REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU
Tome Skalice 2, Slavonski Brod
Poslovni broj: Gž-1006/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Tomislavu Miškiću, odvjetniku u [adresa] protiv tuženice Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, OIB: 87939104217, Jurišićeva ulica 4, Zagreb, zastupane po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku u Vinkovcima, odlučujući o žalbi tužitelja i žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Osijeku, od 22. rujna 2025., poslovni broj: P-317/2025-7, u sjednici vijeća održanoj 12. studenog 2025.,
p r e s u d i o j e
I Žalbe tužitelja PV iz [adresa] i tužene Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, odbijaju se kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, od 22. rujna 2025., poslovni broj: P-317/2025-7.
II Tuženica se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Odlukom suda prvog stupnja presuđeno je:
„I/ Utvrđuje se ništetnom odredba članka 8. Ugovora o kreditu broj 9912136824, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 08. ožujka 2012., a koja odredba glasi: „Za obradu kreditnog zahtjeva banka obračunava i naplaćuje naknadu u visini od 1,25% (jedan cijela dvadesetpet posto) od iznosa kredita sukladno Uvjetima.".
II/ Nalaže se tuženiku HPB d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, da tužitelju PV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 468,20 EUR, (četiristošezdesetosameuraidvadesetcenti) koja tražbina se zbog ništetnosti odredbe o naknadi za obavljanje bankarskih usluga, ima vratiti tužitelju, skupa s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 23. ožujka 2012. pa do isplate, po stopi do 31. srpnja 2015. godine koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.
III/ Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB 87939104217, da tužitelju PV, OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od a što sveukupno iznosi 470,68 EUR-a (četristosedamdeseteura- šezdesetosamcenti) sa zateznim kamatama tekućim od 22. rujna 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.
IV/ Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška.“
2. Protiv prvostupanjske odluke žale se tužitelj i tuženica.
3. Tužitelj se žali na odluku o troškovima postupka, smatrajući da mu prvostupanjski sud nije na pravilan način odmjerio troškove te da mu je neosnovano troškove umanjio za iznos od 503,86 eura. Navodi da je prvostupanjski sud neopravdano intervenirao u postavljenu vrijednost predmeta spora iz tužbe, s obzirom da postavljeni deklaratorni tužbeni zahtjev ne predstavlja nekakav manje značajni sporedni zahtjev, već predstavlja jedan od dva glavna zahtjeva u pogledu kojeg se izvode personalni dokazi, čak što više da se glavni dokazi i sve odlučne činjenice izvode i utvrđuju upravo u pogledu deklaratornog tužbenog zahtjeva jer o njemu ovisi opstajanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva pa da je potpuno nelogično marginalizirati takav temeljni zahtjev, a posebno iz razloga jer se u ovom postupku raspravlja samo o deklaratornom tužbenom zahtjevu jer tuženica faktički niti ne spori samu visinu naplaćena naknade. Osim toga tužitelj navodi da bi u slučaju da je tužitelj ovom tužbom hipotetski tražio samo utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe, vrijednost predmeta spora bila bi utvrđena na klasičnih 1.327,22 eura pa da je naknadno pokrenuo kondemnatorni postupak isplate, drugi postupak bi imao vrijednost predmeta spora u iznosu od 468,20 eura pa bi tužitelj u tom slučaju imao pravo na naknadu troškova od 100 bodova u deklaratornom postupka i 50 bodova u kondemnatornom postupku pa da bi ne priznavanje kumulirane vrijednosti predmeta spora u ovom predmetu predstavljalo svojevrsni pravni apsurd i da je tužiteljeva pravna logika kumuliranja tužbenih zahtjeva pravilna i zakonita jer direktno proizlazi iz kogentnih zakonskih odredbi Zakona o parničnom postupku i Zakona o sudskim pristojbama te da bi svaki drugačiji stav implicirao da bi tužitelj trebao zloupotrijebiti svoja procesna ovlaštenja te zatrpavati sud s dvije, umjesto s jednom tužbom.
3.1. Zaključno navodi da su shvaćanja viših sudova u odnosu na predmetnu pravnu situaciju općenito izražena i da se ne bi trebala, prema načelu zabrane pretjeranog formalizma, samo tako mehanički primjenjivati, već u slučajevima gdje bi kondemnatorni zahtjev bio u većim iznosima, odnosno gdje vrijednost deklaratornog zahtjeva ne bi bila od utjecaja ni na koji aspekt postupka pa da se ovdje ne radi o okolnostima koje bi se mogle podvesti pod shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
3.2. Tužitelj predlaže preinačiti pobijanu odluku na način da se pored pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eura, dosude tužitelju i troškovi za svaku od četiri odvjetničke radnje u punom zatraženom iznosu, što zajedno s PDV-om iznosi 908,18 eura, kao i zakonska zatezna kamata od donošenja prvostupanjske presude do isplate. Troškove žalbenog postupka ne traži.
4. Tuženica se žali zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točka 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova tuženici ili podredno ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Traži troškove sastava žalbe.
4.1. Tuženica u žalbi navodi da odredba o naknadama u Ugovoru o kreditu jasno propisuje da se tužitelj obvezuje platiti sve naknade i troškove i da je neprihvatljivo tvrditi da bi navedena odredba, koja je jasno označena, mogla biti nerazumljiva ili teško uočljiva za tužitelja s obzirom da je jasno postavljena i smještena na vidljivo mjesto, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim uvjetima koji bi bili napisani manjim slovima ili bili uključeni u fusnotu, zatim da tužitelj nije niti jednim valjanim dokazom potkrijepio tvrdnju da se o spornim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, niti je pokušao dokazati da se radilo o formularnom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja budući da saslušanje tužitelja u ovom predmetu nije relevantno, imajući u vidu njegovo svojstvo tužitelja u postupku, zatim ističe da ako se i prihvati da tužitelju nije bio potpuno jasan način obračuna naknade za administraciju kredita, tužitelj je imao mogućnosti da se u svakom trenutku dodatno informira o značenju te odredbe Ugovora o kreditu i da je jasno da je o naknadi bilo pregovaranja jer su stranke izričito dogovorile primjenu te naknade i da je tužitelj bio slobodan odabrati alternativni model kredita koji je u to vrijeme bio dostupan na tržištu, da su odredbe koje se odnose na naknadu za administraciju i obradu kredita u ugovoru bile jasno istaknute i lako razumljive pa da zbog svega navedenog ništetnost odredbi Ugovora o kreditu nije ni bilo moguće utvrđivati.
4.2. Dalje tuženica navodi da tijekom cijelog postupka nije izveden niti jedan dokaz, koji bi podupirao zaključak da se radi o formularnom ugovoru niti u presudi postoji obrazloženje na temelju čega sud donosi takav zaključak pa da je zbog toga činjenično stanje ostalo neutvrđeno, a da je pobijana odluka utemeljena na bitnoj povredi u vidu nepostojanja pravno relevantnog obrazloženja, da je isto tako zanemarena činjenica da je tužitelj svojom voljom pristao na navedene uvjete tuženice, kao i na plaćanje sporne naknade, a što je potvrdio i svojim potpisom ugovora i da je s obzirom na navedeno presuda utemeljena na bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a.
4.3. Tuženica u odnosu na zastaru navodi da pravni stav prvostupanjskog suda u cijelosti negira postojeće zakonsko uređenje, kao i da je protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima koji uređuju pitanje početka zastare restitucijskih zahtjeva, da su sudovi dužni suditi na temelju zakona, a ne kreirati pravo kako je to učinio Vrhovni sud Republike Hrvatske, što predstavlja miješanje sudbene vlasti u zakonodavnu vlast i koje pravno mišljenje obvezatno slijede sva vijeća Vrhovnog suda kao i sudovi nižeg stupnja, a što je i u konkretnom predmetu slučaj. Pri tome se tuženica poziva na odluku Suda EU u spojenim predmetima C-554/21, C-622/21 i C-727/21 od 11. srpnja 2024. Osporava i zahtjev tužitelja te prvostupanjsku odluku u odnosu na isplatu zakonskih zateznih kamata od dana plaćanja ulazne naknade kao neosnovan, smatrajući da se radi o restitucijskom zahtjevu kod kojeg kamata počinje teći tek od dana stjecanja bez osnove.
4.4. Tuženica osporava odluku o troškovima parničnog postupka smatrajući da je prvostupanjski sud trebao odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te tuženici dosuditi troškove postupka.
5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.
6. Žalbe nisu osnovane.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe članka 8. Ugovora o kreditu, kojim je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,25% od iznos kredita i po to osnovu isplata iznosa od 468,20 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 23. ožujka 2012.
8. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor dana 8. ožujka 2012., sklopili Ugovor o stambenom kreditu broj 9912143682, na iznos od 37.500,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju liste banke važećeg na dan korištenja kredita i da je u članku 8. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,25% od iznosa kredita što iznosi 468,20 eura. Nije sporno da je niti da je naknada plaćena 23. ožujka 2012.
9. U žalbenom postupku je sporno je li odredba o naknadi za obradu kredita ništetna i ima li slijedom toga tužitelj pravo na isplatu utuženog iznosa, kao i na zakonsku zateznu kamatu od dana plaćanja naknade. Sporna je i zastara potraživanja tužitelja.
10. O žalbi tuženice
10.1. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 365. stavak 2. ZPP te da nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a budući presuda nema takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a u obrazloženju su navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu u suprotnosti s provedenim dokazima. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na to činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.
10.2. Prvostupanjski sud je na temelju iskaza tužitelja te na temelju dostavljene materijalne dokumentacije utvrdio da tužitelj nije bio informiran na što se konkretno naknada o obradi kreditnog zahtjeva odnosi, da o naknadi nije mogao pregovarati, a nije bio niti informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, zatim da tužitelj nije mogao shvatiti niti ekonomske posljedice ugovaranja navedene naknade, jer nije znao čemu sve služi ta naknada te da je ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj se nije pregovarao. Prvostupanjski sud zaključuje da je tuženica trebala tužitelju obrazložiti koja je svrha naknade i što čini iznos naknade te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu pa da je tužitelj doveden u neravnopravni položaj u kojem nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog tipskog ugovora, da u ugovoru nije definirano o kakvim se uopće troškovima radi i da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu članka 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/09, 125/07, 89/09 i 75/09; dalje ZZP koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu) i na temelju članka 102. stavka 1. ZZP o ništetnoj odredbi. Stoga prvostupanjski sud usvaja tužbeni zahtjev tužitelja i dosuđuje tužitelju parnične troškove u iznosu od 470,68 eura.
10.3. Cijeneći iskaz tužitelja, kojeg je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio, s tim da niti tuženica na isti nije imala primjedbi, utvrđeno je da su tužitelja iz banke pozvali jer je gotova kreditna dokumentacija, da nije bilo govora o naknadi za obradu kredita niti je tužitelj o ugovornim odredbama mogao pregovarati, da mu nitko nije objasnio odredbe ugovora, već mu je samo pokazano gdje treba potpisati ugovor.
10.4. Imajući u vidu da iz provedenog dokaznog postupka, a osobito iz iskaza tužitelja, proizlazi da prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu stranke nisu pojedinačno pregovarale, da je predmetni Ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od tuženice i da tužitelj nije mogao utjecati na njegov sadržaj, pravilno je, prvostupanjski sud utvrdio da je ništetna odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovorenu naknadu za obradu zahtjeva, prije svega iz razloga što iz priloženog ugovora o kreditu proizlazi da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženice, kao i da odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije jasna i lako razumljiva iz razloga što tuženica nije pojasnila tužitelju koje to troškove navedena naknada podmiruje. Osim navedenog, iz priloženog Ugovora o kreditu proizlazi da je navedena naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, iako troškovi koje ima banka prilikom obrade kredita nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, tako da je pravilno zaključeno da je navedena odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
10.5. Suprotno žalbenim navodima odredbom članka 96. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na sadržaj odredbe članka 8. Ugovora o kreditu, niti je tuženica u skladu s odredbom članka 96. stavak 4. ZZP-a, dokazala da se o ulaznoj naknadi pregovaralo s tužiteljem pa je na temelju odredbe članka 102. stavka 1. ZZP-a, odredba članka 8. Ugovora ništetna. Nadalje, načelo savjesnosti i poštenja podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. U konkretnom slučaju tuženica nije, u skladu sa člankom 96. stavkom 4. ZZP-a, dokazala opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu pa pravilno zaključuje prvostupanjski sud da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Osim toga tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, odnosno koji su to konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.
10.6. U odnosu na naknadu za obradu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo je slijedeći pravni stav: "Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz Posebne ponude, ostale ugovorne odredbe, a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli (a i naknadi za prijevremenu otplatu kredita), za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“
10.7. Dakle, imajući u vidu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača koji se u ugovorima s trgovcima, posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, pa tako i u predmetnom ugovoru, pojavljuju kao „slabija strana“ i da se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je ništetna odredba članka 8. predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada od 1,25% od iznosa kredita, pri čemu ni u ugovoru o kreditu nije navedeno niti razrađeno što je tužitelj platio ovom naknadom. Prvostupanjski sud je imao u vidu sve relevantne odredbe ZZP-a, kao i činjenicu da je plaćanjem jednostrano određene naknade tužitelj financijski oštećen što je daljnje prouzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
10.8. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj: C-26/13, članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Tužitelju je dakle trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi isti mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja. Prema tome u konkretnom slučaju radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, a kako to utvrđuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-240/2024-2 od 23. listopada 2024.
10.9. Prvostupanjski sud je, nadalje, pravilno zaključio da nije osnovan istaknuti prigovor zastare budući zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primili na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, a u konkretnom slučaju ništetnost je utvrđena prvostupanjskom presudom koja se potvrđuje ovom drugostupanjskom presudom i pri tome se pravilno pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/2020-2 koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena pobijanom presudom, u ovom slučaju nije ni moglo doći do zastare tražbine tužitelja, kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja." Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženice u odnosu na zastaru potraživanja i tijek zakonske zatezne kamate. Suprotno navodima žalbe, ništetni pravni poslovi (u konkretnom slučaju ugovorna odredba), ništetni su od trenutka sklapanja, dakle pretpostavke za valjanost pravnog posla treba procijeniti prema vremenu njegova nastanaka pa neosnovano tužena prigovara da kamata u slučaju utvrđene ništetnosti u ovom postupku ne može teći od plaćanja navedenog iznosa.
10.10. Stoga je pravilno utvrđeno da je odredba članka 8. predmetnog ugovora o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno tužitelja pa je temeljem odredbe članka 96. stavka 1. i 2 ZZP-a nepoštena, a temeljem odredbe članka 102. stavka 1. ZZP-a ništetna i da je na temelju te ništetne odredbe tužitelj platio tuženici naknadu iz članka 8. Ugovora o kreditu, čija visina u postupku nije sporna pa je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.
10.11. Tuženica odluku o parničnom trošku osporava samo iz navedenih razloga neosnovanosti glavnog zahtjeva pa ni u ovom dijelu žalba nije osnovana.
11. O žalbi tužitelja
11.1. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, kada je predmet spora zahtjev za isplatom, a koji zahtjev ovisi o prethodnom rješenju pitanja ništetnosti dijela ugovornih odredbi ugovora o kreditu, u kojem je pravcu tužitelj postavio deklaratorni tužbeni zahtjev, iako sud o ništetnosti vodi računa po službenoj dužnosti te bi i bez postavljanja deklaratornog tužbenog zahtjeva ništetnost rješavao kao prethodno pitanje, takvi zahtjevi ne mogu se smatrati kao dva različita zahtjeva u smislu članka 37. stavka 1. ZPP-a, već se radi o situaciji iz članka 187. stavka 3. ZPP-a s obzirom da deklaratorni zahtjev, uz tužbeni zahtjev za isplatu, služi samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu i ne može se uzeti u obzir pri utvrđenju vrijednosti predmeta spora, nego se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu.
11.2. U ovom predmetu tužbeni zahtjev na isplatu predstavlja iznos od 468,20 eura, kako je pravilno prvostupanjski sud utvrdio raspravnim rješenjem na pripremnom ročištu pa je pravilnom primjenom materijalnog prava, trošak postupka koji tužitelju pripada temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP, trebalo odmjeriti upravo prema toj vrijednosti predmeta spora. Prema tome, žalbenim razlozima tužitelja nije dovedena u sumnju zakonitost i pravilnost odluke o troškovima postupka, pa je žalba tužitelja odbijena, a pobijana odluka o troškovima postupka sadržana u prvostupanjskoj presudi potvrđena, s obzirom da je prvostupanjski sud pravilno tužitelju dosudio troškove postupka na temelju članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP-a i na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23) ,
12. Osim toga pojedinačno odmjereni troškovi nisu žalbama osporavani, a u odnosu na parnični trošak, drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava.
13. Temeljem članka 166. stavka 1. ZPP-a, u svezi sa člankom 154. stavak 1. ZPP-a, tuženica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troška žalbe.
14. Iz navedenih razloga, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci presude.
Slavonski Brod, 12. studenog 2025.
Predsjednica vijeća
Irena Dikanović-Terzić
