počinje teći kad taj uzrok prestane, a čl. 238. st. 2. ZOO propisano je da ako je zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek, ona nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Slijedom navedenog, nakon isteka tromjesečnog zastoja, zastarni rok nastavlja teći, te se imaju nadodati 93 dana koja su već protekla do podnošenja zahtjeva za mirno rješavanje. Prema tome zadnji dan trogodišnjeg zastarnog roka je 8. travnja 2023. godine.

13.1. Upravno tijelo je 2. veljače 2023. godine odgovorilo na zahtjev tužitelja te dopisom ponudilo tužitelju sklapanje nagodbe za iznos štete u visini od 46.078,40 eura, odnosno 37,16 eura po danu provedenom u zatvoru, ali tužitelj nije prihvatio ponudu upravnog tijela te nije došlo do sklapanja nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade. Prvostupanjski sud smatra da sadržaj dopisa Ministarstva od 2. veljače 2023. upućuje na to da je u tom dopisu došlo do priznanja duga, odnosno do prekida zastare pa da od tog dana zastarni rok počinje iznova teći, a da se vrijeme proteklo prije prekida ne računa u zakonom određeni rok za zastaru te da je prema tome neosnovan prigovor zastare.

13.2. Zastara se prekida kad dužnik prizna dug (čl. 240. st. 1. ZOO). Dug se može priznati ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata, davanje osiguranja (čl. 240. st. 2. ZOO).

13.3. Sukladno sudskoj praksi Vrhovnog suda izraženoj u odluci VSRH Rev x 494/2009-2 od 5. siječnja 2010. godine, dopis Ministarstva pravosuđa kojim se tužitelju nudi obeštećenje izvan suda po osnovi duševnih boli zbog povrede časti i ugleda ne obvezuje tuženicu budući da je riječ o ponudi koju tužitelj nije prihvatio, pa do sporazuma stranaka nije ni došlo. Dakle riječ je o ponudi za sklapanje sporazuma, a ne izričitom ili posrednom priznanju duga.

13.4. Nadalje, ponuda je prijedlog za sklapanje ugovora učinjen određenoj osobi koji sadrži sve bitne sastojke ugovora (čl. 253. st. 1. ZOO). Ponuda je prihvaćena kad ponuditelj primi izjavu ponuđenika da prihvaća ponudu (čl. 262. st. 1. ZOO) ili kad ponuđenik pošalje stvar ili plati cijenu te kad učini neku drugu radnju koja se na temelju ponude, prakse utvrđene između zainteresiranih strana ili običaja može smatrati izjavom o prihvatu (čl. 262. st. 2. ZOO).

13.5. U konkretnom slučaju nije došlo do prihvata ponude već je tužitelj izričito odbio ponudu upravnog tijela pa od tog trenutka ponuda više ne proizvodi pravne učinke, niti prema ponuditelju niti prema ponuđeniku te se ne može na temelju te ponude zaključivati o postojanju priznanja duga jer iz spisa predmeta ne proizlazi da je tuženica dala tužitelju izjavu o priznanju duga ili da je dug priznala davanjem otplate ni osiguranja ili plaćanjem kamate. Činjenica da je tužena priznala pravnu osnovanost zahtjeva nema značaj izjave o priznanju duga kojim se prekida zastara. To stoga što nastupanjem zastare ne prestaje pravna osnovanost zahtijeva (koja je u ovom predmetu utemeljena na ranije citiranom čl. 476. st. 1. (čl. 494. st. 1.) ZKP/97), nego pravo zahtijevati ispunjenje obveze neovisno o tome što je pravno osnovana. Drugim riječima, nastupanjem zastare ne prestaje samo pravo, nego zahtjev za njegovo ostvarenje. Zbog toga činjenica da je tužiteljica priznala pravnu osnovanost odštetnog zahtjeva nema značaj priznanja duga koji bi utjecao na tijek zastare za zahtijevanje ispunjenja obveze. Stoga su neosnovani navodi tužitelja i stav prvostupanjskog suda da je slanjem dopisa došlo do priznanja duga te da od tada zastarni rok počinje teći iznova.

13.6. Dakle tužitelj je do 8. travnja 2023. godine mogao sudskim putem ostvarivati svoju tražbinu no on podnosi tužbu tek 4. siječnja 2024. godine kada je već nastupila zastara za njegovu tražbinu. Budući da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze te budući da je tuženica istaknula prigovor zastare odmah u odgovoru na tužbu, trebalo je tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan. Slijedom navedenog ovaj sud je primjenom čl. 373. t. 3. ZPP odlučio kao u točki II. izreke.

13.7. Imajući na umu razloge zbog kojih je u povodu žalbe tuženice preinačena t I. izreke prvostupanjske presude i izraženo pravno shvaćanje ovog suda o osnovanosti prigovora zastare, neosnovani su žalbeni navodi kojima tužitelj žalbom pobija točku I. izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen njegov (preostali) tužbeni zahtjev. Zbog toga je na temelju čl. 368. st. 2. ZPP odbijena žalba tužitelja i potvrđen je taj dio točke I. prvostupanjske presude te je odlučeno kao pod t. I. izreke.

14. Tuženici prema čl. 154. st. 1. ZPP pripada pravo na naknadu zatraženog parničnog troška, i to trošak sastava odgovora na tužbu u visini od 50 bodova prema Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23. - dalje: Tarifa ili Tbr.), trošak pristupa na ročište održano 17. veljače 2025. godine u visini od 50 bodova prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, ukupno 100 bodova. Budući da je prema Tbr. 54. vrijednost boda 2,00 eura, tuženici pripada iznos od 200,00 eura uvećan za 25% PDV prema Tbr. 46., dakle ukupno 250,00 eura parničnog troška s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. studenog 2025. godine pa do isplate pa je slijedom navedenog odlučeno kao u točki III. izreke.

15. U pogledu zahtjeva tuženice za naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 125,00 eura, valja reći da tuženica, imajući u vidu da je sa žalbom uspjela u cijelosti, odnosno u omjeru od 100% ima pravo na naknadu troška za sastav žalbe u cjelokupnom zatraženom iznosu te je primjenom čl. 154. st. 1. ZPP odlučeno kao pod točkom IV. izreke.

16. Budući da tužitelj nije uspio sa žalbom valjalo je po čl. 166. st. 1. ZPP, u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP, odbiti zahtjev za naknadu troškova žalbe, slijedom čega je odlučeno kao pod t. V. izreke.

U Zagrebu 12. studenog 2025. godine

Sutkinja

Gordana Bošković Majerović