REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27

21000 Split

Poslovni broj: P-2790/2021-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu Josip Mrkonjić u pravnoj stvari tužitelja ČN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Mariju Bašura, odvjetniku u Splitu protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb zastupanog po punomoćniku RN, radi Obvezno - ništetnost, 12. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u članku 2., članku 3. st.2. i st.3. te članku 11. st.1. ugovora o kreditu broj: 216-97/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koji je sklopljen između tužitelja i tuženika dana 15.3.2005. te solemniziran dana 21.03.2005.g. po JB Zoje Puljiz broj: OU-181/05 pa stoga isti članci predmetnog ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane kao i za sudužnike i založne dužnike.

II Nalaže se tuženiku da u roku 15 dana isplati tužitelju na ime razlike tečaja, po kreditu broj: 216-97/2005, iznos od 5.124,65 EUR, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja se određuje od 19.02.2009.g. pa do 31.07.2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stopa HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. 01. 2024. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja teče:

- na iznos od 6,24 EUR počev od 19.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 13,05 EUR počev od 19.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 17,95 EUR počev od 19.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 20,17 EUR počev od 19.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 27,77 EUR počev od 19.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 15,23 EUR počev od 05.05.2009. pa do isplate,

- na iznos od 5,89 EUR počev od 23.06.2009. pa do isplate,

- na iznos od 5,74 EUR počev od 24.06.2009. pa do isplate,

- na iznos od 1,50 EUR počev od 03.08.2009. pa do isplate,

- na iznos od 4,15 EUR počev od 21.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 0,48 EUR počev od 16.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 3,35 EUR počev od 16.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 12,88 EUR počev od 17.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 20,72 EUR počev od 25.02.2010. pa do isplate,

- na iznos od 18,92 EUR počev od 25.02.2010. pa do isplate,

- na iznos od 27,46 EUR počev od 23.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 27,46 EUR počev od 23.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 31,48 EUR počev od 01.06.2010. pa do isplate,

- na iznos od 65,57 EUR počev od 19.08.2010. pa do isplate,

- na iznos od 58,55 EUR počev od 26.08.2010. pa do isplate,

- na iznos od 79,98 EUR počev od 27.09.2010. pa do isplate,

- na iznos od 72,58 EUR počev od 28.10.2010.pa do isplate,

- na iznos od 60,67 EUR počev od 25.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 85,80 EUR počev od 16.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 103,39 EUR počev od 16.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 95,13 EUR počev od 31.01.2011. pa do isplate,

- na iznos od 103,84 EUR počev od 26.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 93,73 EUR počev od 26.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 97,00 EUR počev od 28.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 138,36 EUR počev od 15.06.2011. pa do isplate,

- na iznos od 142,52 EUR počev od 05.07.2011. pa do isplate,

- na iznos od 136,27 EUR počev od 11.07.2011. pa do isplate,

- na iznos od 174,88 EUR počev od 29.07.2011. pa do isplate,

- na iznos od 147,23 EUR počev od 15.09.2011. pa do isplate,

- na iznos od 137,65 EUR počev od 29.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 136,10 EUR počev od 13.01.2011. pa do isplate,

- na iznos od 145,69 EUR počev od 01.02.2012. pa do isplate,

- na iznos od 154,05 EUR počev od 06.03.2012. pa do isplate,

- na iznos od 155,17 EUR počev od 12.11.2012. pa do isplate,

- na iznos od 149,39 EUR počev od 28.03.2012. pa do isplate,

- na iznos od 153,29 EUR počev od 12.07.2013. pa do isplate,

- na iznos od 155,96 EUR počev od 12.04.2018. pa do isplate,

- na iznos od 151,47 EUR počev od 12.04.2018. pa do isplate,

- na iznos od 152,65 EUR počev od 12.04.2018. pa do isplate,

- na iznos od 149,28 EUR počev od 12.04.2018. pa do isplate,

- na iznos od 142,10 EUR počev od 12.04.2018. pa do isplate,

- na iznos od 149,86 EUR počev od 12.04.2018. pa do isplate,

- na iznos od 153,59 EUR počev od 12.04.2018. pa do isplate,

- na iznos od 150,88 EUR počev od 12.04.2018. pa do isplate,

- na iznos od 136,24 EUR počev od 12.04.2018. pa do isplate,

- na iznos od 148,67 EUR počev od 12.04.2018. pa do isplate,

- na iznos od 149,67 EUR počev od 12.04.2018. pa do isplate,

- na iznos od 144,88 EUR počev od 12.04.2018. pa do isplate,

- na iznos od 129,72 EUR počev od 12.04.2018. pa do isplate,

- na iznos od 129,34 EUR počev od 12.04.2018. pa do isplate,

- na iznos od 133,06 EUR počev od 12.04.2018. pa do isplate,

s time da je tuženik dužan sve navedene iznose platiti na račun punomoćnika tužitelja, IBAN: [broj bankovnog računa] Erste&S.Bank, odvjetnik Marijo Bašura, OIB: [osobni identifikacijski broj].

III Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 5.488,46 eura (41.352,81 kn).

IV Nalaže se tuženiku da u roku 15 dana nadoknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.961,76 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na dosuđeni iznos počev od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

Obrazloženje

Kod ovog suda zaprimljena je dana 26. 05. 2020. godine tužba tužitelja ČN protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb radi utvrđenja i isplate.

U tužbi se navodi da su tužitelj i tuženik zaključili su Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini broj: 216-97/2005 dana 15.3.2005.g. koji je solemniziran 18.08.2005.g.

OU-554/05 u J.B. Zoje Puljiz.

Ugovor o kreditu je sklopljen dok je tuženik nosio naziv tvrtke HYPO ALPE- ADRIA- BANK d.d., a koji naziv je temeljem rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu Tt- 16/22619-2 od 11.7.2016.g. promijenio u ADDIKO BANK d.d.

Tuženik je doznačio kredit tužitelju u kunama i to u iznosu od 662.438,96 kn, a što je razvidno iz isplatnog naloga za obračun za dan 30.03.2005.g. (140.000,00 CHF x 4.7923 tečaj – 8.386,53 na ime troškova obrade i 96,52 kamata). Tuženik je temeljem predmetnog kredita od tužitelja naplatio sveukupni iznos od 920.437,84 kn:

- tužitelj na ime predmetnog kredita uplatio u periodu od 27.04.2005. do 12.07.2013.g. iznos od 340.937,84 kn,

- tuženik putem ovrhe, a koja ovrha se vodila pod ovim sudom pod br. Ovr-844/08, i to na nekretnini u vlasništvu tužitelja, naplatio dana 12.travnja 2018.g. daljnji iznos od 579.000,00 kn, a koja činjenica je razvidna iz rješenja ovog suda br. Ovrv-844/08 od 12.travnja 2008.g.

Odlukom Općinskog suda u Splitu, posl.br. P-8124/15 od 13.9.2018., a koja odluka je potvrđena odlukom Županijskog suda u Splitu od 30.travnja 2019.g. posl.br. Gž-980/2019, utvrđena je ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi te je naloženo tuženiku da tužitelju na ime više plaćene kamate isplati iznos od 50.453,46 kn zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

No, odredbama članka 2., članka 3. st. 2 i st. 3. te članka 11.stavak 1. predmetnog ugovora glavnica se veže za švicarski franak što proizvodi neravnotežu između stranaka i to na štetu potrošača. Tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok tužitelj kao potrošač prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni rizik koji je specifičan za švicarski franak kao valutu utočišta, uz činjenicu da tuženik ovakve odredbe razumije, dok tužitelj, osim što navedene odredbe ne razumije nije ni svjesna da ih ne razumije, smatrajući da je preuzeo samo opći rizik koje je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule.

Dakle, nije odrediv ni jasan ni mjesečni anuitet jer ovisi o glavnici, o kojoj opet ovisi kamatna stopa (cijena), pa je nejasno koliko tužitelj u konačnici mora vratiti tijekom dugoročne otplate kredita, pa sama ništetnost odredbi članka 2., članku 3. st. 2 i st. 3. te članka 11.stavak 1. Ugovora o kreditu proizlazi iz kršenja odredbi čl. 46. st. 2 ZOO-a (ZOO od 2005.g. čl. 269.st.2 ZOO-a)

Tuženik je bio dužan sukladno načelu savjesnosti i poštenja tužitelja informirati o svim rizicima koje tužitelj sklapanjem predmetnog ugovora prihvaća kako bi tužitelj mogao razumjeti što predstavlja odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku. Konačno nije odrediv ni jasan ni mjesečni anuitet jer ovisi o glavnici, o kojoj opet ovisi kamatna stopa (cijena), pa je nejasno koliko tužitelj u konačnici mora vratiti tijekom dugoročne otplate kredita, pa sama ništetnost odredbi članka 2., članka 3. st. 2. i st, 3. te članka 11.st. 1. Ugovora o kreditu proizlazi iz kršenja odredbi čl. 46. st. 2 ZOO-a (ZOO iz 2005.g. čl. 269.st.2. ZOO-a).

Svakako je za istaći da je, dana 14.lipnja 2018.g. Visoki Trgovački sud u Zagrebu, pod posl. br. Pž-6632/17, donio odluku kojom je u cijelosti potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/12, od 4. srpnja 2013. g. Dakle, pravomoćno je utvrđeno, da osim, ranije potvrđene ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, da su ništetne i odredbe o valutnoj klauzuli, a kada je riječ o kreditima u švicarskim francima.

Stavovi izraženi u citiranoj odluci, a koji su bitni za ovu pravnu stvar:

- u pogledu zastare:

Prigovor zastare neosnovan iz razloga što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi odnosno ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima.

- o jasnoći, razumljivosti spornih ugovornih odredbi:

„…Prvostupanjski sud je, u bitnom, na temelju uvida u isprave u spisu, saslušanja svjedoka i pregleda reklamnih materijala svih tuženika, utvrdio da su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro jer Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, što je utvrdio MMF u studiji iz ožujka 1997. te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što sve ugovorne odredbe o promjenjivoj valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenim pa samim tim i ništetnim… „( Vidi odluku Visokog trgovačkog suda RH od 14.6.18,. Pž-6632/17, str. 52).

„….Prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive….“ Vidi odluku Visokog trgovačkog suda RH od 14.6.18,. Pž-6632/17, str. 59).

Drugostupanjski sud potvrđuje zaključke prvostupanjskog suda da su prosječnom potrošaču, kao korisniku kredita, odredbe o valutnoj klauzuli tj. odredbe kojima se glavnica veže u valutu švicarski franak nerazumljive.

- O savjesnosti i poštenju:

„….banke su sukladno načelu savjesnosti i poštenja potrošače trebale informirati o svim rizicima koje potrošači sklapanjem predloženog ugovora prihvaćaju, ili te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi potrošači mogli razumjeti što im donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Temeljna načela kao što je načelo savjesnosti i poštenja postoje upravo zato da bi se njima nadopunile pravne praznine, što je upravo ovdje slučaj…“ (Vidi odluku Visokog trgovačkog suda RH od 14.6.18,. Pž-6632/17, str.61).

„….Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka (Vidi odluku Visokog trgovačkog suda RH od 14.6.18,. Pž-6632/17, str.62)…“ Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja….“ (Vidi odluku Visokog trgovačkog suda RH od 14.6.18,. Pž-6632/17, str.62).

Iz navedenog je razvidno da viši sud na nedvojben način utvrđuje da je obveza potrošača, kao korisnika kredita, ovisna od dva bitna, promjenjiva i neizvjesna, sastojka ugovora o kreditu, o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a zbog čega da je znatno narušena ravnoteža među strankama na štetu korisnika potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a što ima za posljedicu ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

Kada je riječ o promjenjivoj kamatnoj stopi navedeno je potvrđeno spomenutom odlukom Županijskom suda u Splitu.

Citiranom odlukom Županijskog suda u Splitu od 30.travnja 2019.g. utvrđeno da je uslijed ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelj, više platio, tuženiku iznos od 50.453,46 kn zajedno sa pripadajućom z.z kamatom. Stoga, predmet ovog spora je potraživanje na ime razlike tečaja.

Naime, odredbom članka 2., člank 3. st. 2 i st. 3. te članka 11.st. 1. predmetnog kredita ugovorena je valutna klauzula u švicarskim francima dok je tužitelj zbog tako ugovorene nepoštene odredbe na ime razlike tečaja preplatio sveukupni iznos od 79.964,48 kn zajedno s pripadajućom zateznom kamatom.

Slijedom navedenog tužitelj ima pravni interes da naslovni sud donese sljedeću

Presudu

I. Utvrđuju se ništavnim odredbe sadržane u članku 2., članku 3. st. 2. i st. 3. te članku 11.st.1. ugovora o kreditu broj: 216-97/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini koji je sklopljen između tužitelja i tuženika dana 15.3.2005. a solemniziran dana 21.3.2015. broj ovjere J.B. Zoja Puljiz OU-181/05 pa stoga isti članci predmetnog ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane kao i za sudužnike i založne dužnike.

II. Nalaže se tuženiku da u roku 15 dana isplati tužitelju na ime razlike tečaja, po kreditu broj: 216-97/2005, iznos od 79.964,48 kn, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja se određuje od 31.10. 2008.g. pa do 31.07.2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stopa HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja teče:

- na iznos od 42,56 kn počev od 31.10.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 93,82 kn počev od 31.12.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 130,79 kn počev od 31.01.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 147,49 kn počev od 28.02.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 101,44 kn počev od 31.03.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 110,24 kn počev od 30.04.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 39,85 kn počev od 31.05.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 1,79 kn počev od 31.07.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 29,11 kn počev od 31.08.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 26,74 kn počev od 30.09.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 50,94 kn počev od 30.11.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 92,52 kn počev od 31.12.2009.g.pa do isplate,

- na iznos od 151,63 kn počev od 31.01.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 138,07 kn počev od 28.02.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 218,32 kn počev od 31.03.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 203,08 kn počev od 30.04.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 232,73 kn počev od 31.05.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 489,51 kn počev od 30.06.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 436,65 kn počev od 31.07.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 598,14 kn počev od 31.08.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 542,35 kn počev od 30.09.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 452,60 kn počev od 31.10.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 641,95 kn počev od 30.11.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 882,84 kn počev od 31.12.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 712,27 kn počev od 31.01.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 777,20 kn počev od 28.02.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 701,73 kn počev od 31.03.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 715,60 kn počev od 30.04.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.037,96 kn počev od 31.05.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.069,36 kn počev od 30.06.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.338,69 kn počev od 31.07.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.200,35 kn počev od 31.08.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.048,89 kn počev od 30.09.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.032,65 kn počev od 31.10.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.020,98 kn počev od 30.11.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.093,22 kn počev od 31.12.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.156,20 kn počev od 31.01.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.164,64 kn počev od 29.02.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.121,07 kn počev od 31.03.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.150,48 kn počev od 30.04.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.170,61 kn počev od 31.05.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.136,75 kn počev od 30.06.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.145,66 kn počev od 31.07.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.120,27 kn počev od 31.08.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.066,54 kn počev od 30.09.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.124,66 kn počev od 31.10.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.152,73 kn počev od 30.11.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.132,28 kn počev od 31.12.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.021,98 kn počev od 31.01.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.115,69 kn počev od 28.02.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.123,19 kn počev od 31.03.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.087,14 kn počev od 30.04.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 972,90 kn počev od 31.05.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 970,01 kn počev od 30.06.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 998,05 kn počev od 31.07.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.001,59 kn počev od 31.08.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.105,35 kn počev od 30.09.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.073,21 kn počev od 31.10.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.095,97 kn počev od 30.11.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.121,78 kn počev od 31.12.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.137,80 kn počev od 31.01.2014.g. pa do isplate.

- na iznos od 1.171,73 kn počev od 28.02.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.160,63 kn počev od 31.03.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.123,09 kn počev od 30.04.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.111,06 kn počev od 31.05.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.116,49 kn počev od 30.06.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.159,09 kn počev od 31.07.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.194,96 kn počev od 31.08.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.187,52 kn počev od 30.09.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.218,53 kn počev od 31.10.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.239,60 kn počev od 30.11.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.227,19 kn počev od 31.12.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.991,23 kn počev od 31.01.2015.g. pa do isplate.

- na iznos od 1.875,30 kn počev od 28.02.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.951,04 kn počev od 31.03.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.890,74 kn počev od 30.04.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.971,77 kn počev od 31.05.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.939,98 kn počev od 30.06.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.809,56 kn počev od 31.07.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.673,25 kn počev od 31.08.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.658,13 kn počev od 30.09.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.705,19 kn počev od 31.10.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.700,57 kn počev od 30.11.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.818,19 kn počev od 31.12.2015.g. pa do isplate,

time da je tuženik dužan sve navedene iznose platiti na račun punomoćnika tužitelja, IBAN: [broj bankovnog računa] Erste&S.Bank, odvjetnik Marijo Bašura,

OIB: [osobni identifikacijski broj].

III. Nalaže se tuženiku da u roku 15 dana naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na dosuđeni iznos počev od dana presuđenja pa do isplate.

Nakon provedenog vještačenja punomoćnik tužitelja podneskom od

14. travnja 2025. godine navodi slijedeće:

"Tužitelj na vještvo nema primjedbi.

Vještak je u svom nalazu i mišljenju iskazao razliku po osnovi razlike tečaja za predmetno utuženo razdoblje u ukupnom iznosu od 5.124,65 EUR-a.

Vještak je također iskazao drugu varijantu sa tzv.negativnim razlikama. Međutim, za navedene tzv. negativne razlike se ne može umanjivati tužiteljevo potraživanje te se putem ovog podneska dostavlja odluka Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-1216/21, a u kojoj odluci je na jasan način obrazloženo da se u konkretnoj situaciji ne može primjenjivati obračun uzimajući u obzir tzv. negativne razlike.

Osim toga tuženik nije istakao prigovor radi prebijanja dok bi, eventualno tuženikovo potraživanje bilo i u zastari, pa se ističe i prigovor zastare.

- Vidi odluku Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-1216/21

II Shodno navedenom tužitelj uređuje tužbeni zahtjev u točci 2 izreke na način da na ime razlike tečaja se iskazuje iznos od 5.124,65 EUR-a uz navođenje svakog mjesečno više plaćenog iznosa zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa.

U ostalom dijelu tužbeni zahtjev ostaje neizmijenjen.

III Slijedom navedenog tužitelj ima pravni interes da naslovni sud donese sljedeću

Presudu

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u članku 2., članku 3. st.2. i st.3. te članku 11. st.1. ugovora o kreditu broj: 216-97/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koji je sklopljen između tužitelja i tuženika dana 15.3.2005. te solemniziran dana 21.03.2005.g. po JB Zoje Puljiz broj: OU-181/05 pa stoga isti članci predmetnog ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane kao i za sudužnike i založne dužnike.

II. Nalaže se tuženiku da u roku 15 dana isplati tužitelju na ime razlike tečaja, po kreditu broj: 216-97/2005, iznos od 5.124,65 EUR, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja se određuje od 19.02.2009.g. pa do 31.07.2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stopa HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. 01. 2024. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja teče:

- na iznos od 6,24 EUR počev od 19.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 13,05 EUR počev od 19.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 17,95 EUR počev od 19.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 20,17 EUR počev od 19.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 27,77 EUR počev od 19.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 15,23 EUR počev od 05.05.2009. pa do isplate,

- na iznos od 5,89 EUR počev od 23.06.2009. pa do isplate,

- na iznos od 5,74 EUR počev od 24.06.2009. pa do isplate,

- na iznos od 1,50 EUR počev od 03.08.2009. pa do isplate,

- na iznos od 4,15 EUR počev od 21.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 0,48 EUR počev od 16.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 3,35 EUR počev od 16.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 12,88 EUR počev od 17.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 20,72 EUR počev od 25.02.2010. pa do isplate,

- na iznos od 18,92 EUR počev od 25.02.2010. pa do isplate,

- na iznos od 27,46 EUR počev od 23.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 27,46 EUR počev od 23.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 31,48 EUR počev od 01.06.2010. pa do isplate,

- na iznos od 65,57 EUR počev od 19.08.2010. pa do isplate,

- na iznos od 58,55 EUR počev od 26.08.2010. pa do isplate,

- na iznos od 79,98 EUR počev od 27.09.2010. pa do isplate,

- na iznos od 72,58 EUR počev od 28.10.2010.pa do isplate,

- na iznos od 60,67 EUR počev od 25.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 85,80 EUR počev od 16.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 103,39 EUR počev od 16.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 95,13 EUR počev od 31.01.2011. pa do isplate,

- na iznos od 103,84 EUR počev od 26.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 93,73 EUR počev od 26.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 97,00 EUR počev od 28.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 138,36 EUR počev od 15.06.2011. pa do isplate,

- na iznos od 142,52 EUR počev od 05.07.2011. pa do isplate,

- na iznos od 136,27 EUR počev od 11.07.2011. pa do isplate,

- na iznos od 174,88 EUR počev od 29.07.2011. pa do isplate,

- na iznos od 147,23 EUR počev od 15.09.2011. pa do isplate,

- na iznos od 137,65 EUR počev od 29.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 136,10 EUR počev od 13.01.2011. pa do isplate,

- na iznos od 145,69 EUR počev od 01.02.2012. pa do isplate,

- na iznos od 154,05 EUR počev od 06.03.2012. pa do isplate,

- na iznos od 155,17 EUR počev od 12.11.2012. pa do isplate,

- na iznos od 149,39 EUR počev od 28.03.2012. pa do isplate,

- na iznos od 153,29 EUR počev od 12.07.2013. pa do isplate,

- na iznos od 155,96 EUR počev od 12.04.2018. pa do isplate,

- na iznos od 151,47 EUR počev od 12.04.2018. pa do isplate,

- na iznos od 152,65 EUR počev od 12.04.2018. pa do isplate,

- na iznos od 149,28 EUR počev od 12.04.2018. pa do isplate,

- na iznos od 142,10 EUR počev od 12.04.2018. pa do isplate,

- na iznos od 149,86 EUR počev od 12.04.2018. pa do isplate,

- na iznos od 153,59 EUR počev od 12.04.2018. pa do isplate,

- na iznos od 150,88 EUR počev od 12.04.2018. pa do isplate,

- na iznos od 136,24 EUR počev od 12.04.2018. pa do isplate,

- na iznos od 148,67 EUR počev od 12.04.2018. pa do isplate,

- na iznos od 149,67 EUR počev od 12.04.2018. pa do isplate,

- na iznos od 144,88 EUR počev od 12.04.2018. pa do isplate,

- na iznos od 129,72 EUR počev od 12.04.2018. pa do isplate,

- na iznos od 129,34 EUR počev od 12.04.2018. pa do isplate,

- na iznos od 133,06 EUR počev od 12.04.2018. pa do isplate,

s time da je tuženik dužan sve navedene iznose platiti na račun punomoćnika tužitelja, IBAN: [broj bankovnog računa] Erste&S.Bank, odvjetnik Marijo Bašura, OIB: [osobni identifikacijski broj].

III. Nalaže se tuženiku da u roku 15 dana nadoknadi tužitelju troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na dosuđeni iznos počev od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

U odgovoru na tužbu tuženik navodi da u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva.

Tuženik ističe da tužba nije razumljiva, da nije razumljiv činjenični i pravni osnov tužbe te uopće predmet raspravljanja u ovom postupku, sve u smislu odredbi čl. 106. i 109. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019).

Naime, tužitelj točkom I. tužbenog zahtjeva traži utvrđenje ništetnosti članka 2. Ugovora o kreditu, članka 3. stavka 2. i 3. te članka 11. stavka 1. utuženog Ugovora o kreditu.

Uzevši u obzir sadržaj članka 2. i članka 3. stavka 2. i 3., tuženik traži da tužitelj jasno naznači o ništetnosti kojih točno dijelova članka se raspravlja, obzirom da se istima uređuje način otplate kredita, te se uređuje kako promjenjivost kamatne stope tako i valutna klauzula.

Po određenju predmeta ovoga spora, i odredbi ugovora čije utvrđenje ništetnosti se traži, tuženik će evenutalno po potrebi proširiti svoju argumentaciju u odnosu na izloženu u odgovoru na tužbu.

Dodatno, tuženik ističe kako tužitelj u historijatu tužbe uopće nije obrazložio iz kojeg bi razloga članak 11. stavak 1. predmetnog Ugovora o kreditu bio ništetan. Tuženik u potpunosti osporava da bi predmetna odredba bila ništetna, a dodatno će se, po potrebi, u odnosu na navedeno očitovati po obrazloženju od strane tužitelja. Tuženik ističe i kako nije jasan niti interes tužitelja za postavljanjem predmetnog tužbenog zahtjeva.

U nastavku tuženik izlaže kako slijedi.

PRIGOVOR ZASTARE

Tuženik prvenstveno, a sve obzirom na datum podnošenja tužbe (06.08.2020.), ističe prigovor zastare za potraživanja tužitelja na isplatu utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora.

Budući da bi se u tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove, tužitelj ističe kako se u tom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine za povrat tako plaćenih iznosa. Tuženik ističe i kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, budući da se podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku.

PRIGOVOR PRAVOMOĆNO PRESUĐENE STVARI

Kako je to tužitelj u historijatu tužbe naveo između ovdje tužitelja i tuženika ranije se već vodio postupak pri Naslovnom sudu pod poslovnim brojem P- 8124/2015, a u kojem postupku je donesena presuda dana 5. studenog 2018.g., koja presuda je u dijelu potvrđena, a u dijelu preinačena drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu, poslovni broj: Gž-980/2019 od 30. travnja 2019.g. Osim utvrđenja ništetnosti ranije vođenim postupkom tužitelj je utužio i isplatu. U navedenom postupku tužitelju je dosuđen iznos u visini od 50.453,46 kn s osnove preplaćenih kamata, a koji iznosi su dospjeli od 01.10.2007. do 02. kolovoza 2013., dok je za naknadno dospjele iznose drugostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev, a sve uslijed raskida predmetnog Ugovora o kreditu.

Iznos koji je tužitelju dosuđen utvrđen je na način da je tužitelju dosuđena razlika koja je nastala svakom promjenom kamatne stope, jer se uzelo da je kamatna stopa od 5,25 % koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora o kreditu bila fiksna.

Obzirom na navedeno, tužitelj je u navedenom postupku dosuđena i razlika koja je nastala porastom tečaja CHF u odnosu na kamatu koja je povećana odlukom tuženika. Drugim riječima, tužitelju je već dosuđena razlika koja je nastala porastom tečaja CHF u odnosu na kamatu koja je veća od kamate od 5,25 % (koja je navedena u članku 3. Ugovora o kreditu i koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora). Navedeno iz razloga što se prilikom izračuna udjela kamate u anuitetu, anuitet koji je izražen u valuti CHF pretvarao u kune prema srednjem tečaju tuženika. Na navedeni način je tužitelju, u odnosu na kamatu (koja je povećana odlukom tuženika) već isplaćena razlika koja je nastala porastom tečaja CHF.

Slijedom svega navedenog, kao i ranije već presuđenih utvrđenja ništetnosti određenih odredaba ovdje spornog Ugovora o kreditu, predlaže se Naslovnom sudu, sukladno odredbi iz članka 288. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, donijeti rješenje o odbacivanju tužbe.

Nadalje, tuženik ističe i prigovor promašene pasivne legitimacije, obzirom je potraživanje spram tužitelja, a koje proizlazi iz spornog Ugovora o kreditu, tuženik nedavno ustupio društvu DDM Invest III AG sa sjedištem u [adresa], Švicarska.

PRIMJENJIVOST PRESUDE U KOLEKTIVNOM SPORU NA KONKRETAN SLUČAJ

Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku.

1. Sudovi su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovorâ o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, bez sagledavanja svih okolnosti svakog konkretnog slučaja, ne može se obrazloženo tvrditi da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne).

Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo.

U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne.

Podredno, tuženik ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost.

2. Dodatno, citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj traži utvrđenje ništetnosti i isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno je bespredmetno.

NIŠTETNOST ODREDBE O VALUTNOJ KLAUZULI

U odnosu na navod tužitelja da bi bila ništetna ugovorna odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, tuženik se očituje kako slijedi. Test poštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli

1. Sukladno odredbi iz članka 81. Zakona o zaštiti potrošača na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

2. Tuženik uvodno ističe kako se o odredbi o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, zbog čega se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača.

Tuženik ističe kako je kreditni referent (radnik tuženika) prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule, kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za tužitelja te mu je i javni bilježnik prilikom solemnizacije protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio mu pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njega proizlaze, utvrdio kako su mu iste jasne i razumljive te se uvjerio o njegovoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu navedenog sadržaja.

Osim navedenog, sklapanje upravo Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF je bio upravo izbor tužitelja, jer je tuženik u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nudio i druge kreditne proizvode, npr. ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR ili kunske kredite. Međutim, tužitelj se odlučio upravo za sklapanje Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

3. U slučaju da bi se utvrdilo da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, a što se osporava, tuženik ističe kako je za utvrđenje poštenosti/nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF potrebno provesti test poštenja sporne ugovorne odredbe.

Test poštenja sastoji se od dva dijela koja moraju kumulativno biti zadovoljena da bi se neka ugovorna odredba proglasila nepoštenom. Prvi test sastoji se od procjene uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Drugi test, koji logički slijedi tek ako je prvi pozitivan, sastoji se od utvrđenja uzrokuje li takva ugovora odredba znatnu neravnotežu „suprotno načelu savjesnosti i poštenja“ (koje mora biti shvaćeno u smislu „uvjeta dobre vjere“ iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ koji se nužno ne poklapa u cijelosti sa sadržajem načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima).

Tek ako su oba pod-testa testa poštenja zadovoljena, određena ugovorna odredba se može utvrditi nepoštenom i stoga ništetnom.

4. U odnosu na prvi dio testa, tuženik ističe kako ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer tuženik u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF niti je mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF. Nije životno niti pravno uvjerljivo tvrditi da odredba o valutnoj klauzuli sama po sebi može prouzročiti neravnotežu između ugovornih stranaka na štetu potrošača. Odredba o valutnoj klauzuli može dovesti do toga da novčana obveza u hrvatskoj kuni bude veća ili manja za dužnika, ovisno o kretanju tečaja hrvatske kune u odnosu na stranu valutu. Podjednako je moguće da tečaj kune u odnosu na CHF poraste ili padne, što znači da je postojala jednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manje od inicijalno predviđene obveze u kunama. Također je potrebno uzeti u obzir da nije bilo značajnijih fluktuacija CHF sve do 2009. godine, iz čega proizlazi da tuženik, jednako kao ni tužitelj, nije imao razumnog osnova predvidjeti značajniji porast CHF-a.

S obzirom na navedeno, očito je kako niti tuženik, niti Hrvatska narodna banka, niti bilo tko drugi nisu mogli predvidjeti kretanje tečaja CHF, iz čega proizlazi kako je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Na okolnost da tuženik nije mogao pouzdano procijeniti kretanje CHF tečaja tuženik dostavlja projekcije kretanja tečaja i kamatnih stopa koje su pripremljene na temelju istraživanja trećih strana (ING, Deutsche Bank, UBS, Morgan Stanley itd.). Također, na okolnost da tuženik nije mogao procijeniti kretanje CHF tečaja predlaže se saslušanje svjedoka ČNU i BN.

5. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu.

Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Ovaj stav potvrdio je i Sud Europske Unije u Presudi od 20.9.2017.g., Ruxandra Paula ĐN i dr. protiv Banca Românească SA, C-186/16, u t. 3. odluke gdje navodi da cit. se „nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora.“

Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Ovo shvaćanje je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u točki 69. svog mišljenja od 27.4.2017.g. u predmetu Ruxandra ĐN i dr. protiv Banca Românească SA, C-186/16 u kojem navodi cit.: „U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između rumunjskog leva i švicarskog franka u opsegu poput onoga koji je zabilježen godine 2007. i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik.“

Jasnoća, razumljivost i uočljivost odredbe o valutnoj klauzuli

Sukladno odredbi iz članka 84. ZZP/2003 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

1. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora, slijedom čega nije niti dopušteno ocjenjivati je li ista poštena.

Tuženik ističe kako je odredbom iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima propisano cit. „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.“

Dakle, konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnom propisom, Zakonom o obveznim odnosima.

Navedeni stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi posl br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine cit. „Obzirom na rezultate provedenog postupka i utvrđenja iz pobijane presude donesene na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a prema kojima proizlazi:

- da su odredbe kojima je glavnica vezana valutnom klauzulom za švicarski franak u ugovorima o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženom razdoblju, bile jasno navedene u ugovorima, dakle takve odredbe bile uočljive,

- da je tekst tih ugovornih odredbi izrijekom sadržavao ugovorenu valutnu klauzulu, kojom se iznos glavnice kredita upravo vezuje uz tečaj švicarskog franka, dakle takve odredbe bile jasne i nedvosmislene, te

- da je iz takvog sadržaja ovih ugovornih odredbi a prema kojima se iznos glavnice kredita vezuje uz tečaj švicarskog franka, potrošačima bio potpuno jasan i razumljiv njihov smisao i njihova svrha, dakle takve odredbe bile razumljive,

a kod nesporne činjenice da su odredbe kojima se glavnica kredita vezuje uz švicarski franak, bile odredbe o predmetu ugovora, pravilna je ocjena iz pobijane presude da u takvim okolnostima, a polazeći od prethodno citirane odredbe čl. 84. ZZP/03 odnosno odredbe čl. 99. ZZP, nema mjesta ocjenjivati poštenost ovih ugovornih odredbi primjenom testa poštenosti, propisanog tim zakonskim odredbama.“

Također, Sud Europske unije u Presudi C-186/16 od 20.9.2017.g., točka 41. zauzima stav:

„Uzimajući u obzir sva ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojam „glavni predmet ugovora” u smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena.“

Radi se stoga o primjeni u pravnom prometu općeprihvaćenog pravnog instituta koji se u često koristi u drugim ugovornim odnosima. Primjerice, 81,7% ukupnih depozita kućanstva (stanovništva) u hrvatskim bankama je ili u devizama ili je zaštićeno valutnom klauzulom.

Navedena ugovorna odredba je i razumljiva jer je tužitelju bilo potpuno jasno da će se tijekom otplate kredita glavnica obračunavati primjenom tečaja CHF u odnosu na kunu.

Slijedom navedenog, predmetni Ugovor o kreditu ne sadržava odredbu o valutnoj klauzuli koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a time ista odredba nije niti nepoštena niti ništetna.

2. Tuženik ističe kako Naslovni sud prethodno navedeni zaključak mora uzeti u obzir i kako nije dopušteno beziznimno primjenjivati utvrđenja iz presuda iz kolektivnog spora, a pri tome ne ispitujući njihovu primjenu na konkretna činjenična utvrđenja u svakom posebnom postupku.

Takav zaključak proizlazi i iz same presude VTSRH u kojoj sud navodi da su „pojedini potrošači od banaka mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…“

Prema tome, VTSRH ističe da je on utvrđivao samo činjenice relevantne za kolektivni interes te priznaje mogućnost da se ne radi u svim pojedinačnim sporovima o jednakom činjeničnom utvrđenju, a time i da se ne može automatizmom zaključiti o nepoštenosti a time i ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, već da je test poštenosti potrebno primjenjivati u svakom konkretnom slučaju.

Uostalom, navedeno proizlazi i iz prakse Suda Europske Unije, primjerice recentne presude C-51/17 OTP Bank od 20. rujna 2018., u kojoj je Sud Europske Unije naveo cit. „U ovom slučaju, s obzirom na prethodno navedeno, nacionalni sud mora uzeti u obzir, među ostalim, točku 10. predmetnog ugovora o kreditu naslovljenu „Izjava o upoznatosti s rizicima”, čiji je tekst bio iznesen u točki 19. ove presude, u vezi s mogućim dodatnim informacijama pruženima prije sklapanja tog ugovora. U vezi s potonjim, iz elemenata podnesenih Sudu proizlazi da su korisnici kredita među ostalim primili obrazac s dopunskim podacima o riziku promjene tečaja, koji sadržava konkretne primjere izračuna rizika u slučaju deprecijacije mađarske forinte u odnosu na švicarski franak, što je međutim dužan provjeriti sud koji je uputio zahtjev.

Slijedom navedenog, standarde nepoštenosti pojedine odredbe, pa tako i odredbi za koje tužitelj u predmetnom postupku tvrdi da su ništetne, treba procjenjivati u vezi s konkretnim činjeničnim utvrđenjima u ovom postupku.

3. Tuženik ističe i kako je razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli potrebno promatrati u kontekstu povijesnog monetarnog naslijeđa svake pojedine države. Naime, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli razumljiva je potrošačima u Republici Hrvatskoj i zbog toga što je njezino korištenje bilo uvriježeno u hrvatskoj povijesti (primjerice, štednje u bankama su se u pravilu ugovarale uz valutnu klauzulu, jednako kao i krediti; kupoprodajne cijene i cijene najma stambenih prostora u pravilu se ugovaraju uz valutnu klauzulu, i slično). Iracionalno je stoga očekivati da tužitelj, koji je bio punoljetna i poslovno sposobna osoba u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, nije bio svjestan značenja odredbe o valutnoj klauzuli.

Također, notorna je činjenica da su devalvacije i hiperinflacije bile česte u Republici Hrvatskoj prije uvođenja stabilizacijskog programa 1993. godine. Primjerice, devalvacija jugoslavenskog dinara 1951. godine za 600 %, devalvacija jugoslavenskog dinara 1989. godine premašila je 2600% godišnje. Time što je naslijedio jugoslavenski dinar, hrvatski dinar je naslijedio i njegovu inflaciju. 1992. godine godišnja inflacija hrvatskog dinara je iznosila 938,2 %, a 1993. godine je iznosila 1149,3 %.

4. Tuženik ističe kako je u svojim oglasima upućenim potencijalnim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

Tuženik je u svom glasilu pod nazivom „HYPO Times“ iz 2005. godine upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta te slano klijentima tuženika poštom na njihove adrese.

Iz navedenog jasno proizlazi da je tuženik aktivno radio na informiranju i edukaciji potrošača još u 2005. godini, odnosno i prije rasta tečaja CHF.

Tako je tuženik u glasilu pod nazivom „HYPO Times“ broj 8 iz prosinca 2005. godine (XII/05) „Kretanje tečaja u CHF i EUR“ cit. „Od proljeća prošle godine, kada se po prvi put u Hrvatskoj u bankarskoj ponudi našli stambeni krediti vezani uz valutnu klauzulu u švicarskom franku, traje i diskusija o prednostima i nedostacima vezanja dugoročnog kredita uz tu valutu. Prošli put smo vidjeli da pri donošenju odluke o tome uz koju valutu vezati svoj kredit treba razmotriti ne samo kamatnu stopu po kojoj nam se kredit nudi, nego i mogućnost promjene tečaja valute uz koju smo kredit odlučili vezati. […] Dakle, u posljednjih dvadesetak mjeseci kroz koje zajednički pratimo kretanje tečaja eura i švicarskog franka možemo reći da nije bilo većih, odnosno neočekivanih promjena u vrijednosti tečaja. No, što možemo očekivati? Pitanje je donekle nezahvalno, no možemo ga, pojednostavljeno, promatrati s dva aspekta. S jedne strane, zbog političkih previranja i recesije u eurozoni euru pozicija na tržištu slabi, a potražnja se seli k »starim« valutama s dugom tradicijom koje se percipiraju kao »sigurno utočište« (safe-haven) - kao što je švicarski franak. Time švicarski franak jača prema euru, što znači da jača i prema kuni (s obzirom na to da se vrijednost kune formira prema vrijednosti eura). Dugoročno gledano, to znači viši iznos koji treba izdvojiti u kunama za kredite čija je rata vezana uz švicarski franak. […] Klijentima će uskoro na internetskoj stranici www.hypo-alpe-adria.hr biti dostupan kalkulator za ocjenu isplativosti financiranja putem kredita u švicarskom franku u odnosu na kredite u drugoj valuti.“

dok je u glasilu pod nazivom „HYPO Times“ broj 7. iz lipnja 2005. godine (VI/05) „Stambeni krediti uz valutnu klauzulu EUR ili CHF“ cit. „Kredit odobren uz valutnu klauzulu znači da je anuitet koji korisnik kredita plaća banci kunska protuvrijednost određenog iznosa valute uz koju je vezan njegov kredit. Za korisnika kredita ovdje postoji tečajni rizik, što znači da zbog promjene visine tečaja može doći do promjene u visini anuiteta koji mora platiti. Korisnik kredita mora donijeti odluku je li tijekom otplate kredita rizik rasta tečaja švicarskog franka prema kuni veći od pogodnosti niže kamate u odnosu na isti rizik koji preuzima vežući svoj kredit prema euru. Dakle, pri donošenju odluke o tome uz koju valutu vezati svoj kredit (EUR ili CHF) mora se uzeti u obzir ne samo pogodnosti niže kamate, nego i mogućnost rasta tečaja“

Također, tuženik je u plaćenom oglasu u dnevnim novinama 24 sata od dana 6. rujna 2005. godine izričito naveo sljedeće cit. „Korisnik kredita mora sam donijeti odluku je li rizik rasta tečaja franka prema kuni veći od pogodnosti niže kamate u odnosu na rizik koji preuzima vežući svoj kredit uz EUR-o. Prije nego što odlučite uz koju ćete valutu vezati kredit mora se uzeti u obzir ne samo pogodnosti niže kamate već i mogućnosti nestabilnog tečaja.“ Osim navedenog, guverneri Hrvatske narodne banke su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za valutnu klauzulu u CHF.

5. Tuženik ističe kako je Ustavni sud Republike Hrvatske Rješenjem posl. br. U-I-392/2011, i dr. od 13. prosinca 2016. godine odbio pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Ustavni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravni stav da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla cit.: „U vezi s navedenim, Ustavni sud ističe da je ZOO-om dopušteno ugovaranje različitih zaštitnih klauzula. Jedna od njih propisana je i osporenim člankom 22. ZOOa (prema kojoj je dopušteno vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunavati na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti) ….

Slijedom navedenoga, osporeni članak 22. ZOO-a (valuta obveza) zajedno s člancima 23. (indeksna klauzula) i 24. (klizna skala) ZOO-a čine cjelinu odredaba kojima se subjektima obveznopravnih odnosa dopušta ugovaranje tzv. zaštitnih klauzula, s ciljem ostvarenja načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja u slučajevima kada je ispunjenje obveze jedne strane odgođeno. …

Prema tome, osporeni članak 22. ZOO-a, tj. ugovaranje valutne klauzule, predstavlja jedan od načina zaštite jednake vrijednosti međusobnih davanja odnosno činidaba. Iz svega naprijed navedenog proizlazi da cilj članka 22. ZOO-a nije eventualnim porastom vrijednosti zlata ili ugovorene strane valute omogućiti vjerovniku da po dospijeću obveze ostvari uvećanu vrijednost u odnosu na vrijednost činidbe koju je sam ispunio dužniku. Svrha valutne klauzule je očuvati realnu vrijednost ispunjenja činidbe kako bi protučinidba o dospijeću imala istu vrijednost koju je činidba imala u vrijeme njezina ispunjenja. …

Ugovorne strane, i vjerovnička i dužnička, ugovaraju valutnu klauzulu kako bi vrijednost uzajamnih davanja koja je, kako je već navedeno, u pravilu vremenski razdvojena, zadržala punu jednakost s obzirom na ugovoreno mjerilo – vrijednost ugovorene strane valute ili cijene zlata. Na taj način ugovorne strane otklanjaju mogućnost da bi zbog moguće značajnije promjene vrijednosti domaće valute, njezinom deprecijacijom ili aprecijacijom, o dospijeću bila narušena jednakost uzajamnih davanja.“ …

Polazeći od svega navedenog, Ustavni sud utvrđuje da članak 22. ZOO-a ima legitiman cilj: dopuštanjem ugovaranja valutne klauzule štiti se jednaka vrijednost činidaba sudionika ugovornog ili drugog obveznopravnog odnosa zbog moguće promjene vrijednosti novca u razdoblju između nastanka novčane obveze i njezina ispunjenja (dospijeća).“

6. Tuženik ističe kako je nezavisni odvjetnik Wahl u točki 72. mišljenja od 27. travnja 2017. godine u predmetu Ruxandra ĐN i dr. protiv Č

Românească SA, C-186/16 iznio mišljenje:

„…prodavatelju robe ili pružatelju usluga se ne može nametnuti da predvidi i obavijesti potrošača o nepredvidivim kasnijim promjenama, kao što su one kojima su obilježene fluktuacije deviznih tečaja o kojima je riječ u glavnom postupku, i da taj prodavatelj robe ili pružatelj usluga za njih snosi odgovornost.“

Jasnoća, razumljivost i uočljivost odredbe o valutnoj klauzuli u odnosu na tužitelja

1. Tuženik ističe da je upravo tužitelj tražio sklapanje ugovora o kreditu u valuti CHF, a što proizlazi i iz kreditnog prijedloga i zahtjeva za kredit. Iz navedenog razloga tuženik ističe kako tuženik nije tužitelju sugerirao da sklopi ugovor o kreditu u valuti CHF, nego je upravo tužitelj donio navedenu odluku i to nakon što mu je tuženik ponudio i proizvod s valutnom klauzulom u EUR.

2. Dodatno, da je odredba o valutnoj klauzuli bila razumljiva tužitelju kao i da je volja tužitelja bila upravo sklapanje ugovora s valutnom klauzulom, dodatno proizlazi iz činjenice da je prilikom ugovaranja osiguranja nekretnine za čiju kupnju je tužitelj sklopio ugovor o kreditu, tužitelj ugovorio valutnu klauzulu za navedeni ugovor o osiguranju.

Tuženik ističe da bi utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli na način kako to traži tužitelj dovela do posljedice kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, a da se ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ispunjava kao ugovor o kreditu u HRK, primjenjujući pritom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u CHF.

S tim u vezi tuženik ističe da bi prihvaćanje financijskog vještačenja tužitelja i usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga tužitelj predlaže značilo zanemarivanje činjenice da je, sukladno tržišnim uvjetima koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kamatna stopa na kredite koji su odobravani u HRK bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF. Navedeno bi dovelo tužitelja u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za njega vrijedi ugovor o kreditu u HRK i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF.

Slijedom navedenog, mehanizam kakav je predložio tužitelj u tužbi doveo bi potrošača, u konkretnom slučaju tužitelja, u povoljniji položaj od onih potrošača koji su inicijalno sklopili ugovor o kreditu u EUR ili HRK, te umjesto uspostave ravnoteže u ugovornom odnosu stvorilo neravnotežu na štetu tuženika.

Osim što navedeno nije bila volja ugovornih strana, isto niti nema za učinak uspostaviti sustav zaštite potrošača uspostavljen u sudskoj praksi, a kojemu je cilj zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza ugovornih stranaka stvarnom ravnotežom kojom se uspostavlja jednakost između tih ugovornih stranaka. Slijedom navedenog, tuženik smatra da bi pravilnom primjenom materijalnog prava Naslovni sud, a samo ako bi našao da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, što tuženik u cijelosti osporava, na ugovor o kreditu kojega je sklopio tužitelj trebao primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK zbog čega tuženik predlaže da se financijsko vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a iznosila je 11,33%.

Svako drugo postupanje izlazi iz okvira onoga što se može smatrati formalnom ravnotežom među ugovornih stranama, dovodi tužitelja kao potrošača u povoljniji položaj te predstavlja nedopuštenu intervenciju u ugovorni odnos stranaka.

Tuženik ovdje napominje, da je navedenu činjenicu vrednovao i imao u vidu i sam zakonodavac prilikom donošenja spomenutog zakona. Naime, navedenim ZIDZPK, a u slučaju da korisnik kredita prihvati konverziju ugovora o kreditu, kamatna stopa izračunavala se tako da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

Tuženik napominje da ni sam tužitelj u sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražio da se promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF zamijeni fiksnom kamatnom stopom već je upravo ustrajao na promjenjivoj kamatnoj stopi, za koju je tražio da se definiraju parametri i metoda izračuna, cit.:

„…nalaže se tuženim bankama da u roku od 60 dana izmjene odredbe koje se odnose na pravo banke da jednostrano mijenjaju kamatnu stopu na način da ista bude ugovorena tako da budu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara na temelju kojih banka izračunava i mijenja kamatnu stopu, a da svaki prosječni potrošač može izračunati visinu kamatne stope te njezinu visinu u budućnosti odnosno da visina kamatne stope bude vezana uz varijabilni egzaktno određeni dio čija promjena je transparentno odrediva svakome potrošaču plus fiksni dio koji čini bankarsku maržu, pri čemu formula za izračun kamatne stope ne smije biti nepovoljnija od sličnih kamatnih stopa u novougovorenim kreditima iste vrste….“

U slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja, tuženik ističe i prigovor zastare za potraživanja tužitelja na isplatu utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora.

Budući da bi se u tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove, tužitelj ističe kako se u tom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine za povrat tako plaćenih iznosa. Tuženik ističe i kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, budući da se podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku.

Također, ukoliko bi sud našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik ističe kako je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe.

U skladu s navedenim je i pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH cit.:

"Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva."

Slijedom navedenoga, predlaže se Naslovnom sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbiti te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana donošenja presude do isplate, u roku od petnaest dana od dana donošenja presude.

U dokaznom postupku sud je pregledao rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu od 11.07.2016., spis Ovrv-844/08, ugovor o kreditu broj 216-97/2005, zk izvatka zu 17645 KO [katastarska općina] sa ovjerama, zk izvatka zu 17649 KO [katastarska općina], povijesnog zk izvatka, uplatnice od 30.03.2005., isplatnog naloga- obračuna od 30.03.2005., specifikaciju uplata tužitelja od 26.09.2016., obavijesti o promjeni kamatnih stopa po kreditu od 23.09.2016., otplatnog plana od 23.09.2016., rješenje ovog suda Ovr-844/08 od 12.04.2018., presude ŽS u Splitu od 30.04.2019., presudu ovog suda P-8124/15 od 05.11.2018., presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 04.06.2018., te proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Marijanu Joviću.

Punomoćnici stranaka popisali su parnični trošak.

Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

Predmet ovoga postupka je zahtjev tužitelja protiv tuženika radi utvrđenja ništetnom odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u članku 2., članku 3. st.2. i st.3. te članku 11. st.1. ugovora o kreditu broj: 216-97/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koji je sklopljen između tužitelja i tuženika dana 15.3.2005. te solemniziran dana 21.03.2005.g. po JB Zoje Puljiz, te radi isplate iznosa od 5.124,65 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose od dospijeća do isplate.

Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 15. 03. 2005. godine sklopili Ugovor o kreditu koji je solemniziran po javnom bilježniku dana 21. 03. 2005. kojim je tuženik tužitelju odobrio stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 140.000,00 CHF uz rok otplate do 31. 03. 2035.god., u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 773,09 CHF s početnom redovnom kamatnom stopom od 5,25% dekurzivno godišnje.

Međutim, među strankama je sporno je pitanje jesu li ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u članku 2., članku 3. st.2. i st.3. te članku 11. st.1. ugovora o kreditu broj: 216-97/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koji je sklopljen između tužitelja i tuženika dana 15.3.2005. te solemniziran dana 21.03.2005.g. po JB Zoje Puljiz.

Odredbama Zakona o obveznim odnosima određeno je da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, te da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se ocjenjuje ponašanje prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti, s druge strane.

Prema odredbi članka 81. stavak 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 – dalje: ZZP-a), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana treba uvijek procjenjivati prema svim konkretnim okolnostima slučaja.

Treba navesti da je Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (u CHF), tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13.-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14.-2 od 9. travnja 2015. odbio je revizije tuženika od 1. do 7. kao neosnovane. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. od 4. srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditnima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a Vrhovni sud RH svojom odlukom pod poslovnim brojem Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbio je reviziju kao neosnovanu.

Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi članka 502. c) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 57/11., 25/13. – dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14.-2 od 9. travnja 2015. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva. Vrhovni sud RH se u svojoj odluci Rev-2221/2018-10. od 3. rujna 2019. u odnosu na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak u cijelosti se pozvao na obrazloženje presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017-2010. Visoki trgovački sud je utvrdio da se o ugovornim odredbama kojim se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da su odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak jasne iako ne sadrže sintagmu "valutna klauzula u švicarskim francima". Nadalje, Visoki trgovački sud utvrđuje i da se ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nalaze na prvim stranicama ugovora, nisu pisane sitnim slovima pa su zbog toga lako uočljive, ali prosječnom potrošaču nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja.

U odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, je već utvrđeno da je između ostalih upravo i tuženik postupao suprotno Zakonu o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, te da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, da nije bila razumljiva pa time niti poštena.

Pravomoćno je utvrđeno i to da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta.

Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

Vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužiteljem kao potrošačem nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prozročuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužitelja što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

Na temelju utvrđenih činjenica ovaj sud smatra kako tuženik nije na tužitelju na transparentan način objasnio razlog i mehanizmi promjene valutne klauzule, kao niti međusobni odnos pa ni odnos s drugim odredbama ugovora, na način da i tužitelj može predvidjeti posljedice koje iz toga za njega proizlaze, već je samo navedena promjenjivost valute i kamatne stope po odluci Banke, a što je dovoljna činjenična osnova za zaključak da su utužene odredbe Ugovora o kreditu suprotne odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te je posljedica takve nepoštene odredbe njezina ništetnost u smislu odredaba Zakona o obveznim odnosima.

Stoga je trebalo odlučiti kao pod točkom I izreke ove presude.

Prema čl. 323. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

Prema čl. 324. istog zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjetu ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ali će ugovor ostati valjan čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

ZZP ne propisuje koje su konkretne posljedice djelomične ništetnosti ugovora, ali određuje da se na sva pitanja o ništetnosti koja nisu uređena u ZZP-u supsidijarno primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj je od banke dobio određeni iznos novca u kunama na ime kredita, kojeg je dužan vratiti, sukladno onim odredbama ugovora koje su i dalje na snazi, kao što je na snazi i sam ugovor o kreditu. To znači da je banka, koja je ispunila svoju obvezu i dalje ovlaštena od tužitelja zahtijevati vraćanje dobivenog novčanog iznosa u ugovorenom vremenskom razdoblju, i to ne odjednom, nego prema uvjetima iz ugovora, jer nije ništetan cijeli ugovor, nego je ništetna samo zaštitna klauzula kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak.

Kako je sud utvrdio ništetnost dijela ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli valjalo je raspraviti o zahtjevu tužitelja da mu tuženik isplati razliku preplaćenih mjesečnih anuiteta po Ugovoru o kreditu broj 216-97/2005 odnosno osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva pod toč. 2.

U svom vještvu vještak za knjigovodstvo i financije Marijan Jović navodi između ostalog slijedeće:

"Zadaća vještaka je iskazati preplaćene iznose anuiteta po osnovu ugovorene valutne klauzule. Pritom vještak u zasebnoj tablici treba prikazati manje plaćene iznose anuiteta na ime nižeg tečaja od početnog korištenog pri isplati kredita (negativne razlike).

NALAZ

Dana 26.05.2020. tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti dijela Ugovora o kreditu koji se odnosi na odredbe o promjeni tečaja švicarskog franka od strane kreditora.

Kredit pod brojem 216-97/2005 je ugovoren dana 18.01.2008. godine između tužitelja kao korisnika i Banke kao davatelja kredita na iznos od CHF=140.000,00 na rok otplate od 360 mjeseci. Iskorišten je u iznosu od CHF=140.000,00. Isplaćen je 30. 03. 2005. g. u kunama prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja 1CHF=4,79234 Kn, dok je naplata mjesečnih anuiteta vršena po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća anuiteta, odnosno u slučaju ranije uplate na dan plaćanja.

Početna je ugovorena promjenljiva kamatna stopa iznosila 5,25% postotnih poena godišnje, a početni anuitet 773,09 CHF plativo u kunama po srednjem tečaju kreditora. Prvi anuitet je dospio 30.04.2005. godine. Banka je u tijeku otplate mijenjala kamatnu stopu zbog čega se mijenjao i iznos naplaćenog anuiteta. Kredit je neuredno otplaćivan te je banka raskinula ugovor i 02.08.2013. učinila neotplaćenu glavnicu dospjelom. S obzirom da je tužitelj u predmetu P-8124/2015 pred naslovnim sudom utužio iznos i ostvario povrat povrat preplaćenih anuiteta s osnove promjene kamate, u ovom sam predmetu preplatu s osnove tečaja umjesto po naplaćenom anuitetu izračunao po početnom anuitetu, jer je u povratu preplaćenih iznosa s osnove kamate već vraćen dio koji sadrži i tečajnu razliku. Iznos dospjele glavnice na dan 02.08.2013. također sadrži razliku s osnove tečajne razlike, međutim nije uvršten u izračun vještaka iz razloga što jedina naplata tuženika evidentna u spisu nakon otkaza kredita jest naplata iz ovrhe u predmetu Ovrv-844/08.

Navedena naplata nije dovoljna, s obzirom na obračun zatezne kamate, niti za podmirivanje dospjele glavnice po početnom tečaju, stoga nema niti logike tražiti neplaćenu tečajnu razliku.

Naplata iz ovrhe je s druge strane po vještaku dostatna za namirivanje petnaest anuiteta dospjelih prije otkaza kredita, te je stoga obračun tečajne razlike izvršen do uključivo anuiteta dospjelog 31.07.2013. Uz eventualne dodatne dokaze o plaćanjima i troškovima od strane tužitelja ili tuženika, vještak će dopuniti ovaj nalaz. Dokumentacija u spisu koja prileži tužbi je dostatna za točan izračun anuiteta koji su bili ugovoreni, kao i anuiteta koji su naknadno mijenjani. Zbog mijenjanja kamatne stope je došlo do povećanja mjesečnog anuiteta kojeg je tužitelj plaćao. Tijekom cijelog razdoblja otplate su se anuiteti u kunskoj protuvrijednosti mijenjali i sukadno promjeni tečaja švicarskog franka.

U tablici koje prileži ovom nalazu je prikazan obračun razlike plaćanja kredita usporedbom primjene tečaja korištenog pri isplati kredita i stvarno korištenog tečaja. U tablici nisu uključene negativne razlike za vrijeme nižeg tečaja otplate od tečaja isplate kredita, već su tzv. negativne razlike prikazane u zasebnoj tablici u prilogu. Pojedini su anuiteti dijelom i manje naplaćeni zbog nižeg tečaja CHF/Kn od tečaja korištenog pri isplati kredita Povećanje iznosa anuiteta zbog promjene tečaja CHF/KN su prikazani u stupcu br. 7 (u Eur stupac 8), a dobiveni su razlikom umnoška početnog anuiteta uz primjenu tečaja važećeg na dan dopijeća i umnoška početnog anuiteta uz primjenu tečaja važećeg na dan korištenja kredita. Datumi od kojeg je tužitelj preplatio anuitete su po mišljenju vještaka datumi dospijeća anuiteta čime se anulira obostrano zaračunata zatezna kamata. Tečaj po kojem sam obračunavao pojedinačne kunske protuvrijednosti na ime podmirenja anuiteta je primijenjeni tečaj važeći na dan dospijeća/plaćanja kako je i ugovoreno u Ugovoru o kreditu.

M I Š LJ E NJ E

Prilikom izrade vještva izvršen je uvid u priloženu dokumentaciju u spisu. Na osnovi podataka i izvršenog obračuna mišljenja sam:

Tužitelj (kao korisnik) i Tuženik (kao kreditor) su sklopili ugovor o kreditu broj 216- 97/2005. Za plaćanje anuiteta je korišten srednji tečaju kreditora važeći na dan dospijeća, odnosno kod ranije uplate na dan plaćanja.

Tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju otplate do anuiteta dospjelog 31.07.2013. platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu 5.124,65 Eur primjenom fiksnog tečaja konverzije. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita."

Prikaz pojedinačnih mjesečnih iznosa vještak je prikazao u tablicama.

Vještak je naveo da je tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu, za vrijeme nižeg tečaja od tečaja po kojem je isplaćen kredit, platio pojedinačne manje iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu =908,14 Eur. Navedeni iznosi je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita.

Nalaz i mišljenje vještaka sud prihvaća kao logičan, uvjerljiv i izrađen po pravilima struke.

Dakle, iz provedenog vještačenja nedvojbeno proizlazi da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi preplatio zbog promjene tečaja za CHF iznos od 5.124,65 eura, a mjesečno pojedinačno kako je to prikazano u tablici vještaka Marijana Jovića. Budući da je tužitelj postavio konačan tužbeni zahtjev u točki II. sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev pod točkom 2 kako je to navedeno u izreci presude.

Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Stoga je tužena, sukladno citiranoj odredbi dužna vratiti zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime promjene tečaja valute. Stopa zateznih kamata temelji se na odredbi čl. 29. ZOO.

Tuženik je istakao prigovor zastare.

U konkretnom slučaju radi se o zahtjevu za isplatom stečenog bez osnove tj. zahtjevu za isplatom zbog promjene tečaja valute koje su preplaćene po osnovu ništetnih odredbi. Zahtjev za utvrđenjem ništenosti je zahtjev koji nikada ne zastarijeva. Stoga se takav tužbeni zahtjev uvijek može postaviti. Zahtjev za isplatom preplaćenih kamata i razlike tečaja koje su preplaćene po osnovu ništetnih odredbi je zahtjev za isplatom stečenog bez osnove, a koji zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina. Stoga je u nastavku potrebno raspraviti od kad počinje teći opći zastarni rok od pet godina.

Tužitelj je vršio pretplatu tuženiku zbog promjene tečaja od 19. 02. 2009. do 12. 04. 2018. God.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. dao odgovor na postavljeno revizijsko pitanje može li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavljati radnju vjerovnika podnesenu protiv tuženika koja ima učinke prekida zastare glede svake individualne tražbine vezane uz razliku između prvotno ugovorene kamate i kamate koja se kasnije mijenjala jednostranom odlukom tuženika. Prema stajalištu VSRH-a, izraženom u navedenoj odluci, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 388. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Datum podnošenja kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' bio je 4. travnja 2012., a što je razvidno iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je dostupna na službenoj Internet stranici Trgovačkog suda u Zagrebu. Računajući od tog dana pa unatrag pet godina (opći rok zastare – čl. 388. ZOO) dolazimo do zaključka da rokom zastare nije obuhvaćen zahtjev za isplatu potraživanja koja su dospjela od 4. travnja 2007. pa nadalje, s obzirom na to da je danom podnošenja kolektivne tužbe prekinut rok zastare.

Odredbom čl. 392. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., dakle 13. lipnja 2019.

U konkretnom slučaju predmetna individualna tužba podnesena je 26. 05. 2020., god., dakle, unutar zastarnog roka od 5 godina, početak kojeg je potrebno računati od 13. lipnja 2014. U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

Traženje tuženika s osnove tzv. negativne razlike je neosnovano budući da tuženik nije ni istakao prigovor prijeboja. Uostalom tražbina tužitelja i tuženika ne proizlaze iz iste pravne osnove. Tužitelj nije od tuženika stekao nešto bez osnove odnosno imovina tuženika nije neosnovano prešla u imovinu tužitelja.

Osnovan je i tuženikov prigovor zastare jer su utvrđenja iz kolektivnog spora glede ništetnosti ustanovljena isključivo u korist potrošača odnosno tužitelja tako da se stajalište o prekidu zastare potraživanja ne može primijeniti na tuženika. Zastarni rok od 5 godina za tuženika nije bio prekinut.

Neosnovana je i prigovor tuženika da je predmetna tražbina prenesena na društvo "DDM III AG" jer na tu okolnost tuženik nije dostavio niti jedan dokaz.

Pregledom spisa ovog suda broj P 8124/15 sud je utvrdio da je tužitelj – ČN dana 27. Svibnja 2015. Godine podnio tužbu protiv Hypo Alpe Adria Bank d.d. radi utvrđenja da je ovdje predmetni ugovor o kreditu ništetan i da ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane, te na isplatu iznosa za više preplaćenih kamata po kreditu jer je tuženik neosnovano mijenjao kamatnu stopu tužitelju.

S obzirom da se u ovom predmetu radi o ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i isplati više plaćenog iznosa zbog promjene - porasta tečaja CHF sud je utvrdio da je tuženikov prigovor pravomoćno presuđene stvari neosnovan.

Tužitelj je tužbom potraživao isplatu iznosa od 79.964,48 kn, te je nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 14. 04. 2025. postavio zahtjev za isplatu iznosa od 5.124,65 eura (38.611,67 kn). Takvo smanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja povlačenje tužbe za iznos od 5.488,46 eura (41.352,81 kn), kojem povlačenju se tuženik protivio. Stoga je trebalo odbiti tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 5.488,46 eura (41.352,81 kn) kako je to navedeno u točci III izreke presude jer je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da tužitelj ima pravo na isplatu iznosa od 5.124,65 eura (38.611,67 kn).

U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača), koji nije dao povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljičinog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev-1014/18 od 20.10.2021., Odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19.12.2017.).

Stoga tužitelj ima pravo na naknadu cjelokupnog troška postupka dok tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška.

Sud je tužitelju sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika obistinio trošak sastava tužbe 200,00 eura (Tbr.7.t.1.OT), za zastupanje po punomoćniku na 2 ročišta po 200,00 eura (Tbr.9.t.1.OT), sastav žalbe 100,00 eura (Tbr.10.t.4.OT), sastav 4 podneska po 200,00 eura (Tbr.8.t.1.OT), sastav 1 podneska po 50,00 eura (Tbr.8.t.4.OT), pristup na 1 ročište za objavu 100,00 eura (Tbr.9.t.3.OT), ukupno 1.650,00 eura.

Utvrđenom iznosu je potrebno pridodati trošak 25% PDV od 412,50 eura, financijskog vještačenja u iznosu od 594,00 eura, trošak pristojbe tužbe 152,63 eura, te trošak pristojbe odluke 152,63 eura, ukupno 2.961,76 euro.

U Splitu, 12. studenog 2025.

Sudac

Josip Mrkonjić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda na Županijski sud u

.._.._.._.._.._.._.._.., pisanim podneskom u 3 primjerka.

DNA:

1. ČN, [adresa] zastupan po punomoćniku Mariju Bašura, odvjetniku u [adresa]

2. Addiko Bank dioničko društvo, Slavonska avenija 6, [adresa] Zagreb zastupanog po punomoćniku RN