1

Poslovni broj: Gž-238/2023-2

 

Poslovni broj: Gž-238/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Rep kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja R. M. R., OIB: ..., iz D., i A. R., OIB: ..., iz D., koje zastupa punomoćnik S. Š., odvjetnik iz D., protiv tužene Republike Hrvatske, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-90/22 od 10. siječnja 2023., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 8. veljače 2024.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-90/22 od 10. siječnja 2023. u točkama I. i III. izreke.

 

II. Nepobijana točka II. izreke presude nije ispitivana u ovom drugostupanjskom postupku.

 

Obrazloženje

 

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

"I. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužiteljima ukupno iznos od 8.445,69 eura (63.634,05 kuna) sa zateznom kamatom tekućom na iznos od:

- 235,64 eura (1.775,46 kuna) od 5. prosinca 2015.,

- 235,64 eura (1.775,46 kuna) od 5. siječnja 2016.,

- 239,22 eura (1.802,43 kuna) od 5. veljače 2016.,

- 239,22 eura (1.802,43 kuna) od 5. ožujka 2016.,

- 239,22 eura (1.802,43 kuna) od 5. travnja 2016.,

- 235,12 eura (1.771,51 kuna) od 5. svibnja 2016.,

- 235,12 eura (1.771,51 kuna) od 5. lipnja 2016.,

- 235,12 eura (1.771,51 kuna) od 5. srpnja 2016.,

- 239,31 eura (1.803,08 kuna) od 5. kolovoza 2016.,

- 239,31 eura (1.803,08 kuna)od 5. rujna 2016.,

- 239,31 eura (1.803,08 kuna) od 5. listopada 2016.,

- 238,10 eura (1.793,88 kuna) od 5. studenog 2016.,

- 238,10 eura (1.793,88 kuna) od 5. prosinca 2016.,

- 238,10 eura (1.793,88 kuna) od 5. siječnja 2017.,

- 240,53 eura (1.812,29 kuna) od 5. veljače 2017.,

- 240,53 eura (1.812,29 kuna) od 5. ožujka 2017.,

- 240,53 eura (1.812,29 kuna) od 5. travnja 2017.,

- 252,92 eura (1.905,68 kuna) od 5. svibnja 2017.,

- 252,92 eura (1.905,68 kuna) od 5. lipnja 2017.,

- 252,92 eura (1.905,68 kuna) od 5. srpnja 2017.,

- 249,70 eura (1.881,35 kuna) od 5. kolovoza 2017.,

- 249,70 eura (1.881,35 kuna) od 5. rujna 2017.,

- 249,70 eura (1.881,35 kuna) od 5. listopada 2017.,

- 258,86 eura (1.950,41 kuna) od 5. studenog 2017.,

- 258,86 eura (1.950,41 kuna) od 5. prosinca 2017.,

- 258,86 eura (1.950,41 kuna) od 5. siječnja 2018.,

- 264,27 eura (1.991,19 kuna) od 5. veljače 2018.,

- 264,27 eura (1.991,19 kuna) od 5. ožujka 2018.,

- 264,27 eura (1.991,19 kuna) od 5. travnja 2018.,

- 260,78 eura (1.964,88 kuna) od 5. svibnja 2018.,

- 260,78 eura (1.964,88 kuna) od 5. lipnja 2018.,

- 260,78 eura (1.964,88 kuna) od 5. srpnja 2018.,

- 268,99 eura (2.026,70 kuna) od 5. kolovoza 2018. i

- 268,99 eura (2.026,70 kuna) od 5. rujna 2018. do isplate

po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3.348,35 eura (25.228,15 kuna) sa zakonskom zateznom kamatom.

III. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana nadoknaditi tužiteljima trošak postupka u iznosu od 3.434,11 eura (25.875,30 kuna) sa zateznom kamatom tekućom od 11. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena."

 

2. Protiv točaka I. i III. izreke presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnijela je tuženica iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači tako da tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, a podredno da ju ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Tuženica je žalbu podnijela zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, međutim, u žalbi ne navodi u čemu bi se sastojala eventualno počinjena bitna povreda,  iz kojeg razloga je ovaj sud presudu suda prvog stupnja ispitivao po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a te je utvrđeno da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

6. Nakon provedenog postupka sud prvog stupnja utvrđuje da je predmet ovog spora naknada štete koja se sastoji od izmakle dobiti i to razlike najamnine za stan u vlasništvu tužitelja koju plaća zaštićeni najmoprimac u odnosu na najamninu koja bi se plaćala kao tržišna cijena najma stana tužitelja i to za razdoblje od 1. studenog 2015. do 31. kolovoza 2018.

 

6.1. Kao nesporne činjenice među strankama sud utvrđuje da su tužitelji vlasnici stana na nekretnini označenoj kao čest. zgr. 2536 iz zk.ul.br. 1451 k.o. D. koji se sastoji od etaže kata te stana u potkrovlju sa zapadne strane gledano u pravcu juga uz odgovarajući suvlasnički dio cijele nekretnine, odnosno etažnog vlasništva E-1, a koji stan se nalazi na adresi D., da je stan u najmu treće osobe kao zaštićenog najmoprimca, da zaštićeni najmoprimac ima obvezu plaćanja zaštićene najamnine koja je manja od tržišne najamnine.

 

6.2. Kao sporne činjenice među strankama tijekom postupka bile su protupravnost postupanja tuženice, odgovornost tuženice za štetu, visina štete te je li potraživanje tužitelja u zastari.

 

6.3. Pozivom na Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda uz Protokol 1 uz Konvenciju te presude Europskog suda za ljudska prava u predmetima Statileo c/a Hrvatska broj 12027/10, Bego i dr. c/a Hrvatska broj 35444/12, 35576/12, 41555/12, 41558/12 i 48914/12 i članak 134. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) sud prvog stupnja utvrđuje da je tuženica odgovorna za štetu koja proizlazi iz povrede konvencijskog prava tužitelja iz razloga što je donijela Zakon o najmu stanova čime je došlo do miješanja u vlasnička prava vlasnika stanova jer prema odredbama tog zakona propisivanjem zaštićene najamnine za zaštićene najmoprimce ima za posljedicu niz ograničenja koja onemogućavaju vlasnike stanova u ostvarivanju prava na korištenje svoje imovine. Ograničenja se odnose na nemogućnost fizičkog posjedovanja stanova jer prema odredbama toga zakona zaštićeni stanari imaju pravo biti u stanovima na neodređeno vrijeme, slijedom čega su vlasnici onemogućeni u pravu na iznajmljivanje stanova po tržišnoj najamnini, kao i u pravu na otkaz najma. Pravno je shvaćanje suda prvog stupnja da  pravo tuženice da ograniči pravo vlasništva ne pretpostavlja pravo tuženice da nanosi štetu vlasnicima stanova niti oslobađa tuženicu obveze da vlasnicima nadoknadi štetu koju trpe zbog ograničenja, a koja konkretno proizlaze iz odredbi Zakona o najmu stanova. Iako tuženica ima ustavnu obvezu, kao socijalna država, štititi socijalno ugroženije skupine građana i osoba, isto ne može činiti isključivo na teret drugih građana i osoba, i to vlasnika nekretnina, a što čini time što socijalno ugroženim skupinama daje prava koja državi kao takvoj ne stvaraju nikakav izdatak i opterećenje jer država ovim postupanjem ne stvara obveze i opterećenja svoje imovine, već isključivo privatne imovine, time uzima od vlasnika i daje trećim osobama prava, bez odgovarajuće zaštite vlasnika i njegovih prava. Ovo stoga što tuženica tužiteljima ograničava sva temeljna vlasničkih prava u vidu slobodnog i realnog tržišnog raspolaganja nekretninom, korištenja, posjedovanja i opterećenja jer daje pravo trećoj osobi da na neodređeno vrijeme isključivo posjeduje i koristi nekretninu, što umanjuje i mogućnost tužitelja da raspolažu nekretninom na tržištu, bilo prodajom iste po tržišnim cijenama, opterećenja iste po tržišnim cijenama (vrijednost primjerice hipoteke), a potpuno ga onemogućava u korištenju i posjedovanju iste, bilo osobno, bilo najmom trećim osobama koje bi za navedeno platile tržišnu cijenu nekretnine.

 

6.4. Visinu štete sud je utvrdio provedenim vještačenjem po dipl. ing. H. S. i to kao razliku između iznosa zaštićene najamnine koju su tužitelji primili od zaštićenih najmoprimac i najamnine koju bi ostvarili iznajmljivanjem predmetnog stana na tržištu.

 

6.5. Stalni sudski vještak dipl. ing. H. S., nakon osobnog pregleda nekretnine, uz primjenu poredbene metode (usporedbom najma više nekretnina u istom gradu u razdoblju od 2019. do 2022.), uz međuvremensko izjednačenje, uzimajući u obzir stanje nekretnine i pristup istoj, zaključuje da je primjerena mjesečna tržišna najamnina za predmetni stan bila u razdoblju od studenog 2015. do siječnja 2016. - 2.161,86 kuna, od siječnja 2016. do travnja 2016. - 2.188,83 kuna, od travnja 2016. do srpnja 2016. - 2.157,91 kuna, od srpnja 2016. do listopada 2016. – 2.189,48 kuna, od listopada 2016. do siječnja 2017. – 2.180,28 kuna, od siječnja 2017. do travnja 2017. – 2.198,69 kuna, od travnja 2017. do srpnja 2017. - 2.292,08 kuna, od srpnja 2017. do listopada 2017. - 2.267,75 kuna, od listopada 2017. do siječnja 2018. – 2.336,81 kuna, od siječnja 2018. do travnja 2018. – 2.377,59 kuna, od travnja 2018. do srpnja 2018. – 2.351,28 kuna te u srpnju i kolovoz 2018. – 2.413,10 kuna, a što daje ukupni iznos najamnine u utuženom razdoblju od 76.772,01 kuna. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer nakon saslušanja vještaka stranke nisu imale prigovora na njegov nalaz i mišljenje.

 

6.6. Kako je sud utvrdio da je u spornom razdoblju zaštićena najamnina nesporno iznosila 386,40 kuna, usvojio je tužbeni zahtjev tako da je po vještaku utvrđenu tržišnu najamninu umanjio za iznos zaštićene najamnine te je razliku dosudio tužiteljima sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospijeća svakog mjesečnog iznosa najamnine do isplate.

 

6.7. U odnosu na prigovor zastare kojeg je tuženica istaknula u postupku sud utvrđuje da on nije osnovan jer su tužitelji zatražili naknadu štete za razdoblje od tri godine prije podnošenja tužbe pa nije protekao zastarni rok od tri godine iz članka 230. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO).

 

7. Činjenična utvrđenja, kao i primjenu materijalnog prava suda prvog stupnja, kao pravilne prihvaća i ovaj sud.

 

8. Tuženica u žalbi prije svega osporava utvrđenje suda prvog stupnja da za tražbinu tužitelja nije nastupila zastara. Žalbene tvrdnje tuženice nisu osnovane jer je pravilno sud prvog stupnja ocijenio da je prigovor zastare neosnovan. Tražbina tužitelja odnosi se na naknadu štete – gubitak zarade od najamnine koja dospijeva mjesečno, zbog čega se na zastaru svake mjesečne tražbine primjenjuje zastarni rok iz članka 230. stavak 1. ZOO-a koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

 

8.1. Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženice da je zastara počela teći danom ratifikacije Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola 1 uz Konvenciju koja je ratificirana 5. studenog 1997.

 

8.2. Do donošenja presude ESLJP-a u predmetu Statileo protiv Hrvatske i njome uzrokovane promjene pravnih stajališta sudova u Republici Hrvatskoj, vlasnici stanova u kojima se nalaze zaštićeni najmoprimci nisu imali na raspolaganju efikasno pravno sredstvo kojim bi na teret države ostvarili pravo na naknadu štete uzrokovane zakonom propisanim ograničenjem visine mjesečne zaštićene najamnine koja pripada vlasnicima, jer su uz prevladavajuću sudsku praksu mogli predvidjeti negativan ishod sudskog postupka pokrenutog protiv države radi naknade za zakonom propisano ograničenje prava vlasništva, te stoga pravo vlasnika stanova na pristup sudu, sastavni dio prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava, nije bilo stvarno i učinkovito nego iluzorno i teorijsko. Nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: Rev 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. prihvatio stajališta ESLJP-a iznesena u predmetu Statileo protiv Hrvatske i izrazio pravno shvaćanje da "zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, Republika Hrvatska je dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu", odnosno da "Vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, a i pravo na pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu", vlasnici su mogli pokrenuti parnične postupke radi naknade štete protiv Republike Hrvatske, ovaj put s predvidivim ishodom postupka. Iz tog razloga se vlasnicima stanova u pogledu računanja početka tijeka zastarnog roka i nastupa zastare, ne može staviti na teret, kao njihov propust, činjenica da prije odluke Statileo protiv Hrvatske odnosno prije promjene pravnog stajalište Vrhovnog suda izraženog u rješenju Vrhovnog suda broj: Rev 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018. nisu pred sudovima u Republici Hrvatskoj pokretali postupke protiv države radi naknade štete uzrokovane navedenim zakonom nametnutim ograničenjem prava vlasništva. Ustavni sud Republike Hrvatske u Odluci broj U-III-3219/2019 od 13. prosinca 2023. izrazio je pravno shvaćanje, koje prihvaća i ovaj sud, da je potrebno šest mjeseci kako bi nakon promjene određenog pravnog stajališta razvoj sudske prakse dosegnuo takav (dovoljan) stupanj pravne sigurnosti da bi se moglo smatrati kako je javnost zaista postala svjesna prevladavajuće sudske prakse. Iz tih razloga taj sud smatra da je tek nakon proteka šest mjeseci od zauzimanja stajališta Vrhovnog suda u rješenju od 19. prosinca 2018. u pogledu prava vlasnika na naknadu štete u visini razlike između tržišne i zaštićene najamnine, a kojim je Vrhovni sud promijenio prevladavajuću sudsku praksu, dakle od 19. lipnja 2019., sudska praksa kojom se utvrđuje kompenzacijsko pravno sredstvo postala stabilna i tek od tada su mogli početi teći zakonski rokovi za računanje i nastup zastare (predmet ESLJP-a Arambašin protiv Hrvatske, navedeno, § 14.) propisani člankom 230. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.; u daljnjem tekstu: ZOO/05). Kako je tužitelj tužbu u ovom predmetu podnio 5. prosinca 2018. za razdoblje od 1. studenog 2015. do 31. kolovoza 2018. pravilno je sud ocijenio da je prigovor zastare neosnovan.

 

8.3. Također neosnovane su žalbene tvrdnje u odnosu na visinu tražbine jer je pravilno sud prvog stupnja utvrdio koliko bi iznosila tržišna najamnina za stan u vlasništvu tužitelja, te je pravilno tako utvrđenu visinu najamnine umanjio za iznos zaštićene najamnine, koju su tužitelji naplatili od zaštićenih najmoprimaca i u tom iznosu usvojio tužbeni zahtjev.

 

8.4. Žalbena tvrdnja tuženice da su tužitelji spornu nekretninu stekli darovanjem na temelju pravnog posla te da im zbog toga ne pripada pravo na naknadu štete neosnovana je jer način na koji su tužitelj stekli nekretninu u kojoj stanuju Zakonom o najmu stanova zaštićeni najmoprimci, nije od utjecaja na osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja.

 

9. Iz obrazloženih razloga žalbu tužitelja trebalo je odbiti kao neosnovanu, a presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

Koprivnica, 8. veljače 2024.