1              Poslovni broj: I Kž-292/2022-4

Poslovni broj: I Kž-292/2022-4

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Marije Balenović i Sanje Katušić-Jergović, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Buge Mrzljak Stenzel, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog B. M., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavak 2. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Sisku od 3. svibnja 2022., broj K-17/2020-23., u sjednici vijeća održanoj 8. veljače 2024.,

 

r i j e š i o   j e

 

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se prvostupanjska presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Sisku optuženi B. M. na temelju članka 453. točka 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" 152/08., 76/09., 80/11., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.), oslobođen je optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv gospodarstva, zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11., kako je to činjenično i pravno pobliže opisano u izreci te presude.

 

1.1. Na temelju članka 158. stavka 3. ZKP/08. oštećeno trgovačko društvo P. d.d. K. je sa postavljenim imovinskopravnim zahtjevom upućeno u parnicu.

 

1.2. Na temelju članka 149. stavka 1. u vezi članka 145. stavka 2. točke 1. do 5. ZKP/08. odlučeno je da nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da "Visoki kazneni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i uputi predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku".

3. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženi B. M. po svom branitelju T. G., odvjetniku u Z., s prijedlogom da se odbije žalba i potvrdi prvostupanjska presuda.

 

4. Prije održavanja sjednice vijeća spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Žalba državnog odvjetnika je osnovana.

 

6. Uvodno treba istaći, da je prethodno rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 12. listopada 2020., broj I Kž-391/2017-6 ukinuta presuda Županijskog suda u Sisku od 30. ožujka 2017., broj K-6/2015-45, kojom je optuženi B. M. pod točkom I oslobođen optužbe, da bi na način i pod okolnostima opisanim u toj točki počinio kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11., a pod točkom II oglašen krivim da je na način i pod okolnostima opisanima u ovoj točki presude, počinio kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. i 2. KZ/11. te je temeljem istih zakonskih propisa, a uz primjenu članka 52. stavak 1., 3. i 4. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine, s time da mu je na temelju članka 56. stavak 2. KZ/11. izrečena uvjetna osuda na način da kazna zatvora na koju je osuđen neće biti izvršena ako u roku od dvije godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo, pa je predmet upućen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

7. Državni odvjetnik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud u ponovljenom postupku počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka pod točkom I.a) presude i to bitnu povredu iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., navodeći da se postavlja pitanje je li je sud optuženika oslobodio na temelju pogrešnog osnova iz članka 453. točke 3. ZKP/08. ili pak sud smatra da kazneno djelo za koje se tereti optuženik nije kazneno djelo, u kojem slučaju bi ga trebao osloboditi na temelju članka 453. točke 1. ZKP/08. Iz tog razloga državni odvjetnik smatra da je presuda proturječna sama sebi i razlozima presude te da u presudi nema razloga o odlučnim činjenicama.

 

7.1. Međutim, obrazlažući bitnu povredu državni odvjetnik zapravo polemizira s pravilnošću utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će biti riječi u nastavku, pa stoga u tom dijelu nije počinjena citirana bitna povreda odredaba kaznenog postupka.

 

7.2. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu i u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. i 2. ZKP/08. te nije našao da bi bila počinjena neka druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka, a niti povreda zakona, na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

8. No, u pravu je državni odvjetnik kada žalbom dovodi u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, jer navodi iz žalbe državnog odvjetnika za sada ozbiljno dovode u sumnju zaključak prvostupanjskog suda kako nije dokazano da bi optuženik počinio produljeno kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. za koje se tereti optužnicom.

 

9. Tako državni odvjetnik u žalbi navodi da su posve pogrešni zaključci prvostupanjskog suda u odnosu na kazneno djelo opisano pod točkom I.a) pobijane presude kako nema dokaza da je upravo optuženi B. M. odobrio korištenje automobila te korištenje i plaćanje telefona predsjedniku Nadzornog odbora društva Ž. N., pri čemu se prvostupanjski sud još i samoinicijativno upustio u analizu, procjenu i izračun o tome kako je za društvo P. bilo ekonomičnije N. dati službeno vozilo na korištenje i plaćati mu sve troškove mobilnog i fiksnog telefona, pogrešno nalazeći uporište za takav zaključak u obrani optuženika, a bez ikakvog vještačenja i uporišta u provedenim dokazima. Takvi zaključci suda, po mišljenju žalitelja, u suprotnosti su sa iskazima svjedoka članova Uprave društva P., kao i ostalih svjedoka-zaposlenika Društva te materijalnom dokumentacijom i vještačenjem.

 

10. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi, da tijekom postupka nije bilo sporno da je predsjedniku Nadzornog odbora Ž. N., koji je bio iz P., a ujedno je bio i saborski zastupnik, odobreno 24-satno korištenje automobila, kao i plaćanje svih troškova mobilnog i fiksnog telefona, budući da tako proizlazi iz iskaza ispitanih svjedoka, materijalne dokumentacije i provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja te obrane optuženika. Međutim, suprotno navodima iz optužbe, prvostupanjski sud smatra da nema dokaza da je optuženik to odobrio, bilo usmenom, bilo pismenom odlukom, već da se "samo suglasio" s prijedlogom službi da se predsjedniku Nadzornog odbora Ž. N. u inkriminiranom razdoblju priznaju ta prava i troškovi, nalazeći pritom da troškovi koji su utvrđeni vještačenjem, u ukupnom iznosu od 442.195,33 kune, svakako nisu nastali niti u toj visini, niti kao šteta za Društvo, već da je bilo više "koristi, nego štete".

 

11. Iz obrane optuženika proizlazi da se zbog dislociranosti predsjednika Nadzornog odbora ukazalo nepraktičnim da ga se na sjednice Nadzornog odbora, koje su se tada odvijale čak i po tri puta tjedno, dovozi službenim automobilom društva, pa je kao predsjednik Uprave P. smatrao opravdanim da se N. odobri 24-satno korištenje automobila, ali kako je dužnost organizacije prijevoza bila na direktoru korporativnog upravljanja te pravnoj službi, koji su tada i predložili da se N. vozi sam, to niti Uprava društva, a niti on osobno o tome nisu donosili posebnu odluku, već se on "samo suglasio s tim". Za troškove telefona optuženik je tvrdio da nije znao, već da je to tek kasnije saznao iz nadležnih službi u kojima se vršio obračun tih troškova.

 

11.1. Prvostupanjski sud u cijelosti prihvaća obranu optuženika kao istinitu i vjerodostojnu, ocjenjujući da je takva obrana sukladna iskazima ispitanih svjedoka i ostalim provedenim dokazima, a naročito prihvaća njegovu obranu kako je za P. bilo ekonomičnije i isplativije da mu se odobri 24-satno korištenje automobila, jer je Ž. N. bio jedan od najangažiranijih predsjednika Nadzornog odbora i s Društvom je bio u dnevnoj komunikaciji, ne samo na sjednicama Nadzornog odbora, već je bio uključen i u rješavanje problematike P., sudjelovao je na svim sastancima koje su imali, ne samo u okviru P., nego i vezano uz …, …, …, dakle, sve subjekte izvan P. Potom se prvostupanjski sud doista sam upustio u analizu, procjenu i izračun "takve ekonomičnosti i isplativosti", zaključivši kako je nesporno da je u vrijeme obnašanja dužnosti člana Nadzornog odbora P. imala određenih problema u poslovanju te da je N., koji je tada bio i saborski zastupnik, imao odlične kontakte u … R. H. i …, zbog čega je za P. bilo ekonomičnije dati mu službeno vozilo na korištenje i plaćati mu troškove mobilnog telefona te telefonsku liniju fiksnog telefona u P., radi dostave materijala za sjednicu putem faksa. Prvostupanjski sud stoga smatra logičnim, da je služba korporativnih upravljanja i pravna služba bila ta koja je predložila da se N. vozi sam, a ne optuženik, a da je jedini propust bio u tome što je to trebalo staviti i na dnevni red Uprave i o tome donijeti formalnu odluku ili to regulirati poslovnikom Nadzornog odbora, pri čemu sud nalazi bitnim za istaći kako Ž. N. nikada nije potpisao preuzimanje ključeva vozila, mobitel ni kartice za gorivo, a što je očito, po zaključku suda, još jedan propust nadležne službe (točke 11.-11.3. pobijane presude).

 

11.2. Međutim, prema iskazima svjedoka koji su radili u "korporativnim službama P. i službi koja je organizirala prijevoz", proizlazi da je nalog za 24-satno korištenje automobila koji su dodijeljeni predsjedniku Nadzornog odbora došao "iz Uprave", ali se prvostupanjski sud u svojoj analizi uopće ne bavi pobliže time na koji se način odvijala ta komunikacija, te tko bi "iz Uprave" mogao dati takvu uputu, već bezrezervno prihvaća obranu optuženika i na istoj temelji svoja utvrđenja i izvodi zaključak da se optuženik "samo suglasio s tim", pa smatra da nema dokaza da je to bila njegova odluka, kao predsjednika Uprave.

 

12. Takav zaključak prvostupanjskog suda doista je u suprotnosti s iskazima svjedoka, kako članova Uprave društva P., tako i ostalih ispitanih svjedoka, zaposlenika P., koji su svjedočili o tome. Tako iz iskaza članova Uprave Z. K., T. S. i N. K., proizlazi da o plaćanju troškova za N. nisu znali, jer od strane Uprave nije bila donesena bilo kakva formalna odluka, budući da takav prijedlog nikada nije bio na dnevnom redu Uprave, a niti ih je predsjednik Uprave s tim upoznao. Iako su svi zamijetili da je N. dolazio službenim autom P. na sjednice Nadzornog odbora, to nisu preispitivali, smatrajući da je takvo odobrenje imao i da je predsjednik Uprave znao za to, jer je to jedino logično, budući oni kao Uprava nisu o tome donosili Odluku, a službe u Društvu sigurno nisu mogle same o tome odlučivati. Za plaćanje mobilnog i fiksnog telefona uopće nisu znali, već je za to znalo samo nekoliko osoba kojima je to bilo nužno zbog posla koji su obavljali, a to je bila služba koja je vršila obračun i plaćanje troškova koji su N. odobreni. Svi ovi svjedoci suglasno su iskazali da su službeno vozilo na korištenje 24 sata dnevno mogli imati samo članovi Uprave društva, na temelju sklopljenih menadžerskih ugovora. Svjedok S. nije imao saznanja da bi 2 vozila Škoda Octavia, za koja je znao da su nabavljena na leasing od društva A. S. d.o.o. P., bila dana na korištenje 24 sata dnevno Ž. N., a za to je saznao tek kada je došao novi predsjednik Uprave društva.

 

12.1. Nadalje, iz iskaza svjedoka Z. G., rukovoditelja općih poslova, proizlazi da nije znao tko je donio odluku o tome da se N. odobri vozilo na 24 satno korištenje, a niti svjedoku R. H., direktoru korporativnog upravljanja, koji je bio nadležan za poslove prijevoza, navodeći da nitko od zaposlenika Društva nije sudjelovao u dodjeli službenog vozila Ž. N. Svjedok Ž. B., pomoćnik rukovoditelja Službe općih poslova koji je bio zadužen za vozni park i plaćanje računa za telefone, za prava koja je koristio Ž. N. saznao je tek kasnije kada je vidio da mu dolaze na naplatu troškovi goriva za vozilo nepoznate registarske oznake, te kako su osim goriva za vozila koja je koristio imenovani plaćani i ostali troškovi, servisi i popravci (jedan auto je uništen u prometnoj nesreći koju je skrivio Ž. N., pa je potom dobio drugi). Istovjetno su o tome, kako nisu znali tko je donio odluku da se N. odobri vozilo na 24 satno korištenje, iskazivali i ostali svjedoci-zaposlenici P. G. A., B. B. i R. R. Iako su svi ovi svjedoci iskazali da su bili upoznati s plaćanjem troškova za Ž. N., svi su suglasno potvrdili da nikakvu odluku iz Uprave za to nisu dobili, već da im je samo rečeno da se N. treba sve plaćati i da je takav nalog "došao iz Uprave".

 

12.2. Stoga je u pravu državni odvjetnik da je od strane prvostupanjskog suda izostala valjana kritička ocjena obrane optuženog te savjesna, suštinska i smislena ocjena rezultata dokaznog postupka, što je posljedično tome dovelo do pogrešnog zaključka prvostupanjskog suda, da je pravna služba predložila da se predsjednik Nadzornog odbora Ž. N. vozi sam, a to što niti optuženik, niti Uprava društva nisu o tome donosili nikakvu odluku, a optuženik "dao samo suglasnost za to", prvostupanjski sud pogrešno nalazi u propustu Službi koje su to trebale staviti na dnevni red Uprave, kako bi oni o tome donijeli formalnu odluku ili da se to trebalo regulirati poslovnikom Nadzornog odbora, što nije učinjeno, pa sud i u tome vidi propust službi.

 

12.3. Isto tako, u pravu je državni odvjetnik kada u žalbi osporava zaključak i neutemeljenu samoinicijativnu analizu i procjenu prvostupanjskog suda (bez ikakvog vještačenja i uporišta u provedenim dokazima) o tome kako je za društvo P. bilo ekonomičnije i korisnije N. dati službeno vozilo na korištenje i plaćati mu telefone, zanemarujući pritom da je N. u inkriminirano vrijeme bio saborski zastupnik, kojem je plaćana naknada za odvojeni život, iz čega slijedi da on nije živio sa obitelji na adresi u P., već da je dobio službeni stan na korištenje, za koji su mu plaćane režije te mu je plaćena i upotreba osobnog automobila u službene svrhe. Osim toga, kada se sumiraju svi iskazi svjedoka, evidentno je da je jedino optuženik mogao o tome dati usmenu naredbu (koju prvostupanjski sud signira kao "samo suglasnost") da se predsjedniku Nadzornog odbora unajmi automobil i da mu se dade na korištenje 24 sata te plaćaju troškovi mobilnog i fiksnog telefona. Prvostupanjski sud nasuprot tome, opravdava to činjenicom da je normalno da predsjednik Nadzornog odbora ima mobitel za poslovne potrebe, a fiksni telefon za potrebe dostave pisanog materijala na fax (iako prema važećim aktima društva, na to nije imao pravo) zaključivši da "…nema personalnih ni materijalnih dokaza iz kojega bi proizlazilo da je optuženik naložio bilo koju od inkriminiranih odluka, a niti da bi propustom to omogućio …dok su provedbom takve odluke nastale uštede i korist trgovačkom društvu, a nikako da bi time nastala šteta, posebice ne u iznosu koji je naveden u činjeničnom opisu djela…", pri čemu je sud sam izračunavao koliko bi bile te uštede, a niti je prvostupanjski sud "u tom izračunu" uzeo u obzir koliko je sjednica Nadzornog odbora stvarno održano, već je bezrezervno prihvatio obranu optuženika kako je N. "… više puta tjedno dolazio u P., bez obzira da li je bila zakazana sjednica NO ili nije….", iako iz iskaza ispitanih svjedoka ne proizlazi baš tako.

 

13. Slijedom svega iznesenog, osnovana je žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na točku I.a) prvostupanjske presude, budući da navodi iz žalbe državnog odvjetnika, za sada ozbiljno dovode u sumnju prethodno izvedene zaključke prvostupanjskog suda.

 

14. Nadalje, državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud i u odnosu na točku I. b) presude pogrešno utvrdio činjenično stanje i izveo pogrešan zaključak, da je optuženik Odluku o dodatnim koeficijentima broj OD-221/2009 za zaposlenike Ž. K., D. V. i I. Č. donio uz znanje i odobrenje ostalih članova Uprave Društva, zanemarujući pri tome činjenice koje ukazuju da se radilo o tajnoj odluci koja je postojala samo u računovodstvu Društva i nigdje drugdje, što je potvrdio i sam optuženik, pravdajući to potrebom "da se ne uznemiri kolektiv i ne izazove nepovjerenje ostalih zaposlenika prema trojici sindikalista".

 

14.1. Prvostupanjski sud iz provedenih dokaza zaključuje, da to što na zapisniku sa sjednice Uprave od 4. lipnja 2009. nije evidentirana ni rasprava, ni kome se odobrava dodatni koeficijent, već postoji samo neodređen navod o dodatnom koeficijentu, da je to očiti propust osobe koja je vodila zapisnik, a ne optuženika, budući da su članovi Uprave potpisali sporni zapisnik, a na temelju kojeg je potom izrađena pisana Odluka. Nadalje, sud smatra da je iz odluke broj 221/09 razvidno da je istu donijela Uprava Društva na sjednici od 4. lipnja 2009., baš zbog toga što je uz istu sastavljen zapisnik pod brojem 25/09, što je u skladu s procedurom te da je optuženik isti potpisao uz znanje ostalih članova Uprave te da se to potvrđuje i iz iskaza članova Uprave, Z. K. i N. K., koji su bili prisutni navedenoj sjednici i potpisali zapisnik, što oni niti ne spore, pa sud zaključuje, kada se poveže sadržaj tog zapisnika s iskazima i potpisima navedenih svjedoka Z. K. i N. K., proizlazi da se o toj odluci raspravljalo 4. lipnja 2009. na sjednici Uprave Društva i da je tu odluku donijela Uprava Društva u valjanom kvorumu od 3 člana, nakon čega je R. H. dobio nalog da istu provede.

 

14.2. Suprotno tome, po mišljenju žalitelja, proizlazi iz iskaza ispitanih svjedoka, članova Uprave Z. K. i N. K., te djelatnika R. H. i G. J., koji su iskazali da su bili prisutni na sjednici Uprave društava, ali se ne sjećaju da je donesena takva odluka. Stoga žalitelj smatra kako svi provedeni dokazi upućuju na to da je optuženi M. postupao u namjeri da za imenovane zaposlenike-sindikaliste Društva i članove Nadzornog odbora Društva, čija je zadaća bila nadzirati rad Uprave Društva, pribavi istima protupravnu imovinsku korist u vidu neosnovanog povećanja plaće, a bez znanja i odobrenja ostalih članova Uprave i mimo internih propisa Društva.

 

14.3. Osim toga, državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud propustio imati u vidu, da se o povećanju koeficijenata navedenim osobama doista odlučivalo na sastancima Uprave društva, ali ne u 2009. godini, već u 2008. godini i to u postupku koji je bio u cijelosti sukladan općem aktu Društva, kada su donesene valjane i zakonite odluke i to na sastanku Uprave broj 27/2008. od 30.4.2008. za I. Č. i na sastanku broj32/2008. od 30.5.2008. za D. V. i M. P., a koje Odluke su pohranjene u Obračunu plaća i Arhivi Uprave društva, dok se 2009. postupalo sasvim suprotno, kada je optuženik odluku o koeficijentima donio bez znanja članova Uprave i protivno važećem Pravilniku.

 

15. Međutim, valja imati u vidu članak 30a Pravilnika o radu P. iz 2004. kojim se predviđa i iznimno odobravanje stimulativnog koeficijenta većeg od 0,20 za posebna radna dostignuća, te iskaze ispitanih svjedoka članova Uprave Z. K. i N. K., te voditeljice u uredu Uprave G. J., vezano uz zapisnik sa sjednice Uprave od 4. lipnja 2009., koji navode da se o povišenju koeficijenata za zaposlenike Ž. K., D. V. i I. Č. opravdano raspravljalo na Upravi društva i to negdje 2009., a uz činjenice koje još dodatno proizlaze iz iskaza svjedokinje G. J., kako se u zapisnik nisu unosila imena osoba kojima se povećavao koeficijent, ako ih je bilo više.

 

16. Slijedom svega navedenog, na temelju članka 483. stavak 1. ZKP/08., trebalo je, dakle, prihvatiti žalbu državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, ukinuti prvostupanjsku presudu te predmet uputiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku. Naime, kod produljenog djela pojedine radnje čine pravnu cjelinu i tvore jedinstvo u pravnom smislu koje se odražava tako da se sve radnje pravno označuju kao jedno kazneno djelo. Ako jedna radnja iz te cjeline nije pravilno utvrđena, odnosno ako postoje razlozi za ukidanje u odnosu na jednu radnju iz takve cjeline, onda je nužno ukinuti produljeno kazneno djelo u cijelosti. U suprotnome bi došlo do izdvajanja pojedinih radnji i formiranja više kaznenih djela iz jednog kaznenog djela bez intervencije ovlaštenog tužitelja. To u fazi drugostupanjskog odlučivanja nije moguće, jer drugostupanjski sud nije ovlašten mijenjati činjenični opis kaznenog djela koji je predmet provjere i odlučivanja u drugostupanjskom postupku. Stoga će u ponovljenom postupku prvostupanjski sud trebati voditi računa i o ovoj okolnosti.

 

17. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će voditi računa o okolnostima na koje mu je ovdje ukazano te će provesti sve do sada izvedene dokaze, ali i nove ukoliko ih ocijeni opravdanim. Potom će, nakon provedene svestrane analize i ocjene rezultata dokaznog postupka iznova ocijeniti ima li pouzdanih dokaza o učinu terećenog (produljenog) kaznenog djela, nakon čega će donijeti novu, zakonitu i pravilnu presudu koju će valjano obrazložiti, u skladu s odredbom članka 459. ZKP/08.

 

18. Slijedom svega iznesenoga, na temelju članka 483. stavak 1. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ove odluke.

 

Zagreb, 8. veljače 2024.