Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž Ob-52/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od suca Đorđa Benussi kao predsjednika vijeća, Srđana Kuzmanića kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Kate Brajković, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], sad na adresi: [adresa]. 148, Munchen, Njemačka, koju zastupa punomoćnica Tea Nikolić, odvjetnica u Dubrovniku, protiv tuženika ad. 1. MM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Željko Knežević, odvjetnik u Dubrovniku, 2. ĆM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i 3. OM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koje tuženike pod 2. i 3. zastupa punomoćnik Branimir Rozić, odvjetnik u Dubrovniku, radi utvrđenja i naplate, odlučujući o tužiteljičinoj žalbi izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Pob-25/2017 od 30. travnja 2025., 12. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

Žalba se odbija kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Pob-25/2017 od 30. travnja 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je doslovno:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

'1. Utvrđuje se ništavim Ugovor o kupoprodaji nekretnina sklopljen dana 15.12.2005.g. u Dubrovniku između MM kao prodavatelja i NM i ČM kao kupaca.

2. Nalaže se brisanje zemljišno knjižnog stanja nastalog na temelju Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 15. prosinca 2005.g. i uspostavljanje zemljišnoknjižnog stanja kakvo je prethodilo njegovoj provedbi, tako da se briše 1200/145908 s imena tuženika NM i ČM uz istovremeni upis te nekretnine u vlasništvo tuženika MM iz [adresa] za 1200/145908 dijela prava vlasništva čest.zem.

529/7 z. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

3. Utvrđuje se da je ZM iz [adresa] vlasnica 600/145908 dijela prava vlasništva nekretnine označene i opisane kao čest. zem. [katastarska čestica] z. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Dužan je tuženik DM trpjeti upis prava vlasništva tužiteljica za 600/145908 dijela prava vlasništva vrhu nekretnine označen kao čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

4. Dužni su tuženici naknaditi tužiteljici parnični trošak u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.'

II. Odbija se tužiteljica sa alternativnim zahtjevom istaknutim protiv tuženika ad.1. ako se odbije tužbeni zahtjev iz toč. 2 i 3., a koji podredni zahtjev glasi

'Dužan je tuženik MM isplatiti tužiteljici 13.935,89 eura (105.000,00 kn) na ime naknada materijalne štete u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.'

III. Nalaže se tužiteljici u roku od 15 dana naknaditi tuženicima troškove postupka i to:

- tuženiku ad.1. u iznosu od 11.579,45 eura

- tuženicima ad.2. i ad.3. u iznosu od 12.375,00 eura

sa zateznim kamatama koje teku od 30. travnja 2025. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena.'"

2. Protiv prvostupanjske presude tužiteljica je izjavila žalbu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tuženicima naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka.

3. Žalba je pravovremena i dopuštena.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice kao bivše supruge tuženika pod 1. za utvrđenje ništetnosti ugovora o kupoprodaji 1200/145908 dijela čest. zem. [katastarska čestica] z. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] od 15. prosinca 2005. sklopljenog između tuženika pod 1. kao prodavatelja i tuženika pod 2. i 3., kao kupaca i brisanje zemljišnoknjižnog upisa i uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, uz utvrđenje da je tužiteljica suvlasnica predmetne nekretnine za ½ dijela, te trpljenje tuženika pod 1. upisa uknjižbe tužiteljice kao vlasnice predmetne nekretnine u zemljišnoj knjizi. Eventualnim tužbenim zahtjevom traži se naložiti tuženiku pod 1. isplatiti tužiteljici iznos od 13.935,89 eura (105.000,00 kn) na ime naknade materijalne štete.

7. Prvostupanjski sud je utvrdio da su tužiteljica i tuženik pod 1. bili u braku od 1983. do 1989., a da su isti u postupku razvoda potvrdili da je njihova bračna zajednica prestala u srpnju 1988. Tuženik pod 1. da je kao kupac sklopio ugovor o prodaji ove nekretnine s KM kao prodavateljem od 27. svibnja 1988., a da je tužitelj pod 1. istu nekretninu prodao 15. prosinca 2005. tuženicima pod 2. i 3. te da su se oni uknjižili kao njezini suvlasnici uz istodobno tuženikovo brisanje.

8. Prvostupanjski sud je zaključio da u konkretnom slučaju treba primijeniti Zakon o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine“, broj 11/78, 27/78, 45/89, 59/90, 25/94 i 162/98 – u daljnjem tekstu: ZBPO), koji je imovinu bračnih drugova svrstao u zajedničku imovinu, odnosno imovinu u kojoj su udjeli bračnih drugova odredivi, ali do njihovog sporazuma i sudske odluke da nisu i određeni te da tužiteljica i tuženik pod 1. kao bivši supružnici nisu u odnosu na predmetnu nekretninu određivali udjele niti zatražili od suda da to učini, jer da je očito nisu ni smatrali bračnom imovinom. Naime, od prestanka bračne zajednice između tužiteljice i tuženika pod 1. 1988. i njihovog razvoda 1989. pa do podnošenja predmetne tužbe 2007. da nijedno od njih nije podnijelo tužbu za diobu bračne imovine niti su pregovarali o eventualnom sklapanju sporazuma kojim bi uredili udjele u predmetnoj nekretnini koja je bila upisana kao vlasništvo tuženika pod 1. s udjelom 1200/145908 po osnovi pravnog posla – ugovora o kupoprodaji od 27. svibnja 1988. kojeg je tuženik pod 1. kao kupac sklopio s KM kao prodavateljem.

9. Prvostupanjski sud je nadalje utvrdio da je ovjera prodavateljevog potpisa na spomenutom ugovoru o kupoprodaji od 27. svibnja 1988. bila tek 20. ožujka 1991., a da je u međuvremenu 16. rujna 1988. tadašnje porezno tijelo, Općinska uprava društvenih prihoda, potvrdilo da je plaćen porez na promet nekretnina te da je tuženik pod 1. temeljem ovog pravnog posla 25. travnja 1991. zatražio uknjižbu predmetne nekretnine na svoje ime.

10. Analizom provedenih dokaza i to saslušanjem parničnih stranaka i svjedoka i pregledom priloženih isprava prvostupanjski sud je zaključio da je tuženik pod 1. predmetnu nekretninu stekao nakon prestanka bračne zajednice s tužiteljicom i da je bila njegovo isključivo vlasništvo, da ju je zato mogao i prodati bez tužiteljičine suglasnosti i da stoga predmetni ugovor o kupoprodaji od 15. prosinca 2005. nije ništetan, jer da nije u smislu članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, 114/22,156/22 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO) protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Prvostupanjski sud je zaključio i da s obzirom da u vrijeme sklapanja ugovora o kupoprodaji od 15. prosinca 2005. tuženik pod 1. nije bio u braku s tužiteljicom, da tuženici pod 2. i 3. nisu bili dužni provjeriti postoji li tužiteljičina suglasnost za sklapanje tog ugovora. Prvostupanjski sud je također zaključio da sve da je tužiteljica i stekla pravo vlasništvo vlasništva predmetne nekretnine na temelju zakona po osnovi bračne stečevine, da ista ne bi mogla osnovano zahtijevati upis tog prava u zemljišnoj knjizi, jer da nije u smislu članka 130. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14 – dalje u tekstu: ZV) u vezi s člankom 122. stavka 2. ZV-a dokazala da tuženici pod 2. i 3. nisu bili u dobroj vjeri u trenutku sklapanja ugovora o kupoprodaji predmetne nekretnine s tuženikom pod 1. od 15. prosinca 2005. i u trenutku kad su zatražili upis u zemljišne knjige.

11. Utvrdivši da predmetna nekretnina nije bračna stečevina tužiteljice i tuženika pod 1., prvostupanjski sud nije utvrđivao doprinose tužiteljice i tuženika pod 1. u stjecanju te imovine. Prvostupanjski sud je također, protivno tužiteljičinoj tvrdnji da je ona potpisom tuženika pod 1. umjesto njega potpisala ugovor o kupoprodaji od 27. svibnja 1988. i prijedlog za uknjižbu predmetne nekretnine od 25. travnja 1991. na njegovo ime, na temelju provedenog grafološkog vještačenja u predmetu utvrdio da je tuženik skriptor navedenih potpisa.

12. Prvostupanjski sud je temeljem članka 1046. u vezi s člankom 1045. ZOO-a odbio i eventualni tužbeni zahtjev kojim je traženo naložiti tuženiku pod 1. isplatiti tužiteljici iznos od 13.935,89 eura (105.000,00 kn) utvrdivši da je tuženik pod 1. raspolagao predmetnom nekretninom koja je njegova vlastita imovina pa da nije štetnik niti da je tužiteljica oštećena niti je ta radnja tuženika pod 1. protupravna.

13. Ovaj sud u cijelosti prihvaća naprijed navedena činjenična utvrđenja i činjenično- pravne zaključke prvostupanjskog suda iz pobijane presude i s tim u vezi primjenu materijalnog prava, koji žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

14. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud ne nalazi da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a o kojima ovaj sud vodi računa po službenoj dužnosti.

14. Prvostupanjski sud je na temelju tužiteljičinih činjeničnih navoda iz tužbe za razvod braka s tuženikom pod 1., koje tuženik u tom postupku nije osporio, utvrdio da je tužiteljičina bračna zajednica s tuženikom pod 1. prestala u srpnju 1988. Po ocjeni ovog suda ta je bračna zajednica prestala ranije, u veljači 1988., kako to proizlazi iz uvjerljivog tužiteljevog iskaza, kojeg u bitnom podupiru i iskazi saslušanih svjedoka CM i IM. Tuženik pod 1. u oba svoja iskaza na ročištima glavne rasprave od 6. prosinca 2011. i 28. rujna 2017. navodi da je njegova bračna zajednica s tužiteljicom faktično prestala postojati u veljači 1988., kad ga je nakon svađe s tužiteljicom i punicom punica izbacila iz stana u kojem je živio s tužiteljicom te da je odmah nakon toga pošao živjeti kao podstanar kod CM u [adresa]. I SM u svom iskazu navodi da je tuženik pod 1. došao kod njega živjeti u proljeće 1988. IM (ranije HM) u svom iskazu je navela da je s tuženikom pod 1. započela zajednički život u podstanarskom stanu kod CM u [adresa] u travnju ili svibnju 1988., a da je tuženik pod 1. u tom stanu tad već neko vrijeme sam živio.

15. Ovaj sud također poklanja vjeru iskazu tuženika pod 1. da je kupoprodajnu cijenu za predmetnu nekretninu prodavatelju PM isplatio u više obroka, da je prvi obrok od 300.000 dinara, koji je predstavljao 10% ugovorene kupoprodajne cijene od 3.000.000 dinara (protuvrijednost 6 prosječnih plaća iz tog vremena) platio prilikom sklapanja ugovora o kupoprodaji od 27. svibnja 1988., a zadnji obrok prilikom ovjere prodavateljevog potpisa na ugovoru o kupoprodaji dana 20. ožujka 1991. S obzirom da je mu je plaća u vrijeme sklapanja ugovora o kupoprodaji iznosila između 400.000 i 500.000 dinara, za ovaj sud je prihvatljiva tvrdnja tuženika pod 1. da je iznos prvog obroka od 300.000 dinara osigurao od svoje plaće nakon prestanka bračne zajednice s tužiteljicom. Da je tuženik pod 1. obročno platio kupoprodajnu cijenu za predmetnu nekretninu potvrđuju u svojim iskazima i saslušana svjedokinja IM, koja je s tuženikom pod 1. živjela u vrijeme isplate obroka kupoprodajne cijene i kasnije se za njega i udala, kao i tuženik pod 2. koji je u svom iskazu na ročištu glavne rasprave od 28. rujna 2017. naveo da je i on sam kupio svoje zemljište od HM istodobno kad i tuženik pod 1. i još 30-tak drugih osoba, da je i on kupoprodajnu cijenu isplatio u 2 – 3 obroka, da se odmah po potpisivanju kupoprodajnog ugovora i bez ovjere potpisa ugovor predavao Upravi društvenih prihoda radi razreza poreza, a tek nakon plaćanja cjelokupne kupoprodajne cijene da bi se ovjerio potpis prodavatelja i kupci bi tad bili mogućnosti zatražiti uknjižbu. I za ovaj sud je prihvatljiva i logična tvrdnja saslušanog tuženika pod 2. da je prodavatelj PM dao ovjeriti svoje potpise na ugovorima o kupoprodaji tek nakon isplate cjelokupne kupoprodajne cijene, što potkrepljuje i tvrdnju tuženika pod 1. o obročnom plaćanju kupoprodajne cijene za predmetni ugovor o kupoprodaji od 27. svibnja 1988. S druge strane, s obzirom da je PM u vrijeme sklapanja ugovora o kupoprodaji nedvojbeno sklopio veći broj kupoprodajnih ugovora za druge svoje nekretnine (tužitelj pod 1. navodi da je PM tad prodao 12 do 13 parcela, a tuženik pod 2. navodi da je u odnosno vrijeme 30-tak osoba, a među njima i tuženici, kupovalo zemljišta od HM), teško je vjerojatno se kod toliko sklopljenih kupoprodaja i kupaca u to vrijeme saslušana svjedokinja EM, supruga HM, 24 godine od same kupoprodaje mogla sjetiti da su za kupnju predmetne parcele kod njenog supruga došli tužiteljica i njezin brat i donijeli cjelokupni iznos kupoprodajne cijene, pogotovo stoga što je grafološkim vještačenjem utvrđeno da tužiteljica nije potpisala umjesto tuženika pod 1. kupoprodajni ugovor od 27. svibnja 1988., kako su to tvrdili tužiteljica i njezin brat FM (oboje su u svojim iskazima tvrdili da tuženik pod 1. nije bio spriječen potpisati taj ugovor).

16. Protivno žalbenim navodima, nisu kontradiktorni navodi tuženika ad. 1 da je isplatio HM prije potpisivanja kupoprodajnog ugovora od 27. svibnja 1988. i navod ŽM da je tuženiku pod 1. posudila novac za isplatu kupoprodajne cijene u rujnu 1988., jer iz provedenog postupka proizlazi da je tuženik pod 1. PM isplatio kupoprodajnu cijenu u više obroka, pa je tako prvi obrok platio prije potpisivanja navedenog kupoprodajnog ugovora, a ŽM mu je posudila novac za isplatu kasnijeg obroka.

17. Da je predmetna nekretnina bila isključivo vlasništvo tuženika pod 1., a ne bračna stečevina s tužiteljicom, ukazuje i što je tuženika pod 1. kod prodaje predmetne nekretnine 2005. tuženicima pod 2. i 3. zastupao tužiteljičin ujak RM da u njegovo ime primi kupoprodajnu cijenu.

18. Suprotno žalbenim navodima, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su tuženici pod 2. i 3. bili u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora o kupoprodaji od 15. prosinca 2005. te da nisu imali razloga sumnjati da predmetna nekretnina nije bila isključivo vlasništvo tuženika pod 1. nego bračna stečevina tužiteljice i tuženika pod 1. već i zbog činjenice što je taj ugovor o kupoprodaji sklopljen 16 godina nakon razvoda tužiteljice i tuženika pod 1., a tužiteljica sve to vrijeme nakon razvoda nije pokrenula spor radi utvrđenja bračne stečevine (pa onda nije moglo biti ni zabilježbe postojanja takvog spora u zemljišnoj knjizi), već je predmetnu tužbu podnijela 2007., 18 godina nakon razvoda od tuženika pod 1.

19. Po ocjeni ovog suda logično je i objašnjenje koje je dao tuženik pod 1. u svom iskazu na ročištu glavne rasprave od 28. rujna 2017., da je preko tužiteljičinog ujaka RM čuo da su tužiteljica i njezin brat FM davali određeni novac za priključke za vodu i struju za predmetnu nekretninu, jer su mislili da je tuženik pod 1. poginuo u ratu (a zapravo je poginuo njegov brat), pa da su nastojali doći do predmetne nekretnine.

20. Slijedom navedenog valjalo je odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu temeljem članka 373.a stavka 1. točke 2. ZPP-a.

Dubrovnik, 12. studenog 2025.

Predsjednik vijeća:

Đorđo Benussi