Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Kž-39/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Domagoja Raguža, kao predsjednika vijeća, te Nikše Lučića i Marte Jelić kao članova vijeća, uz sudjelovanje Antee Pekić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv PĆ zbog kaznenog djela iz članka 118. stavak 1. Kaznenog zakona (Narodne novine br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 i 101/17 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi koju je protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj 11 K-534/2018-19 od 3. lipnja 2022. podni optuženi PĆ, u sjednici vijeća održanoj 12. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženika PĆ kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom, optuženi PĆ je proglašen krivim da je počinio kazneno djelo protiv života i tijela-teškom tjelesnom ozljedom iz članka 118. stavak 1. KZ/11 te je na temelju članka na temelju članka 118. stavak 1. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci tim da je na temelju odredbe članka 56. KZ/11 prema optuženom primijenjena uvjetna osuda, pa se izvršenje izrečene kazne odgađa za vrijeme od 3 (tri) godine, te se izrečena kazna neće izvršiti ako optuženi PĆ u tom roku ne počini novo kazneno djelo.

1.1 Na temelju odredbe članka 148. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku (Narodne Novine 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22 - dalje u tekstu ZKP/08) okrivljenik PĆ dužan je naknaditi troškove ovog kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 2.200,00 kuna i to paušalni trošak u iznosu od 1.000,00 kuna, trošak sudskog medicinskog vještačenja u iznosu od 3.663,60 kuna, kao i trošak oštećenika o čemu će biti odlučeno posebnim rješenjem.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio optuženik putem branitelja Marka Vukelića, odvjetnika u Rijeci zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja uz prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se optuženi oslobodi od optužbe podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

2.1. Općinsko državno odvjetništvo u Rijeci je odgovorilo na žalbu uz prijedlog da drugostupanjski sud žalbu optuženika odbije kao neosnovanu.

2.2. Prije održavanja sjednice vijeća prema članku 474. stavkom 1. ZKP/08, spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku nakon čega je vraćen ovom sudu na daljnje postupanje.

2.3. Stranke nisu pozivane na sjednicu vijeća, budući to nisu tražile u žalbi.

3. Žalba optuženika nije osnovana.

4. Optuženik u svoj žalbi tvrdi da su u pobijanoj presudi ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka jer o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju dokaza kojih priležu spisu i samih tih isprava.

4.1. Nije u pravu žalitelj, tj. okrivljeni PĆ kada tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka. 11. ZKP/08, a koje se sastoje u tome što se presuda ne može ispitati jer je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili su ti razlozi potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni ili ako o odlučnim činjenicama postoje znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava ili iskaza danih u postupku i samih tih isprava ili iskaza.

4.2. Prije svega, ovaj drugostupanjski sud primjećuje da optuženik u žalbi posebno ne obrazlaže o kojim to odlučnim činjenicama u pobijanoj presudi izostaju razlozi, dok nejasnoću razloga o odlučnim činjenicama te znatnu proturječnost između onoga što se o odlučnim činjenicama navodi u razlozima pobijane presude o sadržaju iskaza pojedinih svjedoka i samih tih iskaza, sadržajno nalazi kao posljedicu pogrešne ocjene prvostupanjskog suda o vjerodostojnosti izvedenih dokaza, posebice onih proturječnih, što međutim, ne ulazi u okvire žalbene osnove citirane bitne povrede odredaba kaznenog postupka, već žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a o kojoj će više riječi biti u daljnjem tekstu. Naime, iz naprijed citirano odredbe članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08 vidljivo je da žalitelj samo prepisuje zakonski tekst iste odredbe, ali kada obrazlaže svoju žalbu (pa i u odnosu na ovaj žalbeni osnov) proizlazi da pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja.

4.3. Kao bitnu povredu odredaba kaznenog postupka optuženik navodi činjenicu da je stalni sudski vještak za medicinu Valter Stemberger ranije sudjelovao u postupku i to na način da je isti, zajedno sa dr.sc. KĆ donio uvjerenje kojim se tjelesne ozljede kod oštećenika DĆ kvalificiraju kao teške tjelesne ozljede zbog koje činjenice je prvostupanjski sud bio dužan imenovani novog, drugog, vještaka u postupku, a sve zbog objektivnosti postupka.

4.4. Takvi žalbeni navodi optuženika su neosnovani imajući u vidu da su eventualni razlozi za izuzeće vještaka pobrojani u članku 311. ZKP/08, te okolnost da je spomenuti vještak izdao uvjerenje o kvalifikaciji ozljeda oštećenika, svakako nije jedan od njih te ne utječe točnost i objektivnost danog nalaza i mišljenja.

4.5. Stoga je ovaj sud, postupajući u smislu odredbe članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08, tj. postupajući po službenoj dužnosti i utvrđujući postoji li povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točke 1., 5., 6., 9. do 11. ZKP/08, iz članka 468. stavka 2. ZKP/08, te je li rasprava protivno odredbama ovog zakona održana u odsutnosti okrivljenika i njegovog branitelja, te je li na štetu okrivljenika povrijeđen kazneni zakon, utvrdio da niti jedna takva povreda, bilo formalne, bilo materijalne naravi, nije počinjena.

5. Nadalje, iako žalitelj tvrdi da je povrijeđen i kazneni zakon, iz sadržaja žalbe vezano za taj žalbeni osnov, proizlazi kako smatra da se presuda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Ovo stoga što se postojanje povrede kaznenog zakona presuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne onom koje bi, sa stanovišta žalitelja, bilo ispravno. Kako su izrekom prvostupanjske presude utvrđeni svi bitni elementi kaznenog djela protiv života i tijela

– teškom tjelesnom ozljedom iz članka 118. stavak 1. KZ/11, za koje je okrivljeni PĆ i osuđen, to u ovom slučaju ne postoji povreda kaznenog zakona.

6. Optuženik pobija presudu i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja navodeći da se presuda temelji na iskazu oštećenika, a da prvostupanjski sud neopravdano kao neistinite cijeni iskaze svjedoka ČĆ te da zanemaruje iskaz svjedoka GĆ dakle očevidaca samog inkriminiranog događaja koji su potvrdili obranu optuženika da on inkriminirane zgode nije napao oštećenika.

6.1. Suprotno naprijed ukratko iznijetom žalbenom stavu ovaj drugostupanjski sud nalazi da je sud prvoga stupnja na temelju provedenog dokaznog postupka s pravom utvrdio da se optuženi PĆ kritične zgode uistinu ponio upravo na način kako je opisano u činjeničnom supstratu izreke pobijane presude, čime je u objektivnom i subjektivnom smislu ostvario obilježja bića kaznenog djela protiv života i tijela –teškom tjelesnom ozljedom iz članka 118. stavak 1. KZ/11, navedenog u izreci presude, za koje je proglašen krivim, na temelju odredbe članka 118. stavak 1. KZ/11.

Prvostupanjski sud je u potpunosti i pravilno utvrdio sve odlučne i druge relevantne činjenice u ovom predmetu. Svoje zaključke o odlučnim i drugim važnim činjenicama prvostupanjski sud temelji na logičnoj i savjesnoj analizi te kritičkoj i pravilnoj ocjeni vjerodostojnosti svih relevantnih dokaza izvedenih na raspravi, posebice proturječnih, koje sagledava kako svaki za sebe tako i u međusobnoj vezi. Na temelju takve analize dokaza prvostupanjski sud izvodi pravilan zaključak da je u konkretnom slučaju na izvjestan način dokazano da je optuženik PĆ, na način kako se to pobliže činjenično opisuje u izreci prvostupanjske presude, počinio kazneno djelo za koje se tereti u ovom postupku.

6.2. Ostvarenje navedene žalbene osnove žalitelj u bitnome nalazi u tome što prvostupanjski sud nije prihvatio kao istinitu njegovu obranu u kojoj poriče počinjenje djela, te što nije prihvatio iskaz svjedokinje ČĆ kao vjerodostojne i istinite izvore saznanja o odlučnim činjenicama u ovom predmetu budući ih ne potvrđuju niti drugi dokazi izvedeni na raspravi. Naime, prvostupanjski sud pravilno uočava da iskaz svjedoka ČĆ u odnosu na odlučne činjenice u ovom predmetu nije jasan, životan i logičan, a nije niti potkrijepljeni i drugim dokazima izvedenim na raspravi. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da svjedok GĆ nema saznanja o detaljima sukoba s obzirom na udaljenost i činjenicu da je tom prilikom telefonirao.

6.3. Vezano za inkriminirane radnje za koje se tereti optuženik PĆ iz navedenih dokaza proizlazi je oštećenik DĆ kritične zgode zadobio ranu donje usnice iznutra i prijelom bližeg članka trećeg prsta lijeve ruke bez pomaka, ogrebotine oba koljena i gležnja, koje ozljede su teške naravi.

6.4. Utvrđenje o kaznenoj odgovornosti optuženika prvostupanjski sud s pravom dovodi u vezu s nalazom i mišljenjem vještaka sudske medicinske dr. Valtera Stemberga koji je, analizirajući objektivno verificirane tjelesne ozljede oštećenika, zaključio kako je prijelom bližeg članka trećeg prsta nastao djelovanjem mehaničke sile tupotvrde površine mehanizmom savijanja i izvrtanja prsta najvjerojatnije uzduž njegove duže osi što u mehanizmu ozljeđivanja može odgovarati zavrtanju prsta lijeve ruke prema straga, ali uz istovremenu rotaciju zakrivljenog prsta.Temeljem evidentirane ozljede ne može se odrediti mehanizam prijeloma bližeg članka trećeg prsta lijeve ruke, ali se može reći da nije bilo direktnog poprečnog udarca na tu kost jer bi prijelom u tom slučaju bio poprečni, a ne uzdužni. U odnosu na ranu na unutarnjoj strani donje usnice, riječ je o rani koja uobičajeno nastaje udarcem u usta gdje dođe do ozljede unutarnje strane usnice zbog djelovanja zuba. Rana donje usnice sa unutarnje strane nastala je udarcem u područje usta pogodnim mehaničkim sredstvom, a koje može biti i stisnuta šaka, no ne može se isključiti niti udarac dijelom glave – npr. čelom. Oguljotine na području oba koljena i gležnjeva predstavljaju nespecifične mehaničke koje su mogle nastati padom na podlogu.

6.5. Suprotno tvrdnji žalitelja, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud savjesno ocijenio sve navedene dokaze u prvostupanjskoj presudi, kako svakog za sebe tako i u međusobnom odnosu, imajući u vidu navode optužnog akta te je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje u odnosu na odlučne činjenice kada je utvrdio da je okrivljenik počinio kazneno djelo opisano u izreci pobijane presude.

6.6. Nadalje obranu optuženika da nije imao kontakt s oštećenikom u bitnome opovrgava iskaz oštećenika koji navodi da ga je optuženik s kombi vozilom udario prvi put od kojeg udarca je pao na leđa te se pokušao ustati i tada ga je kombi opet udario, zakačio ga je po nozi, ponovno je pao, opet se probao ustati nakon čega je PĆ izašao iz kombija te ga uhvatio za tri prsta koja je izvrtao te je glavom udario u njegove zube. U trenutku kada ga je PĆ uhvatio za prste i izvrtao iste te dok ga je glavom udario u zube. Upravo ovakav slijed događaja kako ga u svom iskazu opisuje oštećenik, koji nije dovoljno stručan da sam dijagnosticira i utvrdi mehanizam zadobivanja teške tjelesne ozljede, potvrđuje u svom nalazu i mišljenju sudsko-medicinski vještak dr. Valter Stemberg, tako da postoji uzročno- posljedična veza između udaraca optuženika i nastale teške tjelesne ozljede oštećenika. Takav iskaz oštećenika potvrđen je i medicinskom dokumentacijom u kojoj su opisane ozljede navedene u izreci pobijane presude.

6.7. Prvostupanjski sud je iznio jasne i potpune razloge za svoja utvrđenja na temelju kojih je izveo pravilan zaključak o kaznenoj odgovornosti optuženika te sukladno tome pravilnom izvedenom zaključku da je optuženik predmetno kazneno djelo počinio s izravnom namjerom. Optuženik ispušta iz vida sve dokaze u svojoj ukupnosti, a kada se isti analiziraju u međusobnoj povezanosti, kako je to pravilno učinio prvostupanjski sud, proizlazi zaključak da je počinio inkriminirano mu kazneno djelo. Pravilno prvostupanjski sud ocjenjujući iskaz optuženika isti u bitnome ne prihvaća jer je iz razloga da ne bude osuđen, zainteresiran da ishod ovog kaznenog postupka.

6.8. U kontekstu provedenog dokaznog postupka, analize obrane okrivljenika, iskaza svjedoka ispitanih u dokaznom postupku, nalaza i mišljenja medicinskog vještačenja ozljeda optuženika, sadržaja pročitane dokumentacije kao i navoda istaknutih u žalbi okrivljenika, te dovođenjem u vezu svih tih dokaza kako međusobno tako i analizirajući svaki dokaz pojedinačno, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i donio valjane zaključke koji zaključci u kontekstu cjelokupnih radnji i postupanja okrivljenika su takve naravi da ih ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća, budući da analiza izvedenih dokaza tvori valjanu podlogu za konačne zaključke koji su iznijeti u pobijanoj presudi.

6.9. Ono što žalitelj zamjera činjeničnim utvrđenjima sadržanim u presudi prvostupanjskog suda se ustvari svodi na neprihvaćanje zaključaka te presude i u subjektivnom stavu prema tim zaključcima. Kako je prvostupanjski sud u svojoj odluci iznio, a to je već ukazano od strane ovog drugostupanjskog suda posve dostatne te životno i logički utemeljene razloge, valja zaključiti da je pravilno utvrdio sve one okolnosti koje su bile odlučne u pogledu odgovornosti okrivljenika za inkriminirano mu kazneno djelo. Na navode žalbe u kojoj se, u bitnome preocjenjuju provedeni dokazi od strane prvostupanjskog suda, te u velikom dijelu opisuje radnja događanja i situacije kako ih je opisao u svojoj obrani okrivljenik, valja reći da se radi o procjeni provedenih dokaza na subjektivan način, a koje tvrdnje ničim nisu potkrijepljene i dokazane. Prvostupanjski sud je detaljno obrazložio zašto u bitnome ne vjeruje obrani okrivljenika te svjedokinji ČĆ, a što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

6.10. Dakle, na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio u protupravnim radnjama okrivljenika bitna obilježja kaznenog djela teške tjelesne ozljede iz članka 118. stavak 1. KZ/711.

6.11. Stoga su neprihvatljivi žalbeni navodi kako tijekom postupka nije dokazano da je optuženik počinio navedeno kazneno djelo upravo na opisani način. S tim u vezi neosnovane su žalbene tvrdnje o pogrešnoj ocjeni dokaza od strane prvostupanjskog suda, koji se, obzirom na sadržaj izvedenih dokaza i njihovu pravilnu ocjenu, nije ni našao u situaciji da bi postojala dvojba glede odlučnih činjenica, pa nije ni došla u obzir primjena pravnog pravila „in dubio pro reo“, što se u podnesenoj žalbi sugerira.

7. Optuženi PĆ u žalbi ne ističe žalbeni osnov zbog odluke o kazni, ali zbog istaknute žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj drugostupanjski sud je shodno članku 478. ZKP/08, ispitao pobijanu presudu i u tome dijelu.

7.1. Prilikom odmjeravanja kazne u odnosu na optuženog PĆ prvostupanjski sud je potpuno i pravilno utvrdio sve okolnosti (olakotne i otegotne) o kojima ovisi izbor vrste i mjere kazne, te o tome naveo jasne i potpune razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i na koje se ukazuje radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja. Za istaći je da pri tome prvostupanjski sud nije podcijenio ili precijenio niti utvrđene olakotne, niti utvrđene otegotne okolnosti. Polazeći od stupnja krivnje optuženika, te društvene opasnosti počinjenog kaznenog djela zbog kojeg je proglašen krivim, u okviru granica predviđene kazne za navedeno kazneno djelo, pravilno je prvostupanjski sud optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju 8 (osam) mjeseci nakon čega je na temelju odredbe članka 56. KZ/11 prema optuženom primijenio uvjetnu osudu, pa se izvršenje izrečene kazne odgađa za vrijeme od 3 (tri) godine, te se izrečena kazna neće izvršiti ako optuženi u tom roku ne počini novo kazneno djelo.

7.2. Stoga i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda takva vrsta i mjera kazne koja je izrečena optuženiku dostatna je da može utjecati na optuženika i na sve ostale da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenog djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno i da takva kazna sadrži odgovarajuću količinu moralne osude za zlo koje je optuženik počinjenjem terećenog kaznenog djela nanio društvu u cjelini (članak 41. i članak 47. KZ/11).

8. Kako žalbenim razlozima okrivljenika nisu dovedena u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda, Županijski sud u Dubrovniku, kao drugostupanjski sud, ispitujući po službenoj dužnosti pobijanu presudu, u skladu s člankom 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08., nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka, niti povreda kaznenog zakona na štetu okrivljenika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

9. S obzirom na navedeno trebalo je primjenom članka 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci.

Dubrovnik, 12. studenog 2025.

Predsjednik vijeća

Domagoj Raguž