Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj Gž-2446/2024-3

Split, Gundulićeva 29a

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Mirjane Rubić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te dr. sc. Lidije Vojković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po odvjetnicima kao punomoćnicima u OD Mađarić & Lui sa sjedištem u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Đakovu-Stalna služba u Našicama poslovni broj P-515/2023-18 od 25. lipnja 2024. u sjednici vijeća održanoj dana 12. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Đakovu-Stalna služba u Našicama poslovni broj P-515/2023-18 od 25. lipnja 2024. u točkama I., II. i IV izreke.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba iz čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu br. 528-50-3952527, sklopljenog dana 6. ožujka 2007. godine i potvrđenog po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod poslovnim brojem OU- 335/07, između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: ”…po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…” (točka I. izreke); naloženo je da u roku od 15 dana plati tužitelju iznos od 4.486,05 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznose pobliže određene u točki II. izreke presude; u preostalom dijelu "i to za dijelom preuranjeno zahtijevane kamate na pojedine mjesečne iznose" tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan (točka III. izreke) te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.664,81 eura sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude - od 25. lipnja 2024. pa nadalje do isplate (točka IV. presude).

2.Protiv točki I., II. i IV. citirane presude pravovremeno se žali tuženik iz svih zakonom predviđenih razloga predlažući preinačiti presudu odbijanjem zahtjeva tužitelja i obvezivanjem tužitelja na naknadu troškova postupka tuženiku, podredno u pobijanom dijelu ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

2.1.Na žalbu tuženika nije odgovoreno.

3.Žalba tuženika nije osnovana.

4.Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje žalba (članak 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23-dalje:ZPP), a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude u tom dijelu može ispitati. Naime, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (u smislu odredbe članka 338. stavak 4. ZPP), s jasnim i razumljivim razlozima iz kojih se može provjeriti i koji imaju podlogu u izvedenim dokazima te se može ispitati.

4.1.Također nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev kao i prigovore tuženika, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

5.Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te u svezi tim restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznosa po osnovi te ništetne odredbe u iznosu od 4.486,05 eura sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom temeljem stečenog bez osnove, a do koje preplate je došlo zbog promjene tečaja CHF po Ugovoru o kreditu kojeg je sklopio tužitelj s tuženikom 6. ožujka 2007.

6.U provedenom je postupku utvrđeno kako su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka - kreditor dana 6. ožujka 2007. sklopili ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 28.662,31 CHF s kamatom od 5,95 % godišnje promjenjivu, u skladu s odlukom tuženika, radi kupovine rabljenog vozila, s rokom otplate od 84 mjeseca, u mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećemu za CHF na dan plaćanja te da je predmetni kredit otplaćen.

7.Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev sa zaključkom kako pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku na temelju Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502.a. i c. ZPP-a.

8.Polazeći od utvrđenja utemeljenog na nalazu i mišljenju vještaka čijem matematičkom izračunu tuženik nije imao prigovora ni primjedbi prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev i to za isplatu iznosa od 4.486,05 eura s osnova preplate po valutnoj klauzuli, pri čemu je primijenio citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača, ukazujući i na odredbe članaka 225., 323., 1111. i 1115. ZOO-a.

9.Među strankama nije sporno kako je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge Potrošač protiv više banaka u Republici Hrvatskoj, među ostalim i ovdje tuženika, a predmet kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja promjenjive kamatne stope kao i valute CHF.

10.Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 (potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014.) ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranim odlukama tih banaka ocjenjeno nepoštenim odredbama kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, budući navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iako su bile jasne i uočljive, nisu bile razumljive potrošačima jer su sadržavale neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope te je time suprotno temeljnim načelima obveznog prava korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj.

11.Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da između ostalih tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - Ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

12.Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

13.Citirane presude donesene su na temelju odredbe članka 131. ZZP-a, a na temelju odredbe članka 138.a. istog zakonskog propisa, a odluka kojom sud prihvaća takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14.Pravilno je prvostupanjski sud zaključio kako je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora imao svojstvo potrošača obzirom se iz dokaza u spisu nije moglo zaključiti da je iznos kredita korišten za poduzetničke ili poslovne namjene, već naprotiv-za namjenu kako je i ugovoreno (za kupnju rabljenog vozila), čemu tuženik nije ponudio konkretnih protudokaza.

15.Tužitelj se u tužbi pozvao na svoje svojstvo potrošača time što je svoj individualni zahtjev utemeljio na Zakonu o zaštiti potrošača, odredbi članka 502.c ZPP i presudi donesenoj u kolektivnom sporu za zaštitu potrošačkih prava.

16.Žalbeni navodi tuženika kojima osporava stav prvostupanjskog suda o ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope odlukom banke i valutnoj klauzuli nisu osnovani.

17.Naime, u vrijeme (25. svibnja 2022.) podnošenja predmetne tužbe, važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14), a prema odredbi čl. 118. tog zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako je bilo propisano i odredbom čl.138.a ZZP/07. Istovjetno je bilo propisano i u odredbi čl. 502.c ZPP-a, u sadržaju važećem u vrijeme pokretanja predmetne parnice – da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati.

17.1.Stoga i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda navedena vezanost suda temeljem naprijed citiranih odredbi, postoji u svakoj pojedinačnoj parnici koju pokreće potrošač protiv trgovca u odnosu na kojeg je donesena presuda u kolektivnom sporu, a radi ostvarenja povrijeđenog prava potrošača ugovorom zaključenim sa tim trgovcem. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba čl.120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 106.st. 1. tog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. stavku 1. ovoga zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

17.2.S obzirom na direktni učinak pravomoćnih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se navedene presude odnose i na tuženika, ništetne su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je stipulirana promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženika o kamatnim stopama i kojima je ugovorena valutna klauzula.

18.U skladu sa tim na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamatne stope odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.

18.1.Na navedenu okolnost je tuženik predložio saslušanje svjedoka - ŽJ, djelatnika banke, od kojeg prijedloga je odustao na ročištu od 6. veljače 2024., a tužitelj je svoj stav izrazio već u tužbi kada se pozvao na razloge nepoštenosti i ništetnosti iz kolektivnog spora ujedno tvrdeći da se s njim prilikom ugovaranja kredita nije pregovaralo niti je imao mogućnost utjecati na sadržaj ugovora, čemu tuženik nije ponudio konkretnih protudokaza.

19.Dosljedno, tuženik u provedenom postupku nije dokazao niti je sudu prvog stupnja ponudio odgovarajuće i konkretne dokaze kojima bi bilo moguće utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivima, i to ne samo formalno i gramatički, kako tuženik shvaća razumljivost ugovorne odredbe, već razumljivima i suštinski, kako ju razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

20.Također, a odgovarajući na žalbene navode tuženika, treba reći da odredbama ZOO-a nisu propisana ograničenja za postavljanje restitucijskog zahtjeva u slučaju da je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen (izvršen), pa to, suprotno stavu žalitelja, nije relevantno za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari niti je u konkretnom slučaju ispunjen uvjet iz članka 326. st. 2. ZOO-a (zabrana manjeg značaja).

21.Također, pravilan je stav prvostupanjskog suda kako bi tužitelju, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripadalo pravo na povrat onoga što je isplaćeno na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle razlika između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita, jer to pravo proizlazi iz čl. 323. st. 1. u svezi sa čl. 1111. st. 1. ZOO/05.

22.U pogledu tvrdnji tuženika prema kojima je sud prvog stupnja trebao uzeti u obzir sve razlike tečaja (pozitivne i negativne) valja reći da je sud prvog stupnja u obrazloženju (točka 24.) pravilno otklonio istaknuti prigovor tuženika (tako i VSRH u Rev- 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. primjenjivoj na konkretni slučaj).

23.Također je prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare, a pozivom na Objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH pod brojem Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. te je imajući u vidu da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 postala pravomoćna 14. lipnja 2018. (ovo za valutnu klauzulu) to od pravomoćnosti te presude počinje teći zastarni rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO, pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 25. travnja 2022. proizlazi da zastara nije nastupila.

24.Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužitelju isplati traženi novčani iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, kako to nalaže odredba članka 1115. ZOO koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, a odgovarajuće se primjenjuje i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

25.Glede odluke o troškovima postupka žalitelju je odgovoriti kako ju je prvostupanjski sud pravilno zasnovao na odredbama članaka 154. stavka 1., 155. i 164. ZPP-a u svezi sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23 dalje: OT), što tuženik uopćenim žalbenim navodima nije doveo u pitanje.

26.Radi svega navedenog žalbu tuženika kao neosnovanu valjalo odbiti te u pobijanom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu (članak 368. stavak 1. ZPP).

U Splitu, 12. studenog 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Marko Pribisalić