1              Poslovni broj: I Kž-236/2023-7

Poslovni broj: I Kž-236/2023-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E N J E

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Marije Balenović i Sanje Katušić-Jergović, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Buge Mrzljak Stenzel, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Ž. K., zbog kaznenih djela iz članka 188. stavka 2. u vezi s člankom 61. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11. – dalje: KZ/97.), te članka 154. stavak 1. točke 2. i 3. i stavka 2. u vezi s člankom 153. stavak 2. i drugih Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11., 155/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog Ž. K., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Vukovaru broj K-20/2021-74 od 6. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj 8. veljače 2024.,

 

 

p r e s u d i o   i   r i j e š i o   j e

 

I Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, ukida se pobijana presuda u oslobađajućem dijelu, zbog kaznenog djela protiv spolne slobode, teškog kaznenog djela protiv spolne slobode iz članka 154. stavak 1. točke 2. i 3. i stavak 2. u vezi s člankom 153. stavak 2. KZ/11., opisanog pod točkom 2. presude, te se u tom dijelu predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

II Povodom žalbi državnog odvjetnika i optuženog Ž. K., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o sigurnosnoj mjeri, na način da se na temelju članka 68. stavak 1. i 3. KZ/11. izriče sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja koja može trajati do prestanka izvršenja kazne.

 

III U preostalom dijelu žalba državnog odvjetnika te žalba optuženog Ž. K. u cijelosti odbijaju se kao neosnovane te se u pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom optuženi Ž. K. proglašen je krivim da je počinio kaznena djela i to pod točkom 1. kazneno djelo protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa, silovanje, opisano u članku 188. stavku 2. u vezi s člankom 188. stavkom 1. KZ/97., a kažnjivo po članku 188. stavku 2. KZ/97., pod točkom 3. protiv ljudskih prava i temeljnih sloboda, prijetnje, opisano u članku 139. stavak 3. u vezi stavka 2. KZ/11., a kažnjivo po članku 139. stavku 3. KZ/11., pod točkom 4. kazneno djelo protiv života i tijela, tjelesne ozljede, opisano u članku 117. stavku 2. u vezi članka 117. stavak 1. KZ/11., a kažnjivo po članku 117. stavak 2. KZ/11., te kaznena djela protiv braka, obitelji i djece i to pod točkom 5. nasilje u obitelji, opisano i kažnjivo po članku 179.a KZ/11., pod točkom 6. povrede djetetovih prava, opisano i kažnjivo po članku 177. stavku 2. KZ/11. i pod točkom 7. kazneno djelo protiv javnog reda, nedozvoljeno posjedovanje, izrada i nabavljanje oružja i eksplozivnih tvari, opisano i kažnjivo po članku 331. stavku 1. KZ/11., sve u vezi članka 51. KZ/11., pa mu je za kazneno djelo pod točkom 1. iz članka 188. stavka 2. u vezi s člankom 188. stavkom 1. KZ/97. po članku 188. stavku 2. KZ/97. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) godina, za kazneno djelo pod točkom 3. iz članka 139. stavak 3. KZ/11., po istom zakonskom propisu, kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, za kazneno djelo pod točkom 4. iz članka 117. stavka 2. KZ/11., po istom propisu utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, za kazneno djelo pod točkom 5. iz članka 179.a KZ/11., po istom zakonskom propisu, kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, za kazneno djelo pod točkom 6. iz članka 177. stavka 2. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine te za kazneno djelo pod točkom 7. iz članka 331. stavka 1. KZ/11., po istom propisu utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, pa je potom optuženi Ž. K. uz primjenu članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) godina, u koju mu je na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme uhićenja 14. ožujka 2021. u 00,05 sati i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 15. ožujka 2021. i nadalje.

 

1.1. Temeljem članka 68. stavak 1. i 3. KZ/11. optuženom Ž. K. izrečena je sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja u okviru zatvorskog sustava do prestanka izvršenja kazne zatvora.

 

1.2. Temeljem članka 331. stavak 7. KZ/11. od optuženika je oduzeta jedna poluautomatska puška marke Zastava, model M 59, call 7,62 mm, sa 28 komada streljiva za navedenu automatsku pušku kalibra 7,62 x 39 mm.

 

1.3. Temeljem članka 148. stavak 1. u vezi s člankom 145. stavka 1. i 2. točke 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22., – dalje: ZKP/08.), optuženik je dužan naknaditi sudu troškove kaznenog postupka i to na ime troškova svjedoka 58,53 eura/441,00 kuna, troškova sudsko medicinskog vještačenja 1.435,63 eura/10.816,74 kuna i paušala novčani iznos od 1.061,78 eura/8.000,00 kuna.

 

1.4. Istom presudom optuženi Ž. K., na temelju članka 453. točka 3. ZKP/08. oslobođen je od optužbe da bi pod točkom 2. počinio kazneno djelo protiv spolne slobode, teškim kaznenim djelom protiv spolne slobode, iz članka 154. stavka 2. u vezi članka 153. stavka 2. i članka 154. stavka 1. točke 2. i 3. KZ/11.

 

1.5. Na temelju članka 149. stavak 1. ZKP/08. odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točke 1 do 6 istoga zakona, te nužni izdaci optuženika, te nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik u odnosu na osuđujući dio, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, te zbog odluke o kazni, a u odnosu na oslobađajući dio zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odluku, odnosno, presuda preinači na način da se optuženik strože kazni.

 

2.1. Žalbu je podnio optuženi Ž. K. po branitelju E. M., odvjetniku u V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog odluke o kazni te posredno i zbog povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske uvaži žalbu te optuženika oslobodi od svih optužbi ili da ukine prvostupanjsku presudu u osuđujućem dijelu i predmet vrati na ponovno suđenje i odluku prvostupanjskom sudu.

 

3. Odgovor na žalbu optuženika podnijelo je Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru s prijedlogom da se žalba optuženog odbije kao neosnovana.

 

4. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Žalba državnog odvjetnika djelomično je osnovana, dok žalba optuženika nije osnovana.

 

U odnosu na oslobađajući dio (točka I izreke ove odluke)

 

6. U pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da se pobijana presuda u oslobađajućem dijelu temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, jer se za sada ne mogu prihvatiti kao pravilni zaključci prvostupanjskog suda, da nije dokazano da bi optuženi Ž. K. počinio kazneno djelo pod točkom 2. presude, kazneno djelo protiv spolne slobode, teškim kaznenim djelom protiv spolne slobode iz članka 154. stavak 1. točke 2. i 3. i stavka 2. u vezi s člankom 153. stavak 2. KZ/11.

 

6.1. Smatrajući kako nema dokaza da je optuženik počinio kazneno djelo silovanja iz točke 2. presude, prvostupanjski sud se usmjerio na onaj dio iskaza oštećenice u kojem navodi "…da je sve počelo 2005. godine i trajalo do 2012. godine…", pa iz toga izvodi zaključak kako "…sud smatra da vremenski period u kojem je oštećena M. K. silovana ona sama zna i stoga iskaze djece u tom dijelu ne prihvaća, budući su u suprotnosti sa iskazom oštećene M. K.…" (točka 25. presude).

 

6.2. Međutim, sud prvog stupnja je zanemario odlučne dijelove iskaza oštećene M. K., kao i povezanost njenih iskaza koje je dala na dokaznom ročištu 7.6.2021. (snimka iskaza u koverti, list 226) i na raspravi 6.5.2022. (snimka iskaza u koverti, list 349), koje su od strane ovog drugostupanjskog suda preslušane. Naime, upravo suprotno zaključku suda, iz iskaza svjedokinje M. K. posve jasno proizlazi, kako su prisilni spolni odnosi s optuženikom "…počeli u razdoblju od 2005. do 2012. i da su bili dva do tri puta tjedno….a jednom mjesečno da je bilo s pristankom…dok u zadnjih 3 do 4 godine nije bilo niti jednom s pristankom…s time da je kroz to vrijeme to bilo jednom u 2 do 3 tjedna….a ima 4 do 5 godina kada su zadnji puta imali dobrovoljni odnos….", iz čega se nameće logičan zaključak da su se prisilni spolni odnosi događali i u terećenom razdoblju iz točke 2. (od 1. siječnja 2013. do 31. prosinca 2020.), ali za sada nije u dovoljnoj mjeri razjašnjeno koje bi to bilo razdoblje i koliko je takvih odnosa bilo ("…zadnji dobrovoljni odnos…ima tome 4 do 5 godina… ili …u zadnjih 3 do 4 godine nije bilo niti jednom s pristankom…"). Osim toga, upravo u skladu s ovim dijelovima njenog iskaza treba imati u vidu iskaze njihovih kćerki, koje su okolnosno i vjerno opisale kako se sjećaju baš iz tog perioda od 2013. do 2020. "…kako je njihov otac, njihovu majku…izvlačio iz kreveta i odvodio u dnevnu sobu gdje bi s njom vršio spolne odnose…a majka im govorila da ostanu u svojim sobama i ne silaze….".

 

6.3. Stoga, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, žalbeni navodi državnog odvjetnika u tom pravcu su za sada osnovani. Svoj zaključak, kako nema dokaza da bi optuženik počinio kazneno djelo silovanja opisanog u točki 2., sud očito pogrešno potkrjepljuje dijelom iskaza oštećenice "…da je sve počelo 2005. godine i trajalo do 2012. godine…“, sa zaključkom kako "…oštećena M. K. sama zna u kojem je razdoblju silovana…", budući je takav zaključak za sada u suprotnosti sa cjelokupnim iskazom oštećene M. K. "…da spolni odnosi između nje i njezinog supruga u posljednjih 4-5 godina nisu niti jednom bili s pristankom…". Upravo tu odlučnu činjenicu prvostupanjski sud nije dovoljno razjasnio, da li smatra da je oštećena govorila o "…zadnjih pet godina…" vremena opisanog u točki 1. ili o zadnjih pet godina vremenskog razdoblja opisanog u točki 2. presude. Kako, dakle, žalbeni navodi državnog odvjetnika , za sada, dovode u sumnju pravilnost utvrđenja suda, to je na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08. trebalo ukinuti pobijanu presudu u oslobađajućem dijelu te u tom dijelu vratiti predmet na ponovno suđenje, kao što je i odlučeno pod točkom I izreke ove odluke.

 

6.4. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će iznova izvesti dokaze, koje će potom kritički i savjesno analizirati i logički ocijeniti, potpuno i pravilno utvrditi činjenično stanje te valjano obrazložiti činjenična i pravna utvrđenja. Pritom će voditi računa o okolnostima na koje je upozoren ovom odlukom, a posebno o cjelokupnom ponašanju optuženika te ocijeniti iskaze svjedoka, kako oštećene i supruge M. K., tako i njihovih kćerki V., K., M. i A. K., a u odnosu na njihovu dob i razdoblje kada su mogle vidjeti i svjedočiti o onome što se događalo njihovoj majci od strane oca, pa će sve te činjenice povezati i staviti u odnos vremena i događaja koje je opisala oštećena M. K. Nakon toga sud će donijeti novu presudu, koju će valjano obrazložiti, u skladu s odredbom članka 459. ZKP/08.

 

U odnosu na osuđujući dio, (točke II i III izreke ove odluke)

 

7. Državni odvjetnik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točke 11. ZKP/08., nalazeći da je "izreka presude u dijelu koji se odnosi na kaznu nejasna, niti su u obrazloženju presude dani valjani razlozi za odmjeravanje pojedinačno utvrđenih kazni, kao niti jedinstvene kazne na koju je optuženi osuđen". Konkretizirajući o kojim činjenicama nedostaju razlozi žalitelj navodi da je sud prvog stupnja naznačio samo jednu olakotnu okolnost na strani optuženika (neosuđivanost), dok se na otegotne okolnosti nije ni osvrnuo, niti je ocijenio oblik i stupanj krivnje s kojim je optuženik počinio kaznena djela, niti su dani razlozi o tome čime se sud rukovodio prilikom odmjeravanja jedinstvene kazne.

 

7.1. Međutim, neosnovani su navodi žalitelja da je izreka presude u dijelu o kazni posve nejasna do te mjere da se pobijana presuda ne može ispitati, budući je sud prvog stupnja pravilno, za svako od počinjenih kaznenih djela za koja je optuženika proglasio krivim, najprije utvrdio pojedinačne kazne zatvora, a potom sukladno članku 51. stavak 1. i 2. KZ/11. osudio optuženika na jedinstvenu kaznu zatvora u skladu s odredbama o stjecaju. Iako je točno da prvostupanjski sud u obrazloženju presude nije naveo posve dostatne razloge za takovu odluku, sam propust da preciznije obrazloži sve okolnosti koje su dovele do odabira pojedinačno utvrđenih kazni, a potom i jedinstvene kazne, ne dovodi do takve procesne povrede zbog koje se ta presuda ne bi mogla ispitati. Naime, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda doista je istina da su razlozi u dijelu odluke o krivnji i kazni šturi i sumarni, ipak iz obrazloženja presude proizlazi da je prvostupanjski sud naveo razloge, kako o obliku krivnje, tako i o stupnju krivnje te olakotnim okolnostima (optuženik je bio svjestan obilježja kaznenih djela i htio je njihovo ostvarenje, bio je smanjeno ubrojiv i isti je neosuđivan - točke 33. i 34. obrazloženja pobijane presude). Stoga, to što državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud trebao uzeti u obzir još neke okolnosti, a pogotovo one otegotne prirode, koje bi po mišljenju žalitelja imale utjecaja na odabir strožih pojedinačnih i strože jedinstvene kazne zatvora, time se ne ostvaruje naznačena bitna postupovna povreda, nego je riječ o žalbenoj osnovi zbog odluke o kazni, o čemu će biti riječi kasnije.

 

8. Optuženik također podnosi žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., ističući da je izreka presude nerazumljiva i proturječna sama sebi, da postoji proturječnost u razlozima presude i iskaza danih u postupku, zbog čega se presuda ne može ispitati. No, razlozi izneseni u žalbi optuženika ne sadrže obrazloženje ove žalbene osnove, već se u najvećem dijelu odnose na žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će biti opširnije u dijelu zbog te žalbene osnove.

 

8.1. Isto tako, optuženik u žalbi tvrdi da mu je teško povrijeđeno pravo na obranu i pravo na pravično suđenje, iz razloga što prvostupanjski sud nije prihvatio zahtjev za odgodu rasprave zbog njegove raspravne nesposobnosti, jer da je noć prije rasprave proveo u hitnoj službi zbog visokog tlaka te dijagnoze "sinkopa i kolaps", pa da zbog tako teškog zdravstvenog stanja nije mogao iznositi obranu te kako je sud grubo povrijedio pravo na obranu, jer nije proveo sve predložene dokaze koje je ranije prihvatio, čime da je počinjena bitna povreda iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.

 

8.2. No, niti taj prigovor optuženika nije osnovan. Naime, iz zapisnika o raspravi održanoj 1. ožujka 2023. proizlazi, da optuženik nije na početku rasprave tražio odgodu zbog raspravne nesposobnosti, već je u raspravi koja je nastavljena provođenjem dokaza i na kojoj je izveden dokaz ispitivanjem njegovog brata I. K., kao svjedoka, od početka sudjelovao na način da je u prisustvu svog branitelja slušao iskaz brata, kao i sva postavljena pitanja koja su svjedoku upućena. Isto tako, a nakon što je sud objavio da se neće provoditi daljnji dokazi ispitivanjem svjedoka V. K. i svjedokinje A. Š., niti će se provoditi psihijatrijsko vještačenje oštećene, uz obrazloženje da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno, a imajući pri tome u vidu i nalaz i mišljenje psihologa D. B. Nadalje, iz istog zapisnika proizlazi, da je nakon objave takvog rješenja sud konstatirao da "Prijedloga za dopunu dokaznog postupka nema", iz čega jasno proizlazi da optuženik nije imao novih prijedloga, a niti primjedbi na do tada izvedene dokaze. Tek kada je pozvan da iznese svoju obranu, optuženik je naveo da nije u stanju iznijeti obranu i da nije zdravstveno sposoban za raspravu, budući je bio na hitnoj, gdje je prema njegovom kazivanju dobio puno lijekova, da ne posjeduje medicinsku dokumentaciju, pa je predložio da se od bolnice ili od zatvora zatraži medicinska dokumentacija. Kada je sud odbio takav prijedlog, ocijenivši "…da je isti raspravno sposoban, budući za njegove zdravstvene tegobe…ne postoje nikakvi dokazi, osim njegove izjave, a osim toga, u slučaju težih zdravstvenih tegoba bio bi zadržan u bolnici ili upućen u zatvorsku bolnicu na liječenje…", sud ga je ponovno pozvao na obranu te je isti izjavio "…da ne može ništa reći u svoju obranu, jer nije u stanju razmišljati, zbog toga što ga boli glava i općenito mu nije dobro". Nakon toga preslušana je video snimka ispitivanja optuženog Ž. K., tj. obrana koju je dao u ŽDO u Vukovaru 15.3.2021. u prisutnosti branitelja, nakon čega je izjavio "…da sve to stoji, ali da bi on mogao još mnogo toga nadodati…da su bila dva pokušaja njegova ubojstva,…da je pokraden, da su ga pokrali supruga i najstarija kći…da je kazneni postupak protiv njega organizirala najstarija kći".

 

8.3. Kraj takvog stanja stvari, kada je optuženik u biti aktivno sudjelovao na raspravi, slušajući iskaz svoga brata kao svjedoka te prihvaćajući rješenja suda o tome da se daljnji dokazi neće provoditi, pa tek kada je bilo evidentno, da će se nakon što bude pozvan da iznese obranu, rasprava zaključiti i donijeti odluka, zatražio odgodu rasprave navodno zbog stanja u kojem se nalazio, pravilno je sud prvog stupnja takav prijedlog optuženika odbio i raspravu proveo do kraja te donio presudu. Osim toga, vidljivo je iz prethodnog citata kako je optuženik nakon preslušane snimke i dopunio svoju obranu, što jasno ukazuje da je bio u stanju pratiti raspravu i dati očitovanje na preslušanu snimku.

 

8.4. Stoga, drugostupanjski sud ocjenjuje da su prigovori optuženika, koje je na gotovo istovjetan način iznio i u žalbi, neosnovani. Naime, iz medicinske dokumentacije koju je priložio uz žalbu, proizlazi da je optuženik doveden na hitni prijem 28.2.2023. oko 23,00 h u pratnji pravosudne policije, jer da je oko 21,15 h pao i udario glavom o pod, s dijagnozom "R55-Sinkopa i kolaps". Nakon tog preliminarnog pregleda upućen je na daljnju obradu sinkope i hipertenzije u internističku ambulantu, gdje je ponovno pregledan, izvađeni su mu svi laboratorijski nalazi, kao i RTG, kraniogram te EKG nalazi, nakon čega je otpušten 1.3.2023. oko 01,21 h sa dijagnozom "110-Esencijalna (primarna) hipertenzija", uz zaključak da je neurološki urednog statusa, hemodinamski stabilan i kardiopulmonalno kompenziran, uz preporučenu antihipertenzivnu terapiju lijekovima za tlak i smirenje. Dakle, odluka i zaključak prvostupanjskog suda da bi optuženik "…u slučaju težih zdravstvenih tegoba bio bi zadržan u bolnici ili upućen u zatvorsku bolnicu na liječenje…", posve je u skladu s dostavljenom medicinskom dokumentacijom, pa njegova prava na obranu i pravično suđenje opisanim postupcima suda ni na koji način nisu bila povrijeđena. Sve navedene okolnosti ukazuju na nastojanje optuženika da odugovlači kazneni postupak i dovede do odgode rasprave, pa se njegovo ponašanje može ocijeniti i kao pokušaj zlouporabe procesnih prava, što je prvostupanjski sud s pravom onemogućio.

 

8.5. Što se tiče daljnjih tvrdnji optuženika o povredi prava na pravično suđenje zbog odbijanja provođenja dokaza po prijedlogu obrane, valja istaći da niti u tome optuženik nije u pravu. Naime, iz kronologije postupanja u ovom kaznenom predmetu posve je jasno, da je baš u svemu postupljeno u skladu s odredbama zakona, budući je prvostupanjski sud na raspravi od 1. ožujka 2023., a nakon ispitivanja brata optuženika I. K., odbio daljnje dokazne prijedloge obrane (ispitivanje V. K. i svjedokinje A. Š., te psihijatrijsko vještačenje oštećene) uz obrazloženje "…da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno, imajući pri tome u vidu i nalaz i mišljenje psihologa D. B.…", što je jasnim i valjanim razlozima i obrazložio na zapisniku (pravilna primjena članka 421. stavka 1. ZKP/08.), a nakon čega obrana nije imala daljnjih dokaza, niti primjedbi na do tada izvedene dokaze, pa se prigovori optuženika u tom smjeru ukazuju neutemeljenima. Naime, suprotno mišljenju optuženika, na opisani način nije ostvarena naznačena bitna povreda, niti povreda prava na pravično suđenje, budući iz postojeće sudske prakse i zaključaka Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi da "…ne postoji obaveza suda provesti svaki dokaz predložen po optuženiku, niti je svako odbijanje dokaznih prijedloga obrane povreda prava na pravično suđenje, ako je odbijanje dostatno obrazloženo...". Kako je u konkretnoj situaciji, premda su odbijeni daljnji dokazni prijedlozi obrane, uz utvrđenje da je činjenično stanje do tada provedenim dokazima dovoljno razjašnjeno i utvrđeno, a optuženik na to nije imao primjedbi niti daljnjih dokaza, to optuženiku u ovom postupku nije "… teško povrijeđeno pravo na obranu…", niti mu je suđeno na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom (primjerice Topić v. Croatia i Horvatić v. Croatia). Prema tome, ovaj je kazneni postupak u odnosu na optuženog Ž. K., gledajući u cjelini, bez ikakve dvojbe bio pravičan i pošten.

 

8.6. U preostalom dijelu žalbe zbog bitnih povreda i prava na pravično suđenja optuženik navodi da nije bilo osnova za određivanje i produljenje istražnog zatvora, pozivajući se na "…povredu članka 16. Ustava Republike Hrvatske i presumpciju nevinosti, kao ustavnu kategoriju koja jamči i ukazuje da se istražni zatvor ne smije pretvoriti u izdržavanje kazne…", ali, kako je optuženik proglašen krivim za više kaznenih djela te mu je izrečena kazna preko 5 godina, zbog čega mu je potom određen obligatorni istražni zatvor, to ovi prigovori optuženika nisu podobni za razmatranje u okviru žalbe protiv presude, jer je protiv rješenja o produljenju istražnog zatvora optuženik imao pravo na žalbu.

 

8.7. Svi daljnji prigovori optuženika u okviru ove žalbene osnove zbog bitnih povreda usmjereni su na tvrdnje kako nema dokaza da je počinio terećena kaznena djela za koja je osuđen, a niti valjanih razloga za takvu presudu, što su činjenični prigovori. Međutim, to što žalitelj subjektivno smatra da iznijeti razlozi iz pobijane presude nisu valjani i dostatni pa iste ne prihvaća, ne znači da se radi o počinjenoj bitnoj povredi, već se radi o prigovorima činjenične naravi, o čemu će, kao što je već prethodno navedeno, biti više riječi u nastavku ove odluke.

 

9. Sud drugog stupnja je u skladu s odredbom članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08. ispitao prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti, te je utvrđeno da nije ostvarena niti jedna povreda odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

10. No, ispitivanjem pobijane presude povodom podnesenih žalbi optuženika i državnog odvjetnika, a u skladu s obvezom iz članka 476. stavak 1. točke 2. ZKP/08., ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da je prvostupanjskom presudom povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika i to u odluci o sigurnosnoj mjeri. Naime, prvostupanjskom presudom optuženiku je na temelju članka 68. stavak 1. i 3. KZ/11. izrečena sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja u okviru zatvorskog sustava do prestanka izvršenja kazne zatvora. Odredbom članka 68. stavak 3. KZ/11. propisano je, da ta mjera može trajati do prestanka izvršenja kazne ili rada za opće dobro, proteka roka provjeravanja primjenom uvjetne osude, odnosno do isteka vremena kazne zatvora koja odgovara izrečenoj novčanoj kazni. Dakle, određivanjem "…da izrečena sigurnosna mjera traje do prestanka izvršenja kazne zatvora u okviru zatvorskog sustava…", prvostupanjski je sud počinio povredu kaznenog zakona iz članka 469. točka 5. ZKP/08., jer je time prekoračena ovlast koju sud ima po zakonu, pa je stoga trebalo prvostupanjsku presudu u tom dijelu preinačiti u odluci o sigurnosnoj mjeri i odrediti trajanje izrečene sigurnosne mjere obveznog psihijatrijskog liječenja u skladu s odredbom članka 68. stavak 3. KZ/11., kako je to i učinjeno pod točkom II izreke, na temelju članka 486. stavak 1. ZKP/08.

 

11. Pobijajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik analizira iskaz oštećenice smatrajući da je ona konfuzno iznosila slijed događaja, da uopće nije znala odgovoriti na pitanja o dinamici počinjenja kaznenog djela navodnog silovanja, da osim njenog iskaza nema niti jednog materijalnog dokaza koji bi potkrijepio njen iskaz o tome, a pogotovo što se 10-ak godina nije nikome žalila da bi optuženik bio nasilan prema njoj na opisane načine, niti ga je za takvo što prijavljivala, niti o tome ima medicinsku dokumentaciju. U odnosu na iskaze kćerki o navodnim silovanjima, optuženik smatra da njihovi iskazi uopće nisu podobni za ocjenu o valjanosti iskaza za razdoblje iz točke 1., jer da su one tada bile stare 2-3 godine i da "…nisu mogle u toj dobi imati pojma što je seksualni odnos…", dok u odnosu na kaznena djela pod točkama 3., 4., 5. i 6. optuženik smatra da su iskazi supruge i kćerki optuženika pristrani i neobjektivni, a pogotovo kćerki, jer da su dani u cilju "…kako bi se kćerke riješile oca koji je bio strogi roditelj, koji je skrbio o cijeloj obitelji, a iste su postale financijski zahtjevnije...".

 

12. Međutim, drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja proveo sve raspoložive dokaze, koje je potom analizirao i kritički ocijenio i to kako pojedinačno, tako i u međusobnoj povezanosti, što je rezultiralo i pravilnim zaključcima suda o počinjenju kaznenih djela za koja je proglašen krivim.

 

13. U odnosu na kazneno djelo silovanja, žalitelj tvrdi da je pobijana presuda donesena na temelju pogrešne interpretacije i tumačenja iskaza oštećene M. K. čiji iskaz je "…neodređen, neživotan, nelogičan, konfuzan, nedosljedan i kontradiktoran sam sebi…jer je optuženik proglašen krivim za tako teško kazneno djelo i za razdoblje o kojem su svjedočili dugogodišnji prijatelji i poznanici obitelji K. koji su posvjedočili da nikada nisu vidjeli da bi optuženik pokazivao neku agresivnost, a pogotovo ne prema supruzi M.…da je bio brižan otac i skrbio o obitelji…a M. K. nije se nikada požalila na nekakvo neprimjereno ponašanje prema njoj …", zbog čega joj sud nije smio vjerovati, a niti njega osuditi samo na temelju takvog njenog iskaza. U odnosu na provedene dokaze, a procjenjujući iste, optuženik tvrdi da nema dovoljno niti valjanih personalnih dokaza, a niti bilo koji materijalni dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je optuženik počinio kazneno djelo silovanja, budući da, kao što je već istaknuto, iskaz supruge nije potvrđen ostalim dokazima, prije svega iskazima objektivnih i nepristranih svjedoka, a niti medicinskom dokumentacijom, jer se nije javljala niti liječnicima, a niti postoji bilo kakav trag da bi zbog toga prijavljivala optuženika.

 

13.1. S obzirom na takve tvrdnje optuženika koje se sada apostrofiraju i u žalbi, a isticane su i u tijeku prvostupanjskog postupka, prvostupanjski sud je proveo psihologijsko vještačenje oštećene M. K., s ciljem utvrđenja karakteristika osobnosti oštećene, a slijedom toga i mogućnosti vjerodostojnog iskazivanja.

 

13.2. Tako iz zaključka vještakinje D. B., a prema psihologijskoj procjeni proizlazi, da je oštećena M. K. jedna pasivna i ovisna osoba koja je velikim dijelom zbog svoje takve osobnosti te zbog odgoja iz sredine u kojoj je odrastala, trpila i imala karakteristike koje su tipične za žrtve partnerskog nasilja. S tim u vezi, a vezano za pitanje silovanja koje je traumatsko iskustvo, može se objasniti i to njeno pasivno trpljenje takvih doživljaja, jer ona nije sposobna kod svoje osobnosti suočavati se sa takvim traumama na konstruktivni način, niti je bila sposobna zaštititi sebe i svoju djecu, niti je tražila pomoć od članova svoje šire obitelji. Njen patološki mehanizam prilagodbe je bio trpljenje i duboko vjerovanje i stavovi osobe iznimno sniženog samopouzdanja koja vjeruje da nema pomoći niti ju može dobiti, koja je vjerovala da će nasilje koje je doživljavala samo od sebe prestati i proći, a to što ona nije išla psihijatru i što nije tražila medicinsku pomoć, ne ukazuje da ona nije trpila više godina višestruko nasilje, zbog čega u iskazu oštećene M. K. vještakinja nije uočila nikakve proturječnosti u opisima njezinih osobnih doživljaja i opisima ponašanja optuženika (više puta opisala kako spolne odnose nije željela, nije ih inicirala, spolne odnose na koje ju je silio optuženik doživjela je kao nasrtaje na sebe, pa i onda "…kada optuženi spolni odnos nije mogao do kraja napraviti…"). Zaključno, na temelju njezinih intelektualnih kapaciteta sposobna je dati vjerodostojan iskaz, budući da prema stručnoj procjeni i analizi njenog iskaza o doživljaju spolnog nasilja postoje zadovoljeni kriteriji koji ukazuju na opis stvarnih, a ne izmišljenih događaja, ona je doživljeno spolno nasilje stavila u realan kontekst obiteljskog života, prostora u kući, vremena, zbivanja, opisala je postupke optuženika, opisala je svoje vlastite reakcije, vlastite misli i osjećaje, dok je na njen osobni doživljaj bezvrijednosti i bespomoćnosti utjecala još i ekonomska ovisnost o mužu, jer ona sama nije imala izvore prihoda i realno je ovisila o mužu.

 

13.3. Stoga prvostupanjski sud nije imao nikakvih razloga ne prihvatiti iskaz oštećene i svjedokinje M. K. koja je bila dosljedna u svom iskazu, kako dokaznom ročištu (u prisutnosti optuženika i njegovog branitelja), tako i na raspravi. U odnosu na opis prisilnih spolnih odnosa i općenito nasilja, oštećena je detaljno opisala kako su problemi sa optuženikom počeli još prvih godina braka, a intenzivirali su od 2005. i trajali sve do veljače 2021., kada je podnesena prijava policiji. Tako iz ukupnosti njenog iskaza proizlazi, da ju je suprug Ž. K. silovao i to većinom dok je bio u alkoholiziranom stanju, najčešće po noći, kada bi u tako alkoholiziranom stanju došao po nju u sobu na katu obiteljske kuće, u kojoj je spavala s njihove dvije kćeri V. i K., te ju je izvlačio iz kreveta, nakon čega su se spuštali u prizemlje obiteljske kuće, u dnevnu sobu, gdje bi tada izvršavao spolni odnošaj, "…nekad mu je išlo…pa je to radio dok nije svršio…a nekad nije…pa ju je mučio toliko da joj se sve to smučilo…". Nije sigurna jesu li djeca vidjela ili čula što se događalo, ali su svakako mogli čuti i vidjeti, s tim da je uvjerena da je najstarija kći A. zasigurno vidjela, jer je znala glumiti da joj je loše i da povraća, ne bi li okrivljenik odustao od silovanja. Komunikacija sa suprugom je bila loša, odnosno isključivo službena, pogotovo zadnjih nekoliko godina, jer je dosta konzumirao alkohol, bio je neugodan, govorio kako on sve financira, da su svi paraziti, govorio pogrdne riječi, vrijeđao i psovao, a najstariju kćerku, koja mu se jedina suprotstavila, izbacio iz kuće.

 

13.4. Imajući u vidu razdoblje koje obuhvaćeno točkom 1. presude (2005.-2012.), posve je jasno da su svjedočenja kćerki optuženika u potpunosti u skladu s njihovim sjećanjima, kako je to potvrdila i vještakinja. Tako iz iskaza kćerke optuženika A. K. (rođena ….) proizlazi, da se sjeća od njezinog trećeg ili četvrtog razreda osnovne škole, da je otac majku nasilno izvlačio iz njenog kreveta i odvodio u prizemlje kuće, da je znala da je to bilo radi spolnog odnosa, da je to u par navrata i vidjela, da je zbog toga ponekad i sama ustajala te išla do toaleta gdje bi namjerno silom povraćala ne bi li ju otac čuo i prekinuo svoje radnje, M. K. (rođena ….) koja je isto znala za nasilno odvlačenje majke iz kreveta od strane oca, jer je spavala u sobi s majkom i sestrama V. i K., K. (rođena ….) i V. K. (rođena ….) koje isto znaju da je otac po noći majku nasilno izvlačio iz kreveta. Kako iz nalaza i mišljenja vještakinje proizlazi da je posve realno da djeca osnovnoškolske dobi mogu objektivno zapamtiti i opisati svoja sjećanja, to po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nema spora da su one u dobi od 6 do 13 godina itekako mogle shvatiti što se događa njihovoj majci.

 

13.5. Stoga žalbeni navodi optuženika kojima pobija činjenična utvrđenja u odnosu na kazneno djelo iz točke 1. izreke, tvrdeći da su pogrešno prihvaćeni iskazi njegove supruge i kćerki kao vjerodostojni iskazi, nisu osnovani. U pravu je prvostupanjski sud i kada nije prihvatio obranu optuženika kao istinitu i vjerodostojnu. Naime, to što optuženik tvrdi da su oni imali redovne spolne odnose i to 3 do 4 puta tjedno bez ikakve prisile, što kod njih nije nikada intervenirala policija, što supruga nije tražila rastavu braka, što nema nikakvih materijalnih tragova da je bio nasilan prema supruzi i djeci, što tvrdi da nije pretjerano konzumirao alkohol, već samo ponekad po jedno pivo ili gemišt, što smatra da svjedočenja kćerki u pogledu spolnih odnosa o tom razdoblju nisu prihvatljiva, jer da su bile premale da bi o tome išta znale, što nitko od nepristranih svjedoka, prijatelja i susjeda nije potvrdio iskaze supruge i kćerki, što se supruga nije obraćala liječnicima, niti o tome ima bilo kakvu medicinsku dokumentaciju te da su svi problemi proizašli iz sukoba sa kćerkom A. koja ga je i prijavila, a onda su i supruga i druge kćerke stali na njenu stranu "kako bi ga se riješile", doista nije vjerodostojno, budući je u suprotnosti s prethodno utvrđenim činjenicama (točke 13.4. i 13.5. ove odluke). Isto tako, niz žalbenih primjedbi koje se odnose na nalaz i mišljenje vještakinje i koje su uglavnom vezane uz njena očitovanja i stajališta u odnosu na iskaze djece te pogotovo na dio "…kako se silovanje može ostvariti i bez penetracije…", zbog čega optuženik smatra da sud takav nalaz vještakinje nije smio prihvatiti kao valjan i stručan, također nije osnovano.

 

13.6. Dakle, suprotno stajalištu optuženika, pravilno je prvostupanjski sud prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje D. B. kao stručan i objektivan, a po ocjeni i ovog drugostupanjskog suda, u istom nalazu nema nikakvih kontradiktornosti, niti je isti konfuzan, niti je sačinjen "po dojmu koji je vještakinja stekla o oštećenima". Dio očitovanja vještakinje kako se "…silovanje može ostvariti i bez penetracije…" potrebno je sagledati u kontekstu cjelokupnog njenog nalaza i očitovanja da "… iz stručne literature i prema iskustvu žrtava, one imaju doživljaj silovanja i bez penetriranja….a vezano za pitanje silovanja, koje je traumatsko iskustvo…u odnosu na oštećenu M. K. može objasniti da je njeno pasivno trpljenje takvih doživljaja povezano s njenom osobnosti zbog čega nije bila sposobna suočavati se sa takvim traumama i suprotstaviti se na konstruktivni način…". U prilog tome jasno govori i iskaz supruge, kako optuženik nije odustajao niti kada mu je govorila „.. da dijete povraća…“, već odgovarao: "Boli me kurac", što su po sjećanju detaljno i okolnosno posve istovjetno opisale i kćerke A., K. i M. Stoga nema prostora sumnji da bi nalaz vještakinje bio nestručan i pristran, te da je sačinjen "u korist svjedokinja samo prema njenom dojmu". Osim toga, pitanje kaznenog djela silovanja je pravno i činjenično pitanje o kojem odlučuje sud, a ne vještaci.

 

13.7. Dakle, s obzirom da vještačenjem nisu pronađeni elementi na osnovu kojih bi se posumnjalo u vjerodostojnost onoga što je oštećena M. K. iskazivala, kako u odnosu na silovanje, tako i u odnosu na ostale traume koje je u braku trpjela, odnosno da nije sklona izmišljanju, konfabuliranju niti svjesnom laganju o događajima i nasilju kojem je bila izložena od strane optuženika, prvostupanjski sud je s pravom iskaz oštećene cijenio upravo u svjetlu psihologijskog nalaza i mišljenja za oštećenu. Pravilno je zaključeno kako je oštećena u inkriminiranom razdoblju bila silovana i zlostavljana upravo na način kako ga je opisala, pa bez obzira što ne postoji nikakva medicinska dokumentacija, niti obraćanje psihijatru, gdje bi takve traume bile verificirane, iskaz oštećene supruge pravilno je ocijenjen vjerodostojnim. Osim toga, njen iskaz potkrijepljen je i kontrolnim dokazima i to iskazima njihove djece pa zaključak prvostupanjskog suda i o njihovim iskazima kao vjerodostojnima, žalbenim navodima optuženika nisu s uspjehom osporeni. Pri tome valja istaći, da svjedočenja susjeda i poznanika (I. i F. M., V. D., A. S., S. B. i I. V.) te brata optuženika I. K., o osobnosti optuženika i njegovoj brizi za obitelj, nemaju nikakav presudan utjecaj na one odlučne činjenice o kojima su svjedočile supruga i kćerke, budući su i sami iskazali da im nije bilo poznato "što se događalo između njih u kući", a to što se optuženik i oštećena pred njima nisu svađali te to što su svi oštećenu opisali kao mirnu i povučenu osobu koja nije puno pričala, a optuženika kao osobu koja je skrbila o obitelji, nisu one odlučne činjenice koje bi imale utjecaja na utvrđenje prvostupanjskog suda u odnosu kazneno djelo opisano u točki 1. izreke.

 

13.8. S obzirom na tako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno je primijenjen i kazneni zakon u pogledu pravne kvalifikacije djela te je utvrđeno kako je optuženik pod točkom 1. počinio kazneno djelo iz članka 188. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/97., a o čijem pravnom kontinuitetu je pravilno zaključeno te utvrđeno da je za optuženika blaži KZ/97. (točka 40. pobijane presude), pa se takvom zaključku prvostupanjskog suda nema što prigovoriti.

 

14. Nadalje, iz izreke i obrazloženja prvostupanjske presude jasno proizlazi, da je optuženik 26. veljače 2021., oko 23,00 sata, u prostorijama obiteljske kuće, u alkoholiziranom stanju supruzi M. K., te kćerkama A., V., K. i M. K., nakon što se spotaknuo na tabure koji je njegova supruga ostavila u spavaćoj sobi, nazivao ih raznim pogrdnim imenima i upućivao razne psovke te im s ciljem zastrašivanja uputio riječi "majku vam jebem svima, sve ću vas pobiti i pobacati kroz balkon", što je ponovio više puta, a koje riječi su kod imenovanih žrtava izazvale strah za njihov život, a posebno kod oštećene supruge M. K. izazvalo osjećaj straha za nju i djecu, pa su se time, po pravilnom utvrđenju prvostupanjskog suda, u ponašanju optuženika ostvarila sva bitna, kako objektivna, tako i subjektivna obilježja kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. i 3. KZ/11., za koje je proglašen krivim.

 

14.1. Naime, pravilno je prvostupanjski sud izveo zaključak da su iskazi oštećene M. K. te njihovih kćerki, V., K., M. i A. K. međusobno sukladni, detaljni i da sadrže posve vjerno opisane okolnosti od kritične večeri. Osim toga, da se radi o vjerodostojnim iskazima proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještakinje D. B., čiji nalaz i mišljenje je prvostupanjski sud pravilno ocijenio objektivnim, nepristranim i u skladu sa pravilima znanosti i struke.

 

15. Jednako tako, a što se tiče kaznenog djela pod točkom 4. izreke prvostupanjske presude, nema nikakve dvojbe da je optuženik iste kritične večeri nanio tjelesne ozljede svojoj kćerki i oštećenoj A. K. Osim što je prvostupanjski sud svoj zaključak i u odnosu na ovo kazneno djelo temeljio na iskazu oštećene i supruge M. K. te iskazima kćerki V., K., M. i A. K. koji su detaljni i međusobno sukladni, pravilno je prvostupanjski sud pri tome imao u vidu i nalaz i mišljenje vještaka dr. A. B., čiji nalaz i mišljenje je ocijenjen objektivnim, nepristranim i u skladu sa pravilima znanosti i struke, a iz kojeg proizlazi da je na temelju medicinske dokumentacije za oštećenu A. K. utvrdio da je ona 26. veljače 2021. zadobila ozljedu nagnječenja glave u području donje čeljusti lijeve strane. Nagnječenje glave u području donje čeljusti predstavlja tjelesnu ozljedu (laka), koja je nastala najmanje jednim umjereno snažnim do snažnim udarcem u navedeno područje nekim tupo-tvrdim mehaničkim sredstvom, koji može biti i otvorena šaka (dlan), kao i zatvorena šaka. Kako iz iskaza prethodno navedenih svjedoka suglasno proizlazi da je optuženik kritične večeri, a nakon što je A. izašla iz sobe i počela s mobitelom snimati oca kako se ponaša, psuje i govori prijetnje, a sve nakon što se spotakao na tabure (okolnosti iz točke 3. presude), da ju je udario zatvorenom šakom u bradu, to je činjenično stanje i u ovom slučaju u potpunosti razjašnjeno, a optuženik s pravom proglašen krivim za kazneno djelo iz članka 117. stavak 1. i 2. KZ/11.

 

16. U pogledu kaznenih djela nasilja u obitelji iz točke 5. i povrede djetetovih prava iz točke 6. presude, oštećena M. K. je identično i dosljedno iskazivala o načinu ponašanja optuženika unutar njihovog doma kako prema njoj, tako i prema njihovoj zajedničkoj djeci, opisujući kako je optuženik pod utjecajem alkohola bio neugodan, govorio im kako ih on sve financira, da su svi paraziti, govorio pogrdne riječi, vrijeđao i psovao majku, Isusa, Bogorodicu, a najstariju kćerku, koja mu se jedina suprotstavila izbacio iz kuće, a što je čak napisao i na poleđini rodnog lista, negdje tijekom 2019., te istu jednom prilikom gušio za vrat.

 

16.1. Gotovo istovjetno je opisala i mlt. V. K. koja se sjeća da ih je otac vrijeđao, govorio im da su trutovi, kopilad, psovao ih i prijetio im smrću, govoreći da su trebale pocrkati na porodu, fizički ih zlostavljao, a dok su bile mlađe često ih tukao, pa je tako jedne prilike M. tukao s kantom sve dok nije polomio ručku, a A. je gušio za vrat te tukao i majku, koju je više puta zaključao u podrum.

 

16.2. Kćerka A. je najstarija, pa je istovjetno svjedočila o okolnostima koje je opisala njena sestra V. te još dodala da im je otac govorio da će ih pobacati s balkona, da je bolje da su sve "pocrkale kad su iz pičke ispale", a kada bi majku zaključao u podrum, njima bi rekao da je majka otišla u B. Sjeća se da ju je jednom prilikom otac natjerao da očisti svinjac, nakon čega ju je tukao lopatom po leđima, da ju je otac gušio, šamarao i tjerao iz kuće, te joj zabranio daljnji dolazak u kuću i to napisao na poleđini njenog rodnog lista, zbog čega je potajno dolazila kući kada ga nema ili se skrivala ako je naišao.

 

16.3. Kćerka K. opisala je gotovo istovjetno svoja sjećanja zaključivši u svom iskazu, da je njezin otac alkoholičar, da još uvijek ima skriveno oružje i da se boji za svoj život te život svoje majke i sestara. Kćerka M. sjeća se kako je otac konstantno vrijeđao majku govoreći joj da ništa ne zna, da se vrati u B., da ne zna kuhati, nerijetko bacao hranu koju bi ona skuhala, ukoliko mu se ne bi svidjela, a budući da je jedino otac raspolagao s novcem, isti im nije davao, a njoj bi često rekao da ne jede u školi, već da nosi hranu od kuće u školu te tražio da nešto napravi u kući ukoliko želi da joj da novac, da ju jednom tukao s kantom sve dok nije pala na tlo i sve dok ručka od kante nije pukla i to samo zato što je htjela majci pomoći očistiti krv nakon kolinja, da je jednom prilikom bacio nož na V., jer mu se nije svidio ručak, pa da od tada V. više nikad nije jela kad je i otac bio za stolom.

 

16.4. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da zbog izrazito vjerno i emotivno opisanih događaja i postupaka njihovog oca unutar obitelji, nesporno proizlazi da je optuženik teško kršeći propise o zaštiti od nasilja u obitelji, članove obitelji doveo u ponižavajući položaj, a time nije počinjeno teže kazneno djelo, čime su ostvarena i sva bitna obilježja kaznenog djela nasilja u obitelji iz članka 179.a KZ/11., opisanom u točki 5. izreke pobijane presude, zbog čega je optuženik i proglašen krivim.

 

16.5. Jednako tako, a što se tiče kaznenog djela pod točkom 6. izreke prvostupanjske presude, nema nikakve dvojbe da je optuženik dugotrajnim psihičkim i fizičkim maltretiranjem svoje supruge u nazočnosti njihove maloljetne djece, pa sve do punoljetnosti A., K. i M., agresivnim ponašanjem prema svojim kćerkama A., V., K. i M., kao otac zlostavljao svoju djecu, na način kako je to pobliže opisano u izreci pod točkom 6. presude, a koje opisano zlostavljanje proizlazi iz suglasnih iskaza oštećene supruge i njihovih kćerki, koje su potvrdile da se radilo o izuzetno teškoj i traumatičnoj obiteljskoj situaciji u kojoj je optuženik nametao kako su dužni bespogovorno ga slušati i ispunjavati njegove zahtjeve, budući su sve bile ekonomski ovisne o njemu, a on to kao otac i suprug iskorištavao na način da je svojim postupcima kod njih izazivao strah i traume tijekom njihovog odrastanja, a koje ponašanje nedvojbeno ulazi u biće kaznenog djela povrede djetetovih prava iz članka 177. stavak 2. KZ/11.

 

17. Slijedom navedenog, žalbeni navodi optuženika, kako je trebalo provesti dodatno vještačenje supruge i mlt. djece te ponovno ispitati vještakinju ili provesti psihijatrijsko vještačenje, nisu osnovani.

 

17.1. Naime, kao što je već prethodno obrazloženo, suprotno tvrdnjama optuženika pravilno je prvostupanjski sud, na temelju analize i ocjene svih provedenih dokaza, kako svakog pojedinačno, tako i međusobno ih povezujući (vještačenja, iskazi kćerki o ponašanju optuženika prema njima i majci, potvrda o privremenom oduzimanju oružja, medicinska dokumentacija), s pravom našao dokazanim, da je optuženik svojim dugogodišnjim agresivnim ponašanjem i prijetnjama oštećenicu doveo u stanje straha i podređenosti, a očito je, da je tako stvoreno stanje koristio i za nasilne spolne odnose, koji u stvari predstavljaju nastavak zlostavljanja kojeg je oštećena dulje vrijeme bila prisiljena trpiti, kako to i proizlazi iz psihologijskog vještačenja. Vjerodostojnost iskaza oštećene vidljiva je i iz činjenice da ona optuženika ne želi prekomjerno teretiti, jer iskreno priznaje da su u inkriminiranom razdoblju ponekad imali i dobrovoljne spolne odnose.

 

18. U odnosu na kazneno djelo činjenično i pravno opisano u točki 7. izreke, a za koje je optuženik izjavio da se ne smatra krivim, pravilno je prvostupanjski sud svoj zaključak temeljio na iskazima svjedoka A. K., K. K. i M. K. kojima je poznato "…da je otac imao puške i bombe…", kao i na samoj obrani optuženika iz koje proizlazi njegovo posredno priznanje da je imao u posjedu jednu poluautomatsku pušku marke "Zastava", model M-59, call 7,62 mm sa 28 komada streljiva, a to što smatra da je to ratni plijen i da ga je zato imao pravo zadržati, ne utječe na utvrđenje onih odlučnih činjenica da se radi o neovlašteno posjedovanju vatrenog oružja, čije je posjedovanje građanima zabranjeno, čime je ostvario sva obilježja kaznenog djela nedozvoljenog posjedovanja, izrade i nabavljanje oružja i eksplozivnih tvari iz članka 331. stavka 1. KZ/11., za koje je s pravom proglašen krivim.

 

19. Nije u pravu optuženik niti kada ističe posrednu povredu kaznenog zakona, jer to što smatra da u njegovim postupcima nema svih obilježja kaznenih djela za koja je proglašen krivim i pri tome pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja, ne opravdava predmetnu žalbenu osnovu. Ovo stoga, što se postojanje povrede kaznenog zakona prosuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne onom koje bi, sa motrišta žalitelja, bilo ispravno. Kako su izrekom prvostupanjske presude utvrđeni svi bitni elementi kaznenih djela za koja je optuženik i osuđen, to u ovom slučaju nema povrede kaznenog zakona onako kako ju navodi žalitelj, a niti povreda na štetu optuženika osim one koju je sud utvrdio u točki II izreke po službenoj dužnosti.

 

19.1. Stoga, suprotno žalbenim navodima, ne postoji nikakva činjenična dvojba, jer se s jedne strane radi o postojanju dokaza koji optuženika terete, a s druge strane se radi o krajnje neuvjerljivoj obrani optuženika, kojom očito nastoji osporiti postojanje svoje odgovornosti, što je prvostupanjski sud pravilno i ocijenio. Prvostupanjski sud za svoja utvrđenja mora dati jasno, logično i zakonito obrazloženje, što je u ovom konkretnom slučaju i učinjeno, sukladno članku 459. ZKP/08. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenjene su i odgovarajuće odredbe materijalnog prava te je optuženik osnovano oglašen krivim za terećena kaznena djela, zbog čega nije ostvarena žalbena osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

20. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, dok je optuženik u uvodu naznačio da se žali zbog odluke o kazni, bez obrazlaganja ove žalbene osnove. Međutim, njegova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni (članak 478. ZKP/08).

 

20.1. Odluka o kazni mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela. Sud u svakom pojedinom slučaju konkretizira opće pravilo i deduktivnim postupkom stvara zaključke potrebite za odluku o vrsti i mjeri kazne.

 

20.2. Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud treba uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

 

20.3. Odlučujući o vrsti i mjeri kazne, prvostupanjski sud je olakotnim cijenio optuženikovu neosuđivanost te je uzeo obzir da je optuženik u vrijeme počinjenja djela bio smanjeno ubrojiv. Naime, iz nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještačenja za optuženika proizlazi postojanje Dissocijalnog poremećaja osobnosti – F60.2 prema MKB-10. (SZO 1990.), te s obzirom i na karakteristike osoba s dissocijalnim poremećajem, te konzumiranje alkohola i njegovim djelovanjem na nagonske i agresivne porive, posljedice alkoholiziranosti imaju značajnog udjela u oštećenju moždanog tkiva. Sumirajući sve navedeno vještak zaključuje, da je većina terećenih kaznenih djela u proteklom višegodišnjem periodu uzrokovana sinergijskim učinkom dissocijalnih obilježja osobnosti (F60.2) stanje alkoholiziranosti od (F10.0) i psihičkim promjenama uzrokovanih jačanjem organskih oštećenja moždanog tkiva (F10.1, F07.9), te smanjenog uvida u vlastito stanje i kritičnosti prema svojim postupanjima.

 

20.4. Dakle, kao što je već uvodno rečeno, istina je da su razlozi prvostupanjskog suda za utvrđenje pojedinačnih kazni, a potom i jedinstvene kazne vrlo šturi, ali unatoč tome Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika, nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio pojedinačne kazne, a potom i jedinstvenu kaznu zatvora.

 

20.5. Naime, vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne (članak 47. KZ/11.), te o svrsi kažnjavanja (članak 41. KZ/11.), po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, za kazneno djelo iz točke 1., temeljem članka 188. stavka 2. KZ/97., pravilno je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 6 godina, imajući u vidu vrijeme i trajanje počinjenja djela u razdoblju od 7 godina, što ukazuje kako na upornost u počinjenju djela, tako i na izostanak empatije prema oštećenoj supruzi, te nekritičnosti prema počinjenom, usmjerenim na vlastiti ego, a sve radi ostvarenja vlastitih potreba i nagona.

 

20.6. Imajući u vidu prethodno navedene razloge (točke 20.1. - 20.5. ove odluke) te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnih kaznenih djela (sva djela počinio u stanju smanjene ubrojivosti, pod utjecajem alkohola koji je doveo i do poremećaja osobnosti) te da se radi o neosuđivanoj osobi (što državni odvjetnik neosnovano relativizira), kao i to da su optuženiku već dovoljno cijenjene otegotne okolnosti (upornost i nekritičnost), namjera i stupanj krivnje za kazneno djelo nasilnog spolnog odnosa te uz činjenicu da je državni odvjetnik optuženika teretio za jedno djelo povrede djetetovih prava, iako je povreda djetetovih prava posebno kazneno djelo u odnosu na svaku žrtvu-dijete (ukupno četvero djece, kćerke A., V., K. i M.) to se prihvaćaju kao primjereno utvrđene pojedinačne kazne i to za kazneno djelo pod točkom 3. iz članka 139. stavka 3. KZ/11., kazna zatvora u trajanju od jedne godine, za kazneno djelo pod točkom 4. iz članka 117. stavka 2. KZ/11., kazna zatvora u trajanju od jedne godine, za kazneno djelo pod točkom 5. iz članka 179.a KZ/11., kazna zatvora u trajanju od jedne godine, za kazneno djelo pod točkom 6. iz članka 177. stavka 2. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od jedne godine (jer je terećen za jedno djelo) te za kazneno djelo pod točkom 7. iz članka 331. stavka 1. KZ/11., kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine.

 

20.7. S obzirom na tako primjereno utvrđene pojedinačne kazne, međusobni odnos počinjenih kaznenih djela, vrstu i vrijeme njihovog počinjenja, pravilno je prvostupanjski sud primjenom članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11. optuženog Ž. K. osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam godina, u koju mu je na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme uhićenja 14. ožujka 2021. i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 15. ožujka 2021. i nadalje.

 

20.8. Stoga, po ocjeni Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, a uz prethodno utvrđene olakotne i otegotne okolnosti, izrečenom jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju od osam godina u potpunosti će se izraziti društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela te utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, ali mu omogućiti i ponovno uključivanje u društvo kao i utjecati na sve ostale da ne čine kaznena djela te na svijest građana o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja, čime će se optimalno ispuniti zahtjevi kako generalne, tako i specijalne prevencije.

 

20.9. Zbog navedenog, nije osnovana žalba državnog odvjetnika za strožim kažnjavanjem, a niti ukupnost svih okolnosti i brojnost počinjenih kaznenih djela ukazuju da bi bilo osnove za blažim kažnjavanjem.

 

21. Slijedom prethodno iznesenog, temeljem članka 482. i članka 486. stavak 1. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ove presude i rješenja.

 

U Zagrebu, 8. veljače 2024.