Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Poslovni broj Gž-2241/2025-2

Osijek, Europska avenija 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Snježane Androš, predsjednika vijeća, Drage Grubeše, suca izvjestitelja i člana vijeća i Sanje Sušilović, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SC, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Cvrković & partneri d.o.o. u Vukovaru, protiv tužene Addiko bank d.d., [osobni identifikacijski broj], Zagreb, Slavonske avenije 6, zastupane po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Šavorić & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tužene protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-945/2024-9 od 22. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 6. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužene odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-945/2024-9 od 22. srpnja 2025. pod toč. I., II.i IV. izreke.

II. Tuženoj se ne dosuđuje trošak sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 6. Ugovora o kreditu broj: 61000038686/2002 od 18. studenoga 2002. zaključenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika kojom je određeno „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,5% jednokratno unaprijed.“

II. Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d., [osobni identifikacijski broj], Zagreb, Slavonske avenije 6, isplatiti tužitelju SC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 1.125,00 eura (slovima: tisuću sto dvadeset pet eura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. studenoga 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj na dosuđeni iznos glavnice potražuje zakonsku zateznu kamatu od 19. studenoga 2002. do 20. studenoga 2002.

IV. Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d., [osobni identifikacijski broj], Zagreb, Slavonske avenije 6, naknaditi tužitelju SC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni parnični trošak u iznosu 508,57 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. srpnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki IV. izreke presude."

2. Ovu presudu u dosuđujućem dijelu pod toč. I. i II. izreke, te u odluci o trošku pod toč. IV. izreke pravovremeno podnesenom žalbom pobija tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda u pobijaom dijelu preinači u smislu žalbenih navoda ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Nasuprot žalbenim navodima tužene prvostupanjska presuda sadržava iscrpne i valjane razloge o odlučnim činjenicama, između razloga i sadržaja isprava i sadržaja zapisnika nema proturječnosti, pa stoga prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Također, nisu ostvareni niti žalbeni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

5. U postupku pred sudom prvog stupnja utvrđeno je da su 18. studenoga 2002. tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednika tužene Slavonska banka d.d. Osijek kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu, da je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje 74.000,00 EURA po srednjem tečaju za devize kreditora na dan korištenja kredita, da je u čl. 6. Ugovora o kreditu ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja trenutačno iznosi 1,5% jednokratno unaprijed, da je pravni prednik tužene tužitelju 21. studenoga 2002. naplatio naknadu u iznosu od 1.125,00 EURA.

6. Na temelju iskaza tužitelja i ocjenom svih dokaza prvostupanjski sud je zaključio da se radi o standardnoj stipulaciji odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu, da tužitelju kao slabijoj ugovornoj strani nije od bankarskog službenika rečeno na što se odnosi naknada za obradu kredita, niti na koji način je određena visina iste, da tužena tijekom postupka nije dokazala na što se objektivno odnosila naknada za obradu kreditnog zahtjeva, da je čl. 6. Ugovora o kreditu suprotan načelu savjesnosti i poštenja, da je uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, nepoštena, te ništetna po odredbi čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 58/93., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 129/00., 88/01., dalje: ZOO/91.) u svezi čl. 1068. st. 4. i čl. 12. ZOO/91.

7. Ova utvrđenja prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća pravilnim ovaj sud.

8. Budući u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije stupio na snagu Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), ovaj sud je ispitao nepoštenost odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu sukladno Direktivi Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i sukladno odlukama Suda Europske Unije presude od 3. listopada 2019. Kiss i CIB Bank, C-620/17, te prema shvaćanju presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-673/2023. od 13. veljače 2024.

1) Članak 4. st. 3. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13 EEZ treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge u zamjenu za predmetne iznose.

2) Članak 3. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretno usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuju na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.

9. Po ocjeni ovog suda odredba čl. 6. Ugovora o kreditu (naknada) je u suprotnosti s čl. 3. i čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13 EEZ, pa je odredba čl. 6. Ugovora nepoštena i ništetna zbog povrede načela transparentnosti.

10. Ovu povredu tuženik dostavljenim dokazima – Procedurom za rad u lom@s-u od 26. travnja 2006. nije otklonio, tim više što se radi o Proceduri iz 2006., ako je Ugovor sklopljen 2002.

11. Stoga, činjenična utvrđenja, zaključci i pravna shvaćanja prvostupanjskog suda o prihvaćaju osnovanosti tužbenog zahtjeva pod toč. I. izreke navodima žalbe tuženika nisu dovedena u sumnju.

12. Budući je među strankama nesporno da je tužitelj platio naknadu 20. studenoga 2002., prvostupanjski sud je temeljem čl. 104. ZOO/91 prihvatio glavni zahtjev za isplatu. Tuženik je odgovoran za sklapanje ništetnog Ugovora (čl. 6.), pa je dužan isplatiti zatezne kamate od 21. studenoga 2002. pa do isplate (čl. 214. ZOO/91). (toč. 12. obrazloženja prvostupanjske presude).

13. Prvostupanjski sud je ispravno odbio prigovor zastare tuženika, te ispravno odluku o odbijanju prigovora zastare utemeljio na pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj SU-IV-47/2020., koji se u bitnom sastoji od shvaćanja da zastara počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

14. Pravna shvaćanja o prigovoru zastare koja tuženik iznosi u tijeku postupka, te u žalbi, ovaj sud ne prihvaća. Također, ne prihvaćaju se prigovori tuženika od kada je tuženik postao nepošteni stjecaoc (čl. 214. ZOO).

15. Prvostupanjski sud je ispravno odluku o troškovima parničnog postupka utemeljio na odredbi čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a, a visinu troškova ispravno odmjerio u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23., u daljnjem tekstu: Tarifa), te iscrpno obrazložio pod toč. 15. i 15.1 presude.

16. Žalbenim navodima tuženika zakonitost odluke o trošku u dosuđujućem dijelu nije dovedena u sumnju.

17. Odluka o trošku žalbe temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a.

18. Slijedom iznijetog, valjalo je odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu pod toč. I., II. i IV. izreke (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

19. U nepobijanom odbijajućem dijelu pod toč. III. i V. prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

Osijek, 6. studenoga 2025.

Predsjednik vijeća

Snježana Androš