REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEK

Osijek, Vukovarska cesta 31

Poslovni broj: Us I-484/2025-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Jasenki Beker Rupčić, po prijedlogu sudske savjetnice Tatjane Sekulić, uz sudjelovanje zapisničarke Adele Franc, u upravnom sporu tužiteljice CZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Krunoslav Gloković, odvjetnik u Županji, Veliki Kraj 50, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Katančićeva 5, Zagreb, OIB: 18683136487, radi poreza na dohodak, 12. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I Poništava se rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-410-18/15-01/732, URBROJ: 513-04-19-2 od 17. srpnja 2019.

II Poništava se rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Slavonija i Baranja, Ispostave Županja KLASA: UP/I-410- 23/2015-02/01953, URBROJ: 513-07-27-12-2015-02 od 27. srpnja 2015. i predmet vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak te prvostupanjsko tijelo ima obvezu postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama Suda izraženima u obrazloženju odluke.

III Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak upravnog spora u iznosu od 5.312,50 eur (pet tisuća tristo dvanaest eura pedeset centi) u roku od 60 dana.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Slavonija i Baranja, Ispostave Županja, KLASA: UP/410-23/2015-02/1953, URBROJ: 513-07-27-12-2015- 02 od 27. srpnja 2015.

2. Navedenim prvostupanjskim rješenjem tužiteljici je za 2014. godinu utvrđen dohodak od nesamostalnog rada u iznosu od 219.409,19 kn, drugi dohodak u iznosu od 3.674,59 kn, ukupni godišnji dohodak u iznosu od 223.083,78 kn, ukupni godišnji osobni odbitak u iznosu od 48.600,00 kn, godišnja porezna osnovica u iznosu od 174.483,78 kn, godišnja obveza poreza i prireza u iznosu od 53.047,59 kn, ukupno uplaćeni porez i prirez u iznosu od 48.487,25 kn, razlika poreza i prireza za uplatu u iznosu od 4.560,34 kn.

3. Tužiteljica u tužbi navodi da je pogrešno prvostupanjsko tijelo utvrdilo da tužiteljica nema pravo na osobni odbitak za uzdržavanog člana – dijete GZ u 2014. godini. Naime, njena je kćer u to vrijeme bila redovna studentica pete godine Fakulteta za farmaciju i medicinsku biokemiju u Zagrebu i tužiteljica ju je uzdržavala zajedno sa suprugom. U tijeku 2014. godine, njena je kći, radeći preko student servisa zaradila jedino iznos od 300,00 kn. Tijekom školske godine 2014./2015., kći tužiteljice je sudjelovala u programu razmjene studenata u Finskoj te joj je u svrhu potpore za školovanje u Finskoj od strane Sveučilišta u Zagrebu priznata mjesečna potpora u iznosu od 460 eura, što za pet mjeseci boravka u Finskoj iznosi ukupno 2.300 eura. Prema Ugovoru o Erasmus+ studijskom boravku, isplaćen joj je predujam prije puta u iznosu od 80%, odnosno 14.036,00 kn. Sredstva uplaćena na njen račun su strogo namjenska – bespovratna sredstva fondova i programa Europske unije za troškove života za vrijeme studijskog boravka u Finskoj. Stoga, tužiteljica smatra da navedena sredstva ne predstavljaju prihod kćeri tužiteljice. Ističe da se, sukladno odredbi članka 36. stavka 4. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine, broj: 177/04., 73/08., 80/10., 114/11., 22/12., 144/12., 43/13., 120/13., 125/13., 148/13. i 83/14.) pri utvrđivanju prava na osobni odbitak za uzdržavane članove uže obitelji i djecu ne uzimaju u obzir primici po osnovi raznih potpora prema posebnim propisima. Smatra da navedeni primitak predstavlja vrstu socijalne potpore koja je pokrila tek dio troška njene kćeri za vrijeme studijskog boravka. Tvrdi da osporavano rješenje tuženika ne sadrži valjano obrazloženje iz kojeg bi bili razvidni razlozi zbog kojih tužiteljici nije priznato pravo na korištenje osobnog odbitka. Ukazuje da je tuženiku trebalo četiri godine da odluči o žalbi tužiteljice. Tužiteljica je mišljenja da su porezna tijela pri odlučivanju primijenila pretjerani formalizam i mehaničku primjenu prava. Tvrdi da su tijela na taj način primijenila diskriminirajuću praksu, budući da studenti koji odlaze na studijski boravak u druge države, primjerice Bugarsku, dobivaju iznos potpore manji od propisanog cenzusa od 11.000,00 kn, pa tada roditelj ima pravo na osobni odbitak. Dodaje kako je izmjenama Zakona o porezu na dohodak predviđeno da se stipendije ne uzimaju obzir pri utvrđivanju prava na osobni odbitak, a što ukazuje na to kako se ranije odredbe trebaju primjenjivati, uzimajući u obzir i europsko zakonodavstvo. Navodi da preporuke Europske komisije idu u tom smjeru. Smatra da se izravno trebaju primijeniti točke 21. i 24. Direktive (EU) 2016/801 Europskog parlamenta i vijeća od 11. svibnja 2016. o uvjetima ulaska i boravka državljana trećih zemalja u svrhu istraživanja, studija, osposobljavanja, volonterstva, razmjena učenika ili obrazovnih projekata, i obavljanja poslova au pair (Službeni list, 132, 21.5.2016., dalje: Direktiva), budući da direktive imaju izravan učinak, a zakonske odredbe nisu usklađene s ovom Direktivom. Tužiteljica tvrdi kako je oštećena za 9.000,00 kn, budući da se nadala povratu poreza u iznosu od 4.500,00 kn. Poziva se na odredbu članka 16. Zakona o diskriminaciji. Stoga predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika, kao i prvostupanjsko rješenje te da tužiteljici nadoknadi trošak upravnog spora.

4. U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako u cijelosti ostaje kod spornog rješenja iz razloga navedenih u rješenju, te predlaže da Sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan.

5. U podnesku dostavljenom ovom Sudu 21. siječnja 2020. tužiteljica ponavlja navode iz tužbe te dodaje da se na ovu upravnu stvar treba primijeniti točka 40. Uredbe (EU) br. 1288/2013 Europskog Parlamenta i Vijeća od 11. prosinca 2013. o uspostavi programa "Erasmus+": programa Unije za obrazovanje, osposobljavanje, mlade i sport i stavljanju izvan snage odluka br. 1719/2006/EZ, 1720/2006/EZ i 1298/2008/EZ (Službeni list 347, 20.12.2013., dalje: Uredba). Potražuje trošak za tužbu i zastupanje na ročištu, za svaku radnju u iznosu od 2.500,00 kn uz pripadajući PDV, odnosno ukupno 6.250,00 kn.

6. Radi utvrđivanja svih odlučnih činjenica u sporu, pred ovim Sudom je održana javna rasprava 29. listopada 2025. na koju nije pristupio uredno pozvani tuženik, pa je rasprava na temelju odredbe članka 91. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/2024., dalje: ZUS) održana u njegovoj odsutnosti. Na navedenoj raspravi opunomoćenica u zamjeni tužiteljice ostala je kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti, svih navoda iznesenih u tužbi kao i svih predloženih dokaznih prijedloga. Pozvala se na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-UUU- 2425/2021 od 15. travnja 2023. te je u spis je priložila troškovnik kojim potražuje trošak upravnog spora za sastav tužbe u iznosu od 1.250,00 eur, za sastav žalbe u iznosu od 1562,50 eur, te za zastupanje na ročištima 22. siječnja 2020. i 29. studenog 2025. u iznosu od 1.250,00 eur za svako, odnosno ukupno 5.312,50 eur.

7. U ponovljenom postupku, u izvršenju Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-2425/2021 od 15. travnja 2025. Sud je izveo dokaze uvidom u spis i spis upravnog postupka te je na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu odredbe članka 114. stavka 3. ZUS-a utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Iz podataka spisa upravnog postupka proizlazi da je tužiteljica 16. veljače 2015. podnijela prijavu poreza na dohodak za 2014. godinu. Porezno tijelo je rješenjem KLASA: UP/410-23/2015-02/1953, URBROJ: 513-07-27-12-2015-02 od 27. srpnja 2015. tužiteljici utvrdilo porez na dohodak za 2014. godinu i u obrazloženju konstatiralo da su podaci iz porezne prijave tužiteljice netočni, odnosno nepotpuni te je stoga tužiteljici osporen osobni odbitak za uzdržavanog člana – kći GZ, obzirom da je kći tužiteljice u 2014. godini ostvarila primitak veći od 11.000,00 kn, dok je osporavanim rješenjem tuženika potvrđen stav prvostupanjskog tijela.

9. Nadalje proizlazi da je presudom Upravnog suda u Osijeku poslovni broj UsI- 960/2019-7 od 30. siječnja 2020. odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice radi poništavanja rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-410-18/15-01/732, URBROJ: 513- 04/19-2 od 17. srpnja 2019. i navedenog prvostupanjskog rješenja od 27. srpnja 2015., a navedena presuda potvrđena je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-1461/20-2 od 20. siječnja 2021.

10. Međutim, Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III- 2425/2021 od 15. travnja 2025. ukinute su presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usž-1461/20-2 od 20. siječnja 2021. i presuda Upravnog suda u Osijeku broj UsI-960/2019-7 od 30. siječnja 2021. te je predmet vraćen Upravnom sudu u Osijeku na ponovni postupak.

11. Iz navedene Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske proizlazi da je na temelju članka 48. stavka 4. i 68. i stavka 4. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 99/1999., 29/2002. i 49/2002., dalje: Ustavni zakon), te članka 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (SL C 202/1, 7.6.2016., dalje: UFEU), od Suda EU-a zatraženo tumačenje članka 18., 20., 21 i 165. stavka 2. alineje 2. UFEU-a, te članka 67. Uredbe (EZ) br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2024. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (SL L 166/1, 29. travanj 2004., dalje: Uredba br. 883/2004).

11.1. Ustavni sud postavio je slijedeća prethodna pitanja: "Trebaju li se odredbe članka 18. 20., 21. i 165. stavka 2. alineje 2. UFEU-a tumačiti na način da im se protive propisi države članice prema kojima roditelj gubi pravo na uvećanje godišnjeg osnovnog odbitka poreza na dohodak za uzdržavano dijete jer je tom djetetu, kao uzdržavanom studentu koji je ostvarivao slobodu kretanja i boravka u drugoj državi članici u svrhu obrazovanja, tako što je na temelju nacionalnih provedbenih akata koristio mjere iz članka 6. stavka 1. točke a) Erasmus+ Uredbe radi ostvarivanja mobilnosti studenta iz države članice s nižim ili srednjim prosječnim troškovima života u državu članicu s višim prosječnim troškovima života, kako su utvrđene kriterijima Europske komisije u smislu članka 18. stavka 7. te uredbe, isplaćena potpora za mobilnost studenata čiji iznos prelazi propisani fiksni cenzus?" i "Treba li članak 67. Uredbe (EZ) br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (SL L 166/1, 29.4.2004.) tumačiti na način da mu se protive propisi države članice prema kojima roditelj gubi pravo na uvećanje godišnjeg osnovnog odbitka poreza na dohodak za uzdržavanog studenta koji je tijekom studijskog boravka u drugoj državi članici koristio potporu za mobilnost studenata iz članka 6. stavka 1. točke a) Uredbe (EU) br. 1288/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. prosinca 2013. o uspostavi programa "Erasmus+": programa Unije za obrazovanje, osposobljavanje, mlade i sport i stavljanju izvan snage odluka br. 1719/2006/EZ, 1720/2006/EZ i 1298/2008/EZ (SL L 347/50, 20.12.2013.)?"

12. Povodom navedenog zahtjeva, Sud EU-a je 16. siječnja 2025. donio presudu u predmetu broj: C-277/23 (Ministarstvo financija – Potpora Erasmus+, EU:C:2025:18; dalje: Presuda Potpora Erasmus+). Navedenom presudom Sud EU-a je presudio: "Članke 20. i 21. UFEU-a, u vezi s njegovim člankom 165. stavkom 2. drugom alinejom, treba tumačiti na način da im se protivi propis države članice kojim se, radi određivanja iznosa osnovnog osobnog odbitka na koji roditelj koji je porezni obveznik ima pravo za svoje uzdržavano dijete, uzima u obzir potpora za mobilnost u svrhu obrazovanja koju je to dijete primilo u okviru programa Erasmus+, što ima za posljedicu, ovisno o slučaju, gubitak prava na uvećanje tog odbitka u okviru izračuna poreza na dohodak".

13. Dakle, presudom Potpora Erasmus+ Sud EU-a je utvrdio da se tim potporama nastoji doprinijeti pokrivanju dodatnih troškova koji ne bi postojali da nema studentske mobilnosti, pri čemu je potrebno uzeti u obzir da je cilj programa Erasmus+ poticanje mobilnosti studenata u svrhu obrazovanja, osobito u okviru sveučilišnog obrazovanja. Nadalje, Sud EU-a je zaključio da primitak takvih potpora ne dovodi do smanjenja rashoda roditelja koji su porezni obveznici u okviru njihove obveze uzdržavanja djece i ne povećava njihovu porezu sposobnost plaćanja. Naprotiv, sporni porezni tretman može dovesti do većih poreznih opterećenja roditelja koji su porezni obveznici, a da nisu povećana sredstva koja su im na raspolaganju kako bi se s time suočili, zbog čega je zaključeno da osporena porezna mjera nije prikladna za dosljedno i sustavno uzimanje u obzir stvarne sposobnosti plaćanja roditelja, obveznika poreza na dohodak, koji uzdržavaju dijete koje sudjeluje u tom programu.

14. Odredbom članka 6. stavka 1. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", broj 177/2004., 73/2008., 80/2010., 114/2011., 22/2012., 144/2012., 43/2013., 120/2013., 125/2013., 148/2013. i 83/2014.) propisano je da je osnovica poreza na dohodak rezidenta ukupni iznos dohotka od nesamostalnog rada, dohotka od samostalne djelatnosti prema stavku 3. ovoga članka, dohotka od imovine i imovinskih prava, dohotka od kapitala, dohotka od osiguranja i drugog dohotka, koji rezident ostvari u tuzemstvu i u inozemstvu (načelo svjetskog dohotka), a umanjen za osobni odbitak iz članka 36. i/ili članka 54. ovoga Zakona.

15. Člankom 10. stavkom 1. točkom 20. Zakona o porezu na dohodak propisano je da se porez na dohodak ne plaća na primitke koji se kao bespovratna sredstva isplaćuju iz fondova i programa Europske unije putem tijela akreditiranih u skladu s pravilima Europske unije u Republici Hrvatskoj za provedbu aktivnosti mobilnosti u okviru programa i fondova Europske unije, a u svrhe obrazovanja i stručnog usavršavanja, u skladu s financijskom uredbom Europske komisije, do propisanih iznosa.

16. Odredbom članka 36. stavka 2. točke 2. Zakona o porezu na dohodak propisano je da rezidenti mogu uvećati osobni odbitak iz stavka 1. ovoga članka u visini: za uzdržavanu djecu: 0,5 osnovnoga osobnog odbitka za prvo dijete, 0,7 za drugo, 1,0 za treće, 1,4 za četvrto, 1,9 za peto, a za svako daljnje dijete faktor osnovnoga osobnog odbitka progresivno se uvećava i to za 0,6, 0,7, 0,8, 0,9, 1,0… više u odnosu prema faktoru osnovnoga osobnog odbitka za prethodno dijete.

17. Člankom 54. stavkom 1. točkom 2. Zakona o porezu za dohodak propisano je da se rezidentima koji imaju prebivalište i borave na području jedinica lokalne samouprave razvrstanih u potpomognuta područja prema posebnom propisu o regionalnom razvoju Republike Hrvatske i na području Grada Vukovara utvrđenog prema posebnom propisu o obnovi i razvoju Grada Vukovara, iznimno od članka 36. stavka 1. ovoga Zakona, osnovni odbitak utvrđuje u visini 2.300,00 kn mjesečno, za porezne obveznike koji imaju prebivalište i borave na području jedinica lokalne samouprave razvrstanih u II. skupinu po stupnju razvijenosti prema posebnom propisu o regionalnom razvoju Republike Hrvatske. Stavkom 2. istoga članka propisano je da se rezidentima osobni odbitak za uzdržavanje članove uže obitelji i djecu utvrđuje prema osnovnom osobnom odbitku iz stavka 1. ovoga članka primjenom faktora iz članka 36. stavka 2. točke 1. i 2. ovoga članka, ako ti članovi uže obitelji i djeca imaju prebivalište i borave na potpomognutim područjima i području Grada Vukovara iz stavka 1. ovoga članka. Stavkom 4. istoga članka propisano je da se osobni odbitak prema stavku 1., 2. i 3. ovoga članka priznaje u godišnjem obračunu poreza na dohodak na temelju podnesene godišnje porezne prijave, a tijekom poreznog razdoblja pri utvrđivanju predujma dohotka od nesamostalnog rada priznaje se osobni odbitak iz članka 36. stavka 1. i 2. ovoga Zakona.

18. Slijedom svega navedenog, a imajući u vidu utvrđenja i pravna shvaćanja iz Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 15. travnja 2025. te činjenicu da je točkom 60. Presude Potpora Erasmus+ Suda EU-a utvrđeno da je tužiteljica stavljena u nepovoljan položaj na temelju ostvarivanja djetetova prava na slobodu kretanja u svrhu obrazovanja kumulacijom dodatnih troškova studentske mobilnosti koje je Erasmus+ potpora trebala pokriti i učinaka osporene porezne mjere, bez uzimanja u obzir smjera studentske mobilnosti (iz država članice s nižim prosječnim troškovima života u državu članicu s višim prosječnim troškovima života), prvostupanjsko će tijelo donijeti novo rješenje o tužiteljičinoj poreznoj prijavi za 2014., uključujući i moguće pravo na povrat dijela obustavljenih predujmova poreza na dohodak i prireza zbog ostvarivanja poreznih pogodnosti iz članka 54. Zakona o porezu na dohodak, bez uzimanja u obzir na bilo koji način, okolnost isplate Erasmus+ potpore koje će pravilno, potpuno i valjano obrazložiti, pri tome se pridržavajući pravnih shvaćanja i primjedaba Suda, sukladno odredbi članka 151. stavka 2. ZUS-a, kao što je i odlučeno u točkama I i II izreke presude.

19. U odnosu na troškove spora odlučeno je primjenom odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drugačije propisano. Stoga je Sud tužiteljici, kao osnovano zatraženi trošak priznao iznos od 1.250,00 eur za sastav tužbe s uračunatim PDV-om, iznos od 1.250,00 eur za pristup na ročište 22. siječnja 2020. s uračunatim PDV-om, iznos od 1.562,50 eur za sastav žalbe s uračunatim PDV-om, te iznos od 1.250,00 eur za pristup na ročište 29. listopada 2025. s uračunatim PDV-om, odnosno ukupno 5.312,50 eur budući da je navedeni trošak zatražen u skladu s Tbr. 27., Tbr 47. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/2023. i 107/2025., dalje: Tarifa). Slijedom navedenog odlučeno kao u točki III izreke presude.

U Osijeku 12. studenog 2025.

Sutkinja

Jasenka Beker Rupčić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv točke I i II izreke ove presude nije dopuštena žalba (članak 127. stavak 1. ZUS-a). Protiv točke III izreke ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

DNA:

1. Tužiteljici po opunomoćeniku

2. Tuženiku