P-222/2025

REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Trg J.F. Kennedyja 11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Sandri Rotar, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge, Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnica Doroteja Jurčić Nižić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 5. studenoga 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja, i zamjenice punomoćnika tuženika IĐ, odvjetničke vježbenice, s danom objave 12. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 3213895561, sklopljenog između korisnika kredita ĐĐ i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, od dana 16. srpnja 2008., sadržana u članku 2. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“,

u dijelu koji se odnosi na naplatu naknade za obradu kredita.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, platiti tužitelju Druga Fundacija SPV d.o.o., Lonjička ulica 2a, Zagreb, OIB: 25132169807, iznos od 426,10 EUR sa zateznom kamatom koja teče od dana 9. kolovoza 2008. do isplate po stopi koja je za razdoblje do 31. srpnja 2015. određena po stopi koja se obračunava sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu :

- iznosa od 476,60 EUR sa zateznim kamatama na taj iznos koje teku od 16. srpnja 2008. do isplate po stopi koja se primjenjuje na odnose iz trgovačkih ugovora,

- zateznih kamata na iznos od 426,10 EUR koje teku od 16. srpnja 2008. do 8. kolovoza 2008. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena i

- zateznih kamata na iznos od 426,10 EUR koje teku od 9. kolovoza 2008. do isplate po stopi preko stope dosuđene točkom. II. izreke ove presude.

IV. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 16. siječnja 2025. podnio tužbu protiv tuženika. U tužbi je naveo da su ĆĐ kao korisnik kredita i tuženik dana 16. srpnja 2008. sklopili Ugovor o kreditu broj: 3213895561 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), kojim je tuženik kao kreditor odobrio korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednost iznosa od 207.388,54 CHF, da je u članku 2. Ugovora o kreditu uz ostalo ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknade za usluge Kreditora, da je u tom smislu korisniku kredita naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 902,70 EUR, da je Ugovor o kreditu tipski ugovor kojeg je sastavio tuženik te da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da ta odredba nije jasna i razumljiva jer iz nje ne proizlazi što konkretno ulazi u trošak obrade kreditnog zahtjeva. Navodi da je ta odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Navodi da su korisnik kredita i tužitelj sklopili Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine kojim je tražbina prenesena tužitelju. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom iz podneska od 15. travnja 2025. tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na naplatu naknade za obradu kredita i isplatu iznosa od 426,10 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od 9. kolovoza 2008.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu i tijekom postupka istaknuo prigovor previsoko označene vrijednosti predmeta spora u odnosu na deklaratorni dio tužbenog zahtjeva navodeći da se u slučaju postavljanja deklaratornog i kondemnatornog tužbenog zahtjeva, vrijednost predmeta spora treba cijeniti prema vrijednosti kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva. Ujedno je osporio tužiteljevu aktivnu legitimaciju navodeći da sporna novčana tražbina nije mogla biti predmet prijenosa jer se ona po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga, da tužitelj nije dokazao da je korisnik kredita potrošač, da je sporna ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva te da ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, da je navedena naknada pokrivala troškove poput operativnih troškova, materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge, i povezanih regulatornih troškova. Ujedno ističe i prigovor zastare. Tuženik je ujedno ustvrdio da je od korisnika kredita naplatio navedenu naknadu dana 8. kolovoza 2008. u iznosu od 426,10 EUR. Ujedno se tuženik tijekom postupka usprotivio i djelomičnom povlačenju tužbe iz tužiteljeva podneska od 15. travnja 2025.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao obavijest korisnika kredita od 8.6.2023.(list 7 spisa), obavijest tužitelja od 8.6.2023.(list 8 spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesiji) (list 9 do 13 spisa), Ugovor o namjenskom kreditu (list 15 do 21 spisa), te je izveden dokaz saslušanjem svjedoka ĐĐ (list 188 spisa).

4. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 dalje: ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev (iz tužbe), o kojem je sud odlučio jer se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe, djelomično osnovan.

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2 . Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na naplatu naknade za obradu kredita i isplatu iznosa od 902,70 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od 16. srpnja 2008.

6. Sud je s obzirom na tuženikov prigovor previsoko označene vrijednosti predmeta spora deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva raspravnim rješenjem od 5. studenoga 2025. odredio vrijednost predmeta spora toga dijela tužbenog zahtjeva u iznosu od 902,70 EUR, koliko iznosi i vrijednost predmeta spora kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva.

7. Nije sporno da su tuženik i ĆĐ sklopili Ugovor o kreditu.

8. Iz Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Čl. 6. Ugovora o kreditu određeno je da je namjena kredita kupnja stana. Niti iz jednog dokaza ne proizlazi da bi korisnik kredita bio obrtnik ili trgovac, odnosno da bi taj stan bio korišten u bilo kakve poslovne svrhe. Iz iskaza svjedoka ĐĐ proizlazi da je kredit podigla za kupnju stana za svoje vlastite potrebe. Prema tome, sud zaključuje da se radi se o korištenju nekretnine za osobne potrebe, a ne za bilo kakve poslovne potrebe. Sud je prihvatio iskaz svjedoka ĐĐ jer je logičan i uvjerljiv te u skladu s Ugovorom o kreditu koji je u spisu, a iz niti jednog dokaza ne proizlazi da je ĆĐ kredit ili predmetnu nekretninu koristila u bilo kakve poslovne svrhe.

9. Čl. 1. Ugovora o kreditu ugovoreno je da tuženik odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 207.388,54 CHF.

10. Uvidom u Ugovor o kreditu sud je utvrdio da je u čl. 2. Ugovora o kreditu uz ostalo ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora, čime je obuhvaćena i naknada za obradu kredita.

11. Iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesiji) je utvrđeno da su ĆĐ i tužitelj sklopili taj Ugovor 8. lipnja 2023. Tim je Ugovorom ugovoreno da ĆĐ ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između ĐĐ i tuženika, i to tražbinu s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada.

12. Tražbina iz Ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u Ugovoru o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da su stranke učinile nespornom činjenicu da je tuženik naknadu za obradu kredita u iznosu od 426,10 EUR naplatio od korisnika kredita dana 8. kolovoza 2008.

13. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Tražbina koje je predmet Ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. ZZP -a, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koja je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

14. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu. Tužitelj ima pravo tražiti isplatu temeljem potraživanja svoga prednika budući da se ne radi o tražbini strogo osobne naravi. Ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik ĆĐ. Tužitelj je aktivno legitimiran za ostvarenje svoga tužbenog zahtjeva.

15. Prema utvrđenju ovoga suda, u ovom se slučaju ne radi o ustupanju tražbine iz Ugovora o kreditu, već o ustupanju tražbine po osnovi stjecanja bez osnove jer je korisnik kredita isplatio banci iznos na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu. Tražbina povrata tako plaćenih iznosa sadržajno predstavlja tražbinu po osnovi stjecanja bez osnove jer se ništetna odredba ugovora smatra kao da nije niti ugovorena.

16. Svjedok ĆĐ je iskazala da nije imala nikakvu mogućnost utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu što znači niti na odredbu čije utvrđenje ništetnosti je predmet tužbenog zahtjeva. Iz navedenog iskaza kao niti iz bilo kojeg drugog dokaza u spisu ne proizlazi da se o predmetnoj odredbi pojedinačno pregovaralo ili da bi korisnik kredita imao bilo kakvu mogućnost utjecati na sadržaj te odredbe. Predmetni Ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je sastavio tuženik. Korisnik kredita iz ugovorne odredbe čl. 2. Ugovora nije mogao zaključiti koji je iznos troškova jednokratne obrade kredita, a nije bio informiran niti o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

17. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema odredbi st. 2. tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

18. Zbog toga sud utvrđuje da je odredba koja je predmet tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, u dijelu koji se odnosi na naplatu naknade za obradu kredita, ništetna sukladno odredbama čl. 81., 83. i 87. st. 1. ZZP -a. Međutim, ništetnost te odredbe ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer Ugovor može opstati i bez te odredbe sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a.

19. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju te odredbe, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe dijela čl. 2. Ugovora o kreditu sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznos od 426,10 EUR.

20. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za odobrenje kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.).

21. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadi za obradu kredita ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih se konkretnih troškova ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz Ugovora o kreditu. Zbog toga, zatezne kamate teku od prvoga dana iza dana izvršenog plaćanja. Stopa zatezne kamate određena prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za odnose izvan trgovačkih ugovora jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

22. Slijedom navedenog, o tužbenom zahtjevu u dijelu koji je sud utvrdio osnovanim odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke ove presude.

23. O preostalom dijelu tužbenog zahtjeva koji je sud utvrdio neosnovanim odlučeno je kao u točki III. izreke ove presude.

24. Tužitelj je u parnici uspio u omjeru od 47%, a tuženik u omjeru od 53 %. Slijedom navedenog, sud na temelju odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a određuje da svaka stranka snosi svoj parnični trošak, slijedom čega je odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude.

Zagreb, 12. studenoga 2025.

Sudac

Sandra Rotar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.