REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

PR-690/2025-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji Petri Hertelendi Lovrić, u pravnoj stvari tužiteljice TM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Marko Gracin, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Marko Gracin & Vatroslav Šego u Zagrebu, protiv tuženika ZAGREBAČKI ELEKTRIČNI TRAMVAJ d.o.o., Zagreb, Ozaljska ulica 105, OIB: 82031999604, kojeg zastupa punomoćnica po zaposlenju ĆM, dipl. iur. (Su-198/23), radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 6. listopada 2025., u prisutnosti tužiteljice osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja EM, odvjetničkog vježbenika i punomoćnice tuženika ŠM, dipl. iur., **.**.2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKOM ELEKTRIČNOM TRAMVAJU d.o.o. u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici TM iznos od 3.445,26 eura bruto uvećano za zatezne kamate koje teku:

- za listopad 2020. na iznos od 45,86 eura od 11. studenog 2020. do isplate,

- za studeni 2020. na iznos od 112,99 eura od 11. prosinca 2020. do isplate,

- za prosinac 2020. na iznos od 140,34 eura od 11. siječnja 2021. do isplate,

- za siječanj 2021. na iznos od 116,40 eura od 11. veljače 2021. do isplate,

- za veljaču 2021. na iznos od 100,65 eura od 11. ožujka 2021. do isplate,

- za ožujak 2021. na iznos od 115,09 eura od 11. travnja 2021. do isplate,

- za travanj 2021. na iznos od 126,54 eura od 11. svibnja 2021. do isplate,

- za svibanj 2021. na iznos od 109,60 eura od 11. lipnja 2021. do isplate,

- za lipanj 2021. na iznos od 110,35 eura od 11. srpnja 2021. do isplate,

- za srpanj 2021. na iznos od 120,91 eura od 11. kolovoza 2021. do isplate,

- za kolovoz 2021. na iznos od 132,87 eura od 11. rujna 2021. do isplate,

- za rujan 2021. na iznos od 118,82 eura od 11. listopada 2021. do isplate,

- za listopad 2021. na iznos od 82,77 eura od 11. studenog 2021. do isplate,

- za studeni 2021. na iznos od 127,36 eura od 11. prosinca 2021. do isplate,

- za prosinac 2021. na iznos od 157,23 eura od 11. siječnja 2022. do isplate,

- za siječanj 2022. na iznos od 137,92 eura od 11. veljače 2022. do isplate,

- za veljaču 2022. na iznos od 108,94 eura od 11. ožujka 2022. do isplate,

- za ožujak 2022. na iznos od 129,63 eura od 11. travnja 2022. do isplate,

- za travanj 2022. na iznos od 129,37 eura od 11. svibnja 2022. do isplate,

- za svibanj 2022. na iznos od 127,54 eura od 11. lipnja 2022. do isplate,

- za lipanj 2022. na iznos od 120,34 eura od 11. srpnja 2022. do isplate,

- za srpanj 2022. na iznos od 104,94 eura od 11. kolovoza 2022. do isplate,

- za kolovoz 2022. na iznos od 135,32 eura od 11. rujna 2022. do isplate,

- za rujan 2022. na iznos od 112,54 eura od 11. listopada 2022. do isplate,

- za listopad 2022. na iznos od 123,41 eura od 11. studenog 2022. do isplate,

- za studeni 2022. na iznos od 122,55 eura od 11. prosinca 2022. do isplate,

- za prosinac 2022. na iznos od 131,83 eura od 11. siječnja 2023. do isplate,

- za siječanj 2023. na iznos od 132,75 eura od 11. veljače 2023. do isplate,

- za veljaču 2023. na iznos od 110,40 eura od 11. ožujka 2023. do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKOM ELEKTRIČNOM TRAMVAJU d.o.o., da tužiteljici TM u roku od 15 dana naknadi troškove parničnog postupka, u iznosu od 1.062,50 eura, uvećano za zatezne kamate koje na taj iznos teku od 12.11.2025. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu isplate iznosa poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je zaposlenik tuženika od 19.10.2020. U odnosu na radno mjesto tužiteljice, ističe se kako je tužiteljica temeljem Ugovora o radu od 19. 10.2020. bila zaposlena na određeno vrijeme na radnom mjestu „Vozač autobusa I“, šifra radnog mjesta ZS182, Autobusni promet Dubrava. Nakon isteka prethodnog ugovora, tužiteljica je s tuženikom sklopila nove ugovore za ovo isto radno mjesto – Ugovor o radu na određeno vrijeme od 25.10.2021. te Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 11.10.2022. Nadalje, tužiteljica je 21.4.2023. sklopila novi Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto „Vozač autobusa“, šifra radnog mjesta MS115, Autobusni promet Dubrava, međutim, u naravi se radi o istom radnom mjestu te tužiteljica od kada je zasnovala radni odnos do danas, radi na istom radnom mjestu s identičnim radnim zadacima.

U čl. 6. i 7. Ugovora o radu određeno je da će se tužiteljici obračunavati i isplaćivati plaća prema Kolektivnom ugovoru te da će joj se plaća isplaćivati prema koeficijentu složenosti 2.20. Odredbom čl. 6. Ugovora o radu od 21.4.2023. određen joj je koeficijent složenosti poslova od 2,40.

Navodi da je Temeljnim kolektivnim ugovorom za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački holding d.o.o., Dodatkom V. Temeljnog kolektivnog ugovora te Pravilnikom o radu za društvo Zagrebački holding d.o.o., a koji su se do 31.12.2019. primjenjivali na tuženika, određeno da osnovnu plaću radnika za puno radno vrijeme i normalni učinak čini zbroj umnoška osnovice i koeficijenta karakteristične skupine poslova i zadaća u koju je razvrstano radno mjesto na koje je radnik raspoređen, stalnog dodatka i dodatka na radni staž. Na istovjetan način osnovnu plaću člankom 67. regulira i Kolektivni ugovor za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. od 31.12.2019., koji se primjenjivao od 1.1.2020.

Tužiteljica dalje navodi da je obračunavanjem plaće prema koeficijentu 2.20 u razdoblju od sklapanja ugovora o radu s tuženikom diskriminirana u odnosu na druge radnike tuženika koji obavljaju isti posao, a čija se mjesečna plaća obračunava primjenom koeficijenta 2.40, čime ostvaruju bitno višu osnovnu plaću od tužiteljice. Diskriminirajući učinak je time veći ako se uzme u obzir da je konkretno radno mjesto organizirano kao rad u smjenama, te se nerijetko događa da nakon završene radne smjene tužitelja, njega zamjenjuje drugi vozač koji nastavlja voziti isti autobus, na istoj relaciji do kraja svoje smjene, obavljajući iste radne zadatke, ali pritom prima veću plaću od vozača kojega je prethodno zamijenio, jer mu se plaća obračunava po koeficijentu 2,40, a ne 2,20 kao tužiteljici.

Tužiteljica dalje ističe da je iz same platne liste tuženika vidljivo da se za radno mjesto vozača autobusa koje obavlja tužiteljica ima primjenjivati koeficijent 2,40, naime tuženik na svakoj tužiteljevoj platnoj listi naznačuje koeficijent za radno mjesto vozač autobusa AP Dubrava 2,40, da bi zatim kao posebnu stavku iskazao korekciju koeficijenta za -0,20.

Dalje navodi da je poslodavac prema čl. 90. i 91. Zakona o radu dužan isplatiti radnicima jednaku plaću za jednaki rad i rad jednake vrijednosti, ističući da se ove odredbe ne odnose samo na jednakost plaća žena i muškaraca već općenito na jednakost plaća istih radnih mjesta. Tužiteljica naglašava da ostali vozači autobusa tuženika kojima se plaća obračunava prema koeficijentu 2,40 obavljaju isti posao u istim uvjetima kao i tužiteljica, imaju istu stručnu spremu, vještine, odgovornost i uvjete rada, te bi svi navedeni vozači mogli zamijeniti jedan drugoga u odnosu na posao koji obavljaju. Tužiteljica iz navedenoga zaključuje da unatoč tome što je ugovorom o radu određeno da se tužiteljici plaća obračunava prema koeficijentu 2,20, tuženik je bio dužan obračunavati i isplaćivati tužiteljici plaću prema koeficijentu 2,40 sukladno odredbama čl. 91. st. 1. i st. 4. Zakona o radu.

Tužiteljica je podneskom od 16.6.2025. specificirala svoj tužbeni zahtjev prema tuženikovom izračunu potraživanja tužitelja, tako da, za razdoblje od listopada 2020. do veljače 2023., na ime razlike u bruto plaći koju bi primala da je obračunata po koeficijentu 2,40 umjesto 2,20, od tuženika potražuje iznos od 3.445,26 eura, uvećan za zatezne kamate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Navodi da u ovom predmetu nisu ispunjene procesne pretpostavke za podnošenjem tužbe, jer je prije podnošenja tužbe tužiteljica, ako je već smatrala da je njezino pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, morala uputiti zahtjev poslodavcu za zaštitu prava radnika, što je ista propustila učiniti.

Nesporno je da je tužiteljica radnik kod tuženika na radnom mjestu „Vozač autobusa“ u Autobusnom prometu Dubrava. U utuženom razdoblju, temeljem zaključenih ugovora o radu, radniku je bio utvrđen koeficijent složenosti poslova 2,20 za radno mjesto „Vozač autobusa I“. Sukladno Katalogu radnih mjesta po grupama složenosti poslova – Grupa složenosti poslova V. (VKV, SSS) 2,11 – 2,40, a koji je sastavni dio Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta ZET-a iz 2015. godine, utvrđena su slijedeća radna mjesta: -VOZAČ AUTOBUSA I – koeficijent složenosti poslova 2,20 -VOZAČ AUTOBUSA II – koeficijent složenosti poslova 2,30 - VOZAČ AUTOBUSA III – koeficijent složenosti poslova 2,40. Navedeni raspon koeficijenata složenosti poslova u skladu je s čl. 71. Temeljnog Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkim društva u vlasništvu Grada Zagreba, a prema kojem se radno mjesto vozača svrstava u V. grupu složenosti poslova sa koeficijentom složenosti poslova od 2,11 – 2,40. Navedeni raspon koeficijenata složenosti poslova u skladu je s čl. 70. Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. iz 2019. godine i trenutno važećeg Kolektivnog ugovora iz 2023. godine, a prema kojem se radno mjesto vozača svrstava u II. grupu složenosti poslova sa koeficijentom složenosti poslova od 2,01 – 3,00. Dakle, plaća tužiteljice je određena ugovorom o radu, u skladu s važećim aktima koje je donio poslodavac (Kolektivnim ugovorom).

Prema odredbi čl. 90 važećeg Zakona o radu, poslodavac je dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom ugovorom o radu. Prema tome, tuženik je izvršio svoju ugovornu obvezu. Tužiteljica je mogla odbiti ponudu ugovora o radu tj. ne potpisati isti ukoliko nije bila zadovoljna ponuđenim koeficijentom složenosti poslova 2,20 za radno mjesto „Vozač autobusa I“ za koje je zaključila ugovor o radu. Tuženik ukazuje da je ugovor o radu dvostranoobvezni pravni posao koji nastaje suglasnošću volja poslodavca i radnika. Tužiteljici su već u vrijeme sklapanja ugovora o radu bile poznate sve činjenice i okolnosti vezane uz navedeno radno mjesto pa tako i odredbe vezane za određivanje plaće. Samim time, tužiteljica je znala i pristala da joj plaća bude određena sukladno koeficijentu koji je određen za navedeno radno mjesto, odnosno 2,20.

Zaključno, navodi tužiteljice da tuženik neosnovano vrši korekciju koeficijenta za 0,20 su neistiniti jer tužiteljica prima plaću u skladu s koeficijentom radnog mjesta za koje je potpisala ugovor o radu. Netočni su navodi tužiteljice da predloženi svjedoci kao i svi ostali vozači autobusa kod tuženika kojima se obračunava plaća po koeficijentu 2,40 obavljaju isti posao u istim uvjetima kao i tužiteljica. Upravo suprotno navodima tužiteljice, postoje razlike između svih vozača prema radnom iskustvu, vještinama i radu koji obavljaju, obzirom da voze različite autobusne linije. Iz priloženih ugovora o radu, za radno mjesto „ ČM“, u članku 2. u opisu poslova tog radnog mjesta, vidljivo je da, između ostalog „ ČM“ obavlja poslove mentora u okviru svog radnog mjesta, dok takav posao nije u opisu poslova radnog mjesta „Vozač I“. Napominje kako mentoriranje nije istaknuto kao isključivi razlog i temelj za primjenu različitog koeficijenta složenosti poslova i nije sporno da se vozačima koji obavljaju poslova mentorstva nad novim kolegama za to isplaćuje poseban dodatak na plaću, a plaća im se obračunava i isplaćuje sukladno koeficijentu složenosti poslova koji je određenim njihovim ugovorima o radu. Zbog svega navedenog tuženik je razvrstao vozače u tri skupine (Vozač I, Vozač II, Vozač III) i za sva navedena radna mjesta je utvrdio da im pripada različit koeficijent složenosti poslova (2,20 2,30 i 2,40). Također, iz Karte radnog mjesta za Vozača autobusa I proizlazi da je potrebno radno iskustvo od 1 godine na poslovima vozača C i D kategorije, dok je za radno mjesto Vozača autobusa III potrebno radno iskustvo od 2 godine i to na poslovima vozača autobusa u ZET-u. Predlaže da sud tužbu odbaci, odnosno podredno donese presudu kojom će odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Tijekom postupka sud je proveo dokaz uvidom u dokumentaciju koju su stranke dostavile u spis te je saslušao svjedoke RM, NM i tužiteljicu.

4. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22, 155/23, dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u pretežnom dijelu osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice kao radnice tuženika za isplatom razlike plaće između pripadajućeg koeficijenta složenosti 2,40 i obračunatog koeficijenta složenosti 2,20.

6. Između stranaka u postupku nije sporno da je tužiteljica zaposlenik tuženika, te da je prvi ugovor o radu s tuženikom sklopila 19.10.2020. na određeno vrijeme na radnom mjestu ''Vozač autobusa I'' u organizacijskoj jedinici tuženika Autobusni promet Dubrava, te zatim za isto radno mjesto 25.10.2021. ugovor o radu na određeno vrijeme, 11.10.2022. ugovor o radu na neodređeno vrijeme te 21.4.2023. ugovor o radu na neodređeno vrijeme sve za isto radno mjesto. U prva tri navedena ugovora tužiteljici je određen koeficijent složenosti poslova u visini od 2,20 na temelju kojeg je tuženik tužiteljici obračunavao i isplaćivao plaću, dok je u četvrtom ugovoru o radu taj koeficijent 2,40. Među strankama također nije sporno da su prema kategorizaciji radnih mjesta kod tuženika, u Pravilniku o organizaciji radnih mjesta Zagrebačkog holdinga d.o.o. podružnice Zagrebački električni tramvaj, kategorizirana radna mjesta ''Vozač autobusa I'' s koeficijentom 2,20, zatim '' ČM autobusa II'' s koeficijentom 2,30, te '' ČM autobusa III'' s koeficijentom 2,40, čime je tuženik propisao različite visine plaće za ove kategorije vozača autobusa. U postupku također nije sporno da je tuženik u utuženom razdoblju tužiteljici obračunavao i isplaćivao mjesečnu bruto plaću prema koeficijentu 2,20, što proizlazi iz isplatnih lista. Nije sporno ni da prema Kolektivnom ugovoru tuženika isplata plaća kod tuženika dospijeva svakog desetog dana u mjesecu za prethodni mjesec. Nakon što je tuženik dostavio izračun razlike bruto plaće tužiteljice ukoliko bi njezin koeficijent plaće bio 2,40, a tužiteljica podneskom prihvatila izračun tuženika i specificirala tužbeni zahtjev, među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva, odnosno iznos razlike u bruto plaći koji bi pripao tužiteljici da je njezin tužbeni zahtjev osnovan u visini od 3.445,26 eura.

7. U postupku je sporno jesu li poslovi na radnom mjestu ''Vozač autobusa I'' i ''Vozač autobusa III'' kod tuženika u naravi isti poslovi, u smislu čl. 91. Zakona o radu (''Narodne novine'' 93/14, 127/17, 98/19, u daljem tekstu ZR), za koje je poslodavac dužan isplaćivati jednaku osnovnu plaću za jednak rad, odnosno ima li tužiteljica, slijedom toga, pravo na naknadu razlike u bruto plaći u iznosu razlike između koeficijenta 2,40 i 2,20 za utuženo razdoblje.

8. Nije osnovan prigovor prekluzije kojeg je istaknuo tuženik jer ZR u čl. 133. st. 3. isključuje zahtjeve za naknadu štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa od potrebe obraćanja poslodavcu radi stjecanja prava na sudsku zaštitu.

9. Iz platnih lista tuženika o isplati plaće tužiteljici za utuženo razdoblje vidljivo je da je tuženik tužiteljici za cijelo razdoblje isplaćivao plaću prema koeficijentu složenosti poslova 2,20, s tim da je najprije naveden koeficijent 2,40, a zatim je navedena korekcija koeficijenta -0,20.

10. Svjedoci RM i NM su iskazali da su zaposleni kod tuženika kao vozači autobusa u AP Dubrava, da im se plaća obračunavala po koeficijentu 2,40, da tužiteljica radi iste poslove te da se zamjenjuju po potrebi. Tužiteljica je potvrdila navode svjedoka te navela da je u utuženom periodu primala plaću prema koeficijentu 2,20, poslije 2,40, a sada i većem.

11. Sud je iskaze svjedoka i tužiteljice prihvatio u cijelosti kao životne, uvjerljive i međusobno suglasne te suglasne s materijalnom dokumentacijom u spisu. Iz njihovih iskaza proizlazi da ne postoji razlika između obavljanja poslova na radnim mjestima vozača autobusa I i vozača autobusa III, kao što je to u postupku tvrdio tuženik, već da se radi o potpuno istim poslovima vozača autobusa.

12. Nisu odlučni navodi tuženika da je razlika u plaći opravdana činjenicom da su propisani različiti uvjeti za radno mjesto „vozač I“ i „vozač III“. Ovo stoga jer za odluku o tužbenom zahtjevu nije bitno kakve je uvjete zaposlenja i opis poslova u Karti poslova odredio poslodavac, već je bitno obavljaju li radnici isti posao ili posao jednake vrijednosti. Nadalje, obavljanje poslova mentora pojedinih radnika ni na koji način nije relevantno za procjenu jednakosti rada i time povezane jednakosti plaće tužiteljice i ostalih radnika koji imaju koeficijent 2,40, jer su to iznimni zadaci ograničenog broja vozača autobusa, a ne svih.

13. Slijedom navedenoga, na temelju svih izvedenih dokaza i rezultata cijelog postupka, sud je utvrdio da je u utuženom razdoblju tužiteljica kao zaposlenica tuženika na radnom mjestu vozača autobusa primala plaću prema koeficijentu 2,20, dok su u isto vrijeme drugi radnici tuženika koji su radili iste poslove vozača autobusa primali plaću prema koeficijentu 2,40, iako svi rade iste poslove vozača autobusa kao i tužiteljica.

14. Odredba čl. 91. st. 1. ZR-a propisuje da je poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radnici i radniku za jednak rad i rad jednake vrijednosti, dok odredba čl. 91. st. 2. ZR-a određuje da se o radu jednake vrijednosti radi ako dvije osobe različitoga spola obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju, ako je rad koji jedna od njih obavlja slične naravi radu koji obavlja druga, a razlike između obavljenog posla i uvjeta pod kojima ih obavlja svaka od njih nemaju značaja u odnosu na narav posla u cijelosti ili se pojavljuju tako rijetko da ne utječu na narav posla u cijelosti, te ako je rad koji jedna od njih obavlja jednake vrijednosti kao rad koji obavlja druga, uzimajući u obzir kriterije kao što su stručna sprema, vještine, odgovornost, uvjeti u kojima se rad obavlja te je li rad fizičke naravi. Pri tome odredbe ZR-a o jednakosti plaća za jednaki rad i rad jednake vrijednosti koje se odnose na jednakost plaća žene i muškarca sud tumači ekstenzivno tako da se ne odnose samo na osobe različitoga spola nego općenito na jednakost plaća svih radnika koji obavljaju jednake poslove bez obzira na naziv radnog mjesta, kao što je ovdje slučaj. Takvo shvaćanje proizlazi i iz aktualne i brojne sudske prakse u istovrsnim predmetima.

15. Prema odredbi čl. 91. st. 4. ZR-a ništetna je odredba ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugoga pravnog akta protivna čl. 91. st. 1. ZR-a, stoga su ništetne i odredbe Ugovora o radu koje je tužiteljica sklopila s tuženikom, a kojima je koeficijent za obračun plaće tužiteljici na radnom mjestu vozača autobusa utvrđen u visini 2,20 umjesto u visini od 2,40, jer je tužiteljica u utuženom razdoblju obavljala isti posao u istim uvjetima kao i drugi zaposlenici tuženika na radnom mjestu vozača autobusa, te je mogla zamijeniti bilo kojeg vozača autobusa koji je u navedenom razdoblju primao plaću prema koeficijentu 2,40.

16. Slijedom navedenoga, trebalo je prihvatiti tužbeni zahtjev i tužiteljici dosuditi traženi iznos razlike bruto plaće za utuženo razdoblje od listopada 2020. do veljače 2023. koju bi ostvarila po koeficijentu 2,40, u ukupnoj visini od 3.445,26 eura koja među strankama nije bila sporna jer je usklađena sa obračunom samog tuženika.

17. Prema odredbi čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 155/23, u daljem tekstu ZOO) dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane tražbine duguje i zatezne kamate, stoga je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju zatezne kamate u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO- a, tekuće od svakog jedanaestog dana u mjesecu za dosuđenu bruto razliku u plaći za prethodni mjesec, do isplate, osim u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza sadržan u bruto plaći.

18. Odbijen je zahtjev za isplatom zatezne kamate na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće jer prema odredbi čl. odredbi čl. 22. st. 3. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" br. 115/16, 106/18) porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijeva tek s isplatom neto iznosa plaće što znači da se na te iznose ne obračunavaju zatezne kamate jer do trenutka isplate u potpunosti nije dospjela na naplatu bruto razlika plaće.

19. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama članka 154. stavka 5. i članka 155. stavka 1. ZPP, te su troškovi dosuđeni tužiteljici koja je u pretežnom dijelu uspjela u postupku, sukladno Tbr. 52. st. 1. u vezi s Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023) prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva od 3.445,26 eura. Tako je tužiteljici priznat trošak sastava tužbe od 200,00 eura (Tbr. 7/1), sastava podneska od 6.5.2024. od 200,00 eura (Tbr.8/1), zastupanja na ročištu 19.5.2025. od 200,00 eura (Tbr. 9/1), sastava podneska od 16.6.2025. od 50,00 eura (Tbr.8/4), zastupanja na ročištu 6.10.2025. od 200,00 eura (Tbr.9/1), uvećano za trošak PDV-a od 25% (Tbr. 46), a što sve ukupno iznosi 1.062,50 eura.

20. Odluka o zateznim kamatama na trošak parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO.

21. Na temelju odredbe čl. 11. st. 1. toč. 3. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18) tužiteljica je oslobođena obveze plaćanja sudskih pristojbi u ovoj pravnoj stvari.

U Zagrebu, 12. studenog 2025.

Sutkinja:

Petra Hertelendi Lovrić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi e-komunikacijom ili pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda za nadležni županijski sud.

DNA:

1. tužiteljici po punomoćniku

2. tuženiku