REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-1130/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Boženko Lozo, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Lozo & Partneri d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Promet Sinj d.o.o., OIB: 88867996815, sa sjedištem u Sinju, Miljenka Buljana 2, kojeg zastupa Dragan Mijoč, odvjetnik u Splitu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-43/2023-3 od 23. srpnja 2024., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-1232/2022-10 od 28. studenoga 2022. u st. I. i III. izreke, u sjednici održanoj 12. studenoga 2025.,
p r e s u d i o j e :
Prihvaća se revizija tužitelja i preinačuje presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-43/2023-3 od 23. srpnja 2024., i sudi;
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-1232/2022-10 od 28. studenoga 2022. u dijelu pod st. I. i III. izreke.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati razliku plaće od 138.594,86 (18.394,70 Eur-a) sa zakonskim zateznima kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose kako su naznačene pod toč. I izreke. Ujedno je odbijen dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zakonske zatezne kamate tekuće na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu razlike naknade plaće kao neosnovan. Ujedno je naloženo tuženiku da tužitelju plati parnični postupak od 23.875,00 kn (3.168,76 Eur) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate (toč. III izreke).
2. Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja te je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi trošak postupka od 4.905,77 Eura (36.962,50 kn). Odbijena je žalba tužitelja i potvrđena odluka o trošku u dijelu kojim nije tužitelju priznat parnični trošak od 10.937,50 kn (1.451,66 Eura).
3. Rješenjem ovog suda br. Revd-5089/2024-3 od 4. lipnja 2025. dopuštena je revizija u odnosu na pitanje;
"Ima li radnik, čiji ugovor o radu nije ugovorom prenesen na novog poslodavca, već je radnik činjenicu prijenosa ugovora o radu utvrdio u sudskom postupku, pravo na razliku između primitaka koje je ostvarivao kod ranijeg poslodavca, i primanja koja bi redovnim tijekom događaja ostvario da je njegov ugovor o radu doista prenesen na novog poslodavca s danom koji je utvrđen sudskom presudom kao dan prijenosa ugovora o radu?".
4. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju na temelju čl. 382. st. 1. u vezi čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP) zbog navedenog pravnog pitanja za koje ističe da je važno za odluku u sporu i osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni uz prijedlog da se pobijana presuda preinači, podredno ukine drugostupanjska presuda i predmet vrati na ponovno suđenje.
5. Odgovor na reviziju nije osnovan.
6. Revizija je osnovana.
7. Prema odredbi čl. 391. st. 1. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. tog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja kojeg je dopuštena.
8. U reviziji prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP-a stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.
9. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 138.594,86 (18.394,70 Eur-a) za razdoblje od 1. ožujka 2013. do 27. studenoga 2019. sa zateznim kamatama i troškovima postupka.
9.1. Prvostupanjski sud je tijekom postupka utvrdio da je većinski vlasnik Autoprijevoza Sinj d.o.o., trgovačko društvo Promet Makarska d.o.o., koje je osnovalo novo društvo Promet Sinj d.o.o. (tuženika) i da obje pravne osobe (Autoprijevoz Sinj d.o.o. i Promet Sinj d.o.o.) imaju sjedište u sitom poslovnom prostoru; da je presudom Općinskog suda u Splitu br. Pr-287/2017 od 2. ožujka 2018., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Osijeku br. Gž R-176/2018 od 7. studenoga 2019., utvrđeno daje ugovor o radu tužitelja sklopljen 20. veljače 2007. sa Autoprijevozom Sinj d.o.o. za radno mjesto vozača autobusa prenese s nadnevkom 1. ožujka 2013. na novog poslodavca Promet Sinj d.o.o. (tuženika); da je tužitelj u razdoblju od 1. ožujka 2013. do umirovljena 27. studenoga 2019. nastavio raditi kao vozač autobusa u Autopoduzeću Sinj d.o.o. i vozio linije koje je vozio i prije 1. ožujka 2013. (linije kojima su se prevozili đaci), a koje je nakon 2016. obavljao tuženik; da je tužitelju od 1. ožujka 2013. do 27. studenoga 2019. obračunavana i isplaćivana plaća na temelju Pravilnika o radu i Tablice koeficijenata radnog mjesta i da nema razlike u plaćama tužitelja od 1. ožujka 2013. do 27. studenoga 2019. ako bi tužitelj radeći kod tuženika u istom razdoblju ostvarivao isti koeficijent (1,45) i vozio iste linije (ostvarivao isti broj sati rada) koje je vozio prije 1. ožujka 2013.; da razlika u plaćama tužitelja i tuženikovih radnika – vozača autobusa (TA, JA, VA, DA), koji su vozili autobusne linije sa većim fondom sati rada i drugačijim smjenama rada u odnosu na one koje je prije i nakon 1. ožujka 2013. vozio tužitelj (autobusne linije za prijevoz đaka) iznosio 138.594,86 (18.394,70 Eur-a).
9.2. Sporno je, je li samom činjenicom što formalno u razdoblju od 1. ožujka 2013. do 27. studenoga 2019. nije bio prenesen tužiteljev ugovor o radu na tuženika povrijeđeno tužiteljevo stečeno pravo na plaću do 1. ožujka 2013., odnosno pripada li tužitelju pravo na plaću za razdoblje od 1. ožujka 2013. do 27. studenoga 2019. u visini razlike plaće koje je primao za isto razdoblje kao vozač autobusa (i prije 1. ožujka 2013.) i plaće koju su isplaćivane tuženikovim vozačima autobusa TA, JA, VA i DA od 1. ožujka 2013. do 27. studenoga 2019., koji nisu vozili iste autobusne linije koje je vozio tužitelj prije 1. ožujka 2013.
10. Prvostupanjski sud je zaključio da tužitelju pripada „odgovarajuća“ naknada plaće kao navedenim radnicima – vozačima autobusa tuženika, koju da čini razlika između plaća koje je tužitelj primao kao vozač autobusa Autoprijevoza Sinj d.o.o. i plaća koje su primali vozači autobusa tuženika od 1. ožujka 2013. do 27. studenoga 2019. jer da je tužitelj sudskim putem morao dokazivati da je njegov ugovor o radu prenesen na tuženika, da mu je to pravo priznato pravomoćnom sudskom presudom 2019., da je krivnjom tuženika ostao raditi u Autoprijevozu Sinj d.o.o., zbog čega da je oštećen za razliku u plaćama u usporedbi sa vozačima autobusa tuženika jer da bi tužitelj vozio iste autobusne linije kao i vozači autobusa tuženika.
11. Drugostupanjski sud zaključuje da tužiteljevo pravo na plaće nakon 1. ožujka 2013. u odnosu na ono pravo koje je imao prije toga nije povrijeđeno (tužitelj bi i da je od 1. ožujka 2013. vozio kod tuženika iste one autobusne linije koje je vozio u Autoprijevozu Sinj d.o.o do 1. ožujka 2013. ostvario isti koeficijent radnog mjesta vozača autobusa i za određeni fond sati rada primao istu plaću koju je primao do 1. ožujka 2013.), odnosno da je tužitelj i nakon 1. ožujka 2013. sve do umirovljena (27. studenoga 2019.) zadržao istu razinu prava vezano za obavljanje poslova radnog mjesta vozača autobusa i za svoj rad primao plaću prema Pravilniku o radu i Tablici koeficijenata radnog mjesta.
12. Tužitelj u reviziji ističe da okolnost da je ugovor o radu prenesen na novog poslodavca ima za posljedicu da plaća tog radnika ne može biti manja nego što je bila kod starog poslodavca, no također ne može imati niti plaću koja je manja od njemu usporednih radnika novog poslodavca koji rade jednak rad i rad jednake vrijednosti.
13. Navedeni revizijski navod je osnovan. Naime, drugostupanjski sud ispušta iz vida da u situaciji kad je pravomoćnom presudom utvrđeno da je ugovor o radu prenesen na novog poslodavca, kod kojeg su usporedni radnici ostvarivali veću plaću jer su vozili na zahtjevnijim linijama – tad i tužitelj dolazi u položaj usporednih radnika i mogućnost vožnje na tim linijama, a što mu je zbog nezakonitog postupanja tuženika bilo onemogućeno.
14. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju čl. 391. st. 7. ZPP-a preinačiti drugostupanjsku presudu tako da je valjalo odbiti žalbu tuženika protiv drugostupanjske presude.
Zagreb, 12. studenoga 2025.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil
