REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-774/2023-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Općine Jelsa, OIB: 94187441810, Jelsa, Riva 19, koju zastupa punomoćnik Rino Barbić, odvjetnik u Jelsi, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, radi utvrđenja i činidbe, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni broj Gž-979/2022-2 od 13. rujna 2022., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu poslovni broj P-5781/2018 od 13. svibnja 2022., u sjednici održanoj 12. studenoga 2025.,
p r e s u d i o j e:
I. Prihvaća se revizija tužiteljice, preinačava se presuda Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici poslovni broj Gž-979/2022-2 od 13. rujna 2022. i sudi:
Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu poslovni broj P-5781/2018 od 13. svibnja 2022.
II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troškova žalbenog postupka.
III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška sastava odgovora na reviziju.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom je odlučeno:
„I. Utvrđuje se da je tužiteljica bila vlasnica nekretnine upisane u k. o. [katastarska općina], kao č. zem. [katastarska čestica] površine 2.752 m2 do momenta upisa prava vlasništva na navedenoj nekretnini u korist treće osobe pod ovosudnim Z-731/09, koji je upis uslijedio s danom podnošenja zemljišnoknjižnog prijedloga treće osobe od 05.05.2009. pa je slijedom utvrđenog, kao vlasnik, ovlaštena toj trećoj osobi otuđiti predmetnu nekretninu Ugovorom o kupoprodaji od 04.12.2006., tako da ta treća osoba na temelju takvog pravnog posla, upisom pod ovosudni Z-731/09, stekne pravo vlasništva, što je tuženica dužna priznati.
II. Dužna je tuženica u roku od 15 dana naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 643.139,76 kn.“
2. Drugostupanjskom presudom je odlučeno:
„I. Žalba tuženice uvažava se kao osnovana te se pobijana presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu poslovni broj P-5781/18 od 13. svibnja 2022. preinačuje tako da se odbija tužbeni zahtjev koji glasi:
„Utvrđuje se da je tužiteljica bila vlasnica nekretnine upisane u k. o. [katastarska općina], kao č. zem. [katastarska čestica] površine 2.752 m2 do momenta upisa prava vlasništva na navedenoj nekretnini u korist treće osobe pod ovosudnim Z-731/09, koji je upis uslijedio s danom podnošenja zemljišnoknjižnog prijedloga treće osobe od 05.05.2009. pa je slijedom utvrđenog, kao vlasnik, ovlaštena toj trećoj osobi otuđiti predmetnu nekretninu Ugovorom o kupoprodaji od 04.12.2006., tako da ta treća osoba na temelju takvog pravnog posla, upisom pod ovosudni Z-731/09, stekne pravo vlasništva, što je tuženica dužna priznati.“
II. Nalaže se tužiteljici da tuženici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 257.000,00 kn/34.109,76 EUR (slovima: dvjesto pedeset sedam tisuća kuna/trideset četiri tisuće sto devet eura i sedamdeset šest centi)1, u roku 15 dana.“
3. Rješenjem ovog suda poslovni broj Revd 4798/2022-2 od 23. svibnja 2023. tužiteljici je dopuštena revizija protiv drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja:
„Ima li pravomoćno rješenje nadležnog upravnog tijela (Ministarstva) doneseno u postupku iz čl. 4. st. 4. Zakona o šumama („Narodne novine“ broj 54/83, 32/87., 47/89., 41/90. 52/90 (preč. tekst) 5/91., 61/91., 26/93., 76/93., 29/94., 76/99., 8/00., 13/02 i 160/04) odnosno iz čl. 4. st. 5. Zakona o šumama („Narodne novine“ broj 140/05., 82/06., 129/08., 80/10., 124/10. 25/12., 68/12., 148/13 i 94/14), odnosno iz čl. 18. Zakona o šumama („Narodne novine“ broj 68/18., 115/18 i 98/19), u kojem je tuženica sudjelovala kao stranka, a kojim je rješenjem nadležno tijelo u upravnom postupku u slučaju konkretnog spora odlučilo da neko zemljište nije šuma ili šumsko zemljište utjecaja na stjecanje prava vlasništva nad tim istim zemljištem od strane Republike Hrvatske pozivom na čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama („Narodne novine“ broj 41/90)?“
4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tužiteljica je izjavila reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP) zbog gore navedenog pravnog pitanja. Predlaže da revizijski sud „reviziju prihvati kao osnovanu, a pobijanu presudu preinači na način što će odbiti žalbu tuženice izjavljenu protiv prvostupanjske presude, podredno, da ukine pobijanu presudu, odnosno i prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje“.
5. Tuženica je u odgovoru predložila odbiti reviziju te je zatražila da joj se naknadi trošak sastava odgovora na reviziju.
6. Revizija je osnovana.
7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da je ona bila vlasnica nekretnine upisane u k. o. [katastarska općina], č. zem. br. [katastarska čestica], površine 2.752 m2 (dalje: nekretnina) do momenta upisa prava vlasništva na navedenoj nekretnini u korist treće osobe, pa da je slijedom navedenog bila ovlaštena kao vlasnik otuđiti trećoj osobi nekretninu te da je treća osoba na temelju ugovora o kupoprodaji stekla pravo vlasništva, što je tuženica dužna priznati.
8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su slijedeće činjenice:
- da je nekretnina na dan 16. listopada 1990. bila upisana kao općenarodna imovina, Mjesni NO Vrboska, po kulturi šuma, površine 2752 m2,
- da je nekretnina bila obuhvaćena Programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištem Hvarskog užeg područja krša za razdoblje od 1984. do 1993.,
- da iz uvjerenje Hrvatskih šuma d.o.o. od 22. veljače 2007. proizlazi da se nekretnina nalazila u posjedovnom listu Hotelskog poduzeća i da kao takva nije uzeta prilikom izrade novog Programa gospodarenja za gospodarsku jedinicu "Sveti Nikola" od 1994.-2003. i od 2004.-2013,
- da je nekretnina do 10. ožujka 1986. bila upisana kao posjed Šumarije Hvar, a nakon toga je prešla u posjed bivše Hotelske radne organizacije Jelsa, kasnije Hotelskog poduzeća Vrboska, odnosno prednika sadašnjeg trgovačkog društva Vrboska d.d.,
- da je treća osoba, koja je nekretninu stekla od tužiteljice na temelju pravnog posla (Ugovora o kupoprodaji od 4. prosinca 2006.), upisana 2. ožujka 2012. kao vlasnik nekretnine umjesto tužiteljice,
- da je Ministarstvo poljoprivrede RH rješenjem od 9. svibnja 2018. utvrdilo da se nekretnina ne smatra šumom, odnosno šumskim zemljištem,
- da se stanje u naravi na nekretnini nije mijenjalo od 1990.
9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud ocijenio je tužbeni zahtjev osnovanim s obrazloženjem da je tužiteljica postala vlasnica nekretnine na temelju odredbi čl. 360. st. 1. i čl. 362. Zakona o vlasništva i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15, dalje: ZVDSP) s obzirom na to da je nekretnina u zemljišnoj knjizi bila upisana kao općenarodna imovina s organom upravljanja Mjesni NO Vrboska, a tužiteljica je bila pravni sljednik te predmnjevani vlasnik nekretnine. Prvostupanjski sud navodi da „zbog toga da nije bilo nikakve zapreke da tužiteljica kao vlasnik s trećom osobom sklopi ugovor o kupoprodaji od 4. prosinca 2006. na temelju kojeg se treća osoba pod poslovnim brojem Z-731/09, a tijekom ovog parničnog postupka, uknjižila kao vlasnik predmetne nekretnine.“
10. Drugostupanjski sud preinačio je prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev u cijelosti s obrazloženjem da je „nekretnina na dan 16. listopada 1990. bila upisana kao općenarodna imovina, Mjesni NO Vrboska, po kulturi šuma, površine 2752 m2, obuhvaćena Programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištem Hvarskog užeg područja krša za razdoblje 1984. do 1993., pa je kao takva postala vlasništvo Republike Hrvatske po samom Zakonu, bez obzira tko je bio upisani posjednik te nekretnine (to nije bio tužitelj) i bez obzira što se ista prema Prostornom planu Općine Hvar koji je vrijedio do 23. rujna 1992. nalazila u građevinskom području naselja Vrboska u zoni namijenjenoj za turističko-ugostiteljsku izgradnju.“
11. Prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. tog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
12. S obzirom na sadržaj pitanja u odnosu na koje je revizija dopuštena proizlazi da je u ovoj fazi postupka sporno predstavlja li sporna nekretnina šumu odnosno šumsko zemljište.
13.1. Osnovano tužiteljica u reviziji navodi „da u slučaju da se pravomoćnom odlukom nadležnog upravnog tijela utvrdi da se neko zemljište ne smatra šumom ili šumskim zemljištem znači ujedno i da Republika Hrvatska na njemu pozivom na Zakon o šumama ne može polagati pravo vlasništva“, a posebno s obzirom na to da „tuženica u ovoj parnici dokazuje svoje vlasništvo isključivo i samo tvrdnjama da je sporno zemljište u zemljišnoj knjizi i katastru zemljišta upisano sa „ kulturom“ šuma, da je površine veće od 1.ooo m2, te da je bilo uvršteno u Program gospodarenja šumama i šumskim zemljištem prednika HŠ doo za razdoblje 1984.g. do 1993.g., čak i bez obzira na kome je teret dokazivanja“.
13.2. Naime, u skladu s odredbom čl. 4. st. 5. Zakona o šumama (Narodne novine br. 140/05, 82/06, 129/08, 80/10, 124/10, 25/12, 68/12, 148/13 i 94/14, dalje: ZŠ) u slučaju sumnje ili spora smatra li se neko zemljište obraslo šumskim drvećem šumom, odnosno smatra li se neko zemljište šumskim zemljištem odlučuje središnje tijelo državne uprave nadležno za poslove šumarstva (u daljnjem tekstu: Ministarstvo). Sličnu odredbu sadržavale su i ranije odredbe Zakona o šumama, pa je tako i 1. siječnja 1991., kada je stupila na snagu odredba da su šume i šumska zemljišta na teritoriju Republike, osim šuma i šumskih zemljišta u privatnom vlasništvu, u državnom vlasništvu Republike Hrvatske, čl. 5. st. 4. Zakona o šumama (Narodne novine br. 54/83, 5/84, 31/86, 32/87, 47/89, 41/90, 45/90 i 52/90, - službeni pročišćeni tekst, 18/13, dalje: ZŠ/91) bilo propisano „da u slučaju sumnje ili spora da li se neko zemljište obraslo šumskim drvećem smatra šumom odnosno da li se neko zemljište smatra šumskim zemljištem odlučuje izvršno vijeće skupštine općine odnosno Vlada Republike Hrvatske ako se šuma ili šumsko zemljište prostire na području više općina.“ Slijedom navedenog, na temelju izričite zakonske ovlasti, Ministarstvo poljoprivrede je kao tijelo državne uprave ovlašteno u ovome predmetu utvrđivati predstavlja li neko zemljište šumu ili šumsko zemljište.
13.3. Iz izreke pravomoćnog rješenja Ministarstva poljoprivrede Klasa: UP/I-946- 02/17-01/78 od 9. svibnja 2018. (dalje: rješenje ministarstva) proizlazi da se sporna nekretnina ne smatra šumom ili šumskim zemljištem te je u obrazloženju rješenja navedeno da je „predmetna nekretnina omeđena sa zapadne, sjeverne i istočne strane asfaltiranom cestom i sa južne strane k. č. br. [katastarska čestica] prema kojoj nema jasne granice. Predmetna nekretnina zajedno sa k. č. br. [katastarska čestica] i č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] čini funkcionalnu cjelinu hotela i dvorišta“. S obzirom na sadržaj navedenog rješenja, proizlazi da i ministarstvo, kao tijelo tuženice, smatra da sporna nekretnina ne predstavljala šumu ili šumsko zemljište, već da se u konkretnom slučaju radi o funkcionalnoj cjelini tj. okućnici hotela. Zato i ovaj sud smatra da se nekretnina ne može smatrati šumom ili šumskim zemljištem te da takav status nije mogla imati niti 1. siječnja 1991., kada je stupila na snagu novela Zakona o šumama, s obzirom na to da se prema činjeničnim utvrđenjima stanje u naravi na spornoj nekretnini od tada nije mijenjalo. Pogrešno je pravno shvaćanje iz pobijane odluke da donošenje rješenja ministarstva „ne utječe na drugačiji stav o stjecanju prava vlasništva“ s obzirom na to da tuženica nije na nekretnini niti mogla steći pravo vlasništva pozivom na čl. 18. st. 1. ZŠ/91 jer nekretnina ne predstavlja šumu ili šumsko zemljište.
13.4. Prema tome, odgovor na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija je taj da pravomoćno rješenje nadležnog upravnog tijela (Ministarstva) doneseno u postupku iz čl. 4. st. 5. ZŠ, u kojem je tuženica sudjelovala kao stranka, a kojim je rješenjem nadležno tijelo u upravnom postupku u slučaju konkretnog spora odlučilo da neko zemljište nije šuma ili šumsko zemljište, ima utjecaja na stjecanje prava vlasništva nad tim istim zemljištem od strane Republike Hrvatske s obzirom na to da se u tom slučaju Republika Hrvatska ne može pozivati na to da je temeljem čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama (Narodne novine br. 41/90), tj. čl. 18. st. 1. ZŠ/91 postala po samom zakonu vlasnica tog zemljišta.
14. Drugostupanjski sud pogrešno je primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužiteljice ocijenio neosnovanim pa je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP valjalo prihvatiti reviziju tužiteljice, preinačiti drugostupanjsku presudu u cijelosti i potvrditi prvostupanjsku presudu (toč. I. izreke presude).
15. S obzirom na to da je žalba tuženice odbijena kao neosnovana, odbijen je i zahtjev za naknadom troška sastava žalbe, kao i zahtjev za naknadom troška sastava odgovora na reviziju te je na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP odlučeno kao u toč. II. i III. izreke presude.
Zagreb, 12. studenoga 2025.
Predsjednica vijeća:
Renata Šantek
