REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zadru

Borelli 9, 23000 Zadar

Poslovni broj: P–963/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sucu toga suda Marku Baraki, u pravnoj stvari tužiteljice IĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćniku Damiru Klarinu, odvjetniku iz Zadra, protiv tuženice Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupana po članovima uprave VĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], IĆRB, OIB: [osobni identifikacijski broj], RĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], IĆR, OIB: [osobni identifikacijski broj], GĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], BĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], VĆR, OIB: [osobni identifikacijski broj], a oni po punomoćniku Kruni Peronji, odvjetniku u Splitu, Domovinskog rata 10/1, 21 000 Split, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 29. listopada 2025. godine u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika Lucije Ikić Raljević, odvjetnice u Zadru, te nakon objave dana 12. studenog 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima dio odredbi Ugovora o kreditu broj 9011022754, sklopljenog između tužiteljice IĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tužene Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te iste u tom dijelu ne proizvode nikakve pravne učinke.

II. Nalaže se tuženici Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, da isplati tužiteljici iznos od 36.721,80 kuna / 4.873,82 EUR koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o valuti otplate anuiteta za koju je vezana glavnica švicarski franak ima vratiti tužiteljici sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta počevši od uplate svakog pojedinog iznosa sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima i to kako slijedi:

- na iznos od 106,35 kuna / 14,12 EUR od 01.11.2008. godine do isplate,

- na iznos od 1.288,36 kuna / 171,00 EUR od 18.11.2008. godine do isplate,

- na iznos od 123,23 kuna / 16,36 EUR od 01.01.2009. godine do isplate,

- na iznos od 147,93 kuna / 19,63 EUR od 01.02.2009. godine do isplate,

- na iznos od 158,69 kuna / 21,06 EUR od 01.03.2009. godine do isplate,

- na iznos od 124,89 kuna / 16,58 EUR od 01.04.2009. godine do isplate,

- na iznos od 130,26 kuna / 17,29 EUR od 01.05.2009. godine do isplate,

- na iznos od 86,22 kuna / 11,44 EUR od 01.06.2009. godine do isplate,

- na iznos od 48,63 kuna / 6,45 EUR od 01.07.2009. godine do isplate,

- na iznos od 57,12 kuna / 7,58 EUR od 01.08.2009. godine do isplate,

- na iznos od 78,80 kuna / 10,46 EUR od 01.09.2009. godine do isplate,

- na iznos od 76,38 kuna / 10,14 EUR od 01.10.2009. godine do isplate,

- na iznos od 55,68 kuna / 7,39 EUR od 01.11.2009. godine do isplate,

- na iznos od 94,40 kuna / 12,53 EUR od 01.12.2009. godine do isplate,

- na iznos od 122,64 kuna / 16,28 EUR od 01.01.2010. godine do isplate,

- na iznos od 168,06 kuna / 22,31 EUR od 01.02.2010. godine do isplate,

- na iznos od 156,23 kuna / 20,74 EUR od 01.03.2010. godine do isplate,

- na iznos od 214,88 kuna / 28,52 EUR od 01.04.2010. godine do isplate,

- na iznos od 202,06 kuna / 26,82 EUR od 01.05.2010. godine do isplate,

- na iznos od 228,83 kuna / 30,37 EUR od 01.06.2010. godine do isplate,

- na iznos od 406,38 kuna / 53,94 EUR od 01.07.2010. godine do isplate,

- na iznos od 368,45 kuna / 48,90 EUR od 01.08.2010. godine do isplate,

- na iznos od 470,80 kuna / 62,49 EUR od 01.09.2010. godine do isplate,

- na iznos od 437,89 kuna / 58,12 EUR od 01.10.2010. godine do isplate,

- na iznos od 368,20 kuna / 48,87 EUR od 01.11.2010. godine do isplate,

- na iznos od 499,54 kuna / 66,30 EUR od 01.12.2010. godine do isplate,

- na iznos od 666,20 kuna / 88,42 EUR od 01.01.2011. godine do isplate,

- na iznos od 551,33 kuna / 73,17 EUR od 01.02.2011. godine do isplate,

- na iznos od 593,01 kuna / 78,71 EUR od 01.03.2011. godine do isplate,

- na iznos od 537,00 kuna / 71,27 EUR od 01.04.2011. godine do isplate,

- na iznos od 545,43 kuna / 72,39 EUR od 01.05.2011. godine do isplate,

- na iznos od 764,82 kuna / 101,51 EUR od 01.06.2011. godine do isplate,

- na iznos od 26.843,09 kuna / 3.562,69 EUR od 11.06.2011. godine do isplate.

III. Nalaže se tuženici da naknadi tužiteljici trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.706,41 Eur-a sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude po stopi koju utvrdi HNB uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je podnijela tužbu Općinskom sudu u Zadru protiv tuženika, tvrdeći da je sa tuženicom dana 16. veljače 2006. godine zaključila Ugovor o kreditu broj 9011022754, koji ugovor je solemniziran dana 23. veljače 2006. godine kod javnog bilježnika Pavice Mišković iz [adresa] pod brojem OU-73-06. Ukupan kredit je ugovoren u iznosu od 85.580,00 CHF uz rok otplate od 360 mjeseci. Tužiteljica je kredit redovito podmirivala, te je isti unaprijed otplaćen dana 10. lipnja 2011. godine u cijelosti. Predmetnim ugovorom ugovorena je otplata po srednjem tečaju CHF u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene za valutu CHF, važećem na dan plaćanja. Anuitet kredita je u razdoblju od listopada 2008. godine do otplate kredita u lipnju 2011. godine rastao uslijed promijene tečaja valute CHF u odnosu na kunu, uslijed kojih promjena je anuitet tužiteljici povećan i do preko 760,00 kn mjesečno u odnosu na početno ugovoreni. Razlika u visini naplaćenog iznosa anuiteta vidljiva je iz usporedbe početnog plana otplate izrađenog prilikom sklapanja ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo koji je novčani iznos anuiteta tužiteljica trebala uplaćivati tuženici po ugovoru, i plana otplate dostavljenog na zahtjev tužiteljice, iz kojeg je vidljivo koliko je tužiteljica zaista uplatila po ugovoru uslijed jednostranog povećanja kamatne stope od strane tuženika (koja nije utužena u ovom postupku) i rasta tečaja valute CHF (koji je predmet ovog postupka). Dana 14. lipnja 2018. godine Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pod brojem Pž- 6632/17-10 donio je presudu kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu kojom je utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu tužitelja kao potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je između ostalih banaka i tuženica postupala suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Sukladno odredbi čl. 502c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a koji su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Nadalje, sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezujuća za sve ostale sudove u postupcima koje potrošači pokrenu osobno radi naknade štete koja im je uzrokovana postupanjem tuženika, to su i drugi sudovi u postupcima koje potrošači osobno i pojedinačno pokrenu dužni slijedom utvrđenja Visokog trgovačkog suda RH utvrditi ništetnost ugovornih odredbi u pojedinačnim ugovorima, te dosuditi potrošačima naknadu koja ih uslijed ništetnosti takve ugovorne odredbe pripada. Tuženica prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužiteljicu kao potrošača informirala i nije ju upozorila na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već joj je, naprotiv, nudila takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji. Posebno treba imati u vidu činjenicu da se tečaj CHF u vrijeme ugovaranja kredita nalazio blizu svojih povijesnih minimuma te je u predstojećem razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast, a što je tuženici, s obzirom na njezin predmet poslovanja, odnosno znanje i stručnost, bilo i moralo biti poznato. Tuženica je dakle prilikom ugovaranja kredita postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a sve navedeno je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na teret tužiteljice. Ne može se razumno očekivati da bi tužiteljica sklopila takav ugovor o kreditu da je bila upoznata sa mogućnošću da joj anuitet toliko naraste. Uslijed rasta tečaja valute CHF, za koje je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno utvrdio da predstavljaju povrede prava potrošača kao korisnika kredita, te koja je ništetna, odnosno u suprotnosti sa zakonskim odredbama tužiteljica je u razdoblju od listopada 2008. godine do lipnja 2011. godine po anuitetima preplatila iznos od ukupno 36.721,80 kuna, odnosno 4.873,82 EUR. Navedeni novčani iznos preplate utvrdio je financijski vještak, koji je u vještačenju odredio ukupni iznos preplate tužiteljice uslijed rasta tečaja CHF. Obzirom da je Ugovorom o kreditu broj 9011022754 ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, ta je odredbe ugovora ništetna, što je već pravomoćno utvrđeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12, odnosno potvrđeno presudama Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/17-10, to je tuženica navedeni novčani iznos stekla bez osnove, pa tužiteljica ima pravo tražiti povrat preplaćenih iznosa anuiteta plaćenih po kreditu. Stoga se tužiteljica obraća ovom sudu kao mjesno nadležnom sudu sukladno čl. 59. Zakona o parničnom postupku te predlaže da sud donese presudu kojom će usvojiti tužbeni zahtjev.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu istakao da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti, predlaže stoga isti odbiti uz nalog tužitelju na naknadu troškova postupka. Svojim tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva u toč. I. petita tužbe utvrđenje ništetnima odredbi ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a u toč. II. isplatu iznosa od ukupno 36.721,80 kn/ 4.873,82 EUR uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće na svaki pojedinačni mjesečni iznos od datuma dospijeća pa sve do isplate, i to na ime ništetnosti ugovorene valutne klauzule dok u toč. III. potražuje naknadu prouzročenog parničnog troška s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Tužitelj u historijatu tužbe navodi da Ugovor o kreditu broj 9011022754 koje su stranke zaključile dana 16.02.2006.g., a kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 85.580,00 CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke na dan korištenja kredita, sadrži ništetne odredbe odredba o valutnoj klauzuli u CHF, a koja ništetnost je utvrđena u postupcima koji su vođeni pod brojem P 1401/12 pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod brojem Pž 6632/17 pred Visokim trgovačkim sudom RH i Vrhovnim sudom RH pod brojem Rev 2221/18. U istim presudama da je utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivna prava i interese potrošača iz razloga što prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao potrošače o svim bitnim parametrima, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik drži da je tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, i u pogledu osnove, a i u pogledu visine potraživanja. U odnosu na osnovu potraživanja: Nije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj 9011022754 dana 16.02.2006. godine. Međutim, sporno je da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena i ništetna. Valutna klauzula je predviđena čl. 22 Zakona o obveznim odnosima, te do danas, isti zakonski članak nije stavljen van snage, pa nema govora o tome da bi ista bila uzrokom nejednakosti u ugovornom odnosu budući navedena klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla. Također, dosadašnja sudska praksa čvrsto stoji na stajalištu kako su ugovori sklopljeni u RH, a koji sadrže valutnu klauzulu, dopušteni i zakoniti. Nadalje, nesporno je da je predmetni Ugovor o kreditu potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku te kao takav ima snagu javnobilježničkog akta. Dakle, strankama je prilikom sklapanja isti ugovor pročitan, protumačen te su iste upozorene na posljedice sklapanja istog, nakon čega su se iste ipak odlučile na njegovo sklapanje, zbog čega se ima smatrati da je tužitelj sve svoje eventualne nedoumice otklonio već prilikom sklapanja samog ugovora. Ono što tuženik smatra posebno spornim jest činjenica da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom i zatvaranjem kredita s danom 11.06.2011. godine dakle, više od 12 godina prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari. Ovo je bitno istaknuti iz sljedećih razloga:1) Predmetni ugovor je ispunjen prije nego što je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15) dana 30. rujna 2015.g. 2) Tužitelj je prekludiran u isticanju ništetnosti u smislu odredbe članka 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima 3) Tužiteljevo potraživanje je zastarjelo. 1) Činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu ispunjen u cijelosti prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15) dana 30. rujna 2015.g., bitna je u kontekstu shvaćanja da je Zakonodavac odredbom članka 19.a st. 3. ZID ZPK/15 izrijekom isključio sve korisnike CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili. Dakle, očito je da je Zakonodavac smatrao da korisnici CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili nisu pretrpjeli štetu, te da između ugovornih strana, banaka i potrošača nije postojala znatnija neravnoteža na strani potonjih, zbog čega nije bilo potrebno da im pruži pravnu zaštitu. Naime, većinom se radilo o kratkoročnim, nenamjenskim CHF kreditima koji su otplaćeni do 2015.g., a kod kojih nije ni došlo do značajnog rasta vrijednosti švicarskog franka u odnosu na početni tečaj, zbog čega je tim potrošačima Zakonodavac izrijekom uskratio pravo na konverziju. U tom smislu, jasno je da je pozivanje tužitelja na štetu nastalu obzirom na nepoštenost odredbi bespredmetno. 2) Tuženik smatra da je tužitelj prekludiran u isticanju ništetnosti, pozivom na čl. 326. St. 2 Zakona o obveznim odnosima budući je ugovor o kreditu br. 9011022754 dana 11.06.2011. godine u cijelosti ispunjen od strane obje ugovorne strane, a uzrok ništetnosti bi bila zabrana manjeg značenja. Pritom treba imati na umu da zabrana manjeg značenja, sukladno tumačenju Vrhovnog suda RH izraženom u odluci pod posl.br. Rev 3010/1994 od 08.10.1998. godine predstavlja zabranu čija svrha ide za zaštitom nekih pojedinačnih interesa ugovornih stranaka, a ne i zabrana čiji se cilj tiče zaštite javnih interesa. 3)Tuženik smatra da je tužiteljevo potraživanje, unatoč izraženom stajalištu Vrhovnog suda RH, u cijelosti zastarjelo, imajući u vidu da tužitelj svoju tužbu zasniva na institutu stjecanja bez osnove u svezi sa čl. 1111 i čl. 1115 ZOO-a. U odnosu na stjecanje bez osnove nije propisan poseban zastarni rok, pa u primjenu dolazi isključivo opći zastarni rok od pet godina, predviđen odredbom čl. 225 ZOO-a, a koji, sukladno čl. 215 ZOO-a počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Zakonodavac nigdje nije propisao da podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava prekida zastaru. Štoviše, u Zakonu o zaštiti potrošača jasno je navedeno da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava. Ta odredba sasvim jasno pokazuje da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača pa ne može izazvati ni prekid zastare tog prava, a posebno imajući na umu da ni tužba potrošača na utvrđenje da je ugovor ništetan (ili pojedine njegove odredbe) ne prekida zastaru jer se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarivanje u smislu čl. 241. ZOO-a i čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača uz obrazloženje: … jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Očito je namjera zakonodavca bila upozoriti potrošača da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje njegovo povrijeđeno subjektivno pravo niti traži utvrđivanje postojanja njegove tražbine ili njezino osiguranje. Kolektivnom se tužbom, u načelu, štite interesi i prava građana i cilj joj je prije svega spriječiti fizičke i pravne osobe koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba. Dakle, cilj je kolektivne zaštite prije svega preventivan, ukloniti s tržišta nepoštene ugovorne odredbe i prije nego li se počnu primjenjivati, ako se primjenjuju, zabraniti njihovu daljnju upotrebu te spriječiti da i svi drugi trgovci primjenjuju takve ili slične odredbe za koje se u postupku kolektivne zaštite utvrdi da su nepoštene. Međutim, svojom tvrdnjom da kada se zastara ne bi prekidala podnošenjem kolektivne tužbe, vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla, VSRH navodi kako smatra da je jedini smisao i cilj kolektivne zaštite prekid zastare u pogledu individualnih restitucijskih zahtjeva, što nije točno, te je ovakvo shvaćanje VSHR prije svega protivno pozitivnim zakonskim propisima. Podredno, ukoliko bi se i uzelo da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, što ovaj tuženik negira, odnosno pretpostavka prekida zastare jest da zastarni rok još uvijek teče, a da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa u predmetu P-1401/2012 podnesena dana 4. travnja 2012. godine, to je i prije podnošenja tužbe temeljem čl. 226 i u svezi sa čl. 245 ZOO-a nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009.godine. Iako tužitelj u svojoj tužbi ne spominje izrijekom Direktivu 93/13, obzirom da je u predmetnom sporu riječ o Ugovoru o kreditu broj 9011022754 zaključenom između stranaka dana 16.02.2006.g., tuženik želi navesti da je dana 05. svibnja 2022.g. objavljena odluka pred sudom Europske unije u predmetu broj C-567/2020 po zahtjevu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, a vezano uz tumačenje Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. godine, te se sudu ukazuje kako je sukladno navedenoj odluci utvrđeno sljedeće: 1) kako se Direktiva 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne primjenjuje na (osnovne) Ugovore o kreditima primjenom ratione temporis jer je riječ o ugovorima o kreditu koji su sklopljeni prije datuma pristupanja Republike Hrvatske Europskoj Uniji 01. srpnja 2013.g. 2) polazeći od prethodnog utvrđenja, područje primjene Direktive 93/13 jesu (samo) Dodaci originalnim ugovorima o kreditu koji su zaključeni između stranaka postupaka nakon pristupanja RH Europskoj uniji 01. srpnja 2013.g.3) članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive. Prema tome, iz Odluke suda Europske unije u predmetu C-567/2020, a koja se primjenjuje na sporove potrošača proizašle iz kolektivne tužbe P-1401/12, nedvojbeno proizlazi kako ugovorne odredbe onih Ugovora o kreditu koji su zaključeni prije 01. srpnja 2013.g. ne mogu biti predmetom kontrole niti je sud ovlašten provoditi test nepoštenosti tih ugovornih odredaba. Nadalje, ukoliko sud bude smatrao potrebnim saslušati tužitelja, skreće se istom pažnja na recentnu praksu drugostupanjskih sudova koji drže svrsishodnim izvesti dokaz saslušanjem stranaka (potpisnika ugovora o kreditu) u skladu s ustavnim načelom o jednakosti oružja, na okolnosti obavješćivanja korisnika kredita o rizicima fluktuacije u tečaju CHF, a koja praksa se dostavlja sudu na uvid, zbog čega tuženik ustraje i u dokaznom prijedlogu iz odgovora na tužbu za saslušanjem djelatnika Banke koji je sudjelovao u zaključenju predmetnog ugovora o kreditu. Tuženik pored osnove, u cijelosti osporava i visinu predmetnog potraživanja, budući da dostavljeni izračun na koji se tužitelj poziva, iako izrađen po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke, nije izrađen sukladno odredbi 251. ZPP-a, odnosno napravljen je po isključivom nalogu tužitelja, bez naloga suda. Slijedom naprijed navedenoga, tuženik predlaže kao uvodno, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao u cijelosti neosnovan, a tužitelju naložiti da naknadi tuženiku trošak postupka.

3.U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u isprave priložene spisu i to u: Ugovor o kreditu broj 9011022754, sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita i tužene od 16. veljače 2006.godine solemniziran dana 23. veljače 2006. godine kod javne bilježnice u [adresa] Pavice Mišković pod brojem OU-73-06 (l.s.6-12), pregled uplata po kreditu na dan 18.01.2023.g. Privredne banke Zagreb za IĆ (l.s.13-14), plan otplate Privredne banke Zagreb za IĆ (l.s.15-16), knjigovodstvenu karticu Privredne banke Zagreb za IĆ od 18.01.2023.g. (l.s.17-25), plan otplate Privredne banke Zagreb za IĆ (l.s.26-28), izračun utjecaja promjene tečaja CHF na visinu anuiteta sukladno Ugovoru o kreditu Petra I mag.oec. od 05.02.2023.g. (l.s.29-33), proveo financijsko vještačenje po vještakinji Majdi Korljan dipl.oec. (l.s.109,110,112,113,117-121), izveo dokaz stranačkog saslušanja tužiteljice IĆ (l.s.133-135).

4.Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

5.Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice radi isplate iznosa od 4.873,82 Eur-a, utemeljen na odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05,41/08,8/15 i 29/18 - dalje ZOO), kojom su regulirana pitanja stjecanja bez osnova, i tvrdnji da joj tužena navedeni iznos duguje iz osnova razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta i povećanja glavnice, nastale upravo zbog tečajne razlike uslijed primjene valutne klauzule u CHF u razdoblju otplate kredita, po Ugovoru o kreditu broj 9011022754, sklopljenom između tužiteljice kao korisnika kredita i tužene od 16. veljače 2006.godine solemniziran dana 23. veljače 2006. godine kod javne bilježnice u [adresa] Pavice Mišković pod brojem OU-73-06.

6.Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

7.Između stranaka u ovoj pravnoj stvari nije sporno da su sklopile Ugovor o kreditu broj 9011022754, između tužiteljice kao korisnika kredita i tužene od 16. veljače 2006.godine solemniziran dana 23. veljače 2006. godine kod javne bilježnice u [adresa] Pavice Mišković pod brojem OU-73-06, prema kojem je tužena kao kreditor odobrila tužiteljici kao korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti od 85.580,00 CHF, obračunat po srednjem tečaju za CHF banke na dan korištenja kredita, uz rok otplate od 360 mjeseci, te početnu kamatnu stopu od 4,30%, te da je čl. 4. tog Ugovora bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom kamatnim stopama kreditora.

8.Neosnovan je prigovor tuženika da tužiteljica ne bi imala status potrošača, jer iz spornog ugovora o kreditu kod određivanja namjene kredita, kredit se odobrava za kupovinu stambenog objekta sukladno čl.2. ugovora, a na za poslovne svrhe, i u stranačkom iskazu tužiteljica je navela da je iznos kredita potrošene za kupnju stana za stambeno zbrinjavanje nje i njezine obitelji, u kojem i danas živi, a ne za poslovne svrhe, također očito je riječ o osobi koja nije imala posebna znanja da bi razumjela bankarsku terminologiju iz ugovora o kreditu, odnosno riječ je po svemu o običnom, prosječnom građaninu, odnosno potrošaču. Terminologija korištena u citiranim odlukama tuženika je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem, dok je za prosječnog potrošača apsolutno nerazumljiva.

9.Prvostupanjski sud smatra, da u situaciji, kada su odredbe koje su se odnosile na valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od banke, o kojima se s tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo, niti je ona mogla utjecati na njihov sadržaj, a niti sagledati svoju obvezu kao cjelinu, takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, a iz priloženog standardiziranog i formuliranog ugovora tuženika, te stranačkog iskaza tužiteljice slijedi da tužiteljica nije mogla posebno pregovarati sa bankom o uvjetima ugovora i da je bilo riječ o unaprijed pripremljenom gotovom ugovoru.

10.U pogledu ništetnosti valutne klauzule u CHF, prvostupanjski sud prihvaća pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 575/16 od 03.listopada 2017.godine i odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018.g., donesene u povodu te odluke revizijskog suda u istom postupku vođenom povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka u Republici Hrvatskoj pa tako i tuženice, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo i utvrđenje ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a kako je ugovoreno člankom 7.2. spornog ugovora zaključenog između stranaka.

11.Prema odredbi čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje ZPP) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12.Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

13.Vrhovni sud Republike Hrvatske kao revizijski sud je, u rješenju Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017., a kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na i dalje sporan dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, ukinuo drugostupanjski presudu te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje, izrazio svoje shvaćanje o tome na temelju kojih kriterija i činjenica je moguće ocijeniti podliježe li sporna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu testu poštenosti ili ne, a time i odlučiti o osnovanost zahtjeva tužitelja, a koji se odnose se na postupanje tuženih banaka u postupku pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditima sa korisnicima kredita, sve u pravcu davanja relevantnih informacija vezano za ugovorne odredbe u tim ugovorima.

14.Povodom tog ukidnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je ponovno odlučio o žalbama tuženih banaka protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak. U svojoj presudi poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrdio je prvostupanjsku presudu utvrdivši da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvatio je ocjenu prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim. Uz to se napominje da je, povodu revizija tuženih banaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. prihvatio navedeno pravno shvaćanje i u tom dijelu odbio reviziju protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

15.Kako je u odgovoru na pitanje povrede interesa i prava potrošača - korisnika kredita, vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, sud u pojedinačnom postupku vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe, dakle konkretno za navedeno shvaćanje izraženo u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., to je prvostupanjski sud i u ovom sporu primijenio konkretno pravno shvaćanje vezano za povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu utvrdio ništetnom i primijenio fiksni tečaj CHF na dan isplate kredita 09. ožujka 2006.g. u iznosu 1 CHF=4,689602 HRK, pa je slijedom navedenog usvojen tužbeni zahtjev za iznos od 4.873,82 EUR uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu, prema nalazu i mišljenju vještakinje Majde Korljan dipl.oec.,u kojem je vještakinja navela da iz izračuna prikazanog u Tablici br. 1 izračunom je utvrđena preplata anuiteta u ukupnom iznosu od 36.721,80 kn/4.873,82 EUR, u utuženom razdoblju koje je tužiteljica preplatila stvarnom otplatom kredita u odnosu na iznose anuiteta koje bi otplaćivala po tečaju CHF/HRK na dan isplate kredita, koji nalaz i mišljenje vještaka prvostupanjski sud prihvaća kao objektivan i valjan.

16.Prvostupanjski sud smatra da nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj, u odnosu na potraživanja po osnovi tečajne razlike zbog primjene valutne klauzule u CHF jer je podnošenjem spomenute kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (zavedene pod br. P–1401/12) za zaštitu kolektivnih prava bio prekinut tijek zastare. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci pod br. Rev – 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, koje pravno stajalište prihvaća i ovaj prvostupanjski sud, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba Udruge '' Potrošač '', podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu pod br. P – 1401/12 dana 4. travnja 2012. godine) došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek

1 0

od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (Revt – 249/14), a to je presuda Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018.g.

17.Dakle, kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 26. travnja 2023. godine, a tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača 4. travnja 2012. godine, te kako je presuda pred Visokim trgovačkim sudom RH donesena 14. lipnja 2018. godine, a zastarni rok predmetne tražbine prema odredbi čl. 225. ZOO iznosi 5 godina, to se ima smatrati da je predmetna tužba podnesena unutar navedenog zastarnog roka, što istaknuti prigovor zastare čini neosnovanim.

18.Kako je u slučaju ništetosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je prvostupanjski sud dosudio tužiteljici preplaćenu razliku anuiteta, prema nalazu i mišljenju vještakinje financijske struke Majde Korljan dipl.oec., koja je izvršila obračun anuiteta primjenom promjene tečaja CHF.

19.Također, kako je tuženik sastavio predmetni ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj ugovor, to prvostupanjski sud smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj te da isti temeljem odredbe članka 1111. i članka 1115. ZOO-a mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

20.S obzirom na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.g., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, to je odbijen prigovor zastare po osnovi isplate za ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

21.Tužiteljici je dosuđen parnični trošak za zastupanje po punomoćniku iz reda odvjetnika temeljem odredbe čl. 154. st.1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23) i to za sastav tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7.1.),za zastupanje na ročištu od 19. travnja 2023. godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.1.),za sastav obrazloženog podneska od 13. listopada 2023.g. u iznosu od 100 bodova (Tbr.8.1.),za sastav obrazloženog podneska od 17. listopada 2025.g. u iznosu od 100 bodova (Tbr.8.1.),za zastupanje na ročištu od 29. listopada 2025.godine u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.1.),ukupno 500 bodova, uz vrijednost boda po ovoj Tarifi koja iznosi 2,00 Eur-a (Tbr.54.) – 1.000,00 Eur-a, uz pdv - 1.250,00 Eur-a, uvećano za trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 Eur-a, ukupno 1.650,00 Eur-a i sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 56,41 Eur-a, ukupno 1.706,41 Eur-a.

22.Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

1 1

U Zadru, 12. studenog 2025. godine

S u d a c

Marko Baraka

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka za sud i protivnu stranku.

DNA:

1.Tužiteljici po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku