REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru - Stalna služba u Čazmi

Trg Čazmanskog kaptola 20

43240 Čazma

Poslovni broj: P-77/2024-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Čazmi, po sutkinji Almi Horvatinović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Marija Maričević, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene usmene glavne rasprave dana 02. listopada 2025., u prisutnosti punomoćnice tužitelja, temeljem odredbe članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu ZPP) dana 12. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 518,60 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja se određuje od 01. svibnja 2008. pa do 31.07.2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stopa HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. pa do isplate po stopi u visini određenoj čl.29. st.2. Zakona o obveznim odnosima, i to;

- na iznos 8,54 € od 9.4.2009 pa do isplate;

- na iznos 8,54 € od 7.5.2009 pa do isplate;

- na iznos 8,54 € od 8.6.2009 pa do isplate;

- na iznos 8,54 € od 8.7.2009 pa do isplate;

- na iznos 8,54 € od 7.8.2009 pa do isplate;

- na iznos 8,54 € od 8.9.2009 pa do isplate;

- na iznos 8,54 € od 7.10.2009 pa do isplate;

- na iznos 8,54 € od 6.11.2009 pa do isplate;

- na iznos 8,54 € od 7.12.2009 pa do isplate;

- na iznos 8,54 € od 7.1.2010 pa do isplate;

- na iznos 8,54 € od 5.2.2010 pa do isplate;

- na iznos 8,54 € od 5.3.2010 pa do isplate;

- na iznos 8,54 € od 7.4.2010 pa do isplate;

- na iznos 8,54 € od 7.5.2010 pa do isplate;

- na iznos 8,54 € od 7.6.2010 pa do isplate;

- na iznos 8,54 € od 8.7.2010 pa do isplate;

- na iznos 8,54 € od 9.8.2010 pa do isplate;

- na iznos 8,54 € od 8.9.2010 pa do isplate;

- na iznos 8,54 € od 7.10.2010 pa do isplate;

- na iznos 8,54 € od 8.11.2010 pa do isplate;

- na iznos 8,54 € od 8.12.2010 pa do isplate;

- na iznos 8,54 € od 7.1.2011 pa do isplate;

- na iznos 8,54 € od 7.2.2011 pa do isplate;

- na iznos 8,54 € od 7.3.2011 pa do isplate;

- na iznos 8,54 € od 6.4.2011 pa do isplate;

- na iznos 8,54 € od 9.5.2011 pa do isplate;

- na iznos 8,54 € od 7.6.2011 pa do isplate;

- na iznos 8,54 € od 7.7.2011 pa do isplate;

- na iznos 8,54 € od 8.8.2011 pa do isplate;

- na iznos 8,54 € od 7.9.2011 pa do isplate;

- na iznos 8,54 € od 7.10.2011 pa do isplate;

- na iznos 8,54 € od 8.11.2011 pa do isplate;

- na iznos 8,54 € od 7.12.2011 pa do isplate;

- na iznos 8,54 € od 9.1.2012 pa do isplate;

- na iznos 8,54 € od 8.2.2012 pa do isplate;

- na iznos 8,54 € od 7.3.2012 pa do isplate;

- na iznos 8,54 € od 6.4.2012 pa do isplate;

- na iznos 8,54 € od 7.5.2012 pa do isplate;

- na iznos 8,54 € od 6.6.2012 pa do isplate;

- na iznos 8,54 € od 6.7.2012 pa do isplate;

- na iznos 8,54 € od 7.8.2012 pa do isplate;

- na iznos 8,54 € od 7.9.2012 pa do isplate;

- na iznos 8,54 € od 5.10.2012 pa do isplate

- na iznos 151,38 € od 24.10.2012 pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 464,52 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 08. travnja 2008. pa do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stopa HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 444,11 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 29. studenog 2002. pa do 31. prosinca 2007.po stopi od 15% godišnje, a od 01. siječnja 2008. pa do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stopa HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 33,18 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 16. kolovoza 2008. pa do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stopa HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.695,22 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. studenog 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 2.695,22 EUR do zatraženog iznosa od 2.757,72 EUR, odnosno za iznos od 62,50 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12. studenog 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj navodi da je s tuženikom sklopio tri ugovora o kreditu: 26. 11. 2002. (30.000 EUR, ulazna naknada 444,11 EUR), 2. 4. 2008. (140.000 kn, ulazna naknada 3.500 kn/464,52 EUR) i 16. 8. 2010. (1.400 EUR, ulazna naknada 250 kn/33,18 EUR). U svim je ugovorima ugovorena promjenjiva kamatna stopa „po odlukama Banke“, bez jasnih kriterija ni pregovora, zbog čega su kamate više puta samovoljno porasle, a iznos obveze se povećao, a istovremeno je naplaćena jednokratna ulazna naknada prilikom prve isplate. Tužitelj smatra da su te odredbe nepoštene i ništetne prema čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 296. ZOO-a jer su sastavljene unaprijed na tipkovnom obrascu, bez individualnog dogovora, nejasne i neravnopravne te su dovele do preplaćenih rata i neosnovano naplaćenih naknada. Poziva se na kolektivne presude VTSRH (Revt-249/14) i Visokog trgovačkog suda RH (Pž-7129/13) o ništetnosti klauzula promjenjive kamate te na presude Suda EU (C-224/19, C-84/19) o ulaznoj naknadi. Kao potrošač traži da sud proglasi ništetnima sve osporene odredbe, dosudi povrat preplaćenih rata po ugovoru o kreditu broj 5103903468 od 02. travnja 2008. (929,05 EUR) i ulaznih naknada (444,11 EUR, 464,52 EUR, 33,18 EUR) te zatezne kamate od uplate do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako u potpunosti osporava tužbene zahtjeve: presude iz kolektivnog spora ne odnose se na kredite u eurima i kunama pa ne mogu biti pravna osnova za ništetnost klauzula o promjenjivoj kamati; tužitelj mora dokazati svoj status potrošača za svaki ugovor; potraživanja za uvećane kamate i “ulazne naknade” starije od pet godina su u zastari jer kolektivni postupak nije prekinuo njihov rok; promjene kamatne stope provodile su se po važećim propisima (Zakoni o bankama, kreditnim institucijama, ZIDZPK) te su od 1. 1. 2014. bile uređene Metodologijom s transparentnim parametrima; deklaratornom ništetnošću klauzule o podešavanju kamate poništio bi se sam dogovor o promjenjivoj kamati i povrijedio načelo slobode ugovaranja; ulazne naknade su jasno naznačene, proporcionalne realnim troškovima i potkrijepljene praksom EU (C-621/17), a ni one nisu pravno osporene ni prekidale zastaru; zatezne kamate, kad bi bile dosuđene, pripadaju od dana podnošenja zahtjeva. Tvrdi da treba odbiti sve zahtjeve i dosuditi troškove postupka.

3. Tuženik je istaknuo i prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, koji je sud rješenjem poslovni broj P-77/2024-6 od 03. lipnja 2024. odbio, a koje rješenje je povodom žalbe tuženika potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Gž-501/2024-2 od 09. srpnja 2024.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa temeljem ništetnih odredbi o samostalnoj promjeni kamatne stope sadržanih u čl. 8. Ugovora broj 5103903468; ulazne naknade od 2,5 % (min. 200 HRK) u čl. 10. Ugovora broj 5103903468; ulazne naknade od 1,5 % u čl. 10. Ugovora broj 2000676078 i ulazne naknade od 2 % (min. 250 HRK) u čl. 10. Ugovora broj 5105100073.

5. Među strankama nije sporno da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita sklopili Ugovor br. 2000676078 od 26.11.2002. za iznos od 30.000,00 EUR gdje je naplaćena ulazna naknada 444,11 EUR; Ugovor br. 5103903468 od 02.04.2008. za iznos od 140.000,00 HRK gdje je naplaćena ulazna naknada 3.500,00 HRK/464,52 EUR te Ugovor br. 5105100073 od 16.08.2010. za iznos od 1.400,00 EUR (naplaćena ulazna naknada 250,00 HRK/33,18 EUR). Nije sporna ni visina tužbenog zahtjeva pod toč. 2., 3. i 4 tužbenog zahtjeva koja se odnosi na predmetn naplaćene ulazne naknade.

6. Među strankama je sporna pravna osnova tužbenog zahtjeva u cijelosti, dok je visina sporna samo u odnosu na toč. 1. tužbenog zahtjeva koja se odnosi na zahtjev tuženika za povrat preplaćenih anuiteta zbog nezakonitog povećanja kamata u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu. Sporan je i status tužitelja kao potrošača te prigovor zastare.

7. Tijekom dokaznog postupka, a radi razjašnjenja spornih i odlučnih okolnosti te pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u: Dopis tuženika tužitelju od 29. prosinca 2023. (list 6), Dopis tužitelja tuženiku od 30. studenog 2023. (list 7), Otplatni plan za kreditnu partiju broj 5103903468 od 01. travnja 2009. (list 8-9), Pregled prometa po kreditu 5103903468 za razdoblje od 08. travnja 2008. do 7. studenog 2012. (list 10-15), Obavijest o kreditu broj 5103903468 od 02. svibnja 2008. (list 16), Obavijest o promjeni kamatne stope po kreditu broj 5103903468 od 01. travnja 2009. (list 17), Obavijest o promjeni kamatne stope po kreditu broj 5103903468 od 01. travnja 2009. (list 18), Otplatni plan za kredit broj 5103903468 (list 19-21), Ugovor o kreditu broj 5103903468 od 02. travnja 2008. (list 22-25), Rekapitulaciju prometa po kreditu (list 26-33), Ugovor o kreditu broj 5105100073 od 16. kolovoza 2010. (list 34-38), Otplatni plan za kredit broj 5105100073 (list 39-41), Obavijest o kreditu broj 5105100073 od 01. rujna 2010. (list 42), Pregled prometa po kreditu 5105100073 za razdoblje od 16. kolovoza 2010. do 7. studenog 2012. (list 43-47), Pregled prometa po kreditu 5105100073 za razdoblje od 16. kolovoza 2010. do 7. studenog 2012. (list 48-52), Ugovor o kreditu broj 2000676078 od 26. studenog 2002. (list 53-56), Otplatni plan za kredit broj 2000676078 (list 57-64), Pregled prometa po kreditu 2000676078 za razdoblje od 29. studenog 2002. do 31. prosinca 2022. (list 65-86), Sektor građanstva, Proces obrade kredita od 2004. do 2011. u IBIS-u vrijeme po službama (list 115-116), Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (list 120-126), Izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5. ožujka 2004. (list 159), Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva u primjeni od 11. ožujka 2002. (list 160-163), Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe od 27. prosinca 2007. (list 164-166), Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe od 05. srpnja 2010. (list 167-173), Brošuru Gotovinski krediti u kunama (list 174-176).

8. Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (list 335-336).

9. Tuženik je u odgovoru na tužbu predlagao saslušanje službenika banke, međutim od tog dokaznog prijedloga odustao je na pripremnom ročištu 28. studenog 2024..

10. Izveden je dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Marineli Vuković, dipl.oec., koja je u spis dostavila pisani nalaz i mišljenje (list 291-300) te dodatna pisana očitovanja (list 310-312, 317-322).

11. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a.

12. Specificirani tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

13. Tužitelj, saslušan kao stranka u postupku iskazao je kako je odlučio kupiti nekretninu, a kasnije istu i obnoviti pa je iz tog razloga podigao ukupno tri kredita kod tuženika. Nema nikakav obrt niti je nekretninu ikada iznajmljivao. Živi u toj nekretnini zajedno sa svojom obitelji. Odlučio je podići kredit baš kod tuženika iz razloga što je njihov korisnik i što tamo prima plaću pa se kod drugih banaka za kredite nije ni interesirao. U sva tri slučaja njemu je od djelatnika banke predan tipski ugovor o kojem nije imao mogućnosti pregovarati i nakon što ga je pročitao, ovjerio ga je kod javnog bilježnika. Tek je kasnije shvatio da je tuženik obračunao tzv. ulaznu naknadu, a o čemu on ništa nije znao niti ga je djelatnik banke o tome izvijestio. Nije mu poznato na temelju kojih parametara su oni tu ulaznu naknadu izračunali.

14. Sud je donio odluku temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno čl. 8 ZPP-a.

15. Sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi budući njihova vjerodostojnost nije dovedena u pitanje pri čemu je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima te odredbama zakona.

16. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao stranke budući je isti iskazivao životno, logično i uvjerljivo o onim činjenicama kojih se sjeća i o svojem viđenju stvari.

17. Sukladno odredbi čl.53.st.1.Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22 i 59/23, dalje u tekstu: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 53.st.2. ZZP-a propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Člankom 53.st.4. ZZP-a propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

18. Sukladno odredbi čl. 269 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272 ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl.270 st.1 ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

19. Temeljem analize provedenih dokaza, ovaj sud smatra da tuženik u Ugovoru o kreditu, kao kreditor koji je samostalno sastavio ugovor, nije utvrdio egzaktne parametre i način utvrđivanja parametara koji bi sadržavali osnovne informacije o specifičnostima promjene kamatne stope, koji bi bili jasni i razumljivi prosječnom građaninu, odnosno potrošaču. Naime jednostranim pristupom tuženik je unaprijed sročenim odredbama tužitelju nametnuo ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope (jednostranom) odlukom tuženika na čiju primjenu je tužitelj morao bezuvjetno pristati, što je u suprotnosti sa odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača budući uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

20. Iz provedenih dokaza proizlazi da se odredba ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se promjena kamatnih stopa vrši u skladu s važećim odlukama banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje, nije pojedinačno pregovaralo, obzirom da se radi o tipskom ugovoru koji je unaprijed sastavio tuženik, a tužitelj nije bio u poziciji da o toj odredbi pregovara, već je ukoliko je želio dobiti kredit, morao takvu odredbu prihvatiti. Radi se o odredbi koja je nejasna i nerazumljiva budući ni ugovor, niti opći uvjeti na koje se svaki pojedini ugovor poziva, ne sadrže ni referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, te je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope upravo odluka banke. Kamata u ugovoru o potrošačkom kreditu predstavlja cijenu, cijena je bitan element ugovora o kreditu, te ista prema odredbi čl. 270. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, u daljnjem tekstu ZOO) mora biti određena, odnosno odrediva. Već sama činjenica da kamatu i promjenu kamatne stope određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, protivno načelu savjesnosti i poštenja. U konkretnom slučaju, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu potrošača, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu. Navedeno je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Protivno je i načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a, koje je jedno od temeljnih načela obveznog prava, prema kojem su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

21. Također, uzimajući u obzir činjenice koje su tužitelju u trenutku sklapanju ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje je tuženik kao kreditor učinio dostupnim, takva je odredba nejasna i nerazumljiva. Direktivom 93/13 ( čl. 3. st. 1.) definiran je pojam nepoštene odredbe kao ugovorne odredbe o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, ako u suprotnosti s uvjetom odobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Stavkom 2. članka 3. Direktive propisano je kako se uvijek smatra da ugovorna odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ukoliko trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Navedeni članak 3. predstavlja tzv. „test poštenosti“, dok čl. 8. iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom. Prema stavu Europskog suda pravde u predmetu broj C-26/13 od 30. travnja 2014.godine navedeno treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

22. Sve navedeno, znači da su u ugovoru o potrošačkom kreditu potrošaču, u konkretnom slučaju tužitelju, morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, na način da ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

23. Stoga je odredbu kojom je ugovoreno da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje, valjalo utvrditi ništetnom. U konkretnom se radi o ugovaranju promjenjive kamatne stope pa slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao uslijed čega je došlo do povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni (u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu) tako da je tužitelj u utuženom razdoblju plaćao povećane anuitete.

24. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama banke, tako da je ta odredba nerazumljiva pa time i nepoštena, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. godine pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije).Stoga je odredba čl. 8. predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje, protivna načelu savjesnosti i poštenja, a kao takva nepoštena odredba ista je ništetna temeljem odredbe čl. čl. 102. ZZP/07. Takva ugovorna odredba ništetna je i sukladno čl. 3., 4. i 6. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje odredbom čl. 322. ZOO-a je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Kako je odredba čl. 4.1. i 4.2. predmetnog Ugovora o kreditu protivna prisilnim propisima i moralu društva ista je ništetna, te je stoga trebalo utvrditi njihovu ništetnost i u tom dijelu usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

25. Tužitelj stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu broj 5103903468, po pravilima ZOO-a o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (članak 1111. kao opće pravilo i članak 1115. kao pravilo o opsegu vraćanja).

26. U pravu je tuženik kada tvrdi da na ovaj pravni odnos nema direktnog učinka presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, jer se ta presuda bavila pitanjem kredita čija je glavnica vezana uz valutu švicarskog franka (CHF).

26.1. Međutim, bitno je istaknuti da je vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

27. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

27.1. Ovaj postupak značajan je iz razloga što je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojem obrazloženju odluke broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa naveo kako je terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna, "visoko stručna" i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem, dok je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva.

27.2. Nadalje, u obrazloženju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se: "To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenljivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita." Iz spomenutog obrazloženja proizlazi kako je takvo unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope u ugovore o kreditu suprotno načelima obveznog prava jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi bila takva da je na temelju nje potrošač jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako, temeljem čega te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati niti je tužitelj na to mogao imati bilo kakav utjecaj.

27.3. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope, koji bi pritom bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva. Nesporno je da su tužitelju dostavljeni podaci od tuženika vezano za mijenjanje kamatne stope, ali isti nije bio upoznat o parametrima koji dovode do tih promjena. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u gore citiranoj odluci jeste da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno pa stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da su upravo zato banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one međutim nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenljivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva. Takvo nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je člankom 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 75/09. i 112/12.) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenljiva kamatna stopa.

28. Na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o kamatnoj stopi. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, niti je predložio dokaze na okolnost pojedinačnog pregovaranja, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj je kamatne stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

29. Prema odredbi čl.3 st.1 Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

30. Člankom 1021. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO), propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021 ZOO, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna i primjenom ZOO.

31. Sukladno odredbi čl. 323 st.1 ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323 st. 2 ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

32. Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio je da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni.

33. Prema odredbi čl.3 st.1 Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl.5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

34. Navedene odredbe o "ulaznoj naknadi" od 2,5 % (min. 200 HRK) u čl. 10. Ugovora 5103903468; „ulaznoj naknadi“ od 1,5 % u čl. 10. Ugovora 2000676078 te „ulaznoj naknadi“ od 2 % (min. 250 HRK) u čl. 10. Ugovora 5105100073, nisu sročene jasno i razumljivo, o njima se nisu vodili pojedinačni pregovori, te su kao takve prouzročile znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz predmetnih ugovora o kreditu koje su sklopili tužitelj i tuženik. Obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknada i troškova kredita, sud je stajališta da navedeni članci Ugovora o kreditu predstavljaju ništetnu ugovornu odredbu. Tužitelju je kao potrošaču trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti navedene odredbe, što sve tuženik nije učinio, a sve kako bi tužitelj mogao objektivno predvidjeti da li je to za njega tegobno iz nekog razloga i koje su posljedice koje proizlaze iz takvih odredbi. Osim što tužitelju navedene odredbe nisu bile razjašnjene, onda mu sigurno nije bila razjašnjena ni relacija između visine naplaćene naknade i stvarnih troškova banke za obradu odnosno odobravanje kredita koje ni tijekom postupka tuženik nije dokazao, odnosno iste nije potkrijepio nikakvom materijalnom dokumentacijom, već ih samo općenito nabraja.

35. Predmetni ugovori o kreditu jesu unaprijed formulirani standardni ugovori trgovca jer sadržavaju opće uvjete ugovora ili se na njih pozivaju, a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova. Dakle, radi se o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik. Opće je poznato da se o odredbama akata kreditora, ovdje tužene banke, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, stoga se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornoj odredbi o ulaznoj naknadi. Također, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, jer nije jasno koji bi to pravedni i objektivni eventualno nastali troškovi koje bi kreditor imao bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem ugovora o kreditu, pa makar oni bili i točno u postotnom dijelu navedeni.

36. Navedene odredbe o "ulaznoj naknadi" od 2,5 % (min. 200 HRK) u čl. 10. Ugovora 5103903468; „ulaznoj naknadi“ od 1,5 % u čl. 10. Ugovora 2000676078 te „ulaznoj naknadi“ od 2 % (min. 250 HRK) u čl. 10. Ugovora 5105100073, nisu sročene jasno i razumljivo, o njima se nisu vodili pojedinačni pregovori, te su kao takve prouzročile znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz predmetnih ugovora o kreditu koje su sklopili tužitelj i tuženik. Obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknada i troškova kredita, sud je stajališta da navedeni članci Ugovora o kreditu predstavljaju ništetnu ugovornu odredbu. Tužitelju je kao potrošaču trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti navedene odredbe, što sve tuženik nije učinio, a sve kako bi tužitelj mogao objektivno predvidjeti da li je to za njega tegobno iz nekog razloga i koje su posljedice koje proizlaze iz takvih odredbi. Osim što tužitelju navedene odredbe nisu bile razjašnjene, onda mu sigurno nije bila razjašnjena ni relacija između visine naplaćene naknade i stvarnih troškova banke za obradu odnosno odobravanje kredita koje ni tijekom postupka tuženik nije dokazao, odnosno iste nije potkrijepio nikakvom materijalnom dokumentacijom, već ih samo općenito nabraja.

37. Tuženik u smislu odredbe stavka 4. članka 96. ZZP-a, ni po pitanju sporne odredbe o ulaznoj naknadi sadržanoj u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, nije dokazao da se o istoj pojedinačno pregovaralo. Nesporno je da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj spornih odredbi o ulaznoj naknadi, stoga su iste nepoštene u smislu članka 96. ZZP, a posljedica koje je ništetnost.

38. Iz cjelokupno provedenog dokaznog postupka proizlazi da tuženik sa tužiteljem prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije pregovarao ni oko odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi niti o plaćanju naknada i troškova – konkretno o odredbi o plaćanju naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita jer se radi o odredbama koje je tuženik unaprijed formulirao u Ugovor o kreditu pa tužitelj nije imao mogućnost utjecati na sadržaj navedenih odredbi Ugovora.

39. Iz navedenog sud je zaključio kako se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, obzirom da sukladno odredbama čl. 4. ZOO-a poštujući načelo savjesnosti i poštenja svi sudionici obveznih odnosa su dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana. Obzirom da sud nakon provedenog dokaznog postupka nalazi utvrđenim kako su dio odredbe čl.8. Ugovora o kreditu broj 5103903468 te odredbe čl.10. Ugovora o kreditu broj 5103903468, 2000676078 i 5105100073, nepoštene i kao takve ništetne, valjalo je odlučiti kao u toč. I. - IV. izreke ove presude.

40. Radi utvrđenja sporne visine tužbenog zahtjeva (zahtjeva za isplatu temeljem ništene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u dijelu čl. 8, Ugovora o kreditu broj 5103903468) sud je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Marineli Vuković, dipl.oec. Vještak je u nalazu i mišljenju zaprimljenom kod ovog suda 11. veljače 2025. naveo da su vještačenjem utvrđeni preplaćeni iznosi - razlika obračunatih i plaćenih iznosa anuiteta u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu temeljem Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/50404607-5103903468 od 2. travnja 2008. godine sklopljenom između tuženika (Kreditora) i tužitelja (Korisnika kredita). Potraživanje tužitelja s osnove preplate anuiteta za kamatnu stopu iznosi (ne uključuje razdoblja primjene niže kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu) – 367,22 €, dakle preplata tužitelja nastala kao razlika između kamate koju bi tužitelj platio da se primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata iznosi ukupno 367,22 €.

41. Tužitelj je podneskom zaprimljenim 17. veljače 2025. zatražio dopunu vještačenja u cilju utvrđenja svih posljedica primjene ništetnih odredaba i promjene kamatnih stopa navodeći kako je vještvom utvrđena samo razlika u anuitetima za vrijeme redovne otplate, ali da nedostaje izračun za prijevremenu otplatu, imajući u vidu da promjena kamatnih stopa dovodi do promjena više varijabli, između ostaloga i do promjene dinamike otplate glavnice odnosno umanjenja glavnog duga, a što se odražava i na iznos prijevremene otplate, koji je zbog utjecaja povišene kamatne stope plaćen u većem iznosu nego što bi bio plaćen da nije bilo takvog povećanja.

41.1. Na navedeno vještak je dao očitovanje zaprimljeno kod ovog suda 19. veljače 2025. obrazlažući kako se prijevremenom otplatom kredita, otplaćuje isključivo preostala glavnica kredita na dan prijevremene otplate, a u čijoj sumi nije sadržana kamata te kako ostaje u cijelosti kod nalaza i mišljenja.

41.2.Takvom očitovanju tužitelj je prigovorio podneskom zaprimljenim 24. veljače 2025. u kojem ističe da je vještak ispustio iz vida da je zbog naplate većih anuiteta, glavnica sporije padala, i da zbog toga mora biti vraćen dio glavnice koji bi bio otplaćen da je primijenjen početni otplatni plan.

41.3. Vještak je očitovanjem koje je sud zaprimio 26. ožujka 2025. stoga utvrdio kako preplata tužitelja nastala kao razlika između anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih anuiteta iznosi ukupno 367,22 €, kako je to i utvrđeno u nalazu i mišljenju od 10. veljače 2025., dok razlika između otplaćene glavnice (naplatom većih iznosa anuiteta, glavnica je sporije padala) i glavnice kakva bi bila da je primijenjen početni otplatni plan iznosi 151,38 €.

42. Sud je prihvatio u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka, kao i dodatna očitovanja, smatrajući da je dan stručno, jasno i obrazloženo te sukladno članku 258. ZPP-a, kao i u odnosu na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-308/2022-2 od 19. travnja 2022. gdje je izrazio slijedeće pravno shvaćanje: „Potrošaču pripada pravo na povrat plaćenog po osnovi nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema odluci kreditora, u visini utvrđene razlike između plaćenih kamata i kamata obračunatih na temelju kamatne stope utvrđene ugovorom u dijelu koji nije oglašen ništetnim, bez da se dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim supstituira primjenom nekog parametra ili referentne stope koje bi određivao sud u okolnostima svakog pojedinog slučaja i u odnosu na tako utvrđenu stopu obračunava možebitna razlika.“

43. Slijedom navedenog, sud je tužitelju dosudio zatraženi preplaćeni iznos prema specificiranom tužbenom zahtjevu zaprimljenom 31. ožujka 2025. koji je usklađen sa nalazom i mišljenjem vještaka i očitovanjima vještaka.

44. Sud je prihvatio specificirani tužbeni zahtjev tužitelja budući je člankom 190 st. 2. ZPP-a propisano kako tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, dok je čl. 191 st. 1. ZPP-a propisano kako je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Stavkom 2. istog članka propisano je da ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti. U ovom predmetu provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje s ciljem utvrđivanja visine potraživanja tužitelja prema tuženiku, koji dokaz nije mogao biti izveden prije zaključenja prethodnog postupka te tužitelj sukladno nalazu i mišljenju vještaka iz iste činjenične osnove potražuje drugi novčani iznos, odnosno izvršio je usklađenje svog tužbenog zahtjeva sa nalazom i mišljenjem vještaka.

45. Stoga je tuženik dužan tužitelju vratiti preplaćene iznose s osnove povećanja kamatne stope u iznosu od 518,60 eura uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od uplate pojedinog iznosa do isplate, kako je odlučeno u toč. I. izreke presude, zatim plaćeni iznos od 464,52 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 08. travnja 2008. pa do isplate, iznos od 444,11 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 29. studenog 2002. pa do isplate te iznos od 33,18 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 16. kolovoza 2008. do isplate, slijedom čega je odlučeno kao u toč. II., III. i IV. izreke presude.

46. Sud ovdje napominje da iako tužitelj ne traži izrijekom utvrđenje ništetnosti u izreci tužbenog zahtjeva, zahtjev za istom proizlazi iz činjeničnog opisa tužbe. Dakle, sud je ovdje implicitno utvrdio ništetnost kao prethodno pitanje, odnosno kroz odluku o isplati (isto potvrđuje i sudska praksa Rev-2861/2018, Gž-1368/2021 ŽS Zagreb, Gž-158/2022 ŽS Varaždin).

47. Prigovor zastare tuženika nije osnovan. U ovom konkretnom slučaju nema zastare na isplatu bez obzira što su predmetni ugovori zaključeni 26. studenog 2002., 02. travnja 2008. i 16. kolovoza 2010. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa posljedično tome taj zastarni rok do pravomoćnosti ove presude nije ni počeo teći, radi čega je i iz ovog razloga valjalo zaključiti da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara ove novčane tražbine tužitelja. Stoga nije protekao opći zastarni rok od pet godina iz članka čl. 225. ZOO-a.

47.1. S obzirom da se radi o restitucijskom zahtjevu zbog ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, o obvezi plaćanja zateznih kamata odlučuje po pravilima o stjecanju bez osnove, dakle po odredbi članka 1115. ZOO-a kojom je propisano da je nepošteni stjecatelj dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja, a kad se uzmu u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, nema sumnje da je tuženik nepošteni stjecatelj. Radi se o posljedici ništetnosti ugovornih odredbi pa se smatra kao da i nisu postojale, tako da posljedice djeluju ex tunc, a restitucijski je zahtjev dospio prvog dana nakon dana kada je tužiteljica izvršila isplatu po ništetnim ugovornim odredbama. Stoga su tužitelju priznate zatezne kamate na preplaćeni iznos od prvog dana nakon plaćanja pojedinačnih iznosa sukladno nalazu i mišljenju vještaka i čl. 1115. i čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.

48. Tuženik osporava i status tužitelja kao potrošača.

48.1. Člankom 5. toč.15 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP) propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj nije mogao tijekom postupka niti je s obzirom na sve navedeno bilo potrebe, dokazivati negativnu činjenicu da nije potrošač, odnosno da kreditna sredstva nije koristio u potrošačke svrhe, jer sve navedeno govori suprotno. Ukoliko je tuženik smatrao da tužitelj nije potrošač i da predmetni ugovor nije potrošački ugovor, isti je trebao predložiti i dokaze kojima bi to eventualno dokazao. U samom Ugovoru o kreditu broj u čl. 3. stoji kako je namjena kredita stambeni Kredit (kupnja nekretnine), a iz iskaza tužitelja kojeg je sud u cijelosti prihvatio proizlazi kako je navedene kredite podigao radi kupnje i obnove nekretnine u kojoj živi zajedno sa svojom obitelji te kako nema nikakav obrt niti je nekretninu ikada iznajmljivao. Shodno tome, sud je temeljem izvedenih dokaza utvrdio kako je tužitelj potrošač u smislu čl. 5 toč. 15 ZZP-a, a predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor.

49. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154 st. 1 u vezi čl. 155 ZPP.

50. Tužitelj je potraživao trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 2.757,72 eura, uvećano za zatezne kamate od presuđenja do isplate. Tužitelju je kao nužan i opravdan priznat trošak sastava zahtjeva u mirnom sporu u iznosu od 200,00 eura sukladno Tbr. 7. toč. 8. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, dalje: Tarifa), sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife, trošak sastava podnesaka od 27. svibnja 2024., 17. veljače 2025., 21. veljače 2025. i 28. ožujka 2025. svaki u iznosu od po 200,00 eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, zastupanja na ročištima dana 28. studenog 2024. i 02. listopada 2025. svaki u iznosu od 200,00 eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, troška sastava podneska od 11. prosinca 2024. u iznosu od 50,00 eura sukladno Tbr. 8. toč. 4. Tarife, sve uvećano za pripadajući PDV 25%, Tužitelju je kao nužan i opravdan priznat i trošak vještačenja u iznosu od 500,00 eura te sudskih pristojbi na tužbu i na presudu svaki u iznosu od 66,36 eura, sve kako je navedeno u toč. V. izreke ove presude.

50.1. Nije opravdan trošak sastava podneska od 11. prosinca 2024. u iznosu od 100,00 eura budući se ne radi o obrazloženom podnesku, stoga na isti valja primijeniti odredbu Tbr. 8. toč. 4. Tarife, sve kako je navedeno u toč. VI. izreke ove presude.

51. Svi parnični troškovi priznati strankama bili su u smislu čl. 155 st. 1 ZPP potrebni za vođenje ove parnice, a odmjereni su u granicama postavljenih određenih zahtjeva stranaka za naknadom parničnih troškova, te u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i Zakona o sudskim pristojbama, te u skladu sa vrijednošću predmeta spora važećoj u vrijeme poduzimanja svake pojedine parnične radnje.

52. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao u izreci.

U Čazmi, 12. studenog 2025.

Sutkinja:

Alma Horvatinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi pisano u tri istovjetna primjerka Županijskom sudu, putem ovog suda.

Naredba:

I Presuda nepravomoćna

II. DNA -punomoćniku tužitelja

-punomoćniku tuženika

U Čazmi, 12. studenog 2025.